Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Vlč. Ante rodom je iz župe Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku. Rođen je 6. veljače 1993. u Travniku. Po završetku osnovne škole 2007. ušao je u Nadbiskupsko sjemenište Petar Barbarić u Travniku te, nakon mature 2011., obrazovanje nastavio u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu studirao teologiju prve tri godine. Zatim je 2014. otišao u Rim gdje je završio zadnje dvije godine teološkoga studija na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Za đakona je zaređen 27. studenoga 2016., a za svećenika 29. lipnja 2017. Na jesen iste godine upisao je poslijediplomski studij teologije braka i obitelji na Papinskom teološkom institutu Ivan Pavao II. za znanosti braka i obitelji. Magistrirao je 25. lipnja 2019., te je tijekom inauguracije nove akademske godine 29. studenog 2019. na istom institutu primio nagradu za najboljeg magistranta u prethodnoj godini. Također, nastavio je svoj doktorski studij na Papinskom sveučilištu Santa Croce. Potkraj prosinca 2019. imenovan je koordinatorom obiteljskoga pastorala i tečajeva priprave za brak Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani vlč. Ante, ove godine možemo reći kako je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji mjesec srpanj posebno obiteljski obojan. Možete li nam za početak približiti što bi to bila obitelj iz katoličkog poimanja?
Već u izvještaju o stvaranju, kako nam to svjedoči Knjiga Postanka, obitelj je dio Božjeg plana za čovjeka i već u početku ona se rađa iz bračnoga sjedinjenja muškarca i žene. Tako je obitelj prije svega Božje stvorenje, te kao takva ne može biti plod ljudskog umovanja. Bitne njezine sastavnice od samoga početka su, dakle: seksualna razlika (muškarac i žena), jedinstvo (sjedinjenje u bračnoj zajednici), te plodnost (otvorenost životu). To je ono što ostaje nepromjenjivo u kršćanskom shvaćanju obitelji. S Isusom Kristom, koji je punina Objave, obitelj dobiva novo i uzvišenije značenje koje ne proturječi onomu što je bilo na početku, nego ga nadopunjuje. Isus ustanovljuje brak kao sakrament u kome supružnici postaju dionicima Kristove ljubavi za Crkvu. Iz toga sakramenta se rađa obitelj kao „mala Crkva“. S Isusom brak i obitelj zato dobivaju spasenjsku dimenziju. Brak postaje put posvećenja supružnika, a obitelj koja se iz njega rađa postaje, ne samo spašena, nego i spasonosna zajednica koja prenosi Božju ljubav drugima. Zato u kršćanskom shvaćanju ne postoje „obitelji“, nego samo „obitelj“, ona koju je Bog zamislio i posvetio sakramentom braka.

Iza nas je Nadbiskupijska proslava X. svjetskog susreta obitelji, koja je upriličena 16. srpnja u Travniku. Obiteljska ljubav: poziv i put svetosti slogan je pod kojim je održana, možete li nam ga protumačiti?
Slogan X. svjetskoga susreta, pa onda i ove naše nadbiskupijske proslave toga susreta, promatra obiteljsku ljubav kroz dva vidika. Prvi je da je obiteljska ljubav uistinu „poziv“. A kada kažemo da je ona poziv, onda to znači: Bog osobno (po imenu) zove, te daje i posebno poslanje. Bog zove na sakrament braka mladića i djevojku jer preko njih želi učiniti nešto u ovome svijetu. Zove ih da budu slika i dionici Kristove ljubavi za Crkvu, te da svojim životom uvijek iznova objavljuju ljubav i život Crkvi i svijetu. Ta svijest da su brak i obitelj uistinu poziv, nažalost, još nije dovoljno zaživjela. Zato je potrebno sve više govoriti o braku i obitelji kao pozivu. Danas, kada vidimo kako se mladi sve teže odlučuju na taj put, trebali bismo u naše molitve za nova svećenička i redovnička zvanja dodati i molitvu za nova bračna zvanja. Čak možda i imati poseban dan molitve za nova bračna zvanja, kao što takav dan imamo na Nedjelju Dobrog Pastira za svećenička i redovnička zvanja. Ovo su mali koraci preko kojih bismo mogli sve više shvaćati kako Crkve nema, ne samo bez svećeničkog ili redovničkog života, nego da je nema ni bez braka i obitelji.

Drugi vidik slogana govori o obitelji kao putu svetosti. Na temelju već rečenoga, shvaćamo da se svetost bračnih i obiteljskih ljudi ne postiže unatoč braku i obitelji, nego upravo po braku i obitelji, unutar vlastita braka i obitelji. I to je svijest koja treba rasti kod naših obitelji, jer nekada svoj obiteljski život više shvaćaju kao prepreku za svetost. A ona je uistinu put svetosti, kroz svakodnevno i samozatajno življenje bračne i obiteljske ljubavi.

Koji bi bio značaj Svjetskog susreta obitelji čije je središte ove godine bio Rim?
Ujedinjeni narodi 1994. proglasili su Međunarodnom godinom obitelji. Sv. Ivan Pavao II. odlučio je da ta godina i za Crkvu bude Godina obitelji i tada je u Rimu održan I. svjetski susret obitelji. Sadržaj tih svjetskih susreta obilježen je održavanjem teološko-pastoralnog kongresa, festivala obitelji u nazočnosti Pape, te velikim završnim euharistijskim slavljem koje predvodi isto tako Sveti Otac. Po meni, ovakvi susreti prije svega su slavlje bračnog i obiteljskog života u krilu Crkve, kao i prilika obiteljima da rastu u spoznaji vlastita dara i poslanja u životu Crkve. Ono što mogu još reći na temelju vlastita iskustva sa sudjelovanja na ovogodišnjem susretu u Rimu je da sam otkrio koliko kao svećenik imam potrebu za kršćanskim supružnicima i obiteljima. Preko njih primam ono što sam sebi ne bih mogao nikada dati, upravo zato što oni imaju njima vlastito i jedinstveno poslanje: kroz njihovu ljubav da vidimo kako Krist ljubi Crkvu. Dani provedeni u zajedništvu s obiteljima pomogli su mi da i ja rastem u svome konkretnom svećeničkom sebedarju Gospodinu, jer me obitelji uče kako je ljubav uvijek konkretno darivanje ljubljenoj osobi. Zato je za mene ovaj susret bio istinska duhovna obnova. S druge strane, i same obitelji su svjedočile koliko je njima bilo plodonosno biti zajedno sa svećenicima, biskupima i Papom, jer preko njih spoznaju zadnji smisao cijelog njihova bračnog i obiteljskog života, a to je zajedništvo s Bogom. Zato su svjetski susreti obitelji, po meni, prilika da se pastiri Crkve podsjete kako ne mogu bez obitelji i da se obitelji podsjete kako ne mogu bez pastira. Samo zajedno možemo izvršiti poslanje navještaja evanđelja koga nam je Gospodin povjerio.

Kada govorimo o nadbiskupijskoj razini, koja je bila svrha ovoga susreta te koji su mogući plodovi koje bi mogao polučiti?
Razlog organiziranja proslave svjetskog susreta obitelji na nadbiskupijskoj razini nalazi se u želji pape Franje da se ovaj susret organizira i na razinama mjesnih Crkava s ciljem kako bi što više obitelji bili dionicima ovoga susreta. Zato smo ga mi kroz jednodnevni program obilježili u subotu, 16. srpnja u travničkom sjemeništu. Kroz moje sudjelovanje, kao i kroz sudjelovanje još dviju obitelji (obitelj Goluža iz Mostara i supružnici Veža iz Splita) sudionici proslave bili su povezani sa susretom u Rimu, jer smo mi bili dio zajedničke delegacije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH, pa smo mogli prenijeti drugima dojmove i naglaske sa susreta.

Što se tiče plodova, ne moramo samo govoriti o mogućim, nego o već vidljivim plodovima. U osobnim razgovorima s obiteljima vidjeli smo koliko su bile potrebne jednog takvog susreta, te kako su u tom susretu svi više primili, negoli su dali. I sami predavači i obitelji koje su svjedočile na kraju su rekli kako je za sve njih ovo bila istinska duhovna obnova. Najljepše plodove ove proslave kao svećenik mogao sam vidjeti u ispovjedaonici. Navještaj evanđelja braka i obitelji dotaknuo je mnoga srca koja su bila spremna još više živjeti taj navještaj u svome bračnom i obiteljskom životu. Vjerujem da će drugi plodovi biti vidljivi tek s vremenom, ali ono što bih poželio kao jedan od mogućih plodova je da obitelji koje su sudjelovale na ovome susretu budu „izvor zaraze“ za druge obitelji koje još nisu svjesne Božje ljepote koju je On stavio u njihov brak i obitelj, te da tako budu „zaražene“ ponovnim otkrivanjem te ljepote.

U svijetu današnjice možemo slobodno reći kako je obitelj s tradicionalnim vrijednostima pred mnogim izazovima. Kako se „boriti“ na tom polju?
Pojam „tradicionalna obitelj“ može biti višeznačan jer se pod njim mogu podrazumijevati razni oblici obiteljskog života naslijeđeni kroz povijest, ali koji često nisu zdravi. Zato bi bilo bolje govoriti, u svjetlu naše vjere, o „kršćanskoj obitelji“. Borba za tu kršćansku obitelj ne bi smjela biti borba protiv nečega, nego prije svega borba za nešto. Konkretno, to je borba za navještaj evanđelja bračne i obiteljske ljubavi, borba za izgradnju istinskih kršćanskih brakova i obitelji. Time se rađa novost u svijetu koji danas više ne zna što bi bila uistinu ljubav, niti što bi bio život. Potrebno je navijestiti brakovima i obiteljima kako se moraju „boriti“ za svoju ljubav i vjerovati u tu ljubav jer sami Bog se za nju „bori“ i vjeruje u obitelji, pa im zato i daje veličanstveno poslanje da budu ikone Njegove trojstvene ljubavi u Crkvi i svijetu.

Prema podatcima koji su dostupni Uredu za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije, kojim koordinirate, koliko su bh. obitelji svjesne postojanja ovoga tijela, koliko sudjeluju u njegovu radu i obraćaju mu se za pomoć?
Ured je relativno nova „stvarnost“ u nadbiskupiji, možemo reći da je još u začetcima. Potrebno je još raditi na uspostavi, jačanju mreže na terenu, povezivanju s obiteljima. Za sada smo uglavnom naše aktivnosti usmjeravali na tečajeve priprave za brak, edukacijsko-formacijske programe i duhovne obnove. Imali smo iskustva da nam se osobe jave nekoliko mjeseci nakon održane edukacije ili obnove, potražiti pomoć. Uglavnom sada razbijamo strahove, podižemo svijest da je važno zatražiti pomoć u poteškoćama kada se one jave.

Nedavno jedno lijepo iskustvo, na jednoj duhovnoj obnovi: jedna osoba u prisustvu svoga supruga iznijela je svjedočanstvo kako su joj razgovori s terapeutkinjom iz Ureda prije nekoliko godina spasili brak; kako je kroz edukacije i razgovore uspjela nadići krizu i ostati u sakramentalnom braku. Ovo je veliko djelo Gospodina koji koristi nas kao oruđe za rad na Njegovoj Njivi.

^{X. svjetski susret obitelji u Rimu 2022.}

Ohrabruje činjenica da je sve više onih – svećenika, Bogu posvećenih osoba i laika – koji zauzeto rade na polju obiteljskog pastorala i u korist obiteljima. Jedna od takvih inicijativa jest i Obiteljski dan na Kupresu koji će se ove godine održati po peti put. Odakle je potekla njegova inicijativa te koji mu je cilj?
Obiteljski dan na Kupresu je inicijativa pokrenuta na razini BK-a BiH, tj. Crkve u Bosni i Hercegovini, u suradnji sa župom Kupres. Cilj te inicijative je, kako reče mons. Marko Semren, (predsjednik Vijeća BK-a BiH za obitelj) „očitovanje katoličkog i obiteljskog zajedništva na razini Biskupske konferencije“. To je dan u kome obitelji naše mjesne Crkve slave svoje biti obitelj i naviještaju tu radost drugima. Zadnjih godina uz obiteljski dan povezana je i proslava Svjetskoga dana baka i djedova koga je nedavno utemeljio papa Franjo, a preko koga se želi istaknuti važnost starijih osoba u životu obitelji i Crkve.

Kako obiteljima današnjice, koje su iznimno izložene „pomodarstvu“, govoriti o kršćanskim obiteljskim vrijednostima?
Treba početi od njihova iskustva, od najdubljih čežnji njihova srca, te preko toga doći do navještaja kršćanske poruke obiteljima. Pitanje ljubavi (a ono leži u središtu braka i obitelji) nije luksuz za neke, nego najdublja potreba čovjeka. Zato si nitko ne može dopustiti ne biti ljubljen i ne ljubiti. Nakon što se posvijesti ta istina o našem postojanju, onda treba ići na pitanje: „Što znači istinski ljubiti?“ I tu je trenutak da se navijesti najveći Učitelj ljubavi, Isus Krist. U temelju toga navještaja, po meni, trebala bi biti teologija tijela Sv. Ivana Pavla II. jer ona upravo polazi od ljudskoga iskustva i dolazi do Boga i Božjeg plana za ljudsku ljubav. Nažalost, mnogima u Crkvi ona je i dalje nepoznanica.

Koji bi danas bili najveći izazovi u radu s obiteljima, te koliko su obitelji danas otvorene životu?
Najveći izazov rada s kršćanskim obiteljima je pomoći im shvatiti kako se njihov bračni i obiteljski život ne tiče samo njih, nego gleda cijelu Crkvu. Pomoći im shvatiti kako je obitelj dobro za cijelu Crkvu i kako zato njihovo življenje u obitelji izgrađuje ili razgrađuje Tijelo Kristovo. Ukratko, izazov je izvući obitelji iz njihova „obiteljskog individualizma“ i pasivnosti naspram života Crkve, jer obitelj je istinska „Crkva u malom“, prvo mjesto navještaja i življenja vjere preko koje se onda izgrađuje Crkva kao velika obitelj. Isto tako je, međutim, izazov pomoći pastirima Crkve (svećenicima i biskupima) da sve više vrjednuju obitelj i njezino neizostavno poslanje.

Što se tiče otvorenosti životu, svjesni smo kako narodi Europe ulaze sve više u „demografsku zimu“ o kojoj govori papa Franjo. No, postoje i dalje mnogi ohrabrujući primjeri otvorenosti životu i trebamo ih vrjednovati i čuvati kao istinsko blago. Ta otvorenost životu može doći kao plod spoznaje onoga što je istinska bračna ljubav. Zadnjih desetljeća možda smo više naglasak stavili na to „kako“ rađati. A sada je trenutak da supružnicima pomognem shvatiti prije svega „zašto“ rađati djecu. To „zašto“ leži u istini bračnoga sebedarja. Ako te istinski primam na dar u duši i tijelu u bračnom činu, i sam se darujem potpuno, onda taj dar uključuje i mogućnost da u njemu postanem majka ili otac. Zato je otvorenost životu pokazatelj istinitosti bračne ljubavi.

I na kraju, kako objasniti – onima koji majke i očeve svode na roditelja A i B, ulaze u istospolne „bračne“ veze (i što sve ne) – što je to obitelj u Božjim očima?
To objašnjenje, po meni, ne može više biti prvotno i jedino na intelektualnoj razini, nego na činjeničnoj. Što je obitelj u Božjim očima, što je jedina istinska obitelj, trebaju pokazati svojim životima kršćanske obitelji. Dolazi mi u misli Ratzingerovo razmišljanje iz 1970-ih, u kome je, sada možemo slobodno reći, proročki pisao o budućnosti Crkve. Pisao je tada kako će Crkva u budućnosti izgubiti svoj ugled i utjecaj u društvu, kako će ju mnogi napustiti. Ali kako će i tada ostati male zajednice, svjesne svoga „biti kršćanin“, i da će preko tih zajednica svijet, jednom kada se razočara u sve svoje zablude i idole, spoznati svjetlo Božje. Gledajući sadašnji trenutak, obilježen rodnom ideologijom i idejom istospolnih „brakova“, te male zajednice o kojima je govorio Ratzinger ja vidim u obiteljima koje su svjesne Božjeg dara i poslanja koje su primile. Jednom kada se ljudi razočaraju u sve ono što nije ljubav, nego samo krinka ljubavi, moći će naći ljubav i naći život u kršćanskim obiteljima. Preko njih spoznat će kako je naše biti muško ili biti žensko ono što spada na bit osobe (čak i u nebu ostajemo muškarci i žene), te da je ljubav moguća samo između različitih (muškarca i žene). Ta ljubav, koja je jedinstvo različitih a ne istih, obdarena je mogućnošću dati život. I to je istina o ljubavi koju prenose kršćanske obitelji: ljubav koja po sebi ne može biti otvorena životu nije ljubav.