Razgovarala: Josipa Miler

Vlč. Agostini rođen je 8. ožujka 1938. u župi Novo Selo kod Bosanskog Broda, od oca Feliksa i majke Terezije,rođ. Fontana. Otac mu je bio Talijan podrijetlom iz talijansko-austrijskog Tirola, kao i djed s majčine strane koji je potom oženio Hrvaticu.

Odrastao je u obitelji s još tri sestre i dvojicom braće. Srednju školu započeo je u Zagrebu, a završio u Đakovu gdje je studirao teologiju. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1962.

Nakon što je 1967. osnovana nova župa Kolibe, odcjepljenjem od Bosanskog Broda, imenovan je prvim župnikom. U ratu je 1992. zajedno sa svojom vjerničkom zajednicom morao u izbjeglištvo u Slavonski Brod gdje im je služio dobivši smještaj kod župnika Marka Majstorovića u župi Duha Svetoga. Bio je zatim župnik u Gradačcu od 2000. do 2012. gdje je uz pastoralno služenje vjernicima vodio i HKD Napredak te nastupao na lokalnoj radiopostaji tumačeći nedjeljna čitanja i obrađujući religijske teme.

Nakon umirovljenja smješten je u Svećenički dom u Sarajevu gdje rado pomaže u katedrali i drugim gradskim župama kada ga župnici zamole.

Prema njegovim riječima, ovo mu je prvi intervju u 85 godina života.

Poštovani vlč. Miroslave, proslavili ste značajnu obljetnicu – 60 godina misništva je iza Vas. Možete li se prisjetiti kada i kako ste izabrali ovaj put? Što Vas je kao mladog katolika nagnalo da postanete svećenik?

Rodio sam se u skromnoj obitelji na selu, u praktičnoj vjerničkoj obitelji. Već od ranog djetinjstva bio sam sklon molitvi i uvjerenju u veličinu i uzvišenost vjere. Gledajući unatrag, povratkom u to vrijeme, ja sam izabrao put i otajstvo svećeništva tako da sam prije izabran od Krista, vrhovnog svećenika. To sam uvijek, uz poziv, shvaćao kao milost i dar.

Vrijeme u kome ste odrastali i bili zaređeni nije bilo naklonjeno prakticiranju vjere. Kakav je Vaš doživljaj toga i kakve su Vam bile ideje i ciljevi kada ste prije 60 godina započeli svoju službu?

Drama i borba vjere i nevjere, sva zbilja i tragičnost rata i stvarnost novoga svjetonazora, silništvo i isključivost drugih od strane komunizma i socijalizma, nisu mi bili dovoljno poznati i, s obzirom na dob, razumljivi. Imao sam samostalan put. Nakon dvije godine gimnazije u Zagrebu bio sam dvije godine u gimnaziji u Đakovu gdje sam bio i u bogosloviji. Konačnu odluku da postanem svećenik donijeli su crkveni poglavari, biskup i duhovnik. Drhtao sam u strahu pred velikim izborom i službom, osjećao sam da toga nisam dostojan. Duhovnik s iskustvom na sve moje prijedloge o tome da me se ne prepusti ređenju, rekao je: „Za drugo nisi ni sposoban.“

Kada danas pogledate unatrag, što vam je davalo snagu da ustrajete na svome putu i u vjeri? Što Vas je veselilo?

Dobro ste u pitanju rekli „i u vjeri“, jer svećenik koji narodu Božjem navješćuje sadržaj i nauk vjere mora najprije sam u to vjerovati. Svećenik je u svom djelovanju nošen otajstvima, u studiju, molitvi, i oni ga moraju pratiti kroz život kao najbolji prijatelji i obnavljati ga. Poteškoće u riječima i djelima valja umirivati otajstvom Isusa Krista i apostola Pavla koji u Poslanici Korinćanima piše kako mu je Gospodin poručio: „Dosta ti je moja milost“ (2 Kor 12,9).

Veselile su me služba Božja i pjevanje, osobito Veliki tjedan. Veselili su me blagdani, narodne svečanosti i brojni zajednički susreti s prijateljima i gostima.

Svećenički put je put preobrazbe koja duboko zahvaća srce i um osobe. Koliko ste se Vi promijenili na tome putu?

Svećenički život i službe se moraju suobličiti u Kristu koji je vrhovni i jedini veliki svećenik, od čijeg svećeništva moraju živjeti i svi izabranici. Ono što govorimo narodu da se mora preobražavati u tajnama vjere, sadržaju i otajstvima, moramo najprije mi, jer je posve razumljivo da ono što mi predajemo u ime Kristovo, najprije moramo mi vjerovati, biti uvjereni i ugrađivati to u svoj život. 

U 60 godina bio sam svjedok povijesti i mnogih društveno-političkih, ekonomskih i kulturoloških promjena. Sjećam se završetka II. svjetskog rata, a Domovinski rat me je učinio izbjeglicom. Nemoguće je ne promijeniti se. Ranije sam bio sklon opširnosti, a danas sam pobornik kratkoće koja ima i veću obvezu da se s manje riječi više kaže. Također, sada više shvaćam, pa si tako spočitavam da sam premalo brinuo za siromahe, ali se tješim da od naroda i župljana nisam previše tražio.

Koliko se promijenila Vaša vjera i odnos prema njoj tijekom godina svećeništva?

Normalno bi bilo da s godinama mi rastemo u vjeri i svetosti. No, i ja kao svećenik živio sam u svijetu, i svjetske „prašume“ i čari života nastojali su me odvratiti od mog puta. Kako život odmiče, moguća je i klonulost, popuštanje, zamor i povećanje nevjere te slabljenje ideala. Kada svećenik uđe u idealističko razmišljanje o svome dostojanstvu i službi, zahvati ga i žalovitost i svijest o svojoj nevrijednosti, o sebi samome, o mnogo toga propuštenoga i dosta nevjernosti. Ne preostaje ništa drugo, nego uzdati se u Božje milosrđe, udarati se u prsa s probuđenim kajanjem i svijesti o svojoj malenosti. Što se god zbilo, mora se imati pouzdanje u Boga. Vidim da sam dobro stavio na mladomisničku knjižicu: „Gospodine, u Tebe se pouzdajem, jer si vjeran i milosrdan.“

Tijekom 60 godina okolnosti u društvu i u Crkvi su se mnogo promijenile. Je li se promijenilo "biti svećenik" tijekom vremena?

Kao svećenik osjetio sam da se ljudi stalno mijenjaju. „Stalna samo mijena jest“ potvrđuje stih iz pjesme Mujezin Petra Preradovića.

Svećenik se mora mijenjati u smislu živjeti u vremenu u kome jest. Ako sam kao svećenik naučavao nepromjenjive istine vjere, onda sam morao prihvaćati da mi je potrebno razumijevanje novih običaja u novim generacijama. Jer, da bih nekome predao polog vjere, moram s njime razviti prijateljstvo. Moram se uživjeti u njegov život, sredinu, dobre i loše strane, biti što je moguće više s njime solidaran. Isus, Božanski učitelj u evanđelju govori kako donosi staro i novo. I mi, njegovi nasljedovatelji, izaslanici, nasljedujemo njegov primjer. Valja nam biti solidaran sa sudbinama ljudi koji su često „bijednici i patnici“, kako napisa Juraj Jurjević u svojoj knjizi Čovjek.

Manjak duhovnih zvanja već dulje je prisutan u Katoličkoj Crkvi. Kako utjecati na promoviranje duhovnih zvanja i učvršćivanje identiteta svećenika danas?

Manjak duhovnih zvanja činjenica je i problem koji se može tumačiti. To dolazi najprije od manjka obitelji, a onda od manjka vjerničkih obitelji. Dolazi i zbog smanjenja prirasta novorođenih jer mnoga su zvanja iz brojnijih obitelji poput moje. Trebamo poslušati poziv Krista: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38).

Također, na manjak duhovnih zvanja utječe i porast materijalnih standarda i oblikovanje društva u potrošačko, političko i društvo svjetovne orijentacije. I različite krize raspršivanja zajednica utječu na zvanja, kao i mobilnost te promjena težišta životnih okolnosti u borbi oko vrijednosti. Stoga, svećenik može i treba razmišljati u kojem postotku doprinosi promicanju duhovnih zvanja jer ovaj život valja nam trajno ispravljati i mijenjati sebe kako bismo postali uzori koje se može ili mora nasljedovati.

Prema odredbama Kongregacije za kler u dokumentu Dar svećeničkog zvanja, svećeništvo zahtijeva potpuno sebedarje za službu Božjem narodu na sliku Krista Zaručnika. Što može pomoći svećeniku na tom putu i formirati ga kako bi njegovo srce i njegov život bili suobličeni Kristu?

Često se danas naglašava da je svećenik „služba za druge“, a dosta bi se u tome trebalo obnavljati i utvrđivati. Svećenik je već čovjek koji se odriče vlastite obitelji da bi, kako veli Sv. Pavao, „bio čovjek za sve kako bi se neki spasili“. Ta orijentacija olakšavala bi to ostvarenje, ali bi mogla dati i nered, „njegovo svaštarenje“ moglo bi izazvati neki kaos u svećeničkoj svakodnevici. Briga za svagdanje probleme zemaljskog života mora se „utišati“ kako bi sve izgrađivalo duhovnu sliku i poticalo nas na savršenosti i zrelosti koja je svećeniku vlastita. Njegovo ime sacer-dos (sveti dar) već daje nekakav svjetlosni signal. Biti suobličen Kristu treba ozbiljno razmatrati, posebice u vremenima u kojima su izazovi i isti i drukčiji.

Koji su najveći izazovi u svećeničkoj službi danas?

Najveći su izazovi nova slika društva, obitelji i zajednice modernog društva koja se zove i postmoderna. Moramo težiti jednostavnijem gledanju jer je sve složeno. Živimo između ratova i mirnih vremena, barem na vanjskom planu. Mnogo smo uništeni posljednjim domaćim ratovima te bismo se morali liječiti što boljim lijekovima za dušu i tijelo. Olakšanje svećeniku jest stalni Kristov, Božji nauk i praksa, prikladni za sva vremena. Svjetovno društvo želi biti autonomno, ali to ne znači da ne mora imati dušu, duhovnu, Božju, crkvenu, kristovsku. Polazište za svećenika, i starog i mladog, je poniznost. Poniznost je istina. Prolaznici smo na putu u vječnost. Sviđa mi se jedna tvrdnja u knjizi Tome Kempenca Nasljeduj Krista:„Ako sebe ne smatraš najslabijim i grješnijim, nisi odmakao daleko od početka.“ Svugdje treba poštovati drugoga, bližnjega, i uvijek biti skroman. Nema danas dovoljno dobre komunikacije jer u mnogim dijelovima svatko se tvrdoglavo drži svoga mišljenja, stava i vladanja.

Druga promjena je na crti Pavla: „Blaženije je davati, nego primati.“ Ja sebe mogu optuživati da sam manje davao nego primao. To se odnosi, ne samo na materijalna, nego i na duhovna područja pojedinačnog i zajedničkog života. Stoga se preporuča svećeniku da ga ništa ne zarobi, iako se mora služiti brojnim darovima prirode, čovjeka, vremena i društva.

Što biste poručili onima koji razmišljaju o duhovnom pozivu? Zašto vrijedi svoj život posvetiti Bogu na taj način?

Našao sam se u položaju da drugoga savjetujem, pozivam, ali se onda sjetim da sam u životu trebao mnogo više tražiti savjeta. Stoga mladima želim da što više koriste mišljenje i savjete drugih jer „dvoje ili dvojica već više znaju“. Smatram da su danas povoljnija vremena jer svećenici imaju mnogo više svjetla. To svjetlo dolazi od plodova koncila, mnogih okružnica, naputaka i crkvenih poglavara. Danas nas mediji mnogo uče – tisak, knjige, časopisi, internet – sve se registrira i piše te to povećava i usavršava informaciju i komunikaciju. Tako se otvaraju vrata mnogim zajednicama i suradnji u preobrazbi Crkve i svijeta. Polazi se dakle od kooperacije, zajedništva u radu, ali i koordinacije, da se sve više stavlja u red i sklad, savršeniju složenost i usklađenost. Današnje vrijeme u Crkvi pruža i neke veće nade u uspješnost posla jer su ustanovljena mnoga vijeća, povjerenstva, udruge u župama i biskupijama. Time se povećala vrijednost zajedničke odgovornosti, suodgovornosti. Zašto su danas potrebna duhovna zvanja? Pa na mlađima svijet ostaje. Potrebna su iz naravnih, vjerskih razloga, ali i da bi društvu, Crkvi i državi donijeli blago, lijekove za duhovno pa i tjelesno zdravlje, zajednički napredak uopće, premda duša ima prednost.