Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Gđa Anđelić rođena je 18. rujna 1978. u Žepču gdje je završila osnovnu i srednju školu, a 1997. upisala se na Teološko-katehetski institut u Mostaru. Kao vjeroučiteljica radila je u Žepču, a zatim nakon udaje 2003. nastavila je angažman u Usori i Tešnju.

Od 2010. predaje vjeronauk u Osnovnoj školi Fra Ivan Franjo Jukić i Mješovitoj srednjoj školi Stjepan Radić Usora, te nekoliko osnovnih škola u Tešnju.

Aktivna je članica mjesne i župne zajednice. Supruga je i majka dvoje djece.

Poštovana gđo Anđelić, svaka školska godina sa sobom nosi svoje posebnosti. U kakvu ozračju započinje nova školska i vjeronaučna godina i koji su najveći izazovi koji predstoje?
Svaka školska godina nosi svoje, kako kažete, posebnosti. Svake godine dolaze novi učenici s novim različitostima i izazovima za nas nastavnike. Sigurno će tako biti i ove godine. Na poseban način radujemo se našim prvašima koji prvi put ulaze u školske klupe, tako što im škola i njezini djelatnici pripreme svečani doček. Što se tiče ozračja, u školi želimo stvoriti atmosferu u kojoj će se učenici osjećati prihvaćeno i potaknuto da rastu u znanju, vjeri i humanosti. Nadam se da će razred biti mjesto međusobna uvažavanja, dijaloga i međusobna zajedništva. Bitno je stvoriti ravnotežu između nastavnog plana i potreba učenika. Najveći izazov je ostati strpljiv, autentičan i dosljedan, a u isto vrijeme kreativan i pristupačan te biti svjedok onoga što se predaje.

Kako škola danas odgaja za život prema kršćanskim načelima?
Svako vrijeme nosi svoje breme. Suradnja s obitelji i Crkvom nadopunjuje školski odgoj jer se iste vrijednosti uče i kući i u župnoj zajednici. Škola danas odgaja za život prema kršćanskim načelima kroz odgoj za vrijednosti koje dolaze iz samog evanđelja, a u kojima se zrcale poštovanje, uvažavanje, odgovornost, pravednost, tolerancija, nenasilje i briga za bližnjega. Kako bi se što više približile vjerske i ljudske vrijednosti učenicima, naša škola organizira posjete i izlete redovničkim zajednicama i povijesnim lokacijama značajnim za duhovni rast, kako učenika, tako i nastavnika. Ovdje bih posebno izdvojila, između ostalog, posjet trapistima u Banjoj Luci i franjevačkom samostanu u Gučoj Gori.

S obzirom da su učenici sve više izloženi različitim pritiscima, kako pronaći nove načine motivacije kako bi mladi učenje shvatili kao osobni rast, a ne samo kao put do ocjene?
Zbog utjecaja društva, medija, društvenih mreža, vršnjaka, škole pa čak i roditelja često se učenje svede samo na ispunjavanje obveza i „puko“ ocjenjivanje. Novi načini motivacije mogli bi se pronaći u pokazivanju da znanje nije cilj, nego je ono i put osobnog rasta i razvoja. Dobro bi bilo povezati gradivo sa stvarnim životom i iskustvima te im dati priliku za aktivno sudjelovanje kroz zajedništvo, timski rad i odgovornost. Zadaća nas nastavnika i predavača je upravo ta da kroz metode aktivna učenja prepoznamo posebnosti svakog učenika i pronađemo način približiti im se i prilagoditi kako bi oni što lakše i na njima zanimljiv način usvojili gradivo. Nekad je to kroz aktivnu igru nogometa ili nekog sporta, a nekad kroz kviz ili igru Gradovi i sela.

Često se govori o promjeni dinamike odnosa između roditelja i nastavnika danas. Koje su najvažnije odlike uspješne suradnje između škole i obitelji, posebno u odgojnom aspektu?
Uspoređujući prijašnje godine s današnjim, odnosi između roditelja i nastavnika su se uvelike promijenili. Danas su roditelji angažiraniji, a često i kritičniji. Bitno je naći ravnotežu u uspješnoj suradnji škole i obitelji. Važno je pronaći međusobno povjerenje i uvažavanje roditelja i nastavnika da jedni na druge gledaju kao saveznike, a ne suparnike jer im je zajednički cilj dobrobit djeteta. Također, bitna je i otvorena i redovita komunikacija kroz iskren razgovor o napretku i poteškoćama učenika, bez međusobnih optuživanja. Smatram da su iskrenost, otvorenost, međusobno poštovanje, povjerenje i uvažavanje, dosljednost u odgojnim porukama te podjela odgovornosti najvažnije odlike uspješne suradnje roditelja i nastavnika kako bi se postigao cjelovit razvoj djeteta. Roditelji i nastavnici trebaju biti svjedoci vrijednosti koje žele prenijeti jer djeca najviše uče iz primjera odraslih.

Uspoređujući svoje početke u prosvjeti s današnjim, koliko se promijenila uloga tehnologije u nastavi? Što smatrate najvećim prednostima, a što rizicima njezine sveprisutnosti?
Kad sam počela raditi, tehnologija je bila samo pomoćno sredstvo u nastavi. Koristili smo CD, DVD, projektore za osnovne prezentacije, računalo je bilo u kabinetu, a ne u džepu svakog učenika ili nastavnika. Danas je tehnologija postala neizostavan dio obrazovanja. Koriste se pametne ploče, digitalne platforme, a mrežna komunikacija postala je svakodnevica. Učenje je postalo dinamičnije i interaktivnije, nastava se može prilagoditi individualnim potrebama učenika, a informacije su dostupne sad i odmah. Tolika prisutnost tehnologije osim prednosti i pozitivnih stvari, uvelike nosi i svoje probleme i rizike kojima se učenici izlažu. Prevelika oslonjenost na tehnologiju može dovesti do površna usvajanja znanja, gubitka koncentracije pa i slabljenja međusobnih odnosa uživo. Zato smatram da je najveći zadatak današnjih nastavnika usmjeriti učenike tehnologiju koristiti odgovorno kao sredstvo za rast i učenje, a ne kao zamjenu za trud i osobni razvoj.

Društvene mreže i mediji imaju sve veći utjecaj na mlade. Primjećujete li kako se to odražava na njihovo ponašanje i komunikaciju u školi, i na koji način se prosvjetni radnici prilagođavaju tim promjenama?
Utjecaj društvenih mreža i medija danas je vrlo vidljiv i u školi. Zbog prevelike izloženosti društvenim mrežama i općenito internetskim trendovima, na ponašanju učenika primjećuje se manjak koncentracije, nedostatak strpljenja, a ponekad i nervoza. Komunikacija se često svodi na razmjenjivanje slika i videa, na poruke u kojima se koriste skraćenice iz engleskog ili našeg jezika ili samo na razmjenjivanje emotikona. Iz svog iskustva kao roditelj koji već sada ima odraslu djecu, uspjela sam shvatiti dobar dio novih i modernih pojmova kojima se koriste današnja mladež i učenici. To poznavanje njihovih pojmova i terminologije često pomogne pri razumijevanju dječjih želja, potreba i slično. Svi mi nastavnici prilagođavamo se tako što koristimo medije i društvene mreže na konstruktivan način u pripremi za nastavu. Naglašavamo važnost kritičkog mišljenja i provjera izvora informacija. Kroz različite radionice ili nastavu radi se na medijskoj i digitalnoj pismenosti poučavajući mlade kako sigurno i odgovorno koristiti društvene mreže. Važno je naglasiti da društvene mreže i mediji nisu sami po sebi loši, te da uz pravilno vođenje i korištenje u ispravne svrhe postaju sredstvo kojim se može obogatiti učenje, a mladima mogu pomoći izgraditi se u zrele i odgovorne osobe.

Vjeronauk je u školama u BiH već više od 30 godina, međutim i dalje se mogu čuti izjave kako je njemu ipak mjesto u župi, a ne u školi. Kako to komentirate?
Istina je da se i nakon više od 30 godina vjeronauka u školama u BiH i dalje čuju mišljenja da bi mu mjesto trebalo biti isključivo u župi. Međutim, važno je razumjeti da školski i župni vjeronauk nisu isto, nego se nadopunjuju. U školi učenici stječu sustavan pristup vjeri, povezuju je s kulturom i društvenim vrijednostima te razvijaju svoj identitet. Time vjeronauk stoji ravnopravno uz druge predmete i pomaže mladima u cjelovitom razvoju osobnosti. U župi je vjeronauk više usmjeren na iskustvo vjere, sakramentalni život i zajedništvo. Ako vjeronauk isključimo iz škole, to bi značilo isključiti vjeru iz javnog i kulturnog života i svesti je samo na privatnu sferu. U zemlji kao što je naša gdje su vjera i identitet duboko povezani, to bi značilo osiromašenje odgojno obrazovnog sustava. Vjeronauk u školi ne zamjenjuje župnu katehezu, nego pomaže mladima vjeru i ljudske vrijednosti bolje razumjeti i primjenjivati u životu.

Koliko učenicima koji pohađaju vjeronauk on zapravo i znači?
Koliko učenicima koji pohađaju vjeronauk on i znači, uvelike ovisi o njihovu obiteljskom, vjerskom i osobnom iskustvu. Neki ga doživljavaju kao predmet u školi jednak drugim predmetima, ali u njemu vide priliku upoznati se s kulturom, tradicijom i osnovnim moralnim načelima. Međutim, za mnoge je on mjesto gdje uče evanđeoske vrijednosti, razvijaju osjećaj za vjeru, smisao i identitet, a posebno cijene kad je gradivo povezano s njihovim svakodnevnim životom.

Imali ste prigodu raditi s različitim generacijama. Postoji li neka univerzalna kvaliteta koju prepoznajete kod učenika koji postižu izvrsne rezultate, a koja nije nužno povezana isključivo s talentom? S druge strane, što čini dobra nastavnika?
Kroz godine rada u prosvjeti imala sam prigodu susresti brojne generacije učenika, različitih sposobnosti, interesa i karaktera. Danas kad se osvrnem, primjećujem kako učenici koji postižu izvrsne rezultate nisu nužno oni koji imaju izniman talent. Ono što se kod njih ponavlja kao univerzalna kvaliteta jesu upornost i unutarnja motivacija. Takvi učenici spremni su uložiti trud, znaju se dobro organizirati i ne uplaše se pred preprekama. Talent kao takav može biti dobra polazna točka, ali disciplina, rad i želja za osobnim rastom vode prema trajnim rezultatima. Takvi su učenici otvoreni za suradnju, ne plaše se postavljati pitanja te se aktivno uključuju u nastavu i školske aktivnosti.

Učitelj nije samo prenositelj znanja, nego je on i odgojitelj, motivator i pratitelj u životu mladih. Dobrog nastavnika krase strpljenje, pravednost i sposobnost svakom učeniku pristupiti s poštovanjem. On zna prenijeti svoj zanos za predmet koji poučava i stvoriti ozračje u kome se učenici osjećaju prihvaćeno i potaknuto. Svaka generacija nosi svoje izazove pa nastavnik mora biti spreman stalno učiti i razvijati se, odnosno prilagoditi se. Na kraju učenici se često sjećaju, ne samo onoga što smo ih poučili, nego i kako su se uz nas osjećali. Ako smo im pomogli da vjeruju u sebe, da otkriju vlastite talente i ustraju unatoč poteškoćama, tada smo ispunili svoju pravu ulogu.