Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Profesor Farrugia rođen je na Malti. U Družbu Isusovu ušao je 1963. Za svećenika je zaređen 1976. Nakon što je završio doktorat u Tübingenu 1981. poslan je na Papinski orijentalni institut (PIO), gdje je 1991. postao redoviti profesor za orijentalnu dogmu i patristiku. Predavao je filozofiju na Sveučilištu St. Louis (SAD), orijentalnu teologiju na PIO-u, ali i na Papinskim sveučilištima Antonianum i Gregoriana u Rimu. Kao profesor djelovalo je i na Sveučilištima na Malti, Innsbrucku te na Institutu za povijest, filozofiju i teologiju Sv. Toma u Moskvi.

S njim smo razgovarali o važnosti Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, suradnji sa Srpskom i Ruskom Pravoslavnom Crkvom, potrebi novih ekumenskih inicijativa…

Poštovani profesore Farrugia, svake godine u siječnju kršćani diljem svijeta mole za jedinstvo. Postoje li ikakvi vidljivi plodovi toga i ima li smisla ova inicijativa?

Tipični su duhovni plodovi koji se mogu očekivati. Unatoč tome, dolazi do goleme promjene stava koju nitko nije mogao predvidjeti prije Sabora. Na primjer, drski prozelitizam, pokušaj obraćenja pecanjem u susjedovom ribnjaku, jako se smanjio; smanjen, međutim, ne znači nestao.

U proteklim desetljećima napisani su brojni članci, knjige, zbornici i izjave o ekumenizmu… Kako Vi ocjenjujete ekumenizam danas? Ono što je napisano živi li se u stvarnosti ili bi trebalo koncept ekumenizma zamijeniti nečim drugim?

Istina, nismo ponovno uspostavili nikakvo zajedništvo s drugom Crkvom, ali - najbolje vrijeme za brak nerijetko je ljubaznost. Osim toga, bolje je znati probleme prije braka nego poslije. Dira li ova promjena i srce, teško je reći. Štoviše, ne mogu ne primijetiti izvjesno razočaranje – mogao bi se steći dojam da se ekumenizam degenerira u beskrajne rasprave.

Kršćani diljem svijeta doživljavaju progone zato što su Kristovi, a ne zato što su katolici, pravoslavci, protestanti… Koliko ta činjenica može pomoći u razumijevanju i prihvaćanju da je Isus Krist jedan?

Ekumenizam bez presedana je ekumenizam mučenika, koji nadvisuje daljine i stvara mostove rječitije od bilo koje propovijedi. Kada je Pavao VI. proglasio ugandske mučenike svetim, osjetio je osjećaj „sestrinskih crkava“ kod anglikanaca, među kojima je također bilo mnogo mučenika. Dok je izraz „sestrinske crkve“ bio još preuranjen, a kasnije je kritiziran, željelo se tako razbiti neke zidove antiekumenskog otpora te je on tako poslužio za promišljanje.

Vi ste bili član brojnih ekumenskih komisija. Iz Vašeg bogatog iskustva možete li nam reći koji su najveći izazovi za Crkve i crkvene zajednice u aktualnom trenutku kada govorimo o ekumenskom dijalogu?

Danas postoji noćna mora indiferentizma koji izravnava razlike koje umjesto toga treba razjasniti prije ponovne uspostave zajedništva. Druga poteškoća: ne znaju svi kako iskoristiti ovu ravnodušnost, pokušavajući stvoriti zajedničku frontu protiv zajedničkih „neprijatelja“: siromaštva; neravnopravnosti članova zajednice, žena, djece, marginaliziranih; nepoznavanja vjere, zbog zastarjelog katekizma: grubo neznanje u pogledu ekumenizma, koji nije, kada se dobro upravlja, drugi oblik indiferentizma. Nadalje, ima i onih koji tu ravnodušnost brkaju s tolerancijom manjina i tako dalje. Naravno, zatvorena i netolerantna zajednica treba se otvoriti, ali ne ravnodušnošću, već uvažavanjem određenog legitimnog pluralizma, umjesto netrpeljivosti.

Imali ste prigodu surađivati s predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve i Ruske Pravoslavne Crkve. Kakva su Vaša iskustva? Je li želja za dijalogom jednako prisutna kod svih strana?

Moja iskustva sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom su ograničena, a u međuvremenu sam naučio cijeniti srpske članove prisutne u našoj grupi. Prvi voditelj pravoslavne skupine Sv. Ireneja bio je biskup dr. Ignatije (Midić) iz Braničeva, Srbija, ljubazan i sposoban čovjek, koji nas je pozvao na naše četvrto druženje 2007. u manastir Pokajnica, u Srbiji, gdje smo proveli pet dana. A tu je još i prof. Vladan Perišić kojeg sam cijenio, iako ne govori puno. Napisao je neobičan priručnik pravoslavne teologije, koji se zove: Theological Disambiguations: An Unconventional Handbook of Orthodox Theology, Los Angeles 2012. (op. Teološke višeznačne odrednice: nekonvencionalni priručnik za pravoslavnu teologiju, Los Angeles, 2012.). Zatim, ovdje u Papinskom orijentalnom institutu su srpski studenti, od kojih se može naučiti nešto o njihovoj Crkvi.

Moja iskustva s Ruskom Pravoslavnom Crkvom su opsežna i duboka. Često služim liturgiju časova na ruskom, trenutno živim u Russicumu, cijenim ruske ikone kao i grčke, više puta sam bio pozivan kao suradnik na kongrese koje organiziraju ruski pravoslavci, a i ja sam organizirao kongrese na koje sam pozivao Ruse. U skupini Sv. Irenej imali smo i još uvijek imamo nekoliko ruskih stručnjaka, koje jako cijenim i osobno i profesionalno. U „nacrtnoj komisiji“ za sastavljanje našeg prvog priloga iz skupine Sv. Ireneja - Servire la comunione i u drugim komisijama bili su ruski stručnjaci. Uz to i naš sastanak u St. Petersburgu 2011. bile su uistinu ekumenske postaje.

Za iskreni dijalog potrebno je i međusobno poznavanje. Prema Vašem mišljenju koliko se kršćani danas međusobno poznaju?

Međusobno poznavanje između pravoslavnih i katoličkih članova je poraslo, mnogi se raduju kada je ekumenski susret, ali nažalost često ostaje na površini. U međuvremenu, dijaspora i kongresi već su uvelike pridonijeli da nas upoznamo. U tom smislu, Papinski orijentalni institut u Rimu idealno je mjesto za produbljivanje tog znanja, s obzirom na zapadni i istočni sastav koji tamo prevladava.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana postala je najprepoznatljivija ekumenska aktivnost. Treba li osim ovoga tražiti i nove načine zbližavanja Kristovih vjernika?

Naravno. Molitva za jedinstvo kršćana bila je veliki dar, ali mora biti podržana i drugim inicijativama. Kao mjesta učenja mogu poslužiti vođeni posjeti samostanima, uz mogućnost pauze za uživanje u duhovnoj i kulturnoj ljepoti božanske službe i božanske liturgije. Iznad svega, ekumenska duhovnost nije samo molitva, nego i provođenje ove molitve u praksi kada je pomoć potrebna.

Kada govorimo o ekumenizmu obično se misli na „hijerarhijski dijalog“ predstavnika različitih Crkva i crkvenih zajednica. Međutim, je li vidljiviji svakodnevni ekumenizam među običnim ljudima koji pripadaju različitim Crkvama?

Ovo se pitanje dotiče pravu problematiku. U službenom dijalogu pokušalo se izbjeći problem koji je blokirao pokušaje pronalaženja rješenja tako što se odmah napada na probleme, kao u Firenci (1438.-1439.), počevši umjesto toga sa zajedničkim točkama, pristupom koji se ne smije prezirati. S druge strane, i ovdje smo ponekad otkrili da nas točke koje su se trebale ujediniti i dalje dijele. Uzmimo sakramente inicijacije. Postoji široka osnova slaganja između katolika i pravoslavaca, ali kad se ide dublje, nastaju problemi, čak i ako je postignut značajan napredak. Krštenje djece, također popraćeno krizmom i prvom pričešću, još nije opće, čak ni u Istočnim Katoličkim Crkvama. Međutim, problem je negdje drugdje. Nakon Firence, ono što je poremetilo sporazum bili su monasi, nazočni na saboru u prisutnosti biskupa, i tako dalje. Ako dobro vidim, pokušaj kombiniranja traganja za zajedničkim dogovorima s pokušajem proširenja baze sa sastancima monaha kao takvima nije široko prakticiran. Dogovori na vrhu su nedvojbeno nužni, a tu je napravljen stvarni napredak, dovoljno je vidjeti rad Pro Oriente u Beču i posljedično potpisivanje poglavara Crkve s rimskim biskupom. Ali često je to baza koja se računa, kada je riječ o širokoj percepciji sporazuma, bez koje bi sporazumi lako mogli ostati “papirnati ekumenizam”. Dvadesetak godina sudjelovao sam u susretima redovnika s Istoka i Zapada, koji su mi u raznim pogledima otvorili oči.

Za kraj ovoga razgovora kako vidite ekumenizam u budućnosti? Koji će biti naglasci budućih ekumenskih aktivnosti?

Ako se ponovno uspostavi zajedništvo s jednom Crkvom, pogreška koju ne treba činiti jest misliti da je sada vrijeme za zbogom „dijalogu ljubavi“, dok vrijedi suprotno: što se dijalog ljubavi više intenzivira, više je mogućnosti ekumenskog rasta. A onda se ekumenska teologija ne smije shvatiti kao stavljanje flastera ili trake na ranu, nego promjena istog pristupa, u konačnici obraćenje osobe, kako kaže Unitatis redintegratio u brojevima: 7 i 8.