Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Antonio Topalović rođen je 1996. Završivši temeljno obrazovanje u rodnoj Usori, studirao je pedagogiju i obrazovne znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Fakultetu za psihologiju i edukacijske znanosti Sveučilišta u Jyväskyläi u Finskoj. Tijekom studiranja u Finskoj svoj profesionalni razvoj usmjerio je k području traumatske psihologije i pedagogije izučavajući fenomenologiju zlostavljanja i zanemarivanja te sustava zaštite djece i mladih, kao i metodologiju njihove izrade. Kliničku praksu odradio je pri Institutu za intimno partnersko nasilje pri istom sveučilištu. Magistarski studij pedagogije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu obranivši rad pod naslovom Aspekti pedagoško-obiteljske detekcije i prevencije nasilja u intimnim partnerskim vezama mladih. Objavio je niz stručnih i znanstvenih radova u domaćim i međunarodnim zbornicima i časopisima te je aktivno sudjelovao na konferencijama i simpozijima na dane teme. Trenutno je zaposlen u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. kao voditelj programa za zaštitu maloljetnika. Angažiran je pri nekoliko međunarodnih i lokalnih organizacija kao konzultant i stručni suradnik na aktivnostima zaštite maloljetnika i ljudskih prava. Svoj profesionalni i stručni razvoj usmjerava k temama zaštite djece, nasilju u Crkvi, ljudskim pravima, međunarodnim obrazovnim politikama i istraživačkoj metodologiji.

Poštovani Antonio, na razini BK-a BiH od 2017. petak pred Cvjetnicu obilježava se kao Dan molitve i pokore za žrtve nasilja i zlorabljenja, čiji je zagovornik papa Franjo, a inicijativa je potekla od Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika da se ustanovi Dan molitve za žrtve spolnog zlostavljanja, te molitve Bogu za jasniju svijest odgovornosti svih članova Crkve za maloljetne osobe koje su joj povjerene. Što bi zapravo bilo zlostavljanje u ovakvom poimanju?
Zlostavljanje djece, mladih i ranjivih odraslih u posljednjem desetljeću postaje središnja tema svih društvenih struktura i zajednica, što izravno utječe i na Crkvu koja, kao zajednica, jest mjesto rizika. Zlostavljanje, prije svega, možemo odrediti kao obrazac ponašanja jedne osobe prema drugoj, kojim se nanosi neki oblik boli, a s ciljem preuzimanja kontrole i uspostavljanja moći nad tom osobom. Zlostavljanje se može manifestirati u različitim oblicima, a mi najčešće prepoznajemo: tjelesno, emocionalno i seksualno te zanemarivanje kao poseban oblik nasilna ponašanja prema maloljetnicima. Poseban naglasak je na seksualnom zlostavljanju koje se javlja u svim društvima, bez obzira na stupanj njihova razvoja, a podrazumijeva širok dijapazon odnosa između odrasle osobe i djeteta, koji u osnovi ima neki od elemenata seksualnog odnosa. Takav odnos dijete teško može razumjeti i na njega ne može dati zreo pristanak. Ono proturječi sociološkim i uobičajenim stereotipima o životu u obitelji i Crkvi kao mjestu sigurnosti i povjerenja, no realnost često pokazuje upravo suprotno. Posebnost  seksualnog  zlostavljanja  je upravo  u  snažnim posljedicama kod djece i mladih koja imaju takvo iskustvo, a može se reflektirati na različite segmente  njihova  profesionalnog  i  privatnog života.

Kada govorimo o zlostavljanju maloljetnika, kako se s tim bori Vrhbosanska nadbiskupija?
Bitno je naglasiti da Crkva danas ulaže velike napore kako bi prevenirala pojavu bilo kakva oblika zlostavljanja, a dakako da je poučena prijašnjim iskustvima, poseban fokus stavila na seksualno zlostavljanje. Vrhbosanska nadbiskupija uradila je mnogo toga, a posebno bih istaknuo dokument Osnovne smjernice Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za postupanje u slučajevima seksualnoga zlostavljanja maloljetnika od strane klerika, redovnika i laika koji vrše neku crkvenu službu, koje je odobrila Kongregacija za nauk vjere 2015. Postojanje dokumenta doprinijelo je razvoju aktivnosti na području zaštite maloljetnika te možemo izdvojiti imenovanje povjerenika za zaštitu maloljetnika, organiziranje edukacija i predavanja za djelatnike u crkvenim institucijama, koji rade s maloljetnicima, ali i aktivnostima koje se realiziraju za korisnike usluga organizacija čiji je osnivač Vrhbosanska nadbiskupija. Vjerujemo da je prevencija ključ svih aktivnosti za zaštitu maloljetnika te da kada već dođe do takvog kaznenog djela, prvenstveno trebaju djelovati civilni i crkveni sudovi kako bi se takav čin procesuirao i počinitelj osudio, a za osobu koja je preživjela nasilje osigurala adekvatna psihološka podrška i pomoć.

Što nam možete reći o Projektu zaštite djece – Because we care koji provodi Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II., koji je njegov cilj?
Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. već je 15 godina institucija koja je prepoznata kao mjesto susreta, duhovnosti i edukacije mladih iz cijele Bosne i Hercegovine. Djelatnici Centra ponukani širim društvenim okolnostima, prepoznali su potrebu za jačanje kapaciteta profesionalaca koji rade s maloljetnicima, primarno u crkvenim institucijama, ali i svim drugim institucijama u kojima maloljetnici borave, kako bi adekvatno prepoznali, ali i reagirali u slučaju seksualnog zlostavljanja. Sustavni rad na zaštiti maloljetnika u Centru za mlade počeo je s jednodnevnim obukama i predavanjima o seksualnom zlostavljanju, koja su upriličena tijekom 2017., a u suradnji s Poliklinikom za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Tijekom prvih nekoliko susreta uvidjeli smo potrebu da se takve aktivnosti organiziraju i za druge stručnjake te smo tijekom godina razvili različite aktivnosti koje podržavaju i jačaju kapacitete stručnjaka u radu s maloljetnicima, a teme koje smo obradili zadirale su u širu problematiku života i zdravlja maloljetnika.

U predstojećem razdoblju, odnosno od 21. do 23. travnja, Centar za mlade u sklopu projekta organizira Međunarodnu konferenciju o zaštiti maloljetnika gdje će se okupiti veliki broj stručnjaka iz države i regije kako bi se zajedno obrazovali i kreirali nove aktivnosti u zaštiti maloljetnika.

Mislite li kako se u BiH, ali i u okruženju dovoljno posvećuje pozornosti ovoj prevažnoj temi?
Tijekom svog preddiplomskog i diplomskog studija bavio sam se različitim temama koje su povezane s nasiljem i zlostavljanjem kao problemom suvremenog društva. Naime, tijekom istraživanja koje sam proveo na uzorku većem od 1 000 ispitanika, došao sam do rezultata da religioznost, nažalost, nije zaštitni čimbenik za pojavu nasilja u intimnim partnerskim vezama mladih, na što sam se usredotočio u svojoj magistarskoj tezi, što se može replicirati i na druge vrste i oblike nasilja i zlostavljanja. Govor o nasilju i zlostavljanju prisutan je te primjećujemo određene pomake u zaštiti zdravlja i dobrobiti svih ranjivih skupina društva, ali, istina, nedovoljno. Moramo biti svjesni da u Bosni i Hercegovini još uvijek živi veliki broj djece i mladih koji svakodnevno doživljavaju nasilje, različite oblike eksploatacije i žrtve su trgovine ljudima ili su izloženi ratu, siromaštvu i drugim neprilikama. Podatci pokazuju da je više od polovice dječaka i djevojčica u dobi od dvije do 14 godina najmanje jednom bilo izloženo nekom od težih oblika tjelesnog ili emocionalnog kažnjavanja od članova obitelji, a zbog mnoštva neprimijećenih i neprijavljenih slučajeva zlostavljanja ne možemo govoriti o pouzdanim podatcima. Organizacije civilnog društva nude brojne aktivnosti kako bi se poboljšao položaj djece u državi, ali mehanizam koji često nedostaje upravo je onaj na razini države – nepostojanje adekvatna protokola i intersektorske suradnje manifestira se kroz djelomičnu i nepotpunu zaštitu djece, kako u obitelji, školi, tako i crkvi i drugim ustanovama gdje maloljetnici borave.

Koji su sve razlozi zbog kojih se maloljetna osoba ne usudi prijaviti nasilje?
Uslijed traumatskog iskustva kada maloljetnici dožive bol koju je uzrokovala bliska osoba, prvi mehanizam koji se aktivira je preživljavanje. Za razliku od ostalih oblika zlostavljanja, seksualno zlostavljanje je obavijeno tajnim velom srama i stida koji se javlja. Naime, osoba koja je doživjela zlostavljanje počinje sebe kriviti za takvo što, ne pronalazi sigurnost u svijetu u kome živi i njezina piramida potreba poprima drukčiju strukturu, pogotovo ako se takvo što dogodilo u obitelji. Podatci UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) naglašavaju da više od 60% osoba koje su preživjele seksualno zlostavljanje nikada takvo što ne prijavi, a ako i dođe do toga, to se uglavnom dogodi u zrelijim godinama.

Najčešće razloge neprijavljivanja dijelimo u tri kategorije: osobni razlozi kao što su strah od počinitelja, strah od reakcije roditelja ili prijatelja, strah da im se neće vjerovati te stigmatizacija. Drugu kategoriju razloga obilježava nedovoljna podrška osobi koja je doživjela nasilje, odnosno nepostojanje stručnih i odgovornih profesionalaca i službi za pomoć i podršku. Na posljetku, kao treću kategoriju neprijavljivanja možemo izdvojiti strah i nepovjerenje u pravosudni sustav, odnosno izražen strah od policije i drugih stručnih službi, duljina i neizvjesnost samog postupka te preniske ili neizrečene kazne.

S druge strane, koji su, možebitni, uzroci koji osobu nagnaju da počini zlostavljanje nad maloljetnom osobom?
Izrazito je nezahvalno govoriti o tomu zašto netko počini kazneno djelo na štetu maloljetnika, odnosno, iako ne postoje univerzalni i općeprihvaćeni razlozi, stručnjaci naglašavaju da postoji niz čimbenika rizika koji mogu osobu učiniti nasilnom ili u konačnici dovesti ju do toga da počini nasilje. Kod većine ljudi koji se ne bave ovim područjem, kad čuju da je netko seksualno zlostavljao dijete, prva je pomisao da to mora biti osoba koja nije normalna, koja je luda, koja ima neku duševnu bolest. Međutim, istraživanja pokazuju da velika većina počinitelja seksualnih kaznenih djela prema djeci nema nikakvu duševnu bolest. Neki od njih imaju poremećaje ličnosti. Poremećaj ličnosti nije uska psihička bolest, već stanje. Svi mi imamo neke osobine ličnosti, a kada su te osobine jake da ometaju ovu osobu ili druge ljude, to nazivamo poremećajem ličnosti ili osobnosti. Također, čimbenici rizika mogu biti i doživljeno zlostavljanje u djetinjstvu, loš socioekonomski status i sl. Motivi za počinjenje seksualnog kaznenog djela mogu biti različiti. Od toga da se kazni nekoga, do osvete. Ponekad čak ne da se kazni dijete, nego majku, neku odraslu osobu koja je bliska tome djetetu. Ponavljam, većina počinitelja svih kaznenih djela su zdrave osobe i moramo razlikovati bolest i zlo koje netko čini. Dakle, to što netko čini nešto loše i nažao drugoj osobi, to govori o njegovu moralu, karakteru, a ne o duševnoj bolesti.

Kako bi vjernici trebali gledati na osobu koja je počinila zlostavljanje maloljetnika, poglavito ukoliko je riječ o kleriku?
Osoba koja je počinila kazneno djelo zlostavljanja bilo kojeg oblika mora, prije svega, biti adekvatno procesuirana i u skladu s težinom samog kaznenog djela, kažnjena. Poseban problem se javlja kada je osoba koja zlostavlja klerik ili netko od osoba u bliskoj vezi s Crkvom i vjerskim ustanovama. Tada se kod ljudi javlja veći gnjev i ljutnja, ali i stroge osude djela i osobe koja je to učinila. Dakle, odgovor na postavljeno pitanje bi bio upravo da svako kazneno djelo treba naići na opću osudu društva i svih njegovih članova, a osoba koja je takvo djelo učinila zaslužuje adekvatnu kaznu, ali i rehabilitaciju i psihološku pomoć.

Kako pristupiti djetetu koje je doživjelo zlostavljanje, koji je put iscjeljenja?
Oporavak se ne odvija „sam od sebe“, odrastanjem, on se ne dogodi, nego dijete treba primjerenu pomoć i podršku nakon takva iskustva. Izostane li pomoć, posljedice seksualnog zlostavljanja i traumatskog iskustva mogu biti kratkoročne, ali i dugoročne – na cjelokupni razvoj djeteta. Ono što djetetu treba od prvog dana rođenja je odnos s roditeljima pun ljubavi i topline, ali i čvrst oslonac tijekom odrastanja kroz usmjeravanje, postavljanje granica te vodstvo kako bi se osjećalo sigurno, zaštićeno i voljeno. Rano prepoznavanje i primjerena intervencija mogu ublažiti posljedice seksualnog zlostavljanja i osigurati oporavak djeteta. Djetetu kod kojeg primijetimo da je zlostavljano, treba pristupiti s toplinom i spremnošću da mu se pomogne. Djetetu ne treba sažaljenje ili osuda, potrebna mu je osoba koja mu može biti oslonac u takvim kriznim situacijama. Djetetu je potrebno objasniti da to što mu se dogodilo nije njegova ili njezina odgovornost i da na niti jedan način nije odgovorno za to što mu je netko učinio. Nužno je što prije pronaći adekvatnu pomoć koja će se zrcaliti u psihološkom i psihoterapijskom tretmanu, liječničkoj pomoći, ali i drugim socio-pedagoškim aktivnostima kako bi se dijete osnažilo i pripremilo za nastavak svog sigurna odrastanja.

Koji su alarmi u dječjem/maloljetničkom ponašanju koji ukazuju na to da trpi nasilje, te kako u tom slučaju djelovati?
Ne postoji univerzalno pravilo, niti univerzalni znakovi da netko trpi nasilje. Naime, bitno je uočiti sve moguće promjene koje se mogu dogoditi u ponašanju djeteta. Naglo prekidanje uobičajenih aktivnosti, prestanak odlaska na dosad uobičajena mjesta, neobjašnjivi hematomi i ogrebotine, rasparana odjeća ili nagle promjene u fizičkom razvoju mogu ukazivati na to da nešto nije u redu. Potrebno je s djetetom razgovarati i pronaći razloge za takve promjene. Ako saznamo da je neko dijete žrtva nasilja, potrebno je što prije obavijestiti nadležne službe o tome što ste primijetili te ostati uz dijete koliko god je potrebno dok mu se ne pruži adekvatna pomoć i podrška.

Tko je sve uključen u rad s djecom koja su doživjela zlostavljanje?
Cijelo društvo je odgovorno za zdrav rast i razvoj djece, a u slučajevima zlostavljanja ta važnost posebno dolazi do značaja. Često se krivnja adresira isključivo na centre i službe za socijalnu zaštitu, no potrebno je da svi, od obitelji, susjeda, prodavača u trgovinama, nastavnika, liječnika i drugih budemo svjesni ovog problema. Svatko je bitna karika u lancu pomoći djetetu. U izravnu radu s djecom tu su, prije svega, psiholozi, psihoterapeuti, liječnici, pedagozi, socijalni radnici te nastavnici. Kada govorimo o mreži podrške djetetu, tu uključujemo obitelj, rodbinu, prijatelje, sportske i druge klubove gdje dijete boravi.