Razgovarao: Željko Ivković

Eli Tauber je rođen 1950. u Sarajevu gdje je završio Prvu gimnaziju, a potom i Fakultet političkih nauka, odsjek žurnalistika. Novinarstvom se bavio 15-ak godina,a poslije se počeo zanimati za marketing, pisanje scenarija i dokumentarni film.

Već od rane mladosti proučavao je povijest i običaje Židova u BiH. Autor je nekoliko zapaženih izložbi kao što su Sjećanje na Holokaust i Pravednici jevrejskog naroda iz BiH te mnogih radova iz judaike. Doktorirao je 2012. na temu Kako se  sprovodio  Holokaust  u BiH. S njim smo razgovarali o načinu educiranja mladih o ovoj temi, potrebi sjećanja, ali i porastu antisemitizma te negiranja Holokausta.

Poštovani, koliko svatko ponaosob može na Međunarodni dan sjećanja sudjelovati u stvaranju boljeg svijeta kako se takav zločin više uistinu ne bi ponovio?

Porazno je sjećati se nevinih i nepotrebnih žrtava samo na jedan dan kada obilježavamo tu tragediju. Da bismo bili svjesni činjenice da se Holokaust dogodio, da bismo i sami mogli sudjelovati u stvaranju boljeg svijeta ili stvaranju jednog pravednijeg svijeta, moramo još mnogo o njemu učiti. Strahote Holokausta su nemjerljive i nepoznate, i u prethodnim sistemima, i u sadašnje vrijeme. O tome nismo učili u školi, o tome i sada ne učimo ili ne učimo dovoljno i stručno. U tom smislu je Europska unija formirala jedan poseban program nazvan Task force koji treba pomoći u boljoj edukaciji o Holokaustu.

Dio mladeži uopće nema nikakva znanja o Holokaustu... Što mislite je li neznanje namjerno?

Ovo pitanje je nastavak mog izlaganja da mi ne poznajemo dovoljno što se dogodilo u prošlosti i uvijek počinjemo o tome govoriti kao o nečemu nepoznatom. Nije istina da se i prije nije to znalo. Istina je da se preko toga olako prelazilo. Istina je kako se o tome nije govorilo, da se to nije dovoljno izučavalo i da je u nekim zemljama bilo teško priznati kako se tamo dogodio Holokaust, kako postoji antisemitizam i da je netko za to kriv. Ja sam o tome sasvim malo pisao, ali napisane su brojne knjige koje nas podsjećaju na to. Sada se postavlja pitanje: tko nabavlja i distribuira te knjige, koji nastavnici preporučuju tu literaturu i zašto se to ne proučava na jedan dostojanstven sofisticiran način?

Imate li saznanja kako se podučava o Holokaustu u osnovnim i srednjim školama u BiH?

U našoj zemlji trebamo obrazovanje promatrati kao nešto što je u svakom kantonu u Federaciji, ali i u Republici Srpskoj različito. U Federaciji se Holokaust skoro i ne izučava i potpuno ovisi o volji pojedinih nastavnika i vremenu kojeg imaju na raspolaganju za ovu temu. Nekoliko godina sam pokušavao raditi na educiranju profesora povijesti iz Federacije i RS-a, ali to je prekinuto jer više nije bilo podrške iz Europske unije. U Federaciji smo skoro potpuno zaustavili ovaj vid educiranja. U Republici Srpskoj su nastavili suradnju s Jad Vašemom da dovode njihove edukatore ili šalju svoje nastavnike u Izrael na educiranje.

Mi nismo nikada vodili naše učenike i studente u Aušvic, nikada se nismo potrudili dati im saznanje na mjestu gdje je izvršen strašan zločin i spasiti ovu generaciju od nekih pogubnih ratova i nesuglasica.

S postojanjem Holokausta mladi se često najprije susretnu kroz Dnevnik Anne Frank. Znate li čita li se kao lektira ta knjiga?

Dnevnik Ane Frank postala je popularna literatura, i to s razlogom jer se razmišljanja jedne djevojčice u trenutku užasa Holokausta kada joj odvode obitelj u logor, odjednom susreću sa zbiljom preživljavanja, straha, želja i očaja. Ali to je samo jedna priča koja se spominje i u obveznoj lektiri kao jedan događaj. Izostala je dobronamjerna preporuka da takvih knjiga ima mnogo, da takvih priča ima puno u svakoj zemlji u Europi, u svakom gradu, svakom logoru. E, o tome treba govoriti, tu istinu treba približiti ljudima da bi mogli shvatiti strahotu koju je Holokaust donio jednom narodu.

Je li Holokaust imao toliki potencijal zato što Nijemci koji su sumnjali, pa čak ni sami Židovi nisu mogli vjerovati u informacije koje su preživjeli donosili iz logora?

Moram priznati da je teško povjerovati brojkama i kada su sasvim istinite. One su često nevjerojatne i zvuče kao znanstvena fantastika. Jer teško je povjerovati da je u Drugom svjetskom ratu nestalo šest milijuna Židova samo zbog toga jer su pripadali nekom drugom narodu i molili se Bogu na drugačiji način. Fašističke ideje primjenjivanje su kroz zakonske forme, odredbe i naređenja koja su slijepo izvršavana. Možda danas u BiH netko može shvatiti što su to „žute trake“ poslije Prijedorskih „bijelih traka“, ali one su bile početak kraja koji se završio tim brojem koji nije izmišljen: šest milijuna.

Što nam postojanje antisemitizma danas poručuje?

Antisemitizam nikada neće biti iskorijenjen i uvijek će postojati. Raniji teoretičari tražili su političke i društvene uzroke modernog i suvremenog antisemitizma u granicama prosvjetiteljstva, stvaranju i propasti europske nacionalne države, dok ga aktualne analize tretiraju kao posljedicu radikalizacije i ekstremizacije društva prouzrokovanih izmijenjenim društvenim i ekonomskim okolnostima s kraja 19. i početka 20. st. U Izvorima totalitarizma Hana Arent navodi kako je očigledno pravilo „... da antižidovska osjećanja stječu političku važnost samo onda kada se mogu kombinirati s glavnim političkim problemima...“

Uopće, govoreći o antisemitizmu, upadamo u zamke poistovjećivanja, izdvajanja i klasificiranja fenomena odnosa prema Židovima tijekom njihove višetisućljetne povijesti. Jer, činjenica je da antisemitizam nije novijeg nadnevka, niti proizvod fašističke ideologije, već ga jednostavno moramo promatrati kao jedan stanoviti odnos protiv Židova kao pripadnika neke nepoznate religije od postanka i formiranja židovskog naroda. U tom smislu, bez sumnje, može se konstatirati da on postoji još od Starog zavjeta i da nikada nije prestao, već je samo periodično u pojedinim dijelovima Europe poprimao šire i drastičnije forme koje su se na kraju završile pokušajem „konačnog rješenja židovskog pitanja“ – Holokaustom.

Jeste li provjeravali može li se vaša knjiga naći u školskim i sveučilišnim knjižnicama?

Ja sam u to vrijeme radio kao viši znanstveni savjetnik na Institutu za istraživanje zločina pri Sarajevskom univerzitetu. Moj institut se i pojavio kao izdavač ove knjige. Pokušali smo u nekoliko navrata pokrenuti edukaciju o Holokaustu i genocidu, ali do sada nismo imali nekog uspjeha, iako u Kantonu Sarajevo i postoji odluka da se edukacija o Holokaustu uvede u nastavu. Ja sam i osobno nastojao dobiti neki prostor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu da prenesem svoje znanje, ali nisam nikada uspio o tome s nekim razgovarati.

Istina je da smo uspjeli zahvaljujući dobronamjernosti nekih ministara, određeni broj škola opremiti mojim knjigama o Holokaustu, ali to je sve što smo uspjeli.

Mnogi u BiH često zaborave da se zločin događao i kod nas, a ne „negdje tamo“. Jesu li to benigne pogreške ili je riječ o ignoriranju povijesnih činjenica?

Točno je, ja uvijek naglašavam da se Holokaust dogodio u BiH. Neki i dalje smatraju da to nije baš točno. Međutim, činjenica da su se upravo na prostoru BiH provodili preslikani njemački fašistički zakoni, govori o tome kako je i ovdje „krajnje rješenje židovskog pitanja“ bilo dobro organizirano i provedeno. Ne govorim ovdje samo o zakonima i zakonskim odredbama koji su donošeni i provođeni, već govorim i o antisemitskoj propagandi koja se iz Njemačke, pa zatim iz Hrvatske prenijela i u BiH. Iako u BiH, a posebno u Sarajevu, nikada nije bilo otvorena antisemitizma i nije postojao nijedan geto, onda je napor vlasti NDH-a bio daleko veći da se ovdje u Bosni, koju su zvali „Židovski Eldorado“, probudi antisemitizam i da se narod okrene protiv Židova kako bi se lakše mogla provesti njihova likvidacija.

Koje je mjesto najvećeg masovnog pojedinačnog ubijanja Židova u BiH?

Prvi ustaški koncentracijski logor u NDH-u Danica osnovan je već 15. travnja 1941. u Drenju pokraj Koprivnice. Na području NDH-a tijekom 1941. i 1942. osnovano je oko 30 njemačkih, talijanskih i ustaških logora. Po svojoj namjeni i funkciji bili su uglavnom sabirni, tranzitni i iseljenički, a neki od njih radni i koncentracijski. U području pod talijanskom upravom bili su organizirani sabirni logori za Židove u Kraljevici, na ostrvu Braču, u gradu Hvaru te u Gružu, Kuparima, na Lopudu pokraj Dubrovnika i na otoku Rabu (Kampor).

Prve masovne likvidacije zatočenika ustaše su provodile u Jadovnu na Velebitu te u logorima Slana i Metajna na otoku Pagu, koji su bili dijelovi velebitsko-primorskog sustava ustaških koncentracijskih logora sa sjedištem u Gospiću. Djelovali su od sredine lipnja do 25. kolovoza 1941. kada su Talijani okupirali to područje NDH-a.

Uz koncentracijski logor Jasenovac, koji je najduže djelovao, a po broju zatočenika i prostoru koji je obuhvaćao bio najveći ustaški logor, osnovani su veliki logori u Kruščici pokraj Viteza, u Tenji pokraj Osijeka, u Đakovu, Loborgradu pokraj Zlatara i u Sisku.

Logor Kruščica kod Viteza je bio smješten  u selu  Kruščica, 17 km od Travnika, na jednom zapuštenom imanju koje je nekada pripadalo veleposjedniku Gutmanu. Postojale su dvije jednokatne i jedna prizemna zgrada, kao i dvije drvene barake bez krova i poda. U tim zgradama  moglo  se  smjestiti oko 300 osoba, a tijekom rujna 1941. u logoru je bilo internirano oko 3 000  osoba, pa je najveći broj zatočenika bio smješten pod vedrim nebom. U ovom logoru se nalazio objekt poznat kao Crna kuća.

Kakva je budućnost sjećanja na Holokaust?

Holokaust je naziv za ubojstvo milijuna Židova, Roma i drugih koje su počinili nacisti tijekom ‎Drugog svjetskog rata. U Holokaustu u BiH nestalo je oko 70% bh. Židova, nestao je intelektualni cvijet Sarajeva. Ubijeni su: profesor i filozof Marsel Šnajder, slikar Daniel Ozmo, književnik Kalmi Baruh, nadrabin Moric Levi, kompozitor Alfred Pordes, književnica Laura Papo-Bohoreta, partizanski kurir Šalom Albahari, narodni heroj Ilija Engel, Moric-Moco Salom...

Nije lako nabrojati još više od 10 000 imena, onih koji su mučki i bez riječi pobijeni, za koje se ne zna kako i gdje i tko ih je ubio.

Zato o ovome treba stalno govoriti, ne kako bismo naučili ili da ne bismo zaboravili, već zato kako bismo postali svjesni da je zlo uvijek oko nas i da se protiv njega moramo boriti.