Dr. vlč. Ilija Marković, profesor kanonskog prava na KBF-u u Sarajevu

Razilaženje često nije rješenje, nego zapravo bijeg od problema


Svjetski dan braka obilježen je druge nedjelje u veljači te smo tom prigodom o kršćanskoj perspektivi braka kroz sakrament ženidbe razgovarali s crkvenim pravnikom dr. vlč. Ilijom Markovićem, profesorom kanonskog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Vlč. Ilija je rođen 1986. u Brčkom. Filozofsko-teološki studij pohađao je i apsolvirao 2011. na KBF-u u Sarajevu gdje je iste godine zaređen i za svećenika. Poslijediplomski studij iz kanonskog prava započinje 2012. na Papinskom sveučilištu Sv. Križa u Rimu gdje je i magistrirao 2015. Iste godine nastavio je doktorantski studij na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je 2018. doktorirao iz područja kanonskog prava s doktorskom tezom: Priprava, slavlje i pastoralno praćenje ženidbi između katolika i muslimana u Bosni i Hercegovini. Pravni i pastoralni prijedlozi. Za vrijeme boravka u Rimu vršio je službu kapelana u Teutonskom zavodu Santa Maria dell’Anima gdje je i bio smješten.
Po povratku sa studija godinu dana bio je vicerektor u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Od 2012. član je Hrvatskog kanonističkog društva sa sjedištem u Zagrebu, a od 2018. je i suradnik na Inštitutu za kanonskopravne vede pri Katedri kanonskog prava na Teološkom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. Trenutno vrši službu župnika u župi Sv. Marka Evanđelista u Ilijašu; branitelja ženidbenog veza na Nadbiskupijskom crkvenom sudu prvoga stupnja u Sarajevu, te sudjeluje kao predavač na tečajevima priprave zaručnika na sakrament ženidbe.

Poštovani dr. Markoviću, što nam možete reći o samoj povijesti ustanovljenja Svjetskog dana braka, odakle je potekla inicijativa?
Proslava Svjetskog dana braka svoje početke ima 1981. u Louisiani (SAD), kada su bračni parovi izrazili gradonačelniku i mjesnom biskupu svoju želju da se Dan zaljubljenih – Valentinovo proglasi danom „vjere u brak“. Inicijativa je naišla na pozitivan odziv te je 1983. ustanovljen i Svjetski dan braka za koji je određeno da se obilježava druge nedjelje mjeseca veljače. Papa Ivan Pavao II. je 1993. pozdravio ovu inicijativu i udijelio joj svoj apostolski blagoslov. Ovim danom se na poseban način ističe važnost muža i žene kao temelja svake obitelji.

Možete li nam protumačiti srž samog sakramenta ženidbe?
Srž ili korijen sakramenta ženidbe jest ženidbena privola kao čin volje zaručnika, praćen odlukom, kojim se muška i ženska osoba međusobno daruju i primaju sa željom sklopiti ženidbeni vez koji će ih vezivati cijeli život – dok ih smrt ne rastavi. Drugim riječima, srž ženidbe jesu zapravo riječi – obećanja – koje zaručnik i zaručnica daju jedno drugomu u trenutku sklapanja ženidbe: „Ja, N. N., uzimam tebe, N.N., za svoju/ga suprugu/a i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.“Bremenito je, ali obogaćujuće ovo obećanje. Zato bez ovih obećanja „u sve dane života“, koje zaručnici pružajući jedno drugomu desnu ruku, daju pred Bogom i Crkvom, nema ni valjane ženidbe.

Koji su uvjeti nužni kako bi zaručnici u krilu Crkve sklopili valjanu ženidbu, te možete li nam ih objasniti?
Kanonsko pravo propisuje tri elementa koji su nužni za valjano sklapanje ženidbe. Prvi je osobna i pravna sposobnost muškarca i žene koji namjeravaju sklopiti ženidbu. Sposobni za sklapanje valjane ženidbe su osobe koje nemaju ženidbenih zaprjeka, a crkveno zakonodavstvo razlikuje njih ukupno 12 (pomanjkanje dobi, prethodna i trajna spolna nemoć, prijašnja ženidba, zaprjeka različitosti vjere, zaprjeka svetoga reda i zavjeta čistoće, zaprjeka krvnoga srodstva, prisila i dr.). Drugi element je valjana ženidbena privola zaručnika, koja mora biti izrečena svjesno, slobodno, bez zlonamjerne prijevare i s minimalnim znanjem o naravi kršćanske ženidbe. Na kraju, treći element je obveza sklapanja ženidbe u tzv. kanonskom obliku koji je uveden na Tridentskom saboru (1545. – 1563.). Riječ je o sklapanju ženidbe pred dvama „kumovima“ – svjedocima, pred svjedokom Crkve (župnikom, svećenikom, đakonom) uz obdržavanje propisana liturgijskog obreda. Od obveze obdržavanja kanonskog oblika moguće je dobiti oprost od mjesnog ordinarija u smrtnoj pogibelji, kod mješovitih ženidbi, kod ženidbi s oprostom od zaprjeke različitosti vjere (npr. katolkinja-musliman) te kod „ozdravljenja ženidbe u korijenu“.

Jedan od hvalevrijednih projekata Vrhbosanske nadbiskupije jest i Tečaj priprave za sakramentalni brak. Koja je njegova važnost, kakva je suradnja sa župama te koliko je njih uključeno u ovo, a koji su možebitni razlozi zbog kojih određene župe zaziru od ovog projekta?
Priprava za sakramentalni brak je od posebne važnosti budući da je obitelj prva škola vjere i čovječnosti i o njoj ovisi budućnost svakog društva pa i Crkve. Projekt Tečajeva kojeg organizira Ured za brak i obitelj naše nadbiskupije je od posebne važnosti budući da na njemu kao predavači sudjeluju stručnjaci iz različitih oblasti: psihologije, medicine, pedagogije, teologije i kanonskog prava. Prednost Tečajeva su: kvalificirani predavači, mogućnost stručnijih odgovora na pitanja sudionika, mogućnost diskusije, radionice. Međutim, nedostatak je taj što je trenutno cijeli program priprave organiziran u jednom danu pa to mladima bude previše informacija. Ipak, teško je organizirati susrete kroz više dana budući da mnogi sudionici moraju uzeti slobodan dan od posla, a to ponekad nije jednostavno dogovoriti s poslodavcima. Što se tiče razloga zbog kojih određene župe ne sudjeluju u ovom projektu, vjerujem da je riječ o razlozima osobne prirode, te ovise o otvorenosti župnika, no koji bi to razlozi bili, zaista ne znam. Ipak, ohrabruje činjenica da u posljednje tri godine raste broj župa iz kojih dolaze zaručnici na Tečajeve, što ujedno govori i o otvaranju župnika prema ovom načinu priprave mladih na sklapanje ženidbe. Važno je, prije svega, kod mladih ljudi razviti svijest o ozbiljnosti životne odluke koju čine sklapanjem ženidbe te probuditi kod njih zainteresiranost za što boljom pripravom na ženidbu u čemu im sigurno mogu pomoći ovi Tečajevi koje organizira Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije.

Kada govorimo o samom sakramentu ženidbe, po njegovu podjeljivanju između supružnika, protokom duljeg ili, nažalost nerijetko, kraćeg vremena ispostavi se kako se pojave određeni problemi koji kao rezultat imaju misli o razilaženju. Kako tada pristupiti supružnicima?
Važno je da se supružnici u početku krize imaju kome obratiti za pomoć. Međutim, problem je što se pomoć kasno zatraži. Iza svake bračne krize stoji konkretna povijest dviju osoba, njihova bračna „priča“. Tako im treba i pristupiti: saslušati ih i pokušati zajedno s njima vidjeti koji je uzrok problema i je li moguće obnoviti bračnu ljubav i zajedništvo. Kriza ne mora značiti i konačni lom. Razilaženje često nije rješenje, nego zapravo bijeg od problema koji su nanijeli rane bračnom životu. Treba sanirati rane. Tek kad se iscrpe sve mogućnosti izmirenja, ljudske i duhovne pomoći, onda treba razmišljati o pravnom rješavanju ženidbene situacije. Tu pomoć bračnim drugovima, prije svega, trebaju pružiti župnici, a potom crkveni pravnici.

Što se podrazumijeva pod pojmom „ukrjepljenje ženidbe“?
Pitanje je  prilično opširno i kompleksno pa ćemo se u odgovoru držati samo tzv. „jednostavnog ukrjepljenja“ ostavivši po strani „ozdravljenje ženidbe u korijenu“ koji su u pravu međusobno povezani. Osim pastoralnih rješenja (ustanova hotimičnoga „zanemarivanja“ nevaljanosti i suživota u čistoći) Crkva nudi i dva pravna rješenja za nevaljano sklopljene ženidbe, a to su: pokretanje parnice za proglašenje ništavnosti ženidbe ili ukrjepljenje ženidbe. Ukrjepljenje je rješenje kad god je moguće nevaljanu ženidbu učiniti valjanom, uz uvjet da bračni drugovi žele nastaviti zajednički život. Jednostavno ukrjepljenje je čin supružnika jer uvijek uključuje davanje nove ženidbene privole te dopunu onih elemenata koji su nužni za sklapanje valjane ženidbe. Ovisno o slučaju, nekad se obnova privole čini javno u kanonskom obliku, a nekada tajno i privatno; nekada to čini samo jedan, a nekada oba supružnika. Jednostavno ukrjepljenje čini ženidbu valjanom od trenutka obnove privole.

Često se zna čuti kako je neka osoba dobila „crkveni razvod“. Možete li pojasniti zašto u kanonskom pravu ne postoji ovakav izraz, nego je zapravo riječ o proglašenju ženidbe ništavnom?
Civilno pravo poznaje termin „razvod“. Nakon što muž i žena pokrenu brakorazvodnu parnicu i sud presudi, oni više nisu muž i žena, iako su obvezni zajedno skrbiti za eventualno potomstvo koje se rodilo iz njihova braka. Sakrament braka, međutim, uživa nerazrješivost utemeljenu na Isusovu nauku: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo (…) Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,5-6). Dakle, brak koji je u Crkvi – „u Gospodinu“ – valjano sklopljen i u kojem su bračni drugovi izvršili bračni čin, može razriješiti jedino smrt. Zbog nerazrješivosti sakramentalnog braka, isti nije moguće razriješiti „razvodom“, nego proglašenjem ženidbe ništavnom. Ukoliko se ništavnost dokaže pred crkvenim sudom, onda dotični par nikada nije ni bio u braku, tj. nisu bili muž i žena, unatoč izvanjskoj proslavi.

Što podrazumijeva „rastava od stola i postelje“?
„Rastava od stola i postelje“ označava prekid obveze zajedničkoga bračnog života, a da se ne dira u ženidbenu vezu i, prema tome, ti bračni drugovi koji su „rastavljeni“nemaju mogućnost za zakonito sklapanje nove valjane ženidbe u Crkvi. Do „rastave od stola i postelje“ može doći zbog preljuba ili brakolomstva; ili ako jedan od bračnih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugog bračnog druga ili djecu; ili ako na drugi način čini preteškim zajednički život. Rastava u sebi uključuje: prekid zajedničkoga stanovanja pod istim krovom (rastava od stana); prekid zajedničkog stjecanja i trošenja materijalnih dobara (rastava od stola); i prekid bračnih spolnih odnosa (rastava od postelje). Ono što je važno napomenuti jest da „rastavu od stola i postelje“ mora odobriti dijecezanski biskup. „Nedužni“ bračni drug, koji je svojevoljno prekinuo zajednički bračni život, u roku od šest mjeseci treba, preko svoga župnika, zatražiti od biskupa spomenutu rastavu. Dakle, ovlast dati „rastavu od stola i postelje“ nemaju župnici, ali imaju zadaću pomoći u cijelom postupku.

Koji su razlozi kada se može proglasiti ništavnost ženidbe?
Kao što smo napomenuli već ranije kod pitanja sklapanja valjanih ženidbi, ukoliko nedostaje jedan od triju spomenutih elemenata, moguće je promišljati o pokretanju parnice za proglašenje ništavnosti ženidbe. Zbog svoje važnosti i svetosti, ženidba u Crkvi uživa tzv. pravnu pogodnost, tj. ona je valjana dok se ne dokaže suprotno. Važno je ovdje napomenuti da Crkva prosuđuje valjanost sklopljene ženidbe, a ne uspjelost braka. Neka ženidba može biti valjano sklopljena budući da su ispunjeni svi potrebni pravni preduvjeti, međutim zbog problema, neusklađenosti temperamenata ili neostvarenih želja i snova bračni drugovi često ne žele više zajednički život. U tim slučajevima je teško govoriti o nevaljanu sklapanju braka kojeg bi crkveni sud mogao proglasiti ništavnim, nego je riječ, prije svega, o neuspjelu braku koji nije objekt prosuđivanja na crkvenom sudu. Dakle, valja razlikovati situaciju u kojoj bračni drugovi proživljavaju određenu krizu od situacije nevaljano sklopljene ženidbe.

Možete li nam opisati takav jedan postupak na razinama crkvenih sudišta?
Redoviti postupak za proglašenje ništavnosti ženidbe mogao bi se sažeto prikazati kroz sljedeće korake: a) jedan ili oba bračna druga predaju tužbu mjerodavnom crkvenom sudu; b) odluka sudskog vikara o prihvaćanju tužbe te poziv branitelju veze i tuženoj stranci (ako je tužbu sudski vikar odbio, onda podnositelj zahtjeva ima pravo na utok); c) odluka o određivanju dvojbe i imenovanje sudskog vijeća; d) odluka o istraživanju parnice; e) poziv na saslušanje bračnim drugovima; f) dokazni postupak; g) svjedočenje svjedoka; h) imenovanje stručnjaka (npr. liječnika, psihologa…) koji daju mišljenje (ukoliko je potrebno); i) zaključivanje dokaznog postupka; j) branitelj veze daje konačno mišljenje; k) sjednica sudskog vijeća i sastavljanje presude; l) dostavljanje presude strankama u parnici; m) eventualni prizivi stanaka ili branitelja veze na prizivni crkveni sud.

Kako, poglavito u svjetlu apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia, pristupiti i pomoći rastavljenima i ponovno vjenčanima/onima koji ponovno žele sklopiti brak, a koji za prvi bračni lom nisu krivi?

Papa Franjo je na više mjesta u spomenutoj apostolskoj pobudnici naglasio važnost blizine Crkve onima koji žive različite bračne krize i izazove, između kojih je spomenuo i rastavljene i ponovno vjenčane. Lakog i jednostavnog rješenja nema, ali je svakako važno dobro razlučiti i upoznati situaciju u kojoj se bračni drugovi nalaze, kao i njihovu odgovornost koja je dovela do propasti braka. Tu zadaću pratnje i pastoralne skrbi tih osoba imaju na poseban način svećenici kao pastiri čije stado broji i „ovce“ koje lako zalutaju ili odlutaju. Važno je, s jedne strane, da se osobe koje su doživjele brakolom, unatoč njihovoj situaciji, ne osjećaju isključene iz Crkve. S druge pak strane mora im se jasno i otvoreno reći da im njihovo trenutno ženidbeno stanje ne omogućava uživati sva prava koja imaju vjernici u redovitoj i „urednoj“ ženidbenoj situaciji (npr. biti kum na krštenju ili krizmi). Osim duhovne pratnje i pomoći, važno je takvim osobama pomoći ukoliko postoje elementi da se njihov prethodni brak pravno (raz)riješi.

Općenito govoreći, kakva je situacija u BiH, osobito u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, glede postupaka koji se vode za proglašenje ništavnosti braka?
Glede parnica za proglašenje ništavnosti ženidbe na području Vrhbosanske nadbiskupije, situacija je dosta teška i ozbiljna. Nove ženidbene parnice pristižu, a ima još dosta neriješenih „starih“ ženidbenih parnica koje, zbog nedostatka sudskih službenika i drugih razloga, čekaju svoje rješavanje. Potrebno nam je više crkvenih pravnika za rad na sudu, a onda i više hrabrosti i radinosti da se konačno zaostatci krenu brže rješavati. Iz ženidbenih parnica koje sam analizirao, može se lako iščitati da se mladi ljudi koji ulaze u brak ne pripremaju dovoljno ozbiljno ili da toj životnoj odluci ne pristupaju na zreo način. Ipak, bračni drugovi, koji čekaju sudski pravorijek, jesu vjernici koji zbog svoje ženidbene situacije dosta trpe, a neki nisu u mogućnosti niti primati sakramente. Njihov je vapaj nama sveta obveza budući da je spasenje duše svrha vjere, kako čitamo u Prvoj Petrovoj poslanici (1,9), a istodobno i posljednji i najvažniji crkveni zakon.

Kako postupiti u slučaju kada zaručnici, u dogovoru, hotimice odluče sklopiti brak – kako bi se okoristili tijekom svadbe novcem kojim ih se daruje te potom izjave da žele proglašenje ništavnosti na temelju toga da brak nije konzumiran?
U spomenutom slučaju riječ je o simulaciji (himbi) ženidbene privole budući da zaručnici žele novac, a ne ženidbu koja im je ovdje samo sredstvo pomoću kojeg bi ostvarili ono što žele. Dakle, ženidba bi vjerojatno mogla biti proglašena ništavnom. Osim toga, pravo propisuje glede konzumacije ženidbe: „Ako su ženidbeni drugovi, pošto je sklopljena ženidba, zajedno stanovali, pretpostavlja se da je ženidba izvršena, dok se ne dokaže protivno.“ Dakle, činjenicu o nekonzumiranju braka trebat će dokazati na sudu. Naglasak bi ovdje trebalo staviti na nakanu zaručnika koja nije bila ženidbena, a ne na tvrdnju nekonzumiranja braka budući da bez valjano sklopljene ženidbe konzumiranje ili nekonzumiranje postaje irelevantno jer brak nije ni postojao.