Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Vlč. Rako rođen je 26. prosinca 1987. u Travniku, kao treće dijete Josipa i Jele,rođ. Zeko. Gimnaziju je završio u Nadbiskupskom sjemeništu Petar Barbarić u Travniku gdje je i maturirao 2005. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu pohađao je i završio filozofsko-teološki studij. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 2012.

Na Visokoj školi za katoličku crkvenu glazbu i glazbenu pedagogiju u Regensburgu stekao je 2016. diplomu crkvenog glazbenika s težištem na zbornom dirigiranju.

Na Fakultetu za katoličku teologiju u Regensburgu doktorirao je 2020. s temom Obnova liturgije Velikog petka kod protestanata u Njemačkoj. Razvoj, struktura i teologija.

Član je Vijeća za liturgiju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i predsjednik Katedre liturgike na sarajevskom KBF-u.

Poštovani, na početku smo vremena došašća, vremena intenzivne priprave za Kristov dolazak. Na čemu je utemeljena „teologija došašća“?

Riječ advent,hr. došašće,potječe iz latinskoga jezika i označava dolazak. Crkva u svojoj liturgijskoj godini slavi Kristovo pashalno otajstvo, dok u vrijeme priprave za Božić naglašava dva aspekta. Vrijeme došašća tumačimo kao vrijeme priprave na dolazak Gospodina među nas, vrijeme u kome se spominje prvi dolazak Božjega Sina među ljude. To je tumačenje s konačnim slavljem Božića, odnosno rođenjem Isusa Krista. Bog se utjelovio i došao među nas kao malo i nejako dijete. Ovo vrijeme priprave i dolaska upućuje nas na tu pripravu. Dok se sjećamo prvoga dolaska, vjernici se kroz ovo vrijeme posebno usmjeravaju očekivanju drugog Kristova dolaska na kraju vremena. Upravo ovaj izraz „došašće“sadržava osnovu i potpunu sažetu teologiju liturgijskog vremena koje prethodi Božiću. Došašće, kao i Božić, stoji na velikoj teološkoj istini kršćanstva. Tu se krije tajna jer Bog dolazi i očituje se na uistinu jedinstven način, ulazi u ljudski život na zemlji, i to na zemaljski način. Bog iskazuje svoju solidarnost s ljudskim putom na zemlji. Stoga će pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Drugog vatikanskog sabora Gaudiumetspesu broju 22 i reći: „Utjelovljenjem se, naime, Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen je od Djevice Marije, postao je jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu.“Zaista, došašće možemo promatrati kao proročko vrijeme, vrijeme u kome svu ljudsku povijest treba promatrati u svjetlu onoga „koji jest, koji bijaše i koji će doći“ (Otk 1,4-8).

Došašćem započinje nova liturgijska godina. Ono ne predstavlja vrijeme koje može postojati samostalno jer je usko povezano s Kristovim utjelovljenjem, ali se može kazati kako je i od toga kompleksnije. Predstavlja li došašće „početak konačnosti“, odnosno koliko je u njemu izraženo sveukupno vazmeno otajstvo?

Liturgijska godina počinje 1. nedjeljom došašća i predstavlja razdoblje od godinu dana koje dijelimo na tri velika ciklusa, odnosno božićni, vazmeni i vrijeme kroz godinu. Ovdje se slavi cijela povijest spasenja koja započinje došašćem, a završava Nedjeljom Krista Kralja. Crkva nas vodi kroz otajstva spasenja i posvećuje naš život. Stoga, božićno otajstvo je itekako povezano s otajstvomVazma jer Vazam je, naime, počeo s utjelovljenjem. Od samoga početka, već rođenjem u štali, u napuštenom mjestu otkrivamo tragove Isusove muke i smrti. U došašću dobivamo dar, kako iskustva blizine onoga koji je stvorio svijet, koji upravlja poviješću i koji se brine za nas, sve do vrhunca njegova silaska u utjelovljenju. Kao i svakom liturgijskom slavlju, tako i u došašću dolazi do izražaja sveukupnost vazmenog otajstva koje je započelo utjelovljenjem, a naći će svoje dovršenje na kraju svijeta i vremena. Vrijeme došašća jest vrijeme radosna iščekivanja ponovnog dolaska i priprave na svetkovinu rođenja, te jedan od važnijih koračanja prema vazmenom slavlju.

Dok se došašće najčešće promatra iz perspektive priprave za Božić, mora se imati na umu kako ono predstavlja i iščekivanje ponovnog Kristova dolaska, odnosno sudnjega dana. Možete li nam to pojasniti?

Došašće kao priprava na Isusov dolazak ocrtava tri vida, odnosno pripravu za proslavu Kristova rođenja, razumijevanje otajstvenosti Božjega utjelovljenja i priprave za dolazak Kristov u sadašnjem trenutku. Došašće ne možemo promatrati kao puko sjećanje na povijesni dolazak Isusa Krista među nas, nije povijesni spomen-blagdan, nego otajstvo sacramentumnativitatis. Liturgija došašća nedvojbeno svjedoči o vremenu kao pripravi za ponovni dolazak Kristov na kraju vremena, tj. konačna Kristova dolaska. Ovdje se radi o eshatologiji. Došašće stoga karakterizira vrijeme sjećanja na Kristovo obećanje o ponovnom dolasku, vrijeme priprave na ponovni dolazak Kristov. O prvom dolasku bio je na zemlji vidljiv, a o posljednjem„vidjet će svako tijelo spasenje Boga našega, i vidjet će koga su proboli“. Već i u najstarijim liturgijskim tekstovima nazire se eshatološka dimenzija iščekivanja Krista u paruziji. U kršćanskoj egzistenciji nalazi se napetost između početka i dovršenja spasenja. Crkva je orijentirana prema slavnome Gospodinovu dolasku na kraju vremena. Stoga, cijela povijest Crkve može se promatrati kao vrijeme priprave, došašća, za taj konačni Isusov dolazak. Dok su naša srca usmjerena na godišnju proslavu Kristova rođenja, liturgija Crkve usmjerava naš pogled prema konačnom cilju: susretu s Gospodinom koji dolazi u sjaju. U svakom euharistijskom slavlju „naviještamo njegovu smrt, hvalimo njegovo uskrsnuće dok ne dođe u slavi“. Liturgija nas neumorno hrabri i podupire stavljajući nam u usta u danima došašća poziv kojim Sveto pismo otvara posljednju stranicu Otkrivenja:„Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otk22,20).

Kao što je za korizmu karakteristična pokora, za došašće su to nada i iščekivanje koje je Bog upisao u ljudsko srce. Kako to integrirati u vlastitu stvarnost koja je često pritisnuta brigama sadašnjice?

Iako je vrijeme korizme prožeto izražajnim pokorničkim karakterom, vrijeme došašća se u mnogim svojim elementima razvijalo po uzoru na korizmu. Došašće je vrijeme radosne, ali i ozbiljne priprave za Božić, no pokornički karakter se jasno vidi što izražavaju i liturgijske boje kao i izostavljanje Slave u misi. Kršćanski život ne možemo zaustaviti na Krista koji je po utjelovljenju prisutan jer nas kršćanska nada stalno upućuje da budemo pripravni na daljnju Božju intervenciju – onu konačnu. Došašće izražava poruku nade. Eshatologija je poruka nade i u toj nadi je potrebno i oblikovanje liturgijskog vremena jer nada nas potiče na iščekivanje. Kršćanska nada nalazi svoje temelje u otajstvu Boga u Isusu Kristu. Njegovo utjelovljenje, smrt i uskrsnuće odraz su najveće Božje ljubavi.Stoga, pozvani smo pustiti nadu da cvate u krutosti ovoga svijeta. To je nada koja dolazi od Boga. Isus je pobijedio smrt i time pokazao da ne trebamo položiti kamen na nadu. Papa Franjo nas također poziva da i u brigama današnjice usmjerimo svoj pogled prema Kristu, nada je poput sidra koje bacimo na drugu obalu, jer "sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama". Vrijeme došašća je vrijeme nade koje nam daje sigurnost. Naša nada se temelji na Božjem obećanju i opstaje čak i pred smrću. Crkva je ovu veliku istinu utjelovljenja sročila u otajstvo. U čovjeku uvijek postoji unutarnji poticaj koji ga gura prema budućnosti, usprkos ružnoj i teškoj sadašnjosti ovoga svijeta.Bogoslužje došašća i Božića izriču Isusov dolazak među nas i ono u nama svake godine „vježba“nadu.

Kakva su liturgijska obilježja došašća i što nam možete reći o nazivu, povijesti i smislu zornica?

Vrijeme došašća sastoji se od dvaju dijelova, odnosno od Prve nedjelje došašća pa do 16. prosinca, vrijeme koje je usmjereno eshatološki. Drugi dio je od 17. prosinca pa do Badnjega dana. Druga i Treća nedjelja došašća obilježene su likom Ivana Krstitelja koji je narod pripremio za Gospodnji dolazak. Ako gledamo liturgijski, Treća nedjelja došašća razlikuje se od ostalih nedjelja. Ona se naziva Gaudete, što znači „radujte se“. „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ (Fil 4,4).Svoj naziv vuče iz ulazne pjesmeGaudetein Domino semper. Važno je istaknuti kako i ružičasta boja predviđena za ovu nedjelju poziva na radost, dok mnogi liturgičari vide u njoj potrebu za predahom od teška posta. No, prije svega i ova nedjelja Gaudete uvodi nas u otajstvo Kristova utjelovljenja. Također, biser liturgije došašća su i O- Antifone, kratki zazivi kojima bogoslužje Crkve u večernjoj molitvi časoslova uokviruje Marijin hvalospjev Veliča od 17. do 23. prosinca. Upravo u ovim antifonama progovara se o naravi iščekivana Mesije pridijevajući mu različite naslove.

Jedno od važnijih obilježja došašća su mise zornice – missaerorate, koje su pogotovo u našem hrvatskom narodu jako cijenjene. Ove mise vjerojatno su nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici zauzele marijansko obilježje. To su mise koje su slavljene u čast Blažene Djevice Marije. U samim početcima slavljene su samo u subote došašća, ali su se s vremenom počele slaviti i radnim danima. Zbog njihova marijanskoga obilježja, prije Drugog vatikanskog sabora, slavile su se u liturgijskoj bijeloj boji, dok je nakon sabora, jer nemaju više karakter zavjetnih misa u čast Blažene Djevice Marije, njihova liturgijska boja ljubičasta. Mise zornice pozivaju nas na budno čekanje Gospodinovo, njegov dolazak u slavi. Stoga, slavljenje ovih ranih misa iskazuje stav budna čovjeka u nadi ostvarenja spasenja.

Dok iščekujemo našeg Spasitelja, nužna je prisutnost, pažljivost, jednom riječju bdjenje. Kako danas bdjeti? Što biste savjetovali čovjeku današnjice zauzetom silnim obvezama?

„Bdijte i molite jer ne znate ni dana ni časa“ (Lk 21,34-36). Ove riječi iz Evanđelja Sv. Luke poziv su i nama danas. Nažalost, živimo životom koji je ubrzan, pun problema, stresa, bolesti i mnogih stvari koje nam često ne daju prostor tišine gdje se čovjek može uroniti, bdjeti i čekati. Slaviti došašće ne znači ništa drugo nego razgovarati s Bogom, onako kako je i Job činio, odnosno sagledati cijelu stvarnost i teret naše kršćanske egzistencije.U moru današnje negativnosti živimo u određenoj opasnosti, tj. s prigušenim svjetlima, možda iz straha da naša vjera ne podnese blještavilo svjetla. Budnost je povezana s pažnjom jer svjedoci smo i danas često uspavanih i neautentičnih kršćana u kojima se izgubio polet i žar čekanja, gdje nema budnosti, nego drijemež, gdje je prevladala potreba nad izborom. Papa Franjo nas stoga poziva da budemo budni, da izlazimo na periferije, ali taj izlazak ne smije biti nalik besciljnu trčanju za svijetom. Tajna budnosti je molitva. „Budni budite i u svako doba molite“ (Lk 21,36). Molitva održava upaljeno svjetlo našega srca, budi dušu od sna i fokusira je na ono što je smisao postojanja. Upravo ono kako je rekao Viktor E. Frankl:„Čovjek, u konačnici, ne bi se trebao pitati što je smisao života, nego bi trebao shvatiti da je on taj kojeg se pita.“Liturgija došašća nam iz dana u dan ponavlja žurnu najavu da Gospodin dolazi i treba mu poravnati put, čisto srce. Kršćansko bdjenje znači iščekivanje Zaručnika, ona noćna molitva koja ne može proći bez borbe. To bdjenje mora imati obilježje Isusove posljednje noćne molitve u kojoj se vodila žestoka borba, ali dogodilo predanje.

Jedan od najočitijih simbola došašća je adventski vijenac. Kakva je njegova simbolika?

Adventski vijenac nastao je uz molitvu, pojavio se u Hamburgu, Trošnoj kući koja je bila dom za siromašnu djecu. Evangelički pastor Johann Heinrich okupio je siročad s ulice s kojima je u adventu na drvenom postolju zapalio po jednu svijeću. Do Božića bile su zapaljene 24 svijeće, a četiri od njih bile su velike. U adventskom vijencu vidimo simbol kruga, svijeće i svjetla. Upravo taj krug bez početka i kraja simbolizira povijest spasenja, odnosno život koji ne prestaje, traje, a to je život vječni, dok svjetlo simbolizira Isusa koji je svjetlo svijeta, koji dolazi na ovaj svijet. Svi adventski vijenci imaju zajednički odraz simbolike, a to je da četiri svijeće predstavljaju četiri nedjelje došašća, i to postupno paljenje označava pobjedu svjetlosti nad tamom, a ne izražaj kićenosti koje smo nažalost često svjedoci. Iz razdoblja straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade, u razdoblje pobjede i trijumfa nad neprijateljem.

Na što biste posebice stavili naglasak ovoga došašća kako bi najradosniji kršćanski blagdan bio uistinu takav?

U došašću se pripremamo za slavlje velikog otajstva i utjelovljenja. Pozvani smo ponovno otkriti i produbiti svoj osobni odnos s Bogom. Došašće je priprema na Kristov dolazak i naglašava Božji silazak na čovječanstvo, na što svatko od nas treba odgovoriti otvorenošću, iščekivanjem, traženjem i pristankom. Unatoč nasilju i nepravdi u današnjem svijetu trebamo biti sposobni donositi Betlehemsko svjetlo u ovaj svijet. Utjelovljenje nam s velikom jasnoćom otkriva da svaki život ima neusporedivo dostojanstvo. Iako smo dio ovoga svijeta, vezani mogućnostima i ograničenjima, u isto vrijeme otvoreni smo beskonačnom, sposobni ući u dijalog s Bogom i primiti ga među nas. Kako bismo zaista dočekali Kristovo rođenje, potreban nam je svima novi pogled na ljude, pogled povjerenja i nade. Čovjek je subjekt, sposoban za razumijevanje, neponovljiv, vrhunac svekolike zemaljske stvarnosti,koji traži da bude prepoznat i koji zaslužuje da uvijek bude primljen s poštovanjem i ljubavlju. Pođimo stoga polako prema svome Betlehemu i zapalimo svjetlo nade i dobrote u ovom svijetu, odnosno budimo ona promjena koju želimo vidjeti u svijetu.