Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Pero Pavlović rođen je 20. ožujka 1952. u Gracu kod Neuma. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu i Hutovu, a gimnaziju u Metkoviću. Studirao je medicinsku biokemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao, završio prvi i drugi stupanj poslijediplomskog studija i magistrirao. Živi i radi u Gracu i Neumu. Prvu knjigu pjesama Plavi svirač objavio je 1979. i od tada neprekidno našoj književnoj javnosti podastire nove zbirke koje su po mnogočemu posebnost hrvatskog suvremenog pjesništva. Velik dio opusa posvetio je ljekovitom bilju mediteranskog područja. Prema ocjeni književnih znalaca, nitko još nije duhom i nadahnućem tako duboko zašao u svijet trava, njihova nazivlja i ljekovita svojstva, a uz već znane postupke u literaturi, usavršio je niz vlastitih recepata za dobivanje raznih čajnih pripravaka, ulja, masti, melema, tinktura, kupki i sl.

Pavlović je uvršten u više pjesničkih antologija, školsku lektiru i čitanke. Piše književne i likovne kritike, osvrte, prikaze, kulturološke i novinske članke. Prevođen je na više stranih jezika, a svoje književne uratke vrlo često objavljuje u raznim listovima i književnim časopisima. Za studiranje, rad u struci i pjesničko stvaralaštvo dobio je više nagrada i priznanja. S obzirom na njegov pjesnički identitet i profesionalnu svestranost, Pavlović je pravi sugovornik za umjetničke i mnoge druge teme.

Recite nam tko je, po Vašem mišljenju pjesnik i kakva je njegova uloga u svijetu?

Poezija je sastavni dio ljudskog bića. Opis postanka svijeta i svemira, koji je prikazan na prvim stranicama Svetog pisma, svojevrsna je poezija. Pjesnika bih definirao kao budnog motritelja i proučavatelja sveukupne tvarne i duhovne zbilje koja ga okružuje, dotiče i nadahnjuje i koji doživljeno pretače i ovjekovječuje u snagu i ljepotu stiha. On je tragač, onaj koji bdije na straži života i koji svojim pjesničkim antenama zna dohvatiti zbilju kakva ona zaista jest. Pjesnik je sustvaratelj svijeta u kojem živimo, slika vrhovnog Stvoritelja koji je sve postojeće stvorio. Pjesnik je ponekada jedini liječnik koji liječi rane tijela i duše. Na strunama stiha tka ljepotu i živost koja nas mudrom riječi tješi i otvara nove vidike.

Je li pjesništvo podcijenjeno u današnjem vremenu i isplati li se pisati poeziju?

U današnjem globaliziranom svijetu kada se u sve pore društvenog života uvlači relativizam, kada se preko noći ruše sve moralne norme koje su u zapadnom svijetu vrijedile stoljećima, kada kapital ima glavnu riječ – sve duhovne vrijednosti, pa i poezija, na velikoj su kušnji. Europska uljudba i civilizacija nikle su na kršćanskim temeljima i vraćanje tim temeljima ključ je rješenja mnogih sadašnjih problema. Poeziju se isplati pisati za dobro čovjekovo. Poezija je plamičak u tami koja može donijeti dosta svijetla.

Bh. stvarnost je puna poticaja za pisanje socijalno angažiranih pjesama. Može li pjesnik ostati imun na ono što tišti najčešće običnog „malog“ čovjeka?

Dobar pjesnik je svestran čovjek. Svestran i kada piše poeziju. On se ne može i ne smije zatvarati u svoju bjelokosnu kulu od stihova iz koje neće vidjeti jade i patnje običnog „malog“ čovjeka koji ga svakodnevno tište. Poezija ne bi trebala biti sama sebi svrha. Poezija treba biti i ispružena ruka čovjeku u nevolji i opomena silniku da se makne s puta sirotinji kako bi i nju sunce ogrijalo. Poezija je bogato i razgranato stablo života koje treba stalno hraniti ljepotom, dobrotom i ljubavlju.

Zasigurno Vas ljudi pitaju mogu li današnji pjesnici na našim prostorima živjeti od svoje umjetnosti. Što im odgovorite?

Težak je i mukotrpan put od prve napisane pjesme do tiskanja pjesničke zbirke. Tko taj put nije barem jednom prošao, teško mu ga je opisati. Kada bi pjesnici ulagali svoj trud, novac i znanje umjesto u pisanje knjiga u materijalna dobra bili bi bogatiji od mnogih tajkuna. Kada me ljudi pitaju mogu li današnji pjesnici na našim prostorima živjeti od svoje umjetnosti, odgovorim kako su današnji pjesnici često i prosjaci.

Imate puno obveza kao ravnatelj neumskog Doma zdravlja, angažirani ste u različitim kulturnim projektima, a u svemu tome nezaobilazna je obitelj. Kada stignete pisati?

Vrijeme koje mi je na raspolaganju tako sam rasporedio i prilagodio te stignem sve svoje obveze i zadaće uredno izvršavati i svemu pristupam s odgovornošću. Kada se nađem pred velikim izazovima i dvojbama, kucam na vrata savjesti i pitam se što mi je činiti kako bih donio najbolju odluku. Spomenuli ste da sam ravnatelj neumskog Doma zdravlja. Tu dužnost nastojim savjesno i dobro obavljati, no nailazim na goleme poteškoće u svom radu. Neum ima oko 5 000 domicilnih stanovnika, a tijekom godine ovdje boravi mnogo gostiju čiji broj ljeti dostiže i do 20 000 o čijem zdravlju skrbi ova zdravstvena ustanova. Apeliram i ovom prigodom na najviše predstavnike naše županijske i federalne vlasti neka pomognu u rješavanju problema neumskog zdravstva.

Objavili ste više od 30 knjiga, a jedna od njih nosi naslov po pjesmi Što pjesnik nosi u torbi. Što Vi nosite u torbi – zašto pišete i što Vas nadahnjuje?

Knjigu Što pjesnik nosi u torbi likovno je obogatio Ivan Lacković Croata. Na naslovnici je stiliziran crtež u boji Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Negdje na području Neuma pjesnik se uputio u brda. Na leđima mu torba, u ruci planinarski štap. Pa što to pjesnik nosi u svojoj pjesničkoj torbi? Biljčice, kamen, sunce, more, tihe hrvatske čežnje i trpnje, snohvatice iz djetinjstva, masline, vinograde, smokvike, čemprese, stećke, gomile, trepet, huj, lijet, duge, bistrice, slapove, bajalice, krilatice, ptice, zvjerčice, pčele, zazarena bliska lica, domaju – izranjenu polovljenu smjernu, molitvice što ih majka čedu tepa i bokor zlatna stihovlja. Zašto pišem i što me naadhnjuje? Pišem jer stječem veliko duhovno blago koje želim s drugima dijeliti, a nadahnjuje me sve što nabrojah i mnogo drugih stvari.

Ne slijedite književne trendove, već gradite svoj put koji kao najočitija stalnost obilježava zavičajnost za koju je vezan i Vaš pseudonim s početka karijere – Viktor Humski. Što je sve uz podneblje presudno u oblikovanju pjesničkog identiteta?

Svoje prve pjesničke uratke objavljivao sam u listu Dumo i njegov narod koga je uređivao don Stjepan Batinović i u Crkvi na kamenu, pastoralno-informativnom listu hercegovačkih biskupija kojeg je uređivao naš sadašnji neumski župnik dr. don Ivica Puljić. Zbirku pjesama Vedrine koju je 1983. objelodanila Crkva na kamenu potpisao sam pseudonimom Viktor Humski. Knjigu za tisak je priredio i predgovor napisao književnik prof. don Ilija Drmić. Istina, moj pjesnički put snažno je obilježen zavičajnošću, ali pjevanje zavičaja ne završava na lokalnim odrednicama već se kroza nj uspostavlja kontakt sa svijetom. Simbolika koja se rađa ovakvim opredjeljenjem čini svijet jednim, jedinstvenim u kojemu nema podvojenosti. U oblikovanju pjesničkog identiteta uz podneblje bitan je i pjesnički dar te dugotrajan rad na zadanim pjesničkim temama.

S obzirom na brojnost i upečatljivost Vaših pjesama o bilju, mnogi su ustvrdili kako je malo tko u domaćoj književnosti poput Vas biologiju spojio s pisanjem...

Moje dugotrajno bavljenje biljem postupno je preraslo u veliku ljubav pa u poeziju. Spomenut ću da samo naš Velebit, koji je inače bogat endemskim vrstama, ima više biljnih vrsta nego cijela Engleska. Uživam u skupljanju ljekovitog bilja. Ljeti i u ranu jesen berem ljekovite trave i od njih spremam razne ljekovite pripravke. Naša se djeca sve više udaljuju od prirode. Bulje u internet, televizor, zaokupljeni su mobitelom, vrijeme provode u kafićima. Dijete iz grada dođe na selo pa ne razlikuje kozu, ovcu, konja, magare, kravu, ni jednu travu. Živi izgubljeno u svom virtualnom svijetu. Zato vratimo našu djecu majci prirodi. Kažu da neke domaće životinje razlikuju nekoliko stotina trava. Koliko ih mi ljudi prepoznajemo?

Što Vam znači Bog, vjera i njezino konkretno življenje? Kroz duhovne pjesme tražite Božju blizinu težeći harmoniji, što je očito i na tematskoj i na razini poruka.

Bog je stvoritelj, gospodar neba i zemlje od koga nam je sve što jesmo i imamo. Tako je nas prvašiće učio don Đuro Kulaš u gradačkoj crkvi na prvim satima vjeronauka. U svom životu nastojim Boga postaviti na prvo mjesto, daleko iznad svih veličina, obzira i stvari, a onda ljubiti mi je bližnjega svoga kao samoga sebe. Svjestan svoje grešnosti i slabosti, znam da nisam uvijek na visini zadatka koga sam sebi zadao kako bih Boga što više ljubio. Svoj odnos prema Bogu i bližnjemu nastojim stalno popravljati i usavršavati. Doživljaje i događaje, trenutke i bljeskove raja ovdje na zemlji, ali i trenutke križa, uvodim u pjesmu.

Vaše su pjesme počesto i svojevrsne molitve. Zasigurno Vas nadahnjuju omiljene pobožnosti, posjeti crkvama, situacije u kojima čovjek moli više nego inače…?

Svaka dobra pjesma trebala bi biti svojevrsna molitva iako izravno ne spominje ime Božje. Pišući o bilju, slavimo Boga, jer bez bilja ne bi bilo kisika ni života na Zemlji. Pišući o suncu, oblacima, zraku, planinama, gorama, poljima, rijekama, jezerima slavimo Boga, jer bez svega toga ne bi bilo života na Zemlji. Sva ta stvorenja, doduše nesvjesno, svojim postojanjem slave Boga, pa kako onda ne bih ja svojom pjesmom/molitvom daleko više veličao i slavio ime Božje. Kažu da je pjesniku najteže napisati dobru prigodnu pjesmu. U mene to nije slučaj. Nadahnjuju me omiljene pobožnosti, posjeti svetištima, veliki blagdani, mistični događaji, za napisati pjesmu.

Što biste savjetovali onima koji pišu poeziju i žele ju objavljivati?

Svima koji pišu poeziju i žele ju objavljivati savjetovao bih neka se naoružaju strpljenjem, upornošću, perom i papirom. Neka uče, čitaju, pišu, a u početku manje objavljuju. Rezultati će postupno doći. Dok je svijeta i čovjeka, bit će i poezije. I, uz ovaj razgovor pročitajmo moje stihove, vjesnike najljepšeg godišnjeg doba.