Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

S. Zlata Vrbić rođena je 1. listopada 1951. u mjestu Biljačić kod Zavidovića dobivši na krštenju ime Janja. U zavičaju je završila osnovnu i započela srednju školu, a onda je u svojem srcu osjetila duhovni poziv i pošla u samostan Družbe kćeri milosrđa TRS Sv. Franje koju je osnovala blažena Marija Propetog Petković, zaštitnica misija u Bosni i Hercegovini. U Blatu na Korčuli (Hrvatska) ušla je u postulantat i novicijat čiju je drugu godinu okončala u Rimu. Na drugoj godini juniorata, u veljači 1972., poglavarice su je poslale u Čile gdje je njezinim susestrama trebala pripomoć, a nakon četiri godine položila je zavjete u Blatu. Osim u Čileu djelovala je i drugdje u Južnoj Americi, a njezina današnja adresa je čileanski Maipú kod Santiaga.

"U to vrijeme bilo nas je u Rimu više od 20 mladih sestara juniorki. Jednog dana je naša časna majka s. Julijana Franulović došla u našu učionicu i rekla: „Trebam sestre za Ameriku.“ Njih se puno javilo, ali ne i ja misleći u sebi kako će one tako jednostavno odlučiti ići tamo. Nekoliko nas nismo digle ruku i časna majka je odabrala nas šest. Potom nam je objasnila da su u Americi potrebne sestre, da malo promislimo i odgovorimo joj. Budući da redovnice obvezuje i zavjet poslušnosti, mislila sam: „Bože, ako je to tvoja volja, idem…“ Tako je moj odgovor bio „da“ i bila sam poslana u Čile s još jednom sestrom, a dvije su otišle u Kanadu dok druge dvije nisu prihvatile", objasnila nam je svoj razlog odlaska u misije

Koje je Vaše trenutačno polje djelovanja?

Sada sam ponovno u Čileu. Naime, bila sam i 12 godina u Peruu gdje sam radila u našem sirotištu i školi, a devet godina provela sam u Paragvaju. Cijeli mi je život vezan za rad u školi, a jedno vrijeme sam uz taj angažman bila odgovorna i za redovnički pomladak. U Čileu još uvijek radim u školi. Bila sam četiri godine ravnateljica, a sada sam odgovorna za neku vrstu ekonomije i nadgledam sve radove koji se obavljaju izvan učionice – održavanje, popravke i slično. Prije sam radila u nastavi. Kad sam tek došla u Čile, deset godina sam studirala jer mi ništa nije bilo priznato. Sedmi i osmi razred sam morala polagati da bih poslije mogla nastaviti srednju, a zatim i učiteljsku školu pa sam završila studij za nastavnicu matematike i religije, predmete koje sam dosta dugo predavala. Bar 15 godina ne poučavam, ali sam oduvijek vezana za školu.

Kako biste predstavili Vašu zajednicu?

Moja redovnička zajednica broji 12 sestara. Većina su bolesne i starije redovnice koje svojom molitvom pripomažu rad nas susestara u školi. Iako sam već u godinama, nastojim pomagati koliko i što bolje mogu. Premda sam po cijele dane u školi, nađe se vremena i za pomoć sestrama koje pratim u bolnicu. Na brizi imam i jednu grupu Marijine legije. Pratim njihov duhovni život i okupljamo se jednom tjedno, molimo krunicu i razmatramo Evanđelje. Također, petkom postimo na nakane o kruhu i vodi, pomažemo bolesnima i starijima koji nemaju nikoga. Ja toliko ne idem – idu članice, ali sam uvijek uz njih u animaciji i kontaktu oko ljudi kojima treba pomoć. Najviše djelujem među Čileancima, a s Hrvatima se susrećem kad se slavi neka posebna misa ili kad nas pozovu na neko slavlje. U našoj smo kući dvije sestre Hrvatice, s. Adelina Franov i ja, a s nama se odazove i s. Fides.

Kako je živjeti i raditi među Čileancima?

Kaže se da je Južna Amerika 90% katolička, ali nije tako. U Čileu je vidljiv veliki sekularizam. Tu je velika potreba ponovno evangelizirati. Postoji puno sekti koje odvlače ljude, a mnogi se i pokaju te se žele vratiti. Mi nastojimo biti povezane sa župom pa sudjelujemo u akcijama, pobožnostima, događajima, hodočašćima… Posebno idem s Marijinom legijom. Svijet je pobožan, ali isto kao i ovdje vidim da nema mladih u crkvi. Ljudi su veseljaci, puno slave i to vole. Zaljubljeni su u svoje nacionalno. Kod njih se tjedan dana slavi Dan državnosti u rujnu. Imaju veliku feštu, čuvaju novac za to, imaju posebnu hranu za tu prigodu, kao i kuhano vino.

Kako žive Hrvati s kojima ste u kontaktu? Vjerojatno su i treća generacija koja živi u Čileu?

Hrvati su čak i peta generacija. Poslije rata je dosta mladih htjelo dobiti dokumente – putovnice. Ima ih dosta koji su dobili državljanstva. Neki se trude očuvati kulturu i više poznaju svoje. Stariji su već izumrli. Jako malo ih govori hrvatski, tu i tamo netko, većinom starijih. Došlo ih je, primjerice, mnogo s Brača kad je bila velika kuga u vinogradima.

Kakvo je Vaše osobno misionarsko iskustvo?

Ako idem unatrag 45 godina, mogu reći da je bilo dosta mirnije i svijet je bio dosta otvoreniji prema redovnicima i redovnicama. Išlo se više u crkvu, nije bila tako razvijena tehnologija da je kvarila ljude. Kad usporedim Čile danas i onaj prije 45 godina, ta je zemlja jako puno napredovala tehnološki i ekonomski, ali se svakodnevno sve više i više vidi druga vrsta siromaštva – duhovno siromaštvo. Ljudi traže Boga, ali na svoj način. Traže ga preko čarolija, novca i možda komoditeta. Mnogi kažu da vjeruju, ali vjeruju na svoj način, a ne svjedoče životom. Onda je, primjerice, jako komplicirano kad jedna curica u trećem razredu osnovne škole kaže svojoj vršnjakinji da Bog ne postoji. Kad je pitate tko joj je to rekao, ona odgovori da je to rekao njezin otac. I sad vi toj djevojčici na neki način trebate dokazati da možda tata nije u pravu. Mladi mnogo idu za modernim stvarima pa isprobavaju neke nove struje, poput new agea, ali kad im se kaže da se treba moliti, oni mole. Kršteni su i sve, ali njihovi su roditelji zapustili vjeru i crkvu, propustili su dati primjer svojoj djeci. Danas je sve opušteno i dopušteno – ništa nije grijeh… Teško je govoriti o vjeri i jedino im našim životima trebamo nastojati svjedočiti. Ja to nastojim što više mogu kako bih dokazala da Bog postoji, da bez vjere ne možemo naprijed i da ne dolazimo u crkvu samo kad imamo neku poteškoću, već treba imati Boga na prvom mjestu od buđenja do odlaska na počinak.

Rođaci misionari

Šira obitelj Vrbić, napomenula je naša sugovornica, osim nje dala je još duhovnih zvanja – s. Robertinu i s. Borislavu te fra Ivicu, fratra kapucina i misionara u Boliviji. S. Zlatu i fra Ivicu susreli smo i o novostima u Južnoj Americi pitali tijekom ovogodišnjeg Susreta misionara i misionarki Crkve u Hrvata održanog početkom srpnja u Šibenskoj biskupiji. Taj događaj je bio prigoda i za rođačko druženje budući da oboje u misijama imaju jako puno obveza.