Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Profesor i svećenik dr. Marko Trogrlić rođen je 1972. Povijest je diplomirao i doktorirao u Beču, a završio je i filozofiju na Filozofskomfakultetu Družbe Isusove u Zagrebu te teologiju na Papinskom sveučilištu Sv. Križa uRimu. Predavao je povijest u Zadru, a potom na Odsjeku za povijest Filozofskogafakulteta Sveučilišta u Splitu gdje je bio i dekan te je i danas redoviti profesor utrajnom zvanju. Od 2022. dopisni je član Austrijske akademije znanosti, a od 2021.predsjednik je Književnoga kruga Split. Godine 2019. zaređen je za svećenika Vojnogaordinarijata u Republici Hrvatskoj. Povod za razgovor s prof. Trogrlićem je obilježavanje obljetnice Hrvatskog Kraljevstva i Prvoga splitskog crkvenog sabora.

  Zlatnim je slovima u hrvatsku povjesnicu upisana 925., godina Prvog splitskog crkvenog sabora i godina u kojoj je prvi put jedan hrvatski vladar, Tomislav – tituliran kao kralj. Može li se, poštovani prof. Trogrliću, kazati kako su splitsko saborovanje i Tomislavova vladavina dvije stvarnosti koje su uvelike odredile crkvene, političke pa i civilizacijske koordinate na koje se oslanja i današnja Hrvatska – kao matica svih Hrvata?

   Odluke Splitskog crkvenog sabora iz oko 925. u crkvenom smislu udarile susmjer crkveno-teritorijalnog ustroja naših područja, povezavši ga s korijenima prvihkršćanskih početaka na našem prostoru. Nacionalno-politički gledano, pak, njihoveodluke su zaokružile i uokvirile hrvatski prostor svrstavši ga u širem europskomsrednjovjekovnom kontekstu, u razvijene političke stvarnosti. Naime, oslovljavanjehrvatskog vladara Tomislava kao kralja (rex), što je učinila onodobna papinska kurija, upućuje na Tomislavovo stjecanje visokog kraljevskog statusa u vladarskoj hijerarhijionoga vremena, kao i na položaj tadašnje Hrvatske kao jedne od europskih državakoje su u svom razvoju dosegle najviši stupanj u skladu s ranosrednjovjekovnimshvaćanjem odnosa dviju osnovnih društvenih stvarnosti – one svjetovne i oneduhovne.

   S druge pak strane, osnivanje jedinstvene crkvene pokrajine gotovo za cijelohrvatsko etničko područje nedvojbeno svjedoči i o tomu da je ono bilo pod vrhovnomvlašću kralja Tomislava. Ono što o svemu tomu do sada znamo jest da su ove dvije„koordinate“ – Splitski crkveni sabori i Tomislavova vladavina – dvije stvarnosti kojesu neodvojive i koje su uvelike odredile crkvene, političke pa i civilizacijske odrednicedaljnjeg razvoja srednjovjekovne Hrvatske, a mogli bismo utemeljeno reći i općegdaljnjeg razvoja hrvatske povijesti u okviru latinskog kršćanstva i europskogcivilizacijskog kruga.

   Zanimljivim se čini i pitanje što ga je u ožujku ove godine na dubrovačkom Okruglom stolu Obilježavanje 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva (925. - 2025.) postavila prof. Slavica Stojan: „Hoćemo li i mi, iz komfora zaštićenosti temeljnih vrijednosti društva i nacionalnih interesa, istim žarom i jednakim romantičnim zanosom poput naših ugnjetenih predšasnika, proslaviti 1 100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva?

   Odgovor na ovo pitanje dobit ćemo, nadamo se, nakon ove 2025., kad se naneki način podvuče crta i bude pomno sabrano sve ono što smo obilježili, poduzeli,organizirali, proslavili... A toga nije malo, svjedoci smo, na raznim i mnogimrazinama. Ova je obljetnica, kako vrijeme više teče – a tek smo na polovici ovejubilarne godine – postala, rekao bih, sastavnim dijelom naše svakodnevice.

   Prisutna je, o njoj se govori, s uvjerenjem i ponosno. Progovara nam, i to ne samo kaoneko sjećanje, nego kao dio nas samih koji zavrjeđuje ozbiljan spomen. Ne samo unekom općem spomeničkom ili kroničarskom smislu, nego mnogo više u srcima,mislima i svijesti naših ljudi, gdje god da oni žive. A to je itekako važno jer se tako igradi i obogaćuje i čuva vlastiti identitet.

   Bavljenje srednjim vijekom znači uglavnom i suočavanje s vrlo oskudnim povijesnim izvorima. Osporavatelji kralja Tomislava inzistiraju na tomu kako nema dovoljno pisanih tragova o tome hrvatskome kralju…

   To je prevažno pitanje. Oskudnost vrela zasigurno nije olakotna okolnost, no nije jedini i presudni čimbenik u historiografskim naporima za pronicanje neke teme ili pitanja. Takva vrsta skepse o hrvatskom vladaru Tomislavu koji prvi u pisanim vrelima nosi naslov kralja, bila je podosta prisutna u hrvatskoj historiografiji, i to prvenstveno zbog olaka odbacivanja podataka koji nisu uvijek sačuvani u izvorniku. To je naravno vrlo često u temama i pitanjima iz ranijih, odnosno starijih povijesnih razdoblja. No, sama činjenica da neki podatak ili dokument nije sačuvan u izvorniku, nego u kasnijim prijepisima, nije dostatan argument za njegovo odbacivanje ili relativiziranje.

   Kritičkom propitivanju izvornosti vrela njihove autentičnosti i drugoga pristupamo metodologijom pomoćnih povijesnih znanosti, a napose specifičnih disciplina kao što su paleografija, diplomatika i kronologija te ih vrjednujemo s istom ozbiljnošću i temeljitošću kao i ona iz bližih nam razdoblja. Povijesna znanost pomno proniče ono čime raspolaže te temeljem toga donosi svoje zaključke. A priori zauzeti stav skepticizma prema vrelima s kojima raspolažemo nužno vodi do stava negacionizma. Takav pak stav duboko je neznanstven.

   U biti, Tomislavovim osporavateljima „ne pomažu“ ni dokumenti Splitskih crkvenih sabora (925. – 928.) koji, uz ino, sadrže pisma dvojice papa. Možete li nam, don Marko, kazati nešto o tim dokumentima, posebice onaj dio što se odnosi na kralja Tomislava?

    O kralju Tomislavu svjedoče dokumenti Splitskih crkvenih sabora, koji, kako ste kazali, sadrže pisma dvojice papa i zaključke dvaju sabora, sačuvane u kasnijim prijepisima u spisu pod naslovom Historia Salonitana Maior (HSM). Upravo s obzirom na njihovu kasnu tradiciju, sadržaj ovog spisa kao i sam spis pothranjivali su skepsu u odnosu na njihovu vjerodostojnost. No, historiografska znanstveno-kritička analiza papinih pisama u kojima se Tomislav titulira kao kralj Hrvata (rex Crouatorum) potvrdila je njihovu vjerodostojnost. I baš iz ovih dokumenata saznajemo da Tomislav nosi titulu kralja, da je, temeljem prvog zaključka ovoga sabora, splitski nadbiskup postao nasljednik nekadašnje Salonitanske metropolije, i da baš tu, u Splitu, gdje počivaju kosti Svetoga Dujma, bude sjedište metropolita čiji su sufragani biskupi dalmatinskih i hrvatskih gradova, te da je, kako doznajemo iz istih saborskih zaključaka, uređena crkvena organizacija u Hrvatskoj i Dalmaciji uz suglasnost pape Ivana X. (914. - 928.) i upravo hrvatskog kralja Tomislava. Sadržaj HSM-a sastoji se najvećim dijelom od nekoliko integralnih dijelova – poglavlja Salonitanske povijesti (Historia Salonitana – HS) Splićanina Tome Arhiđakona (1200. - 1268.), dopunjenih dokumentarnom građom.

    Među odabrana poglavlja Salonitanske povijesti kompilator je umetnuo zaključke salonitansko-splitskih crkvenih sabora s papinim pismima iz VI., X. i XII. stoljeća te epitaf kralja Zvonimira i još nekoliko diplomatičkih dokumenata. Od šest dokumenata koji su sačuvani u HSM-u, s time u svezi ističemo ovdje sljedeće: 1. Pismo pape Ivana X. upućeno je salonitanskom (splitskom) nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima. Papa kori nadbiskupa jer nije posjetio Apostolsku Stolicu, naređuje mu da iskorijeni tzv. Metodijev nauk i da zabrani u Crkvi uporabu bilo kojeg drugog jezika osim latinskog. Papa Ivan X. poziva se na svoju dužnost nasljednika stolice Sv. Petra. 2. Papini legati, ankonitanski biskup Ivan i palestrinski Leon donijeli su i drugo pismo naslovljeno na hrvatskog kralja Tomislava i zahumskog kneza Mihajla, salonitanskog nadbiskupa Ivana, sve biskupe-sufragane, sve župane i čitav hrvatski kler i narod (Ioannes eiscopus, servus servorum Dei, dilecto filio Tamisclao, regi Croatorum, et Michaeli, excellentissimo duci Chulmorum, nec non …) kojim im Papa preporučuje da klerički pomladak poučavaju u latinskom jeziku, a ne u „barbarskom ili slavenskom“.

   3. Zaključci I. splitskog sabora datirani oko 925. U uvodnom predtekstu zaključaka pojašnjavaju se okolnosti koje su potaknule papu na slanje poruke i legata i navodi se kralj Tomislav: Consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege (za vrijeme obnašanja konzulata /vladanja/ kralja Tomislava u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacijâ). Nakon Prvog sabora održanog u Splitu doneseno je 15 zaključaka. Prvi i svakako najvažniji je onaj o potvrdi osnutka Splitske metropolije kao nasljednice Salonitanske. Temelj za renovaciju salonitanske crkve u Splitu jest načelo da Crkva gdje počivaju kosti salonitanskog mučenika Sv. Dujma nosi metropolitanski naslov, odnosno ima jurisdikciju nad svim sufraganima. Drugi zaključak govori o obnovi starih biskupija ukoliko u njima ima dovoljno svećenstva i naroda. Sljedećih pet zaključaka Prvog sabora odnosi se na opća crkvena pitanja, posjede, granice.

   Od osmog do desetog zaključka uređuju se odnosi Dubrovačke, Kotorske i vjerojatno Ulcinjske biskupije. Deseti zaključak zabranjuje promicanje na više zvanje onima koji se služe slavenskim jezikom. Ipak se u oskudici svećenstva može dopustiti po odobrenju Rimskog biskupa, tj. Pape da vrše svećeničku dužnost. U 11. zaključku se nalaže podložnost biskupa Hrvata splitskoj metropolitanskoj crkvi. U 12. zaključku se zapravo oduzimaju metropolitanska prava hrvatskom biskupu. Sljedeći članci/zaključci odnose se na opća crkvena pitanja. Toma Arhiđakon pak u svomu Katalogu biskupa o kojima postoji spomen uz splitskog nadbiskupa Ivana i 914. godinu navodi Tomislava s naslovom dux.

   Ovaj je podatak vjerojatno preuzet iz nekog diplomatičkog dokumenta na temelju kojih je Toma inače komponirao svoju Salonitansku povijest. Izvori ne bilježe kako i kada je Tomislav dobio naslov kralja, ali ga papina kancelarija dosljedno s njim titulira. Zapis u Salonitanskoj povijesti glasi: „Ivan je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto četrnaeste u doba kneza Tomislava.“

    I narativ o krunidbi na Duvanjskom polju nastao je u 19. stoljeću, a tek tada zapravo započinje moderna hrvatska historiografija…

   U Ljetopisu Popa Dukljanina opisuje se sabor „u dolini Dalme“ na komu su, kako se tamo navodi, osnovane dvije metropolije – u Splitu i Duklji. Naša je starija historiografija „dolinu Dalme“ poistovjetila s Duvanjskim poljem gdje se negdje u antici nalazio grad Delminij. Tako stvoren konstrukt zaživio je u narodnom sjećanju, i živi i danas, postavši čak dijelom identiteta ljudi toga kraja pa i šire. No, historiografski-znanstveno gledano pitanje je li Tomislav bio doista okrunjen ili je svoj kraljevski naslov stekao na drugi način, nije od presudne važnosti u promatranju njegove osobe i vremena. I za druge osobe iz ranog srednjovjekovlja ne raspolažemo egzaktnim podatcima o tomu kad su i jesu li bili krunjeni, no zbog toga im ne niječemo titulu i status. Ne biti svečano okrunjen ne znači istodobno ne biti u posjedu kraljevske vlasti jer je u europskom ranom srednjem vijeku postizavanje toga naslova bilo različito.

  Ono pak što sa sigurnošću znamo jest da su spisi koji Tomislava spominju kao kralja  zapravo – kancelarijski spisi…

  U takvim spisima, koji su službeni, onda kao i danas, nema mjesta proizvoljnosti, i zato i titula koja se u njima navodi mora biti točna. S obzirom na sve to, Duvanjsko polje i njegovu poveznicu s kraljem Tomislavom moramo poštivati kao važno „mjesto sjećanja“, kao što poštujemo i druga takva mjesta u memoriji našega naroda, gdje god on živio, iako to povijesna znanost ne podupire. U interesu nam je dakle da se ta „kultura sjećanja“ uščuva.

   Nedvojbeno je, nakon rečenoga, kako su Splitski crkveni sabori, unatoč tomu što je od njih prošlo 11 stoljeća, baština na koju se vrijedi iznova vraćati.

   Da, upravo tako. Iako je minulo 11. stoljeća od ovih prvih naših nacionalnih crkvenihsabora, oni predstavljaju onu baštinu na koju se zaista vrijedi iznova vraćati. U tomsmislu čini nam se važnim istaknuti sljedeće elemente: Rimska Crkva postala je unašem „slučaju“ presudni arbitar i kohezivna duhovna i politička snaga unutarnekadašnjeg područja rimskog limesa, a jaki sastav papinskog izaslanstva, nazočnostdalmatinskih biskupa, hrvatskog biskupa iz Nina te kralja Tomislava, svjedoče o snazinovoga Hrvatskog Kraljevstva i njegovoj povijesnoj ulozi i odgovornosti koju mu jeCrkva namijenila na području od Jadrana do Panonije.

   Odluke sabora oblikovane suu 15 točaka, od kojih je zacijelo najvažnija ona o uspostavi Splitske metropolijekao nasljednice salonitanske Crkve s jurisdikcijom nad čitavom Dalmacijom iprostorom Hrvatskog Kraljevstva. Podvrgavanje pak ninskog biskupa splitskommetropolitu posebno je naglašeno zasebnom odlukom. Osim pitanja o granicamameđu biskupijama i reguliranja niza unutarcrkvenih disciplinskih i administrativnihpitanja, utvrđena je nerazrješivost ženidbe te su donesene odluke o školovanjupripravnika za svećeničku službu i niz drugih.

  Za hrvatsku crkvenu povijest osobito jeznačajna odluka koja se tiče spomenute Methodii doctrine, odnosno ostaroslavenskoj Službi Božjoj. Zaključci, dakle, Splitskih crkvenih sabora i uz njihvezana svjedočanstva daju dragocjen uvid u stanje Crkvene organizacije na područjusalonitansko-splitske metropolije svjedočeći također i o rastućem papinskom utjecaju,stojeći kao poveznica između nastojanja papa 9. st. i odrješitih akcija reformskih papau 11. st. Treba ih promatrati u svjetlu novog, reformnog lica Crkve koja će iznjedritiveliku europsku srednjovjekovnu civilizaciju okrunjenu katedralama i sveučilištima.Splitski sabori, mogli bismo s pravom reći, kruna su međusobna oslonca Rima iHrvatskog Kraljevstva i početni dio mozaika „nove Europe“. Važna je dakle ovaobljetnica i baština koju ona sadrži i valja ju u svakom smislu vrjednovati onakokako ona to i zaslužuje.

  Kako danas u (ovakvoj) Europi gledati na njezine kršćanske korijene? Krajem svibnja papa Leon XIV. primio je u audijenciju Predsjedništvo Komisije biskupskih konferencija EU-a, kojom je prigodom naglašeno kako je osobito važno u pluralnom društvu ne nijekati vlastite kršćanske korijene. Štoviše, nikada ne odustati od njihova isticanja. Ipak, po Vašem sudu, zaboravlja li Europa svoje korijene? Svoj identitet, naime!

    Naši su korijeni duboko kršćanski. Naslanjaju se na baštinu ranog kršćanstva.Kršćanski navještaj dospio je već u apostolsko ili najkasnije u prvo po-apostolskovrijeme na naše područje sa snažnim i važnim ishodištem u Saloni, metropolinekadašnje rimske provincije Dalmacije. Ona je kao veliki i važan grad na istočnojobali Jadrana nedvojbeno morala biti odredištem kršćanskih misionara, kako je tobio slučaj i s drugim gradovima Sredozemlja, pa tako onda i onima na njegovimistočnim obalama.Kršćanska baština srednjovjekovnom Zapadu koji se postupno rađao, odnosnonjegovim novim narodima, pa tako i Hrvatima, donosi novi moralni i pravnistandard.

  Novi moral utemeljen na zakonu Evanđelja odgaja narode Europe togadoba za vrijednosti svake osobe, na temelju njezine besmrtne duše, a ističe i važnostrazuma koji čovjeka vodi do spoznaje Boga.U susretu pape Leona XIV. s Predsjedništvom Komisije biskupskihkonferencija EU-a, koga ste spomenuli, istaknuto je da je upravo u pluralističkomdruštvu važno ne zatajiti vlastite kršćanske korijene, naravno s uvažavanjem drugihpogleda.               

     Joseph Ratzinger – papa Benedikt XVI. svojedobno je u svojim promišljanjimao Europi (sabranima u knjizi Europa. Njezini sadašnji i budući temelji) iznio misaoda postoji neka čudna i bolesna mržnja Zapada na sebe sama. Zapad se, nastavlja ondalje, na hvalevrijedan način pun razumijevanja, pokušava otvoriti ivrijednostima izvana, ali više ne voli sama sebe, od vlastite povijesti vidi samo ono štoje vrijedno žaljenja i rušilačko, a da više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto.

    Ako želi preživjeti, Europa treba iznova – dakako, kritički i ponizno – prihvatiti samusebe, a multikulturalnost, istaknuo je nadalje Ratzinger, koju se trajno i strastvenopotiče i otvoreno podupire, pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga štoje vlastito, bijeg od vlastite stvari. No, multikulturalnost ne može nastaviti postojatibez zajedničkih nepromjenjivih veličina, bez orijentacijskih točaka polazeći odvlastitih vrijednosti, te ona zasigurno ne može nastaviti postojati bez poštovanjaprema onome što je sveto. Njezin je sastavni dio s poštovanjem ići ususret premasvetinjama drugoga, a to, naglasit će on, možemo činiti jedino ako sveto, Bog, nije tuđnama samima.

Početkom lipnja u Tomislavgradu predstavljeno je Vaše predavanje na temu Splitski crkveni sabori 925.-928. i početci Hrvatskog Kraljevstva. Tom ste prigodom istaknuli riječi Sv. Ivana Pavla II. tijekom njegova posjeta splitskoj katedrali 4. listopada 1998.: „Ovdje povijest nije šutjela!“ Koliko uopće učimo od te – „pričljive“ povijesti??

Da, tim sam riječima Sv. Ivan Pavla II., koje je izgovorio zaposjeta splitskoj prvostolnici, završio moje izlaganje pripravljeno za Šesti susretsvećenika koji djeluju ili su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. I ne samo da u nas povijest „nije šutjela“, nego nam je govorila i stalno nam govori. Kao vjernici, uvjereni smo u čudesno, iako nama često skriveno, tajanstveno djelovanje Božje providnosti koja upravlja tijekom povijesti i u njoj djeluje, ali je nadilazi. Povijesno kretanje kao i zbivanja koja ga ispunjavaju, nama često neshvatljiva ili pak teško shvatljiva, ima svoju usmjerenost i svoj konačni cilj i svrhu, jer imamo sigurnost „da povijest čovječanstva i svakoga od nas ne ide prema slijepoj točci ili mračnom ponoru, nego su usmjereni prema susretu s Gospodinom slave“ , kako je to lijepo istaknuo pokojni papa Franjo u Buli proglašenja jubileja godine 2025. Spes non confundit. A naši su nam hrvatski biskupi, u svom Pastirskom pismu Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade, u prigodi Jubilejske godine 2025., 1100. obljetnice Splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga kraljevstva, među ostalim poručili da je slavlje jubileja uvijek sjećanje na najvažnije događaje iz prošlosti koji određuju sadašnjost i budućnost, da takvo sjećanje pojedinca povezuje sa zajednicom i ukorjenjuje njegov identitet, a samu zajednicu ojačava i povezuje te da u svemu tomu uvijek valja imati na pameti da je kršćanska vjera ukorijenjena u povijesni slijed Božje objave kao ‘povijesti spasenja’.

Unutar te povijesti spasenja, koja ima svoj vrhunac u događaju Isusa Krista. odvija se i povijest našega hrvatskoga naroda, u čijim korijenima stoji prihvaćanje kršćanske vjere u početcima naše nacionalne povijesti i izgradnja našeg identiteta koji nije odvojiv od kršćanske vjere i Katoličke crkve.  Eto, na taj način i s tim nadahnućima mi smo, kao kršćani, pozvani „slušati“ povijest, što zapravo znači shvaćati ju i tumačiti. To, naravno uvijek podrazumijeva neumoran, svakodnevni trud oko našega osobnog obraćenja, vlastitog čišćenje nutarnjih nadahnuća koje nas u našem djelovanju vode. Papa Benedikt XVI. je, govoreći u jednoj svoj Katehezi posvećenoj Sv. Augustinu i pozivajući se na njega, upravo to jasno istaknuo kad je rekao da mi, sa svoje strane moramo očistiti svoje čežnje i svoje nade kako bismo primili slatkoću Božju jer nas samo ona spašava, otvarajući nam oči i za druge.