Razgovarao: Željko Ivković

Dr. Šutalo Selimagić je rođena u Sarajevu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu diplomirala je 1995., a u akademskoј 1998./99. nastavila je studij, treću godinu, na Pedagoškom fakultetu te diplomirala 2001. Ona je prvi diplomirani profesor razredne nastave u Federaciji BiH. U Katoličkom školskom centru radi od 1996.

Završila je Internacionalnu ljetnu školu u Oslu u Norveškoj 2002. gdje je imala prigodu učiti o suvremenim načinima rada s djecom s posebnim potrebama i njihovu uključivanju u redovitu osnovnu školu (inkluzija). Sudjelovala je i na međunarodnoj razmjeni studenata u Japanu.

Na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2011. obranila je magistarsku radnju pod naslovom Metodički aspekti tumačenja značenja manje poznatih riječi bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti u razrednoj nastavi i time stekla znanstveni stupanj magistra odgojnih znanosti. Na istom fakultetu doktorirala je 2016. na temu Implikacije razumijevanja pročitanog na planiranje metodičke izvedbe interpretacije književnog teksta u razrednoj nastavi i time stekla znanstveni stupanj doktora odgojnih znanosti.

Autor je više stručnih i znanstvenih radova iz područja odgoja i obrazovanja mladih. Većina objavljenih radova može se pročitati u bh. časopisu za teoriju i praksu u odgoju i obrazovanju Naša Škola kao i na znanstvenom portalu Hrčak, Republike Hrvatske.

Poštovana, Svjetski dan učitelja obilježava se 5. listopada. Recite nam što za vas znači biti učitelj danas? Je li učiteljski posao težak?

Učiteljski posao vrlo je specifičan i kompleksan. Učitelj ima mnogo više uloga u odgojno-obrazovnom radu nego u drugim profesijama. Potrebno je imati različite kompetencije, od personalnih, stručnih do profesionalnih. Nije dovoljno da bude samo profesionalac nego i dobar čovjek. Danas, u okviru didaktike, postoji pedeutologija kao posebna znanstvena cjelina koja se bavi proučavanjem kompetencija učitelja, što upravo ukazuje na kompleksnost, složenost i težinu učiteljskog poziva.

Već smo jedan mjesec u novoj školskoj godini, raspust je brzo prošao... Recite nam koji su najveći izazovi na početku nove školske godine među najmlađima?

Pri prijemu nove generacije, novih đaka prvaka, uvijek imam tremu. Ne krijem to od njihovih roditelja. Već pri prvom susretu otvoreno im kažem kako se osjećam jer sam duboko svjesna da oni, toga dana, u moje ruke stavljaju svoje srce. Zamislite koliki je izazov, ali i odgovornost kad vam roditelj prepusti, u vaše ruke, najveće blago koje ima! Ono što bih mogla reći kao neki generalni zaključak na ovo pitanje je da svaka generacija traži drugačiji pristup. Nijedno dijete nije isto i nema šablona za tzv. realizaciju plana i programa kad su djeca u pitanju. Možda, jedan od najvećih izazova, za mene i jeste taj, prilagoditi se djeci i roditeljima.

Što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja u prvim razredima osnovne škole najvažnije?

Razvoj empatije kod djece kako bi što uspješnije mogli boraviti u školi, u učionici, jedni pored drugih. To i jeste osnova socijalizacije kao temeljnog zadatka svakog učitelja. Učitelj nije obvezan odgovarati za daleku budućnost, ali potpuno odgovara za današnji dan. Komotnije je odlagati odgovornost, prenijeti je u maglovito sutra nego već danas, za svaki sat polagati račun. Učitelj posredno odgovara pred društvom i za budućnost, ali neposredno u prvom redu odgovara pred svojim učenikom za njegovu sadašnjost.

Što je najljepše u učiteljskom poslu?

Vidite djelo svoga rada, od trenutka kad učenike opismenite pa nadalje. Pružate im sigurnost da hrabrije kroče i gledaju u svijet. U tim danima dok su još maleni i nezaštićeni, u najužem ste okružju njihova života, u dvorištu njihova srca.

Koliko je bitno da učitelj živi ono što predaje djeci?

Kao i u svakoj profesiji, čovjek koji je motiviran raditi, koji je izabrao profesiju koju voli, normalno je da živi to što radi. Današnji odgojno-obrazovni proces ukazuje na potrebu traganja za svakodnevnom motivacijom i osposobljenošću. Samo ono što snagom unutarnje motivacije, kao pokretačke snage, dobrovoljno i s ljubavlju damo od sebe pretvara se u neprolaznu vrijednost i u nepropadljivo blago u nama i u onima s kojima i za koje radimo. Pri tome se ne smije zanemariti činjenica da čovjek nije vrelo koje bi moglo davati, a ne primati. Narav rada u odgojno-obrazovnom procesu zahtijeva stalno davanje. I nije riječ samo, i ne prvenstveno o davanju, o prenošenju znanja. Važnije je kako se daje, nego što se daje. Jer puno toga, ako ne i sve što u školi u obliku znanja dajemo, prije ili kasnije zaboravljamo. To zna svatko od nas. Ali način na koji smo to dobili ostaje kao pečat u nama i putokaz pred nama. Zato je u radu s učenicima važnije htjeti nego znati, važnije živjeti profesiju učitelja nego poučavati. Naime, tko u sebi nosi htijenje i spremnost u potpunosti izvršiti svoje poslanje učitelja, uvijek će naći načina kako doći do potrebnog znanja.

Nastavak intervjua pročitajte u novom broju Katoličkog tjednika.