Mons. Mario Delpini, milanski nadbiskup

Rođenje Djeteta u Betlehemu početak je vremena otajstva koje spašava


Otajstvo rođenja Sina Božjega ove godine proslavit će se u specifičnim uvjetima zbog pandemije koronavirusa. No, to nikako ne bi smjelo umanjiti radost dolaska Isusa među ljude. S tim se slaže i milanski nadbiskup mons. Mario Delpini koji je o najradosnijem kršćanskom blagdanu govorio u intervjuu za Katolički tjednik.

Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

 

Mons. Delpini rođen je 1951. u Gallarateu, kao treće od šestero djece svojih roditelja. Za svećenika je zaređen 1975. Od tada pa do 1987. predavao je u malom sjemeništu Milanske nadbiskupije, prvo u Sevesu, a zatim u Venegono Inferioreu. Tijekom tih godina završio je studij književnosti na Katoličkom sveučilištu Presvetog Srca, postigao je licencijat iz teologije te je priveo kraju studij patrističkih znanosti na Institutu Augustinianum u Rimu. Tijekom svećeničke službe bio je još i rektor najprije maloga, a zatim i velikog sjemeništa u matičnoj nadbiskupiji. Pomoćnim milanskim biskupom imenovao ga je papa Benedikt XVI. u srpnju 2007. Na toj je službi ostao 10 godina sve dok ga papa Franjo u srpnju 2017. nije imenovao milanskim nadbiskupom te je tako naslijedio umirovljenog kardinala Angela Scolu.

S njime smo razgovarali o otajstvu Božića, proslavi u vremenu pandemije koronavirusa, vraćanju radosti i nade u aktualnom trenutku, obiteljskoj dimenziji ovoga blagdana… Na kraju je uputio i svoju poruku katolicima u Bosni i Hercegovini, ali i svim ljudima dobre volje.

Preuzvišeni oče nadbiskupe mons. Delpini, prorok Izaija zapisao je: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje.“ Znaju li se ljudi danas radovati zbog dolaska Sina Božjega među njih?

Bit će ravnodušnosti. Postoje oni koji ne znaju za Isusa. Bit će dobrih osjećaja. Postoje oni koji ponovno bude emocije iz djetinjstva. Bit će radosti. Postoje oni koji slave otkrivenje Božje ljubavi koja čini mogućim živjeti kao djeca Božja. Nije da Sin Božji dolazi među nas. On je prisutan u svom misteriju. Činjenica je da smo stvoreni kao djeca Božja.

Proslava ovogodišnjeg Božića zbog pandemije koronavirusa u mnogim zemljama bit će drugačija nego inače. Kako se u ovoj situaciji najbolje pripraviti za susret s Gospodinom koji među nas dolazi u obliku djeteta?

Izvan uobičajenih mjesta i pobožnih osjećaja. Rođenje Djeteta u Betlehemu nije činjenica koja se ponavlja, već početak vremena otajstva koje spašava. Priprava za spasenje zahtijeva: želju, vapaj, nadu: „Dođi kraljevstvo tvoje, bez tebe smo izgubljeni!“

U svojoj prošlogodišnjoj božićnoj propovijedi kazali ste kako Isusa danas ne prihvaćaju oni koji kažu: „Nikome ništa nisam dužan, ne trebam nikoga, ne moram nikome zahvaljivati. Ne očekujem spasitelja.“ Može li ova pandemija promijeniti naš odnos prema bližnjemu te prema misteriju Božića?

Pandemija, kao i svaki drugi povijesni događaj, nameće ponašanja bez presedana, ali ništa se ne mijenja ako se ljudi ne okrenu mislima mudrosti, osjećajima dobrohotnosti, stavovima povjerenja i odgovornosti, pokornosti Duhu Božjem.

Prethodnih godina bili smo svjedocima komercijalizacije Božića. Često se slavio rođendan bez slavljenika. Na koji način možemo Isusa ponovno staviti u središte Božića?

Trebala bi biti šutnja jer Utjelovljena Riječ može uvesti u Božje otajstvo, stoga treba unijeti malo šutnje. Zatim je potrebno slavlje sv. mise da nas Kruh Riječi ujedini s njim. Jedna intenzivna slavlja sv. misa.

Svjesni smo da brojni žive u beznađu, siromaštvu, neizvjesnosti, a i godina koja je pri kraju za sve je bila izazovna. Kako u ovome svijetu probuditi nadu kako bismo i mi postali „narod koji je u tmini hodio vidio svjetlost veliku“ (usp. Iz 9,1)?

Što je nada? Neki brkaju nadu s pouzdanim očekivanjem onoga što će biti. Vjerujem da ovakav aspekt očekivanja nije toliko pouzdan. Na čemu se temelji? Iskustvu? Proračunu? Programiranju? Moja, naša nada je odgovor na Božje obećanje. Narodi u mraku vide svjetlo ako vide Gospodina, ako vjeruju u njega, ako se povjere njegovoj riječi koja ne obećava lagane putove, neumirujuće situacije. Obećanje: „Ja sam s vama u sve dane.“ On je zapravo Emanuel, Bog s nama. Izvjesnost njegove prisutnosti hrani nadu da ćemo doći do „obećane zemlje“ duž bilo koje pustinje; nećemo se izgubiti ploveći u svakoj oluji; nećemo potonuti prolazeći kroz bilo koju situaciju i nevolju pa i kroz samu smrt nećemo umrijeti!

Božje pouzdano obećanje je, u osnovi, Duh Sveti koji nam omogućava da svakodnevno živimo kao djeca, poput Isusa; molimo kao djeca, poput Isusa; radujemo se i trpimo kao djeca, poput Isusa; umiremo kao djeca, poput Isusa.

Najpoznatiji simboli Božića su prikaz Svete Obiteljiu jaslicama i božićnog drvca. One na neki način simboliziraju zajedništvo i poniznost, dvije vrline često strane zapadnom čovjeku. Može li slika jaslica pomoći obnovi obitelji?

Obitelji koja priprema jaslice može se uvelike pomoći u vježbanju zajedništva i poniznosti. Ali jaslice se prave zajedno. Pripremaju se pričama o onomu što se stavlja u jaslice: dakle malo i obiteljske povijesti. Jaslice također mogu okupiti obitelj na večernju molitvu. Zapravo, ponekad je na djeci da nauče odrasle moliti, da opraštaju sebi, da se vole. Što učiniti s tim? Svijet je malo obrnut!

Na tragu prethodnoga pitanja, mnoge obitelji će zbog pandemije biti „prisiljene“ ovaj Božić provesti zajedno. Što mogu naučiti od Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa?

Mogu naučiti primati anđele i njihovu poruku. Zapravo, ovog će Božića Bog poslati anđele za svaku obitelj i ima kazati riječ koja ukazuje kako živjeti nadolazeću godinu. Marija je primila anđela Gabrijela, Josip anđela u noći, i ja očekujem anđela za Božić, to jest poruku koja dolazi od Boga i pomaže mi živjeti kao dijete Božje.

Dijete Isus doživjeloje odbacivanje od svojih. Toliki je broj danas usamljenih i odbačenih. Kako vjernici trebaju svjedočiti ljepotu života?

Oni koji znaju da je život lijep, nestrpljivi su biti dio njega s drugima: zato se rađaju djeca. Postati majkom i ocem svjedočanstvo je koje oženjeni vjernici mogu dati svima. Oni koji znaju da je život lijep, nastoje ga živjeti dobro: zato vjernici odgovaraju pozivu na koji ih Bog poziva.

Oni koji znaju da je život lijep, pokušavaju ga učiniti lijepim i za one kojima je teško živjeti, za one koji žive uznemireno, odbačeno, poniženo. Zato vjernici aktivno prihvaćaju, solidarno rade ono što mogu kako bi čovječanstvo ispunilo svoj poziv prema sveopćem bratstvu.

Sjećate li se blagdana Božića u svojoj obitelji? Što Vam iz toga vremena najviše nedostaje?

Nisam sentimentalan. Ništa mi ne nedostaje iz djetinjstva. Također sam pomalo zaboravljiv. Jedva se ičega sjećam. Ono što sam naučio od svoje obitelji je ljepota ljubavi prema drugima, izgradnja ljubaznih i uzajamno korisnih odnosa strpljenjem i mudrošću između roditelja, djece, unuka, rođaka, susjeda.

Za kraj ovoga razgovora, koja bi bila Vaša božićna i novogodišnja poruka katolicima i svima ostalima u Bosni i Hercegovini?

Svi smo braća! Želim ponoviti tu poruku pape Franje. Čovječanstvo je poziv na sveopće bratstvo, na prijateljstvo među ljudima. Ulazak u to bratstvo su poniznost i zahvalnost. Živimo darovani život. Bog blagoslivlja sve, Bog nadahnjuje muškarce i žene dobre volje da napišu novu povijest. Nadam se da svi nadahnuti od Boga mogu kazati: na meni je! Na nama je, svi zajedno!