Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica iz Domovinskog rata RH Grada Zagreba i Zagrebačke županije

S obzirom na tragediju koja nas je snašla, vjera je vrlo često naše najsigurnije utočište


Nedavno obilježeni Međunarodni dan udovica 23. lipnja, bio je povod za razgovor s Rozalijom Bartolić, predsjednicom Udruge udovica iz Domovinskog rata RH Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Rođena u Andriješevcima 21. rujna 1961., naša sugovornica gđa Rozalija Bartolić udovica je poginulog hrvatskog branitelja od 1991. i samohrana majka troje djece.
Aktivno se bavi zaštitom prava i interesa stradalnika Domovinskog rata kroz različite organizacije i udruge koje promiču vrijednosti Domovinskog rata. Dužnost predsjednice Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata preuzela je 2011. te se može pohvaliti uspješnim programima i projektima. Tako je svojim radom uspjela postići vidljivost i kvalitetu rezultata rada Udruge.

Poštovana gđo Bartolić, budući da je povod našega razgovora Međunarodni dan udovica, možete li nam predstaviti Vašu udrugu?
Naša je udruga osnovana još tijekom teških ratnih godina kada smo ostale bez svojih muževa. Već je na samom početku rata, kada su pale prve žrtve, postalo jasno kako udovice hrvatskih branitelja trebaju pomoć. Same su se morale probijati kroz šumu zakonskih propisa pa je udruživanje postalo nužno. Već su 1992. i 1993. osnovane prve udruge udovica na regionalnom načelu. Kako se ratni požar širio, tako je, nažalost, svaki veći grad u Hrvatskoj uskoro imao svoju udrugu. I zagrebačke udovice s prebivalištem u našem gradu i u županiji osnovale su Udrugu udovica iz Domovinskog rata RH Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Cilj i svrha naše udruge jest pomoć udovicama u prevladavanju teške životne situacije u kojoj su se silom prilika našle. Ta pomoć nije samo u ostvarivanju njihovih interesa, obiteljskih, statusnih i materijalnih prava, nego i u raznim oblicima duhovne okrjepe, u stvaranju zajedništva i prijateljskog okružja kojim udovicama nastojimo nadoknaditi gubitak koji ih je snašao. Uz to, smisao našega djelovanja nalazimo i u zaštiti i promicanju vrijednosti za koje su naši muževi dali svoje živote.

Možete li nam predstaviti aktivnosti Vaše udruge?
Opseg naših aktivnosti je iznimno širok, a temeljna poveznica svih tih aktivnosti jest naše zajedništvo. Unatoč velikim obećanjima vlasti kako će brinuti o udovicama i djeci hrvatskih branitelja, sve više smo prepuštene same sebi, pa je zbog toga toliko važan naš zajednički nastup, kao i vidljivost na javnom planu. Temeljna aktivnost nam je pomaganje i potpora članicama pri zaštiti naših prava i prava naše djece, pri rješavanju statusa obitelji, te oko materijalnog i stambenog zbrinjavanja. U tom smislu imali smo nekoliko zakonodavnih inicijativa. K tomu, organizirali smo brojna druženja, sportske aktivnosti, liječenje i odlaske u toplice, brojne skupove, duhovne obnove, edukativne ekskurzije i hodočašća, te razne likovne radionice. Nastojimo omogućiti našim članicama da daju maha svojoj kreativnosti, primjerice u izradi božićnog i uskrsnog nakita.

Također, usmjereni smo i na brojne društvene i javne akcije koje za nas imaju snažan simbolički značaj. Često reagiramo na aktualna društvena zbivanja, napose kad smatramo da su ugroženi temeljni nacionalni interesi, vrijednosti Domovinskog rata, te pitanja položaja i statusa branitelja, udovica i drugih stradalnika. U tu svrhu priredili smo brojne konferencije, okrugle stolove, simpozije, seminare i savjetovanja, ali i prosvjede poput onoga protiv dolaska Aleksandra Vučića u Hrvatsku, protiv Istanbulske konvencije ili protiv Marakeškog sporazuma. Posljednja tribina koju smo održali bila je o posljedicama koje za hrvatske branitelje nosi ulazak Srbije u Europsku uniju.

Posebnu pozornost posvećujemo obilježavanju važnih blagdana i povijesnih nadnevaka, kao i njegovanju spomena na naše heroje i na žrtve rata. Redovito posjećujemo mjesta značajna za našu staru i noviju povijest, od Nina, Solina i Knina, do Vukovara, Škabrnje i Oltara Domovine na Medvedgradu.

U amblemu Vaše udruge je lik kraljice Jelene (Jelene Slavne), supruge kralja Mihovila Krešimira II. Koja priča stoji iza toga?
Kraljica Jelena Slavna nije se slučajno našla na našem amblemu. U povijesnom sjećanju našega naroda Jelena ima posebno mjesto. Nakon smrti svojega muža Mihovila Krešimira II., 969., vladala je u ime malodobnog sina Stjepana Džislava. Zabilježeno je kako su solinski benediktinci u 13. stoljeću još uvijek obilježavali spomen na nju. Prema kronici splitskoga kroničara Tome Arhiđakona, svoje je pokoljenje zadužila gradnjom dviju crkava u Solinu. Crkva Sv. Marije na Gospinu otoku korištena je kao krunidbena bazilika sve do druge polovice 11. stoljeća, dok je crkva Svetog Stjepana služila kao grobnica hrvatskih kraljeva. U njoj je 976. pored Mihovila pokopana i sama Jelena. Mnogima je još u sjećanju velika svetkovina na tisućitu obljetnicu Jelenine smrti kad se na završnoj svečanosti, 1976., u svetištu Gospe od Otoka okupilo više od 100 000 vjernika.

O Jeleni Slavnoj puno više znamo otkako je veliki arheolog don Frane Bulić 1898. pored solinske crkve Gospe od Otoka pronašao temelje nekadašnje starohrvatske trobrodne bazilike. U njezinu predvorju pronašao je sarkofag i nadgrobni natpis, razbijen u 90 komada. Taj epitaf kraljice Jelene od velikog je značaja za hrvatsku povijest. Nakon što ga je Bulić rekonstruirao, iz epitafa je bilo vidljivo kako se Jelena, poslije uspješna vladanja, odrekla kraljevskog sjaja, posvetila razmatranju, molitvi, postu i vršenju dobrih djela, a osobito dijeljenju milostinje. Ono što je za nas osobito važno jest da se u epitafu navodi kako je „ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom siročadi i zaštitnicom udovica“. Stoga je Jelena među Hrvatima poznata i kao zaštitnica udovica te mi udovice s osobitom naklonošću slavimo kraljicu Jelenu Slavnu i utječemo se njezinu zagovoru.

Postoji li registar u Republici Hrvatskoj koji donosi podatke koliko je koji (Prvi i Drugi svjetski rat te Domovinski) rat ostavio žena bez njihovih muževa, ali i broj svih udovica općenito?
Nažalost, nije mi poznato da postoje ni registri ni pouzdani podatci o broju udovica. Riječ je tek o procjenama, što je u eri računala nedopustivo. Dan udovica je proglašen upravo stoga što diljem svijeta ne postoji primjerena briga za našu populaciju.

Dakle, možemo kazati kako je sam Međunarodni dan udovica svojevrsna novina budući da ga je Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila tek 2011. posvetivši mu nadnevak 23. lipnja. Koji je njegov značaj?
Kako rekoh, o udovicama ne postoji sustavna briga, nisu tema institucionalne skrbi države i društva – zapravo su prepuštene same sebi. Vrlo često su žrtve gruba kršenja ljudskih prava. Milijuni udovica u svijetu trpe vrlo teške životne prilike, proganjanje, nasilje, beskućništvo, bolesti i diskriminaciju.

Zbog svih tih razloga Opća skupština UN-a je 2011. proglasila Međunarodni dan udovica. Time se htjelo ukazati na patnje gotovo 250 milijuna žena diljem svijeta koje su izgubile muževe, uglavnom u ratnim sukobima. Kao što je poznato, rezoluciju za proglašenje Dana predložio je Gabon, na temelju izvješća Fondacije Lumba, u kojem je upozoreno u kakvom teškom siromaštvu živi gotovo 60 milijuna udovica. Problemi udovica i njihove djece se, naravno, neće riješiti preko noći, ali ovaj Dan bi mogao posvijestiti probleme s kojima se susrećemo.

Kako Vaša udruga obilježava ovaj dan?
Iskreno govoreći, Međunarodni dan udovica nije još u Hrvatskoj zaživio kao spomendan. Niti mu državna tijela posvećuju osobitu pozornost, niti su mu udovičke udruge dale neko zapaženo mjesto u svojem kalendaru. Teško da će se stvari u Hrvatskoj brzo i bitno promijeniti kad mi još uvijek dvojimo i o najvažnijim nacionalnim blagdanima. No, ovaj dan je dobar povod za osmišljavanje raznih manifestacija za podizanje društvene svijesti o našim poteškoćama.  

Čini se kako je, nažalost, populacija udovica uglavnom odsutna u statistikama, neprimijećena među istraživačima, nacionalne i lokalne vlasti su ju zanemarile, kao i organizacije civilnog društva. Uzmemo li ovo u obzir, možemo li reći kako je situacija udovica „nevidljiva“?
Za našu udrugu se, zbog naših javnih i medijski popraćenih akcija, ne bi moglo reći kako je „nevidljiva“. Ali sve to nije ni približno dovoljno. U nedostatku institucijske potpore moramo sami osmišljavati napore za ostvarenje naših prava. Naše mogućnosti su, međutim, ograničene i zato valja, između ostaloga, koristiti i ovaj dan kao priliku da poručimo društvu, i napose tijelima vlasti, kako moraju udovicama pružiti sustavnu skrb i pomoć.

Koliko je Vaša udruga povezana s populacijom udovica u BiH, te što nam možete reći o tomu?
Trenutno je u našoj udruzi 50-ak udovica kojima je suprug poginuo kao bojovnik HVO-a. One sudjeluju u našim aktivnostima na isti način kao i sve druge udovice. Uz to surađujemo sa stradalničkim udrugama iz BiH, pa i s udrugom Majke enklava Srebrenica i Žepa i njihovom predsjednicom Munirom Subašić. Na našim skupovima sudjelovale su i udruge branitelja poginulih u obrani Kosova te Koordinacijski odbor udruženja rodbine nestalih osoba na Kosovu. Zajednički smo priredili dvije međunarodne konferencije o položaju i statusu ratnih stradalnika u Europskoj uniji. U radu konferencije je, između ostalih, sudjelovao i Prenk Gjetaj, predsjednik Komisije Vlade Republike Kosovo za nestale osobe.

Samo Vi i Vaše članice znate kako je biti dijelom ove skupine... Koliku ulogu u Vašoj osobnoj svakodnevici, ali i u djelatnosti Udruge ima vjera?
S obzirom na tragediju koja nas je snašla, vjera je vrlo često naše najsigurnije utočište, utjeha i nadahnuće. Imali smo puno aktivnosti kojima je glavno obilježje predanje vjeri, bili smo na nebrojenim hodočašćima, od Međugorja do Rima, a naše članice aktivno i organizirano sudjeluju u brojnim svetkovinama i bogoslužjima, kako u zagrebačkim župama, tako i diljem Hrvatske. Osobitu brigu za našu populaciju iskazivao je pok. p. Tomislav Ivančić s kojim smo često surađivali i koji je za našu Udrugu vodio niz seminara duhovne obnove.

Što je to što biste posebno izdvojili u dosadašnjem djelovanju Udruge?
U mnoštvu aktivnosti ipak u posebnom sjećanju nam je ostala audijencija kod Svetog Oca u Vatikanu. Tom prilikom velika skupina naših članica bila je primljena i u Senatu Republike Italije gdje smo pozdravljene s izrazima poštovanja i uvažavanja. Nažalost, u vlastitoj domovini počesto nemamo takav tretman.

Također pamtimo veliki prosvjed koji smo 2011. organizirali pred zgradom sudišta u Haagu, a protiv progona naših generala Ante Gotovine i Mladena Markača.

Od praktičnih akcija pamtimo naše aktivnosti iz vremena kad je SDP-ov ministar Mirando Mrsić udario na naše mirovine zahtijevajući tzv. razdvajanje radnog staža. Opravdavao je to zahtjevom Europske unije i Svjetske banke. U toj podvali mu je asistirao i stanoviti Zoran Anušić, viši savjetnik Svjetske banke za mirovinske sustave. Anušić se u zadnjih četvrt stoljeća već „istaknuo“ nizom kontroverznih istupa. Kako bismo onemogućili taj tvorni napad Milanovićeva ministra, ostvarili smo izravni kontakt sa Svjetskom bankom te nam je zakazan sastanak s Hongjoom J. Hahmom, voditeljem Ureda Svjetske banke za Hrvatsku i Sloveniju. Hahm je prije dolaska u Svjetsku banku radio za Goldman Sachs LLC, kao globalni voditelj prodaje za centralne banke i državne institucije. Vrlo je upućen u pitanje mirovinskih sustava. Na sastanku s njim temeljito smo demaskirali nestručne, lažne i zlonamjerne konstrukcije ministra Mrsića, kao i savjetnika Anušića. Ispostavilo se kako nitko nije imao prema Hrvatskoj te zahtjeve na koje se pozivao Mrsić. Na tom primjeru se vidjelo kako vlasti, pod krinkom stručnosti i političke nužnosti, rade protiv naših prava i interesa. Bio je to jedan od više primjera u kojima smo učinkovito obranili prava ratnih stradalnika. 

Koja bi bila Vaša poruka svim ženama koje dijele istu sudbinu kao i Vi?
Za tešku životnu situaciju kakva je snašla one koji su, poput udovica, ostali bez svojih najmilijih, nema idealna rješenja. Podizati djecu i objasniti im zašto nemaju oca kao sva druga djeca – nije lako. Ali osobnim predanjem, vjerom i aktivnošću može se naći nova punina života. Baš kako nam je govorio pater Ivančić: „Uvijek postoji način kako iz patnje krenuti u smisao i u novi život.“ Naše je iskustvo da su pri tome osobito važni naše zajedništvo i uzajamna potpora.