Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik Darko Pavičić rođen je 1967. u Osijeku te je novinar Večernjeg lista iz Zagreba. Piše o vjerskoj tematici i prati rad vjerskih zajednica. Novinarstvom se počeo baviti još 1988. u dnevnom listu Vjesnik, a radio je još i u tjedniku Danas i Jutarnjem listu, gdje je također pisao isključivo o religijskim temama. Obiteljski je čovjek, suprug i otac petero djece.

Poštovani gosp. Pavičiću, ove godine Crkva obilježava 52. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije. U čemu se zrcali njegova važnost iz perspektive jednog novinara katolika?

Važno je da Crkva svake godine, dakle uporno i neumorno, jedan dan u godini posvećuje medijima. To znači da su i mediji u središtu Crkve, da Crkva sa svoga najvišeg vrha promišlja o medijima, šaljući poruku kako su joj mediji važni. Dakako, to s druge strane može dobiti puku prigodničarsku formu, da imamo jedan spomendan posvećen medijima i da se tada reda radi govori o medijima i posvećuje im se pozornost. Crkvi su mediji itekako važni i ona to mora pokazati u svojoj punini, u otvorenosti prema medijima i u njihovu korištenju, a ne samo prigodno im posvetivši pozornost. Naime, mediji su alat i tim se alatom i Crkva može koristiti u svome poslanju, a to je naviještanje Radosne vijesti. Kako od početka,tako do danas.

Kao i svake godine, Sveti Otac je uputio svoju poruku tim povodom te odmah na početku istaknuo kako je komunikacija „dio Božjeg nauma s čovjekom i osnovni način na koji doživljavamo zajedništvo“.Nažalost, svjedoci smo kako je napretkom komunikacije „nazadovala“ dimenzija zajedništva. Zašto?

Gledajte, napredovala su sredstva komunikacije, a ne komunikacija sama. Napredovala je tehnologija, sredstva komunikacije. Danas imamo najbolje i najbrže mobitele i kompjutore, super-brzi internet i mogućnost spajanja s cijelim svijetom u svega nekoliko sekundi, a dalje smo nego ikad od zajedništva kojega spominjete. Zgodnu sliku za ilustraciju modernog oblika komunikacije čuo sam ljetos od fra Ante Vučkovića, na katehezi na Mladifestu u Međugorju, kada je izvadio svoj mobitel iz džepa, prešao rukom preko njegova ekrana i rekao: „Pogledajte, ovo je ravno! Ali pogledajte lice osobe do sebe, ono ima svoju fizionomiju, ono vam samo od sebe govori“. To što je rekao, zapravo, prava je metafora komunikacijskog ozračja u kojemu živimo: postajemo plošni, jednodimenzionalni, ravni. Zašto? Zato što buljimo u ekrane oko sebe, a ne u lica svojih bližnjih. Kada se ostavimo ekrana i okrenemo licima jedni prema drugima, tada ćemo u njima prepoznati ono što velite i sami da je komunikacija – dio Božjeg nauma s čovjekom i način kako doživljavamo zajedništvo, kao što kaže i papa Franjo.

Kako biste ocijenili prisutnost Crkve u medijima na hrvatskom govornom području?

Crkva je prisutna na razne načine. No malo od tih načina prisutnosti ona sama kontrolira i njima upravlja. Mislim tu na javne i tzv. svjetovne, građanske medije. Crkveni su ionako previše pod kontrolom. Čak i u svojevrsnom getu. Čini mi se, iz današnje perspektive, kako je Crkva napravila veliki propust što od 1990. nije formirala i obrazovala svoje novinare i medijske djelatnike teih uputila u redakcije svih medija u zemlji. Dakako, to bi trebali biti laici, ali kao da se nije imalo velikog povjerenja u laike s jedne strane ili su se pak s druge trebali namiriti neki drugi apetiti, poput imovine, političkog utjecaja itd. Svjetovni mediji vodili su se svojom logikom, koja je najčešće logika čitanosti ili gledanosti, tj. tržišta. Otprije, tj. od vremena komunizma, nisu bili naklonjeni Crkvi niti senzibilizirani za religijske teme, a onda su Crkvu stavili u isti koš sa svime što se događa na tržištu informacija. I dobili ste što ste dobili. A to je jurcanje za senzacijama u Crkvi, kao i u drugim područjima, bez da se dovoljno pozornosti posveti njezinu esencijalnom poslanju. Crkva je, dakle, prisutna u medijima, ali često bi bilo bolje da to nije.

Koliko je Crkva današnjice svjesna važnosti medija te što biste u tom kontekstu mogli kazati o katoličkim medijima koji postoje na ovdašnjim prostorima?

Kada kažete „Crkva“, pretpostavljam da mislite na crkvene vlasti i one utjecajne osobe u Crkvi koje kontroliraju glavne tijekove i imaju moć. Ako me pitate za njih, onda ću vam otvoreno reći da nisu nimalo svjesni. Katolički mediji su mahom zastarjeli mastodonti, koje konzumira vrlo uzak krug publike. Trenutačno je aktualan zahvat na Hrvatskom katoličkom radiju, tj. Hrvatskoj katoličkoj mreži i tu je dobro da je taj posao povjeren osobi izvana, profesionalcu koji zna svoj posao, kao što je kolega Siniša Kovačić. No i njegov će uspjeh ovisiti o tomu koliko će crkveni moćnici imati sluha za ono što će on raditi. Zasad mi se čini da mu dobro ide... No što je s ostalima? O tiskanim medijima i internetu da i ne govorim. Doduše, imate privatne inicijative, poput Laudata ili Bitno.net, ali to je neka sasvim druga priča. One nisu pokrenute s crkvenog vrha. Valjda su zato i tako uspješne.

Je li Vam poznato da je bilo tko od hrvatskih biskupa, u posljednjih 25 godina odaslao ijednu okružnicu, na temu važnosti korištenja sredstvima društvenih priopćivanja? Kako biste to komentirali?

Iskreno? Ne sjećam se nijedne. Što ne znači da ih možda nije bilo, niti da ja imam loše pamćenje, nego očito nisu bile vrijedne da ih se memorira. Međutim, okružnice o medijima ne rješavaju ništa. Mediji se „ne hrane“ okružnicama, nego jasnom vizijom i strategijom onoga što se želi napraviti, a onda se kreće u akciju. Dosad te vizije i strategije nije bilo. Netko može reći kako to nije točno, jer su po biskupijama niknuli npr. tiskovni uredi, ali to je kap u moru crkvene potrebe za medijskom strategijom. Tiskovni uredi samo prenose informacije iz biskupova ureda, ili Caritasa, ili slično. Oni nisu kreatori lica Crkve u javnosti. A to je trebalo napraviti – kreirati crkveno lice u našoj javnosti.

Od 14. rujna Laudato TV emitira prvu kontakt emisiju More Milosrđa, koju Vi vodite. Što našim čitateljima možete reći o ovomu projektu?

Da, Laudato TV dosad nije imao kontakt emisiju, pa smo u jednom razgovoru s direktoricom Laudata Ksenijom Abramović došli na ideju napraviti tako nešto. Namjerno smo izabrali kasni termin petkom od 22 sata do ponoći, jer tada ljudi daljinskim upravljačem traže na kojem će se programu zaustaviti, pa zašto im ne bismo ponudili nešto čega nema. Tj. nešto čega nije bilo do te emisije. U prvoj emisiji gostovao je svećenik i psiholog p. Mijo Nikić i odaziv gledatelja bio je iznad očekivanja. Znači kako je ideja pala na plodno tlo. U režiji vele da telefon nije prestajao zvoniti. To pokazuje kako su ljudi gladni duhovnih sadržaja i traže kvalitetne odgovore na svoja životna pitanja. Drago mi je što postoje takvi svećenici koji će na njih znati odgovoriti. Ja sam toj emisiji samo medij, posrednik između gledatelja i gostujućeg svećenika.

Ono na što je papa Franjo u ovogodišnjoj poruci stavio naglasakjesu i fake news: Koliko su njima podložni (katolički) mediji te kakva su Vaša iskustva glede ovoga?

Katolički mediji, na živu sreću, nisu podlegli industriji fakenewsa, tj. lažnih vijesti, izmišljenih i friziranih događaja. Oni su, zapravo, možda jedina oaza gdje toga nema i tu im se mora odati priznanje. Crkveni mediji nemaju potrebe proizvoditi takav sadržaj. S jedne strane jer zastupaju istinu, a s druge jer nemaju potrebu te vrste borbe u medijskoj areni. To su, doista, sretne okolnosti i možda bi se na njima mogla temeljiti medijska strategija Crkve za vrijeme koje dolazi. Naime, ljudi su umorni od laži i prevara, pa nuđenje kvalitetne i istinite informacije može biti možda lansirna rampa za katoličke medije u bliskoj budućnosti.

Kako biste danas opisali poslanje katoličkog novinara u Hrvatskoj? Kako Vas gledaju kolege iz svjetovnih medija, a kako osobe koje prate medijske sadržaje?

Ne dijelim novinare na katoličke novinare i nekatoličke novinare. Kao što ni ljude ne gledam kao katolike i/ili nekatolike, svi su ljudi. Za novinara je važno koliko je on profesionalan, istinoljubiv, dobronamjeran, pošten i marljiv, a je li on katolik, musliman, pravoslavac, ateist ili agnostik, posve je svejedno. Ako on ima te karakteristike, onda je sigurno i Bogu mio. Osobno s kolegama imam odlične odnose, kako s onima s kojima dijelim svoj svjetonazor, tako i s onima s kojima ne dijelim. Vlada međusobno poštovanje, a među nama novinarima jako dobro se zna koliko je tko „težak“ u svome području, pa se jedni prema drugima sukladno tomu i odnosimo s dužnim poštovanjem i korektnošću.

Pritisnuti raznoraznim izazovima sadašnjice, kako zapravo odgajati mlade za korištenje medijima? 

Mladima je danas u medijskom prostoru sve dostupno. Tj. svima je sve dostupno. Ali nije sve „jestivo“, tako bih rekao. Ima mnogo „pokvarene hrane“. No, kada dođete u supermarket, pročitat ćete na proizvodu deklaraciju, rok trajanja i nećete kupiti nešto pokvareno ili što je blizu isteka roka trajanja, zar ne? No, ovdje nema „deklaracija“, pa se može svašta kupiti, jer se svašta prodaje. Prodaje se i laž pod istinu i polu-informacija pod informaciju. Mi odrasli to još kako tako možemo razlikovati, ali vjerujem da je mladima to teže. Zato s njima treba razgovarati. Da se vratim na onu metaforu fra Ante Vučkovića – moramo se gledati u lica, a ne u ekrane. Mladi će na našim licima znati što je zapisano u medijima, odnosno što je ono istinito u njima.

Koliko se mediji danas mogu iskoristiti za promoviranje kršćanskih vrednota i u svrhu dobra?

Svaki medij je dobar onoliko koliko je dobar onaj u čijim je rukama. Ako je u rukama zla čovjeka, sijat će zlo, a ako je u rukama dobrih ljudi, onda će oko sebe širiti miris dobroga. Kršćani zato imaju dužnost uzeti medije u svoje ruke, jer vjeruju da su ljudi dobra. To ne znači da su samo kršćani dobri, a ostali ljudi loši. Zato valja reći kako dobri ljudi moraju biti vlasnici medija, njihovi urednici i novinari, onda će svima biti dobro. Tada će u njima bujati i kršćanske vrijednosti. I sve ostale koje su na izgradnju ljudi, a ne na njihovu propast i nazadovanje. A mi koji smo u medijima moramo hrabro koristiti svoje talente koje nam je Bog dao upravo za to. Ako to ne budemo radili, kasnije ćemo itekako za to biti odgovorni.