Dr. mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim Bl. Stepinca

Preporučam svakom svećeniku da jednom godišnje obavi duhovne vježbe


U Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu od 17. do 20. veljače održavaju se duhovne vježbe za svećenike Vrhbosanske nadbiskupije koje vodi dr. mons. Juraj Batelja. Upravo je to bio povod za kratki intervju...

Razgovarao: Željko Ivković

Dr. Batelja je rođen 1949. u Rastokima, općina Jastrebarsko. Na KBF-u u Zagrebu diplomirao je 1975., a svećenički red mu je podijelio papa Pavao VI. iste godine u Rimu. Disertacijom Svjedočanstvo za vjeru: život i pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca 1984., postigao je doktorat teoloških znanosti sa specijalizacijom u moralnoj teologiji. Obavljao je brojne pastoralne dužnosti a vjerojatno je široj javnosti poznat po djelovanju  kao postulator kauze za proglašenje svetim Bl. Alojzija Stepinca...

Poštovani, recite nam na početku što su duhovne vježbe?

Duhovne vježbe su dani provedeni u intenzivnijem promišljanju o identitetu svećeničke službe, o svojemu poslanju, ali isto tako da se iz učmalosti krene odlučnije prema pastoralnome radu ili pak teološko-znanstvenom promišljanju. Nema razlike između profesora i običnog župnika jer svećeništvo ne proizlazi iz ljudske mudrosti već Božjega odabranja i Božjega poslanja. Isus proviđa svojoj Crkvi svećenike da budu poslužitelji evanđelja. Redovitost života svećenika gotovo onemogućuje da promišlja o naravi svoje službe da sve dublje ponire u otajstvo svojega poslanja... Tako može postati i površan, može zanemariti službu, rekli bismo da postane mlitav i trom. Uslijed tih obveza koje ima svaki dan zanemari ono što je bitno, a to je prisutnost Gospodinova.

Nekoliko dana odvojenih samo za to, da se osvježi u molitvi, ohrabri u ljubavi i sigurnosti na putu koji je preuzeo onoga trenutka kada je obećao poslušnost i vjernost, ne samo biskupu, jer je on vidljivi predstavnik Krista Gospodina.

Koliko je važno za svećenike da idu na duhovne vježbe?

Velika većina svećenika je svjesna važnosti duhovnih vježbi. Potreba je velika. Ja bih rekao, ne samo propis nego i nužnost. Crkveni propis je one koji zanemare ili zaborave da bi trebali osvježiti svoju prvobitnu ljubav, vjernost i oduševljenje zbog koje su se opredijelili da postanu svećenici.

Ne bih rekao da sam našao u svome svećeništvu da je neki svećenik rekao nešto protiv duhovnih vježbi ili da bi ih izbjegavao. Može se dogoditi neki pastoralni pothvat u župi, neki projekt, što mu taj čas ne odgovara odvojiti tjedan izvan župe. Može biti u pitanju neki važan sprovod, međunarodno hodočašće ili slični događaji u župi i biskupiji zbog čega odgodi duhovne vježbe za drugi termin. To ne znači da je od zle volje, nego iz spriječenosti.

Kao svećenik preporučam svakom svećeniku da jednom godišnje obavi duhovne vježbe i da na neki način skine prašinu sa srca i savjesti i obnovljenim duhom, energijom i snagama krene u svoj svagdašnji pastoralni rad.

Postoji li neka razlika između duhovnih vježbi koje upriličujete npr. za hrvatske svećenike u Hrvatskoj i hrvatske svećenike u BiH?

Vjera ne pozna nacionalnost. Tako ni govor o svećeništvu ne pozna nacionalnost. Nitko nema svoje svećeništvo, nitko nema svoje vlasništvo da polaže pravo na svećeništvo. Jedinstveno je Kristovo svećenstvo u cijeloj Crkvi, tako i u Hrvatskoj i u BiH.

Ono proistječe iz iste vjere u Krista Gospodina, umrlog, uskrslog i proslavljenog i onoga koji svećenika odabire, posvećuje i šalje u službu.

Nisam primijetio nikakvu bitnu razliku, štoviše, imao sam prilike držati duhovne vježbe i obnove u Hrvatskoj u gotovo svim bogoslovijama. Više sam puta bio u Sarajevu i Mostaru. Ne bih rekao da je to neka razlika jer jedan je Gospodin kojega slavimo i jedan je Gospodin slave u koju vjerujemo.

Ima pogleda na određeni način primjene svećeničkih obećanja i odluka koje su uvjetovane političkim i izvanjskim prilikama kao što je to slučaj u BiH gdje svećenici imaju župe od 40 vjernika, a koje su nekoć imali 2 000 duša. Jasno je da je takav svećenik pred drugačijim izazovima od svećenika u Hrvatskoj koji ima 12 000 ili 20 000 vjernika.

Međutim, to može biti dodatni poticaj na vjernost i ustrajnost da se ne obeshrabri ne počne sumnjati, malaksati itd. To su poteškoće koje proizlaze iz opće ljudske naravi i čovjekova srca.

Crkvu ne možemo dijeliti, svaka ima svoje specifičnosti, ili se nalazi u specifičnim okolnostima, ali i svi imaju vjeru u jednoga Gospodina.

Postulator ste dvaju kauza koje su, neki će reći, "zapele". Možete li nam reći nešto više o tome, dokle su došle kauze za Bl. Stepinca i za kardinala Kuharića?

Ja sam postulator triju kauza. Ponajprije Bl. Stepinca. Ta je kauza pravno i kanonski gledano završena. Ona nema više nikakvih zapreka i poteškoća. One poteškoće, koje se toliko na javi pretresaju, proizlaze iz nekih drugih okolnosti i zaprjeka koje se žele staviti na jedan čisti lik, jedan sveti lik kojemu, vjerujem, ni vremenita zloća neće potamnjeti sjaj. Prema tome ja ne sumnjam u Stepinčevu kanonizaciju. Možda će doći vrijeme kada će ona biti potrebnija i Crkvi Katoličkoj pa i Crkvi u Hrvatskoj.

Što se tiče kauze sluge Božjega Josipa Langa ona ide svome završetku, barem pravnog dijela, izradi pozicije, na temelju koje će teolozi i povjesničari vidjeti radi li se doista o življenju kršćanskih krjeposti u junačkome stupnju. Ja mislim da ću tu poziciju predati u mjesecu travnju i da bi, za godinu dvije, on mogao dobiti titulu časnog sluge Božjega nakon čega će onda trebati izmoliti jedno čudo za njegov zagovor.

Za kauzu kardinala Franje Kuharića mogu reći da je ona u razmatranju. Nadbiskup zagrebački kard. Josip Bozanić, koji je začetnik te kauze, nije najavio da otvara kauzu, jer je on ne može otvoriti, nego "razmišlja o uvođenju kauze". Sada se studiraju dokumenti, pravni postupci koji prethode jednom takvom uvođenju kauze. Ja sam, istina, zatražio od nadbiskupa da se uvede kauza, nadbiskup je zatražio mišljenje Biskupske konferencije Hrvatske i dobio je jednoglasni pristanak biskupa.

Kard. Kuharić je bio 27 godina nadbiskup i predsjednik BK, tako da su iza njega ostali metri i metri dokumenata u tako turbulentnom vremenu kakvo je komunističko, potom ide stvaranje Republike Hrvatske i sve što je potom slijedilo.

Najprije valja dobro proučiti sve okolnosti, prikupiti svu dokumentaciju. Potom povjesničari moraju donijeti odluku da se radi o autentičnim dokumentima, koji su potpisani njegovom rukom. Kada donesu odluku da u njima nema ništa protiv kršćanske vjere i čudoređa i kada nadbiskup Bozanić potom zamoli mišljenje Svete stolice, onda će on meni, na moj zahtjev da se uvede kauza, odgovoriti da je stekao uvjerenje. Nakon toga ću ja njemu proslijediti molbu, ili zahtjev, da se formira sudište koje će početi ispitivati svjedoke i tada on zapravo počine biti sluga Božji.