Petnaest godina prošlo je od smrti Karola Wojtyle. Nezaboravni su dani koji su obilježili prelazak svetog Pape u Očev dom, nakon duge bolesti proživljene s kršćanskim svjedočanstvom, koje je privuklo ne samo vjernike, već i ljude daleko od Crkve. Prisjećanje kardinala Comastria preuzimamo u cijelosti.

Kardinale Angelo Comastri, 2. travnja prije 15 godina, nakon proživljene duge bolesti kojom je pružio izvanredno svjedočanstvo, umro je Sveti Ivan Pavao II. Što nam danas može reći život i primjer Karola Wojtyle, u ovom dramatičnom trenutku kojeg proživljavamo izazvanim izvanrednom situacijom zbog koronavirusa?

Širenje epidemije, rast zaraženih i svakodnevna izviješća o broju smrtnih slučajeva našli su društvo nespremnim i ističući duhovnu prazninu mnogih ljudi. Novinar Indro Montanelli, neposredno prije smrti, objavio je lucidno i iskreno razmišljanje: "Ako moram zatvoriti oči, a da ne znam odakle dolazim, gdje idem i što sam došao raditi na ovoj zemlji, je li vrijedilo otvoriti oči? Ovo je izjava o mom promašaju!" Ove Montanellijeve riječi oslikavaju situaciju dijela današnjeg društva. I zbog toga epidemija plaši: jer se kod mnogih ljudi ugasila vjera. Ivan Pavao II. bio je vjernik, uvjeren vjernik, vjerodostojan vjernik i vjera je osvjetljavala njegov životni hod.

Unatoč mnogim patnjama i dugoj bolesti, Karol Wojtyła je svima koji su ga sretali davao osjećaj da je čovjek u miru i pun radosti ...

Ivan Pavao II. znao je da je život brza utrka prema "velikom slavlju": blagdan zagrljaja s Bogom, "beskrajno sretnim". Ali moramo se pripremiti za susret, moramo se pročistiti da bismo bili spremni za susret, moramo ukloniti rezerve prkosa i sebičnosti koje svi imamo, kako bismo prigrlili Onoga koji je Ljubav bez sjene. Ivan Pavao II. je živio trpljenje u tom duhu: čak i u najtežim trenucima - poput trenutka atentata - nikada nije izgubio spokoj. Zašto? Jer je uvijek imao pred sobom cilj života. Danas mnogi više ne vjeruju u životni cilj. Iz tog razloga bol doživljavaju s očajem: jer ne vide dalje od boli.

Ivan Pavao II. u iskustvima patnje, boli, uvijek  je pronalazio dimenziju nade, posebne prigode za susret s Gospodinom. Posebno pamtimo apostolsko pismo Salvifici doloris. Vaše razmišljanje o ovoj posebnoj karizmi poljskog Pape?

Bol nesumnjivo plaši sve, ali kad je osvijetljena vjerom postaje "obrezivanje" sebičnosti, banalnosti i lakomislenosti. Štoviše, mi kršćani živimo bol u zajedništvu s raspetim Isusom: prianjajući uz njega, bol ispunjavamo ljubavlju i pretvaramo je u silu koja izaziva i pobjeđuje sebičnost koja je još prisutna u svijetu. Ivan Pavao II. bio je pravi učitelj boli otkupljene ljubavlju i pretvorene u protuotrov sebičnosti i otkupljenju ljudske sebičnosti. To je moguće samo ako se Isusu otvori srce: samo se s njime razumije i vrjednuje bol.

Ove ćemo godine, zbog trenutne izvanredne situacije, proživjeti „poseban“ Uskrs da bismo poštivali odredbe za borbu protiv zaraze. I posljednji Uskrs Ivana Pavla II. bio je obilježen bolešću, izolacijom. Ipak, svima je ostao u neizbrisivom sjećanju. Kakvu pouku možemo izvući iz tog posljednjeg Uskrsa pape Wojtyle gledajući što se događa danas?

Svi se sjećamo posljednjeg Velikog petka Ivana Pavla II. Nezaboravna je scena koju smo vidjeli na televiziji: Papa je, bez snage, držao raspelo svojim rukama i gledao ga s čvrstom ljubavlju i moglo se naslutiti da govori: "Isuse, i ja sam na križu poput tebe, ali zajedno s Tobom čekam uskrsnuće." Svi su sveci tako živjeli. Podsjećam samo na Benedettu Bianchi Porro, koja je postala slijepa i gluha i paralizirana zbog teške bolesti, a koja je mirno umrla 24. siječnja 1964. Malo prije toga, imala je snage diktirati divno pismo hendikepiranom i očajnom mladiću po imenu Natalino. Evo što je izišlo iz srca Benedette: "Dragi Natalino, imam 26 godina poput tebe. Krevet je sada moj dom. Već sam nekoliko mjeseci slijepa, ali nisam očajna, jer znam da me na kraju ulice čeka Isus. Dragi Natalino, život je brzi prolazak: nemojmo graditi kuću na šetalištu, već pretrčimo ga držeći čvrsto Isusovu ruku da bismo stigli u Domovinu." Ivan Pavao II. bio je na ovoj valnoj duljini.

U ovom razdoblju obilježenom pandemijom, mnogi se svaki dan pridružuju molitvi Angelusa i krunice koju uživo prenosi Vatican news i drugi mediji. Pada nam na pamet povezanost  Ivana Pavla II. s  Marijom već od biskupskog grba...

Da, Ivan Pavao II. htio je kao geslo u svoj grb staviti ove riječi:  Totus tuus, Maria. Zašto? Majka Božja je bila blizu Isusu u trenutku raspeća i vjerovao je da je to trenutak Božje pobjede nad ljudskom zlobom. Kako? Preko ljubavi koja je svemoguća sila Božja. I Marija je, neposredno prije okončanja Isusove žrtve ljubavi na križu, čula zahtjevne riječi kojima joj se Isus obratio: "Ženo, evo ti sina!" a to znači: "Ne razmišljaj o meni, već misli na druge, pomozi im da bol pretvore u ljubav, pomozi im da vjeruju kako je dobrota snaga koja pobjeđuje zloću." Od tog se trenutka Marija brine za nas i kad se prepustimo njenom vodstvu, u sigurnim smo rukama. Ivan Pavao II. je to vjerovao, povjerio se Mariji i s Marijom je bol pretvorio u prigodu za ljubav.

Postoji li kakva anegdota, koju u odmaku od 15 godina želite podijeliti kao znak nade za mnoge ljude u svijetu koji pate, koji su voljeli i nastavljaju voljeti Karola Wojtylu?

U ožujku 2003., Ivan Pavao II. me je pozvao da vodim duhovne vježbe Rimskoj kuriji. I on je sudjelovao na tim duhovnim vježbama s uzornom sabranošću. Primio me na kraju duhovnih vježbi s velikom ljubaznošću i rekao mi je: "Mislio sam Vam pokloniti jedan križ poput moga." Poigrao sam se s dvostrukim smislom tih riječi i rekao mu: "Sveti Oče, teško mi možete pokloniti križ poput Vašega..." Ivan Pavao II. se nasmiješio i rekao mi: "Ne... ovaj križ", i pokazao mi je pektoralni križ koji mi je želio dati. A onda je dodao: "I vi ćete imati svoj križ: pretvorite ga u ljubav. To je mudrost koja osvjetljava život." Nisam nikada zaboravio taj divan savjet koji mi je dao Svetac.

Prijevod: Mario Udina, KT