Riječ Božja - životno važna, a zanemarena dimenzija života vjernika


Apostolskim pismom u obliku motu proprija "Aperuit illis" papa Franjo je 30. rujna 2019. odredio da Treća nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. Tim povodom, sugovornika smo pronašli u dr. Ivici Čatiću, profesoru na KBF-u u Đakovu.

Foto: Glas Koncila

Foto: Glas Koncila

Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Dr. Čatić rodom je iz župe Semeljci pokraj Đakova. Rođen je 14. lipnja 1967. kao najstarije od petero djece u obitelji Marijana i Katice. Nakon osnovnog obrazovanja u rodnom mjestu upisao je Srednju poljoprivrednu školu u Osijeku gdje je potom na Poljoprivrednom fakultetu apsolvirao studij ratarstva. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu 1991. gdje je i diplomirao 1997. Za svećenika je zaređen iste godine na Petrovo. Jednu godinu bio je župni vikar u Petrovaradinu, a zatim je poslan na poslijediplomski studij iz biblijske teologije na Papinsko sveučilišteGregoriana. Tu je 2001. postigao licencijat iz biblijske teologije, a 2006. na istom sveučilištu obranio je doktorsku disertaciju naslovljenu Gerusalemme nel Vangelo di Matteo (Jeruzalem u Evanđelju po Mateju). Od 2007. predaje na KBF-u u Đakovu gdje je 2017. izabran za predsjednika Katedre Novoga zavjeta. Trenutačno je u zvanju izvanrednog profesora, a vrši i službu pastoralnog suradnika u župama Srijemske biskupije: Sot, Erdevik, Šid, Gibarac, Kukujevci i Morović.

Obavljao je funkciju direktora programa Radija Marije Srbije, a ima i mrežnu stranicu namijenjenu promicanju biblijske kulture i pastorala,na kojoj objavljuje vlastite tekstove.

Poštovani prof. Čatiću, Treća nedjelja kroz godinu je Nedjelja Božje riječi – dan koji je ustanovio papa Franjo na spomen Sv. Jeronima 2017., a posvećen je slavlju i proučavanju Svetoga pisma. Što ona predstavlja i zašto je bilo potrebno ustanoviti je s obzirom na sveprisutnost Riječi Božje u vjerskoj praksi?

Vjerujem da je mnogima bilo iznenađenje kad su čuli za ustanovljenje Nedjelje Božje riječi. No, ako stvari gledamo iz šire perspektive, od praćenja dnevnih vijesti iz Vatikana, onda stvar nimalo ne začuđuje. Naime, već se godinama govori o potrebi nove evangelizacije ili re-evangelizacije Crkve. I osjećalo se da o tome postoji konsenzus, kako u visokim teološkim, tako i u krugovima pastoralnih djelatnika na župama, kateheta u školskom vjeronauku i sl. Možda se sve može izreći jednostavnije gledajući stvar iz praktična života. Uobičajeno je da katolik propituje sebe i druge o pohađanju sv. mise, eventualno o vršenju vjerskih običaja, a već rjeđe o redovitu primanju sakramenata – a kada se propituje o odnosu prema riječi Božjoj? Koliko često ispovjednik može čuti da se vjernici optužuju za njezino zanemarivanje? S obzirom na važnost Božje riječi na jednoj, i na njezino nedovoljno praktično vrjednovanje na drugoj strani, ustanovu Nedjelje Božje riječi ne treba gledati kao iznašašće domišljatosti visokih crkvenih ili teoloških krugova, nego kao Papin pokušaj – možda i vapaj – svratiti pozornost na životno važnu, a zanemarenu dimenziju života vjernika.

Kako biste objasnili riječi Sv. Jeronima da tko ne poznaje riječ Božju,nepoznaje ni Krista? Zašto je svakom vjerniku, ne samo svećenicima, redovnicima i redovnicama, važno poznavati Sveto pismo?

Sv. Jeronim je tom izrekomkazao veliku istinu na najkraći – i zato provokativan – način. Da se mnogi s tim ne slažu, i to u konkretnom životu, dokaz je upravo potreba za novom evangelizacijom i Nedjeljom Božje riječi. Naime, onaj tko smatra da npr. uspijeva obdržati 10 zapovijedi Božjih i da mu je to dovoljno da bude uredan, odnosno korektan kršćanin i katolik, vjerojatno će se čuditi žustrini ove Jeronimove izreke. Međutim, ako znamo da su 10 zapovijedi proglašene u Starom zavjetu i da najvećim dijelom nisu ni njegova vlastitost, nego su na ovaj ili onaj način bile poznate i prije, u drugim religijama i kulturama, onda se postavlja pitanje - može li se takvim stavom doseći visina kršćanskog života? Jer tek čitajući Stari zavjet kao spomen obećanja i Novi kao spomen ispunjenja, čovjeku Božja riječ otkriva da je Krist ispunjenje starozavjetnih čežnji i proroštava; može pratiti na koji način u njemu svoje ostvarenje nalaze velike teme hebrejske Biblije. A Novi zavjet nam dodatno razvija niz tema po kojima znamo da je Bog naš Otac, da nam je u Kristu spasenje i nada vječnog zajedništva s Bogom, po njemu dobivamo Duha koji nas uvodi u život vjere, nade i ljubavi, odnosi unutar PresvetogTrojstva koji su model za našu duhovnost, gdje je tu mjesto križu itd. Kako ući u te stvarnosti ako ne po Kristu? A kako ih upoznavati ako ne ponajprije u Svetom pismu koje je izvor tih spoznaja? Zato ne poznavati Pisma, znači ne poznavati Krista.

„U Starom zavjetu je skriven Novi, a u Novom je otkriven Stari“, riječi su Sv. Augustina. Kako ih tumačite? Kako objasniti jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta?

Čovjek moderna mentaliteta očekuje – ako uzme u ruke npr. uputu za uporabu nekog uređaja - ondje naći kratke i jasne upute za njegovo korištenje; jako bi se čudio ako u tom tekstu pronađe i poeziju, putopise, biografije i sl. jer to mu ne treba. Slično je sa Svetim pismom. Modernu čovjeku bi bilo najzgodnije da je ono kratko i jasno izlaganje bitnih istina koje su mu potrebne. Međutim, ono nije nikakav traktat, precizno izlaganje. Stari zavjet je izraz cjelokupne kultureizraelskog narodakoja je ondje iznesena prateći njegovu povijest. Slično je i s Novim zavjetom koji nastaje u specifičnim okolnostima, a obraća se ne više samo Izraelcima. Ipak, i u tako velikoj vremenskoj, kulturološkoj pa i teološkoj raznolikosti moguće je pratiti razvoj velikih tema kako iz Staroga prelaze u Novi zavjet. Ali ne bez poteškoća! Jer nisu sve starozavjetne teme dovoljno jasno zastupljene u Novom zavjetu…ili mi možda još uvijek ne umijemo ondje nazrijeti njihovo razrješenje? No, velike i najvažnije teme su dovoljno prepoznatljive i jasno zasvjedočene u obama zavjetima po načelu najava – ostvarenje, tako da s mirom možemo govoriti o njihovu jedinstvu.

Uočljiv je otklon kod vjernika prema Bibliji jer već na prvim stranicama otkrivaju „nelogičnosti“ ili nerazumljiv sadržaj koji se razlikuje od njihove prvopričesničke vjere. Kako vjernicima objasniti te „nelogičnosti“ i potaknuti ih na prijateljevanje s Riječju Božjom? Odnosno, kako tumačiti Sveto pismo?

Da, problem je ta – kako ste je elegantno nazvali – „prvopričesnička“ vjera. No, ona je ujedno i dijagnoza problema komu ususret Crkva izlazi sa željom za novom evangelizacijom i Nedjeljom Riječi Božje. Jer nužno je djeci od sedme do 10. godine života stvari pojednostaviti. Podrazumijeva se da bi rastom i sazrijevanjem čovjek i u vjeri – kao i u svim drugim područjima života – trebao napredovati i kompletirati se. Međutim, „prvopričesnička“ vjera – koja isprva jest blagodat – kasnije može postati kočnica kad ljudi otkriju da ni u Svetom pismu pa ni u drugim aspektima vjerskog života stvari ne stoje onako kako su naučili s devet godina. Tu fenomen „prvopričesničke“ vjere postaje dijagnoza problema: vjernik nije od svoje 10. godine napredovao! Ako sada izreknem da je „terapija“ učenje, mnogima bi to moglo zvučati pretenciozno. No, ne izražavaju li sva četiri evanđelja naš identitet upravo pojmom: učenik? Dakle, u našem hodu s Kristom, u produbljenju zajedništva s njim mi možemo biti u prvom redu – učenici. Bez toga ne možemo naprijed. Kao što u raznim područjima života učimo iz potrebe ili čak nužde, u području vjere smo pozvani učiti iz ljubavi. A kako tumačiti Sveto pismo, to je posebna znanost. Mnogo toga je na tom planu znanstveno utvrđeno, ali ostaje zadatak znanstvene spoznaje približiti modernom čovjeku.

Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima ukazuje na važnost propovjednika za širenje Radosne vijesti, a nerijetko i vjernički doživljaj svete mise ovisi o izrečenoj propovijedi. Jesmo li danas u opasnosti podcjenjivanja propovijedi?

Smatram da je već sâm govor o propovijedi zahtjevan i složen. Kao onaj tko propovijedi još uvijek sluša – iako rjeđe – i redovito nedjeljom (pa čak i običnim danom, iako kraće) propovijeda, reći ću samo nekoliko riječi. Potrebno je da propovjednik i umom i srcem i dušom bude u propovijedi (i dok je priprema i dok je izgovara). A to nije jednostavno. No, to je tek jedna polovica. Druga polovica su slušatelji. Ako propovjednik nema ispred sebe slušatelje koji će podudarnim stavom pratiti što govori – onda će njegova riječ pasti na kamenito tlo. Ni Isusove riječi nisu kod slušatelja uvijek bile glatko primljene (usp. Mk 4,13; 7,17-19; Iv 6,59-60). Zato su neki svetci umjesto vjernicima išli propovijedati ribama i pticama.

Na koji način vjernici shvaćaju vrijednost Riječi Božje kao normu koju treba živjeti ili dobru lektiru?

Mislim da Vaše pitanje sugerira odgovor. Znamo da je čitanost u našim krajevima slaba, ispitivanja govore o poraznoj razini čitanja na godišnjoj razini. Ne vjerujem da čitanje Svetog pisma na većem uzorku ispitanika kotira bolje od profane literature. A kako se onda vinuti do još zahtjevnijeg stava da je Riječ Božja norma, odnosno put života? To može zaista samo onaj tko ima živu vjeru.

Što biste preporučili kao pastoralnu praksu u odnosu na čitanje Riječi Božje? (Neki preporučaju prepisivanje Biblije, zajedničko čitanje i sl.)

Priznajem da prvi put čujem za prepisivanje Biblije. Ali znam po sebi da na tekstukoga prepisujem duže zadržim pažnju te ga stoga bolje razmatram pa vjerojatno i taj način može biti plodonosan. Zajedničko čitanje je od nesumnjive vrijednosti, pogotovo ako se nakon njega razgovara i u pravom duhu analizira Božju riječ. Osim ulaženja u bogatstvo Riječi na taj način se stvara dragocjeno zajedništvo među sudionicima čitanja i zato je za svaku preporuku! U osnovi stvar vidim ovako. Postoje tekstovi koji su našem modernom čitatelju pristupačni i može ih lako razumjeti. Tu je dobar svaki način čitanja koji pomaže zadržati se na riječi Pisma i s njom se suočiti, ići prema tome da mijenja moj život. Kad se radi o manje razumljivim tekstovima, nužna je pomoć. U nemogućnosti svakom čitatelju ili skupini providjeti kvalificirana tumača, preostaje jedino vjerničku zajednicu opskrbiti dovoljno dobrim i razumljivim komentarima pojedinih biblijskih knjiga. To je ono što velike nacije odavno imaju, a na našem hrvatskom jeziku u novije doba se polagano pojavljuju prijevodi pa čak i izvorni komentari cijelih biblijskih knjiga.

Marija je „blažena“jer je slušala Riječ Božju. Kako to može biti poticaj vjernicima?

Isusova i naša nebeska majka Marija je lik veoma drag vjerničkom puku. O tome imamo bezbrojne dokaze. No, pitanje je  - s kojim motivom se pristupa Mariji? U kojem su omjeru molitve za njezin zagovor u raznim potrebama i molitve za sazrijevanje u življenju Božje riječi po njezinu primjeru i zagovoru? Umjesto rezultata ispitivanja (ne znam je li provedeno ijedno te vrste) bojim se da nam odgovor kazuje potreba za novom evangelizacijom i uvođenje Nedjelje Božje riječi.

Dogmatska konstitucija Dei Verbum Drugog vatikanskog sabora dala je poticaj za ponovno otkrivanje Riječi Božje. Koliko je ona danas aktualna i koliko se koristi u radu sa studentima na katoličkim učilištima?

Osobno smatram da je koncilska konstitucija Dei Verbum izrekla ono najbitnije što je Crkveno učiteljstvo o Božjoj riječi trebalo vjernicima staviti na srce. Druga je stvar kako će mnogoljudna crkvena zajednica na različitim razinama prihvatiti tu majčinsku riječ vodstva Crkve. Smatram da je u tom dokumentu sabrano i razumljivim jezikom izraženo kako valja gledati na Sveto pismo i kakav stav prema njemu imati. Ako „saborski oci nisu u prvi plan stavili autoritet Crkve i Učiteljstva, niti istine koje treba vjerovati (…), nego se od prvog trenutka Sabor i Učiteljstvo Crkve podlažu autoritetu Božje riječi“ (A. Popović), time je sve rečeno. Ostaje samo vidjeti kolika je mjera vjere kojom će članovi Crkve svih razina uz tu riječ prionuti.

U dokumentu Papinske biblijske komisije Nadahnuće i istina Svetoga pisma jedan dio je posvećen socijalnom položaju žena, na poseban način u Pavlovim poslanicama. Govori se o podložnosti žena, šutnji na sastancima i sl. Kako to pomiriti s dostojanstvom koga imamo svi kao djeca Božja?

Vidite, kad se radi o Sv. Pavlu, situacija nije bila jednostavna. Zapravo, on je više nego i jedan drugi poznati lik novozavjetnog vremena žene cijenio i uzimao ih sebi za suradnice. Druga su stvar okolnosti u kojima je osnivao i uređivao crkvene zajednice, tada vladajući patrijarhat kao i zahtjev da se te zajednice ne razlikuju mentalitetom toliko da postanu neprihvatljive Židovima, koje je također trebalo pridobiti za Krista. Smatram da je u danim okolnostima činio koliko je mogao. Upravo on je napisao:„nema više muško – žensko“ (Gal 3,28c). U to vrijeme takvo što nitko se nije usudio reći, ni u Crkvi, ni izvan nje.

Na koji način Sveto pismo može biti pomoć u zbližavanju kršćana i napretku na polju njihova jedinstva?

Sveto pismo nam je zajednička baština. To je prva značajna činjenica. Druga jest ta da ono objavljuje Boga koji osniva jednu Crkvu. I koji, štoviše, pred čovjeka stavlja perspektivu „biti jedno“ s Bogom i međusobno (usp. Iv 17,11.20-21.22-23). Zbog toga uz npr. ljubav i zauzimanje za bližnjega, hod prema jedinstvu također očituje mjeru vjere pojedinih kršćana i zajednica kojima pripadaju. I ovdje nas Božja riječ stavlja na brisani prostor u komu se ništa ne može sakriti. A ljudi koji tu riječ žive, znat će pronalaziti male i velike putove kojima će graditi mostove jedinstva.