Dr. vlč. Michele Capasso, ravnatelj Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa "Redemptoris Mater" u Vogošći

Samo oni koji su maleni, mogu imati zahvalnost prema Bogu


„Zanimljivo je opaziti kako Bog, Gospodar povijesti, djeluje u povijesti ljudskoga spasenja: On stoji uvijek na strani najmanjega, najslabijega. U svijetu pod neprozirnim tlom ljudskih poslova, u kojima trijumfiraju 'oholi, moćni i bogati', krije se Božje djelovanje“, tumači vlč. Michele.

Vlč. dr. Michele Capasso: Crkva je uvjerena da nema nikoga od nas koji ne bi mogao reći Bogu hvala za njegova djela

Vlč. dr. Michele Capasso: Crkva je uvjerena da nema nikoga od nas koji ne bi mogao reći Bogu hvala za njegova djela

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Životopis vlč. dr. Michelea Capassoa uistinu je iznimno bogat. Rođen je 11. ožujka 1967. u Napulju gdje je završio osnovnu i srednju školu. Pohađao je filozofsko-teološki studij pri pulskoj Visokoj teološkoj školi Redemptoris Mater gdje je diplomirao 1999., nakon čega ga je porečko-pulski biskup Ivan Milovan uputio u Rim na daljnje školovanje - na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je magistrirao 2001. Tijekom razdoblja magisterija stanovao je u Sjemeništu Redemptoris Mater, a nakon toga u Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima. Iduće godine započeo je rad na doktorskoj disertaciji pod mentorstvom o. O’Donnella. Na početku akademske 2003./'04. vratio se u Pulu kao profesor pri Visokoj teološkoj školi, a biskup ordinarij imenovao ga je prefektom studija pulskog Sjemeništa te dekanom Visoke teološke škole.

Rad na doktorskoj disertaciji nastavio je 2006. pod mentorstvom o. Felixa Pastora, te ga dovršio u prosincu 2008. Titulu doktora teologije stekao je na Gregoriani obranivši 30. travnja 2009. disertaciju na temu Uloga Kristova uskrsnuća u djelima W. Kaspera i M. Bordoni postavši tako prvi od svih dosadašnjih bogoslova toga sjemeništa koji je dostigao tu akademsku titulu.

Vlč. Michele od 2011. ravnatelj je Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater u Vogošći, a povod za ovaj razgovor bio je Dan zahvalnosti i obljetnica toga sjemeništa.

Prema odluci biskupa BKJ-a od 5. lipnja 1984., na nedjelju nakon svetkovine Svih svetih slavi se Dan zahvalnosti. To je dan kada se Bogu izražava zahvalnost za sva dobročinstva. Odluka je, dakle, donesena još za bivše države. U kakvom, pak, ozračju danas slavimo Dan zahvalnosti?

Crkva je uvjerena da nema nikoga od nas koji ne bi mogao reći Bogu hvala za njegova djela. Čitav Psalam 148 poziva sva stvorenja da hvale Gospodina, posebno čovjek, vrhunac stvaranja, koji je pozvan na zahvalnost. Crkva preko ovog Dana zahvalnosti želi poticati u nama osjećaj zahvalnosti prema Bogu za sva dobročinstva. Ali nameću se pitanja: što je zahvalnost? I, danas, u kojem kontekstu slavimo Dan zahvalnosti? Prije nekoliko godina mons. Ratko Perić, biskup u miru, rekao je u jednoj svojoj homiliji: "Zahvalnost je osjećaj vanjskoga priznanja prema nekomu tko nam je učinio neko dobro djelo, pružio nam pomoć, potporu, pa taj osjećaj pretvaramo u srdačne riječi svomu dobročinitelju."

U Svetom pismu ima mnogo primjera zahvalnosti. Primjerice, u Evanđelju po Luki govori se da je samo jedan gubavac zahvalio Isusu, i to stranac, Samarijanac, na zadobivenu zdravlju. Ostalih devet pokazalo je svoju nezahvalnost. Papa Benedikt XVI. opaža da je u Marijinu hvalospjevu predivan model zahvalnosti. Papa kaže da je „intimna struktura“ ovog hvalospjeva „pohvala, zahvala, zahvalna radost“. Papa nastavlja: "Ovo osobno svjedočenje nije usamljeno i intimno, čisto individualističko, jer je Djevica Majka svjesna da ima poslanje koje treba ispuniti za čovječanstvo i njezina je egzistencija dio povijesti spasenja."

Ali Papa kaže da je Marija ona koja govori u ime cijelog čovječanstva kada kaže: "Iskaza snagu mišice svoje,rasprši oholiceumišljene.Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne." Zašto mi razmišljamo o Gospi i o njezinu hvalospjevu? Jer zahvalnost prema Bogu izvor je za bilo koji drugi oblik zahvalnosti. A u Svetom pismu, posebno u Marijinu hvalospjevu, otkrivamo da je Bog onaj koji ima inicijativu spasenja prema čovjeku. Zanimljivo je opaziti kako Bog, Gospodar povijesti, djeluje u povijesti ljudskoga spasenja: On stoji uvijek na strani najmanjega, najslabijeg. U svijetu pod neprozirnim tlom ljudskih poslova u kojima trijumfiraju „oholi, moćni i bogati“, krije se Božje djelovanje.

Božja se tajna snaga na kraju očituje prema Božjim miljenicima, a to su oni koji ga se boje, oni koji su vjerni Njegovoj riječi; ponizni, gladni. Odnosno, to su oni koji su, poput Marije, siromašni, čista i jednostavna srca. To je ono „malo stado“ koje je pozvano da se ne boji jer je Nebeskom Ocu bilo drago dati mu svoje kraljevstvo (usp. Lk 12,32).

Ova nas posljednja rečenica uvodi u drugo pitanje: U kojem kontekstu danas slavimo Dan zahvalnosti?

Danas živimo u jednom kontekstu koji niječe Boga. Današnji svijet je svijet u kome se ne govori o Bogu. To je najprepoznatljiviji znak našeg vremena; svijet u kome živimo svijet je koji je otjerao svako spominjanje transcendencije koju odbacuje i pred kojom zatvara oči. To je fenomen koji je dugo bio definiran izrazom „sekularizacija“ i koji je sada dostigao gotovo potpuno ispunjenje u najnaprednijim zemljama Zapada. Očito, postoje mnogi sekularni „gurui“ koji su u razdoblju od najmanje pola stoljeća stvorili stil mišljenja koji održava sekularno društvo; ali su sekularnom životu, kako bi se afirmirao, bili također potrebni simboli i proizvodi široke potrošnje; također, u ovom je slučaju očito pozivanje na suvremenu glazbu, uz spominjanje pjesama poput Imagine Johna Lennona čiji je tekst savršena sinteza zatvaranja u imanentnost, tipičnu za sekularni svijet.

To je pak složen fenomen čiji jezik jedva izražava duboke motivacije; nije to fenomen koji nadilazi volju pojedinaca, već komu pripadaju volje pojedinaca koje određuju širinu i prodornost, osvrtanje na strukture grijeha na kojima je Sveti Ivan Pavao II. inzistirao tijekom svojeg pontifikata. Da pojednostavimo ovaj govor, moramo imati u vidu baš ono što smo netom spomenuli o Gospi, tj. da samo oni koji su maleni, mogu imati zahvalnost prema Bogu. Međutim, postavlja se pitanje kako postati malen, kako pripadati malome stadu Božjemu, kako bismo imali taj duh zahvalnosti? 

Baš nedavno, na hodočašću vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije u Mariju Bistricu, kardinal Vinko Puljić upozorio je kako se danas svim silama nastoji Boga nekako odstraniti: iz javnog života, iz struktura života i na kraju čak i iz procesa ujedinjenja Europe. Što je u takvim okolnostima činiti vjerniku-katoliku?

Moji odgovori na vaša pitanja neće biti političkog ili socijalnog tipa, nego, budući da sam studirao teologiju i imam osobno iskustvo vjere, bit će utemeljeni na bogatstvu koje je Crkva dobila od Krista. Dakle, ako smo razumjeli prvo pitanje, da maleni imaju zahvalnost prema Bogu, stvarno se nameće pitanje u sadašnjim okolnostima, što je činiti vjerniku katoliku? Ja se najprije potpuno slažem s onim što je rekao mons. Ratko Perić da je najveći i najljepši događaj Novoga zavjeta - euharistija Velikoga četvrtka, kada je Sin Božji dao hvalu i zahvalu nebeskomu Ocu za njegova velika i divna djela - magnalia et mirabilia - učinjena u povijesti spasenja, a vrhunac svega jest Isusovo predanje u Božje ruke po križu i smrti „za opačine naše“, te rađanje na uskrsnuće „radi našeg opravdanja“ (Rim 4,25).

Svaki katolik, samo ako živi u potpunosti svoj vjerski život i odnos s Bogom posebno preko euharistije, primijetit će da se u njemu rađa zahvalnost prema Bogu koja će se prije ili kasnije izraziti i prema bližnjemu. Tako da je odgovor na ovo pitanje da današnji katolik treba živjeti hod vjere koji se hrani tronošcem kršćanskog života, tj. Božjom riječju, euharistijom i zajedništvom o komu često govori u mnogim dokumentima Drugi vatikanski sabor.

U aktualnom trenutku, kad govorimo o „malenima“, gotovo je nužno spomenuti i migrante prema kojima poseban senzibilitet ima papa Franjo. Čiji su, uostalom, roditelji bili emigranti iz Italije. Zato često i upozorava: „Svi smo pozvani prihvatiti ljude koji bježe od rata!“ I Dan zahvalnosti možda je prigoda razmisliti o toj poruci Svetoga Oca?

Ja mislim da je glede poruke Svetoga Oca, istina da se samo u čovjeku koji ima iskustvo Božjeg milosrđa formira pozornost za ljude koji su u potrebi. To se vidi očito u prvotnoj zadaći Crkve, tj. evangelizaciji. Kako Crkva evangelizira? Svi znamo da Isus u evanđelju kaže: "Vi ste svjetlo svijeta, sol zemlje" (Mt 5,13-16), kvasac koji fermentira (usp. Mt 13,33). Služba svjetla je u tome da možemo vidjeti u tami koja nas okružuje, autentičnu stvarnost nas samih i svijeta u kome živimo. Služba soli je u tome da otapanjem, odnosno umiranjem za sebe daje okus svakoj stvorenoj stvarnosti. Služba kvasca je da fermentira tijesto.

Iz ovoga se može zaključiti kako primarno poslanje Crkve nije osigurati da svi postanu njezinim pravnim dijelom, već da svi ljudi od nje budu prosvijetljeni, osoljeni i ukvasani i da dođu do Oca. Drugim riječima, Crkva spašava svijet uzimajući grijeh ljudi na sebe, umirući za drugoga. No, da bi se to postiglo, prvo je potrebno da Isus Krist, koji te je spasio od smrti i dao ti vječni život, učini ovu stvarnost vidljivom u tvojim djelima putem kršćanske inicijacije u vjeru odraslih. Ovo je duhovnost mučenika. Danas je potrebno ponovno otkrivati da u kršćanstvu nema druge duhovnosti osim ove. Nažalost, umjesto toga od Crkve smo učinili utočište, poput svih drugih religija. Crkva je živo tijelo ljudi koji su Božji hram, Kristovo tijelo. Pravi hram nije ograda od mrtvog kamenja. Kršćani su živi Božji hram (usp. Ef 2,20-22; 1 Pt 2,5), stoga su mjesto pristupa svijeta Bogu. Mislim da će Crkva kad postane „malo stado“, dublje otkrivati sve to.

Jer u protivnom ćemo upasti u zamku zatvaranja u sebe same, ravnodušni za potrebe braće i zaokupljeni jedino svojim interesima. I kakvi smo onda kršćani?!

Da, imate pravo, vaša tvrdnja dokaz je da su danas mnogi samo kršćani po imenu, a ne u stvarnosti. A ja se usuđujem reći da nisu samo oni krivi jer istina je da je djelovanje Zloga u društvu i strukturama unutar Crkve u zadnjim vremenima ohladilo mnoge kršćane i baš zato uviđam potrebu obnove u Crkvi kako je preporučio Drugi vatikanski sabor. To je bio Koncil vjere koji je pokušao razumjeti Božje znakove u tom trenutku i njegov duh nastoji danas odgovoriti na Božji izazov u tom trenutku kao fides quaerens intellectum (vjera koja traži razumsko razumijevanje).

 

Potkraj listopada Sjemenište Redemptoris Mater proslavilo je značajnu obljetnicu.

Tako je, zato najprije želim zahvaliti Gospodinu koji je omogućio da je naše sjemenište Redemptoris Mater u četvrtak, 28. listopada 2021. proslavilo svoju 10. obljetnicu osnivanja i đakonsko ređenje Paula iz Brazila i Dina iz Zadra. U ovih 10 godina Bog je bio vjeran. Gospodin je nadahnuo kardinala Puljića da osnuje ovo sjemenište i podigao mnogobrojne dobročinitelje koji su nas kroz ovo vrijeme pratili molitvom i materijalnom podrškom. Ovim putem koristim priliku zahvaliti Bogu za plodove ovoga sjemeništa jer su do sada zaređena četiri svećenika i dva đakona. Cilj svega toga je evangelizacija čovjeka ove generacije.

Kad smo kazali kako nam je potreban Bog (i vjera) da se ne izgubimo, kažimo i kako je prevažno ne izgubiti pouzdanje u Boga. Na osobit način (možda) u ovo vrijeme pandemije koja uzrokuje razne strahove: zdravstvene, egzistencijalne i ine.

Da, pandemija je s jedne strane izazvala mnoge strahove, ali s druge strane može biti jedan trenutak milosti i pročišćenja za svijet, i posebno za nas vjernike jedan trenutak produbljenja naše vjere. Pandemija koronavirusa bez sumnje predstavlja izazov našoj vjeri, no može se preobraziti u milost, za rast u intimnoj spoznaji Isusa Krista, našem pozivu na vječnu sreću. Sam Isus Krist govorio je da se ne bojimo onoga koji može ubiti tijelo (usp. Mt 10,28) nego prije onoga koji nas može baciti u pakao za čitavu vječnost.

Ovo teško vrijeme, s pandemijom, kako sam rekao, može biti milost za ponovni pronalazak ljepote i radosti slobode u kršćanskoj zajednici, da ne sudimo nikoga, pogotovo one najslabije pod izlikom da smo mi oni koji su jaki. Ne dopustimo da padnemo u kušnju nikakve ideologije, u poslušnosti biskupu i građanskim vlastima, osim ako nameću zakone suprotne Božjim zakonima težeći za općim dobrom.

Slijedom rečenoga, edukativna je i poruka pape Franje s nedavne Međunarodne konferencije zaklade Centesimus Annus Pro Pontifice. Sveti Otac, naime, upozorio je kako su "neizvjesnost i nestabilnost u životima mnogih pojedinaca još izraženiji zbog ekonomskog sustava koji i dalje odbacuje ljudske živote u ime boga novca potičući pohlepu i razorne stavove prema Zemljinim resursima te razne oblike nepravde“.

Potpuno se slažem s upozorenjem Svetoga Oca. A isto tako treba produbiti razmišljanje o razlozima zašto je u društvu u kome živimo stiglo do neizvjesnosti i nestabilnosti mnogih pojedinaca što je plod današnjeg ekonomskog sustava. Iza toga su sigurno nepravedne strukture, ali učiteljstvo Crkve nas uči kako nepravednost struktura nije ništa drugo doli plod grijeha, a grijeh nije samo vanjska stvarnost čovjeka, nego pomanjkanje odnosa s Bogom.

Na kraju, je li Dan zahvalnosti prigoda, ne samo zahvaliti Bogu za sva dobročinstva, nego ga moliti i da budemo bolji ljudi?

Dan zahvalnosti ponajprije je prilika ojačati i produbiti naš odnos s Bogom. Povijest objave pokazuje nam kako se taj odnos s Bogom oblikuje samo hodom u vjeri, u nadi i ljubavi, poput Abrahama, Mojsija i svih drugih likova u Svetom pismu. Budući da je Crkva u svojoj povijesti imala jedno snažno sredstvo za formiranje vjernika odrasle vjere, a to je kršćanska inicijacija, katekumenat u prvotnoj Crkvi; danas treba, kako preporučuje Drugi vatikanski sabor, ponovno uspostaviti u svim župama kršćansku inicijaciju ili katekumenat, i nije bitno čini li se to prije ili poslije krštenja, kako je rekao sveti papa Pavao VI. Pred očima svih nas vidljivo je da su crkve u zadnje vrijeme prazne, mnogi kršćanski brakovi se raspadaju, mladi ne žive čistoću, ozakonjuju se homoseksualna partnerstva i čak se to u nekim područjima Crkve počinje prihvaćati.

Sve je to samo znak kako je vjera oslabjela. Ali uvjeren sam da je Bog već počeo čuvati za sebe jedno malo stado, kako je prorokovao Benedikt XVI. još 1964. Molimo Gospodina po zagovoru Blažene Djevice Marije, majke Crkve, da i mi budemo dio ovoga maloga stada, kako bismo svjedočili ljepotu i snagu kršćanskog života cijelome svijetu. Na taj način zahvalnost će biti živjeti naš život potpuno u Bogu, očima uprtim u vječni život, kako kaže Sveti Pavao: „Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Fil 1,21). Na taj ćemo način biti bolji ljudi, ne po svojim snagama, nego kao plod intimnosti s Bogom, jer u toj intimnosti kušamo ljubav i Božje milosrđe. Kada je taj odnos ispravan, prvi plod bit će i ljubav prema najsiromašnijima jer Krist nas je prvi ljubio kao siromahe.