Razgovarala: Josipa Prskalo

Gđa Kos ima dugogodišnje stručno iskustvo u vodnom gospodarstvu i zaštiti mora. Između ostalog, od 2016. direktorica je voda Republike Hrvatske u sklopu Zajedničke provedbene strategije Okvirne direktive o vodama Europske komisije (Common Implementation Strategy for Water Framework Directive – CIS WFD), a od 2018. i direktorica mora Republike Hrvatske u okviru Zajedničke EU provedbene strategije Okvirne direktive o morskoj strategiji (CIS MSFD). Također je i nacionalna kontakt-osoba za Mediteranski akcijski plan (Mediteranski akcijski plan Programa za okoliš Ujedinjenih naroda UNEP/MAP), članica Nacionalnog stožera za provedbu plana intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora te zamjenica predsjednika Stručnog nacionalnog odbora za izvršenje zadaća uređenih Uredbom o izradi i provedbi dokumenata upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem.

Poštovana, Opća skupština Ujedinjenih naroda Rezolucijom od 22. veljače 1993. odlučila je da se 22. ožujka svake godine obilježi kao Svjetski dan voda. Koliko se unatrag ovih 27 godina razvila svijest za probleme vezane uz vodu i vodne resurse?
Značajno.Svijest o izazovima vezanim uz vode i vodne resurse uvelike se razvila u posljednjih 27 godina. Naime, prijelomni trenutak za vode bilo je zasigurno donošenje Okvirne direktive o vodama, krovne direktive u području vodne politike krajem 2000., kao odgovor na zabrinjavajuće stanje europskih voda i fragmentirani pristup njezinoj zaštiti krajem 1990-ih. Osnovni cilj Okvirne direktive o vodama je postići dobro stanje svih voda u Europskoj uniji do 2015., odnosno u iduća dva šestogodišnja ciklusa provedbom mjera predviđenih nacionalnim planovima upravljanja riječnim slivovima, a sukladno dopuštenim izuzećima.

Danas zahvaljujući dostupnim rezultatima provjere prikladnosti Okvirne direktive o vodama koje je Europska komisija objavila sredinom prosinca 2019., možemo reći kako je Direktiva bila uspješna u uspostavi okvira za integrirano upravljanje vodama za više od 110 000 vodnih tijela u Europskoj uniji; usporila pogoršanje stanja voda, te smanjila kemijsko onečišćenje. S druge strane, provedba Direktive znatno je odgođena te je manje od polovice vodnih tijela EU-a u dobrom stanju, uzevši u obzir gore navedene rokove. Zaključeno je da ciljevi Direktive nisu u potpunosti ostvareni uglavnom zbog nedovoljnog financiranja, spore provedbe i nedovoljne integracije okolišnih ciljeva u ostale sektorske politike (npr. poljoprivreda, energetika).

Dodatno, Europska komisija je u prosincu 2019. objavila i Europski zeleni plan, strateški dokument usmjeren prema potpunoj transformaciji EU gospodarstva i društva s konačnim ciljem postizanja klimatske neutralnosti do 2050. i zaustavljanja degradacije okoliša i bioraznolikosti. To znači da će navedena transformacija uključivati sve sektore koji svojim djelovanjem utječu na okoliš i klimu – promet, industriju, energetiku, poljoprivredu, turizam, kao i sektore koji toj transformaciji moraju dati podršku – financijski sektor radi nužnosti aktivacije privatnog i javnog ulaganja i financiranja u transformaciju te obrazovanje, znanost i istraživanje radi pronalaženja zelenih tehnologija i inovacija. Vode i more se u Europskom zelenom planu navode u kontekstu šireg pristupa ambiciji postizanja nulte stope onečišćenja s ciljem zaštite zdravlja europskih građana, odnosno sprječavanja onečišćenja voda u cilju zaštite kakvoće voda i mora, osobito od sve prisutnije pojave farmaceutika i mikroplastike. Konkretno, cilj je smanjiti pritiske na vodne resurse i spriječiti prekomjerno korištenje vodnih resursa, digitalizaciju koristiti za poboljšanje monitoringa s ciljem praćenja i sprječavanja daljnjeg onečišćenja voda, u pogledu Zajedničke poljoprivredne politike unaprijediti upravljanje nutrijentima kako bi se smanjio njihov utjecaj na vode.

Možemo reći da s jedne strane zbog sve većeg pritiska na vodne resurse, između ostalog uzrokovanog klimatskim promjenama, a s druge strane zbog obveze informiranja javnosti predviđene Okvirnom direktivom o vodama i Arhuškom konvencijom, raste i svijest i zabrinutost građana, nevladinih organizacija iz područja zaštite okoliša i poslovnog sektora za pitanja vezana za vode.

Hrvatskoj strani državljani udjeljuju komplimente kako ima iznimno vodno bogatstvo i prirodne ljepote koje se vežu uz to. Međutim, do njezinih stanovnika kao da to ne dopire. Što je možebitni uzrok tomu?
Činjenica je da je u ljudskoj prirodi uzimati ono što imamo zdravo za gotovo i da je obično „trava zelenija u susjedovu dvorištu“, no unatoč tomu uvjerena sam da naši ljudi istinski cijene, poštuju i ponose se prirodnim ljepotama Lijepe naše. Važnu ulogu pri tome naravno predstavlja način na koji djecu upoznajemo i učimo o biserima naše domovine, izvrsna prilika za to su tzv. škole u prirodi i izleti već od najranije dobi. Tako smo se kroz nebrojene primjere u okviru naših edukativnih programa osvjedočili kako djeca upijaju prezentirane sadržaje i nakon toga potiču roditelje racionalno koristiti vodu i štititi je od onečišćenja. Stoga je ulaganje u edukaciju djece, ali i odraslih, ulaganje u budućnost i zaštitu naših prirodnih bogatstava.

Kada govorimo o pitkoj vodi, je li ona dostupna svim građanima u Hrvatskoj, i mogu li Hrvati biti zadovoljni njezinom kakvoćom?
Javna vodoopskrba u Republici Hrvatskoj je na visokom stupnju razvijenosti, što je rezultat znatnih ulaganja i napora u razvoj vodnokomunalnog sektora u proteklom razdoblju. Na razini države priključenje na sustave javne vodoopskrbe omogućeno je za 94% ukupnog pučanstva, dok je stvarna priključenost nešto manja i iznosi oko 86%.

Međutim, unatoč pozitivnim rezultatima u javnoj vodoopskrbi, susrećemo se s izazovima i zahtjevima kojima trebamo udovoljiti u pogledu osiguranja i dostupnosti zdravstveno ispravne vode za preostali dio pučanstva. U prvom redu, to se odnosi na lokalnu vodoopskrbu koja trenutno nije u sustavu javne vodoopskrbe. Naime, izazov su tzv. „lokalni vodovodi“ kojih u Hrvatskoj ima oko 200 i postupno se njihov broj smanjuje tako što ih na upravljanje preuzimaju nadležni javni isporučitelji vodnih usluga.

Pred vodnokomunalnim tvrtkama su već danas velike i nužne zadaće, kako u pogledu osiguranja zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju, osiguranja dovoljnih količina te vode i njezine dostupnosti za sve, tako i u pogledu racionalnog korištenja i smanjenja gubitaka na prihvatljivu razinu, a sve je to dio reforme vodnokomunalnog sustava u Hrvatskoj.

Globalna vodna kriza, kako je objavio Svjetski gospodarski forum, predstavlja najveću prijetnju s kojom se suočava svijet u posljednjih nekoliko desetljeća. Aktualne migracije, povećanje broja stanovnika u urbanim područjima te klimatske promjene povećavaju rizike od vodnih kriza. Koliko je Hrvatska spremna  na moguće probleme s vodom i je li naše vodno bogatstvo zaštićeno zakonskim propisima?
Naravno, zdravstveni i migracijski izazovi nešto su s čime se suočavamo i čega smo svjesni. Pri tome treba naglasiti kako je angažman na razini svih nadležnih resora u Republici Hrvatskoj na najvećoj mogućoj razini s obzirom na činjenicu da Republika Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije.

Vode su ograničeni resurs koji čovječanstvo dijeli te stoga dijeli i odgovornost za njihovo očuvanje i suočavanje s različitim izazovima, a osobito sve izraženijim izazovima klimatskih promjena. Poseban naglasak stavljen je na ulogu vode za održivi razvoj, dokidanje siromaštva, skrb za ranjive skupine, a osobito realizaciju cilja održivog razvoja 6 Agende 2030 – u cilju osiguranja vode za ljudsku potrošnju i sanitarne potrebe. Već sam spomenula Europski zeleni plan kojim se predlaže nova strategija rasta s ciljem preobrazbe Europske unije u društvo s modernim, resursno učinkovitim i konkurentnim gospodarstvom, u kojem 2050. neće biti netoemisija stakleničkih plinova.

Ostvarenje pristupa zdravstveno ispravnoj vodi za ljudsku potrošnju jedan je od najvećih izazova današnjice, a posebno za pučanstvo koje pripada ranjivim i marginaliziranim skupinama koje bez pomoći društva to pravo ne mogu ostvariti i ovo je jedno od načela koje je integrirano u novu Direktivu o vodi za ljudsku potrošnju koja je upravo u postupku donošenja pred nadležnim EU tijelima.

Glede zakonodavnog okvira, vode u Republici Hrvatskoj uživaju najviši stupanj pravne zaštite. Tako su Ustavom Republike Hrvatske, u članku 52., vode proglašene dobrom od interesa za državu te stoga uživaju njezinu posebnu zaštitu. Nadalje, sukladno Zakonu o vodama, vode su opće dobro i imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske, a vode u tijelima površinskih i podzemnih voda ne mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava te se koriste i na njima se stječu prava na način i pod uvjetima utvrđenim Zakonom o vodama i drugim propisima. Vodno dobro je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu te se može koristiti samo na način i pod uvjetima propisanima Zakonom o vodama.

Jesu li ljudi danas svjesni da je pravo na vodu zapravo jedno od temeljnih ljudskih prava?
U posljednje vrijeme je bilo puno rasprava o tome treba li Republika Hrvatska Ustavom zaštititi pravo pojedinca na vodu. Tu se treba podsjetiti da, osim već spomenutog članka 52. Ustava Republike Hrvatske, Ustav također propisuje kako svatko ima pravo na zdrav život, da država osigurava uvjete za zdrav okoliš, te kako je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Poštivanje prava čovjeka, te očuvanje prirode i čovjekova okoliša utvrđuju se kao najviše vrjednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. Navedene ustavne norme referiraju se na čovjeka (pojedinca) kao subjekta Ustavom zajamčenih temeljnih ljudskih prava, ali i na izričite obveze jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i države u pogledu zaštite i zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.

Međutim, bitno je naglasiti da je za konkretnu realizaciju prava na vodu važna činjenica kako je Zakonom o vodnim uslugama konkretiziran način ostvarenja toga prava, npr. kroz pravo na socijalnu cijenu vodne usluge kada je riječ o socijalno ugroženim građanima. Naime, između ostalog, odluka o cijeni vodnih usluga javne vodoopskrbe i javne odvodnje mora sadržavati i cijenu koju plaćaju socijalno ugroženi stanovnici za fiksni dio cijene vodnih usluga, a za varijabilni dio cijene vodnih usluga prema količini vode nužne za osnovne potrebe kućanstva. Pri tome se to odnosi, kako na cijenu vodne usluge javne vodoopskrbe, tako i na cijenu vodne usluge javne odvodnje, uključujući pročišćavanja otpadnih voda. Ta cijena ne može se utvrditi u visini većoj od 60% od cijene vodne usluge koju plaćaju korisnici vodnih usluga koji nisu socijalno ugroženi. Također, istim je zakonom propisano obvezno postupanje javnih isporučitelja vodnih usluga kada nastupi ograničenje ili obustava isporuke, planirani i neočekivani prekidi isporuke vodnih usluga, što konkretno daje sigurnost građanima kao potrošačima. Za vrijeme obustave ili ograničenja isporuke javni isporučitelj vodne usluge dužan je omogućiti isporuku vode za ljudsku potrošnju od najmanje 50 litara po članu kućanstva dnevno, u vremenu od najmanje osam sati, na način i u mjestu koje odredi općim uvjetima isporuke vodnih usluga, vodeći računa o socijalno ugroženim korisnicima. Ta obveza se mora ispuniti čak i u slučaju nepodmirenja računa za vodu od strane potrošača, sve u cilju osiguranja minimuma zdravstvenih uvjeta u kućanstvima.

Kada govorimo o Hrvatskoj, kolika je prosječna priključenost kućanstava na sustave  odvodnje, koliko se otpadnih voda pročišćava, a koliko reciklira?
Na razini države sa stanjem priključenosti na sustave javne odvodnje i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda, za razliku od vodoopskrbe, negdje smo na pola puta do postizanja odgovarajućeg stanja. Naime, mogućnost priključenja na sustave javne odvodnje iznosi 56%, a stvarna priključenost je oko 53%. To znači kako još uvijek oko polovica pučanstva i poslovnih subjekata svoje komunalne otpadne vode ne sakuplja i pročišćava na propisani način, odnosno na način koji neće biti štetan za podzemne i površinske vode i vodni okoliš te postizanje njihova dobrog stanja. U tom pogledu moramo postići značajan razvoj na što smo se obvezali Ugovorom o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Što se tiče ponovne uporabe vode, s obzirom na raspoloživost vodnih resursa, ona je u ovom trenutku skromna. Učinkovitije korištenje vodnih resursa smjernica je i vodne politike Republike Hrvatske u okviru provedbe načela održivog upravljanja vodama, sukladno Okvirnoj direktivi o vodama, a osobito uzimajući u obzir učinke klimatskih promjena i s tim u vezi moguće izazove povezane s osiguranjem dovoljnih količina vode za različite potrebe. Sposobnost da se odgovori na sve veće pritiske na vodne resurse mogla bi se među ostalim poboljšati upravo ponovnom uporabom pročišćenih otpadnih voda, smanjenjem utjecaja ispuštanja pročišćenih otpadnih voda u vodna tijela te promicanjem uštede vode uz pomoć višekratne uporabe komunalnih otpadnih voda, što sa stajališta ekonomičnosti opravdava povećana ulaganja za postizanje odgovarajućeg stupnja pročišćavanja (sa stajališta zdravstvene ispravnosti i sigurnosti pročišćene otpadne vode za ponovnu uporabu) i u potrebnu infrastrukturu radi dovoda takve vode do javnih površina (zelenih površina, parkova i sl.) i/ili poljoprivrednih parcela radi navodnjavanja istih. Pročišćene otpadne vode u Republici Hrvatskoj mogu se ponovno koristiti kad god je moguće (prikladno), uz uvjet da se minimaliziraju štetni učinci na okoliš na način utvrđen odgovarajućim vodopravnim aktom.

S tim u svezi valja napomenuti da je u tijeku i donošenje Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o minimalnim zahtjevima za ponovnu uporabu vode, kojom bi se ujednačili uvjeti primjene pročišćenih otpadnih voda za navodnjavanje u poljoprivrednoj proizvodnji, kao i njezina kakvoća na području cijele Europske unije. Svakako treba naglasiti kako je i nadalje najveći imperativ sigurnost poljoprivrednih proizvoda proizvedenih takvim navodnjavanjem za zdravlje građana Europske unije.

U kojoj mjeri i na koje načine možemo reći da vodno gospodarstvo može utjecati na prirodne resurse i stvaranje povoljnih uvjeta za život čovjeka?
Ukratko, u velikoj mjeri. Vodno gospodarstvo predano radi na ostvarenju ciljeva upravljanja vodama, a to su osiguranje dovoljnih količina zdravstveno ispravne vode za ljudsku potrošnju radi zaštite zdravlja ljudi sprječavanjem izravnih ili neizravnih utjecaja na smanjenje kakvoće vode za ljudsku potrošnju ili na onečišćenje voda koje se uporabljuju za proizvodnju vode za ljudsku potrošnju, osiguranje potrebnih količina vode odgovarajuće kakvoće za različite gospodarske i osobne potrebe, zaštita ljudi i njihove imovine od poplava i drugih oblika štetnog djelovanja voda i postizanje i očuvanje dobrog stanja voda radi zaštite života i zdravlja ljudi, zaštite njihove imovine, zaštite vodnih i o vodi ovisnih ekosustava. Sve ovo  upravo stvara okvir povoljnih uvjeta za život čovjeka.

Nacionalni parkovi i parkovi prirode primjeri su zaštićenog  područja koji široj javnosti pokazuju koliki utjecaj čovjek može imati na prirodne vrijednosti i njihovo očuvanje. Temeljni fenomen ovakvih područja je i voda i uz nju vezani ekosustavi. Što je poduzelo nadležno ministarstvo da zaštiti ove prirodne bisere?
Kako bih odgovorila na Vaše pitanje, poslužit ću se primjerom jednog od najljepših prirodnih bisera Hrvatske, Nacionalnog parka (NP) Plitvička jezera. Postojanost i ispravno funkcioniranje vodnokomunalne infrastrukture na području NP-a od iznimne je važnosti kako bi se postigao odgovarajući stupanj zaštite voda i osiguralo dobro stanje unutar njega. U cilju zaštite i očuvanja prirodnih vrijednosti Plitvičkih jezera, ovo ministarstvo je iniciralo sklapanje Sporazuma o sanaciji i rekonstrukciji vodnih građevina na području Nacionalnog parka na temelju kojeg su izvršene određene mjere sanacije i rekonstrukcije komunalnih vodnih građevina za javnu vodoopskrbu i odvodnju.

Kada je riječ o rješavanju komunalnih otpadnih voda na području NP-a, najprije se pristupilo privremenom rješavanju komunalnih otpadnih voda na način da je u studenom 2018. izvršena sanacija terena i jame Rastovača, i ispitana njezina upojnost. Potom je stavljen u funkciju privremeni mobilni uređaj za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda kapaciteta 2 000 ES montažno-demontažnog karaktera na lokaciji Rastovača koji udovoljava uvjetima za neizravno ispuštanje u podzemlje.

Konačno rješenje problema komunalnih otpadnih voda na području Nacionalnog parka bit će u potpunosti riješeno putem EU projekta aglomeracije Plitvička jezera koji se odnosi na izgradnju sustava javne odvodnje s uređajima za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda na lokacijama Čatrnja i Korenica, ukupnog kapaciteta 14 250 ES. Procijenjena vrijednost projekta je 375 198 246 kn s PDV-om, od čega je planirano EU sufinanciranje u iznosu od 210 516 551 kn. Projekt je u visokoj fazi spremnosti, u tijeku je ishođenje preostalih građevinskih dozvola i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. Krajnji rok za realizaciju projekta je kraj 2023.

Napominjem kako je sve poduzete mjere pozitivno ocijenio i UNESCO, te Nacionalnom parku Plitvička jezera više ne prijeti stavljanje na listu ugrožene svjetske baštine. Naravno, sve odgovarajuće mjere poduzimamo i u cilju zaštite svih ostalih zaštićenih područja u Republici Hrvatskoj.

Jeste li upoznati sa stanjem voda u BiH budući da Hrvatska i BiH „dijele“ mnoge rijeke i slivove?
Naravno. Prije svega moram napomenuti kako Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju uspostavljenu dugogodišnju vodnogospodarsku suradnju. Ta suradnja odvija se na temelju Ugovora o uređenju vodnogospodarskih odnosakoji je potpisan na razini vlada Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1996. Radi ostvarivanja ciljeva Ugovora osnovano je Povjerenstvo ili Komisija za vodno gospodarstvo Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, čija sam ujedno predsjednica u ime RH. U sklopu navedenog povjerenstva djeluju tri potpovjerenstva: za sliv Crnog mora; za sliv Jadranskog mora, i za regionalni odvodni sustav Komarna-Neum-Mljetski kanal. U okviru vodnogospodarske suradnje, a temeljem Ugovora o uređenju vodnogospodarskih odnosa, u srpnju 2015. u Brčkom sklopljen je i Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o pravima i obvezama korištenja voda iz javnih vodoopskrbnih sustava presječenih državnom granicom. Temeljem ovog ugovora moguće je da se iz javnih vodoopskrbnih sustava izgrađenih na državnom području jedne države opskrbljuju i potrošači na javnim vodoopskrbnim sustavima na državnom području druge države, ako ti povezani sustavi čine jedinstvenu tehničku cjelinu na koju je sustav dimenzioniran i ako su isti dogovorno građeni. U okviru suradnje na presječenim sustavima moguće je sufinanciranje izgradnje zajedničkih objekata za sustave koji su zajednički građeni ili će biti zajednički građeni, te sudjelovanje zainteresiranih stranaka u pokrivanju dijela troškova investicijskog održavanja zajedničkih objekata u odnosu na odobrenu količinu vode koja se može isporučiti. Na temelju navedenog ugovora, isporučitelji vodnih usluga i nadležne jedinice lokalne samouprave obiju država čiji su sustavi javne vodoopskrbe presječeni državnom granicom, potpisuju provedbeni ugovor o isporuci/prihvaćanju vode. Do sada je potpisano ukupno pet provedbenih ugovora, tako da možemo reći kako su ovi tzv. presječeni sustavi karakterističnost naše vodnogospodarske suradnje s Bosnom i Hercegovinom.

Na kraju, što mi, kao pojedinci, možemo učiniti za vode koje „život znače“?
Ljudi ponekad misle da ne mogu učiniti ništa značajno kao pojedinci, nego da isključivo velike korporacije ili industrije postižu vidljiv učinak. No, naprotiv, malim koracima činimo dobro, kako za sebe, tako i za očuvanje voda i okoliša. Kako sam već napomenula, iznimno važnu ulogu ima edukacija – od najmlađih do najstarijih dobnih skupina. Kvalitetna edukacija počinje već u vrtićkoj dobi.

Briga o okolišu pa tako i vodi mora postati naša svakodnevna navika. Važno je poticati interes i svijest šire javnosti o temama vezanim uz vode, unaprijediti ulogu svakog čovjeka u ciklusu vode i mijenjati svakodnevne navike pri korištenju vode; racionalno koristiti vodu pri obavljanju osobne higijene, pranju posuđa i sl., gdje je moguće primijeniti ponovnu uporabu vode (npr. zalijevanje zelenih površina) i recikliranje materijala (poglavito plastičnog, papirnog, staklenog otpada), pridonositi ozelenjivanju gradova, očuvanju bioraznolikosti, vrijednih šumskih i močvarnih staništa.

Današnji izazovi vodnoga gospodarstva – klimatske promjene, mikročestice plastike i antibiotici i hormonski pripravci u vodi nešto su nad čim se treba zabrinuti svaki pojedinac, i sa svoje strane napraviti sve u cilju poboljšanja stanja voda. Cilj je smanjiti količinu odbačene plastike u okoliš koja na kraju dospijeva i u vode.

Također čest je slučaj da se lijekovi koji nam ostaju nakon terapije ili oni kojima je istekao rok bacaju u smeće što se smatra najgorim oblikom onečišćenja okoliša. Poglavito antibiotici kao i drugi farmaceutici u središtu su svjetskog vodnog gospodarstva zbog nemogućnosti njihove razgradnje u biološkom postrojenju pročišćavanja voda. Lijekovi koji tako dospijevaju u vodni okoliš akumuliraju se u ljudskom i životinjskom tkivu ugrožavajući zdravlje.

Zato svatko od nas treba kupovati samo ono što mu je zaista potrebno, predmete i odjeću popravljati i reciklirati, a sve neuporabljivo pažljivim odvajanjem odlagati u posebni otpad. Ne smiju se stvarati nepotrebne zalihe lijekova, napose antibiotika, a sve ostatke farmaceutika treba odnijeti u ljekarne koje će se pobrinuti za njihovo sigurno zbrinjavanje.

Svaki takav pojedinačni, uvjetno rečeno, mali korak imat će značajne i dugoročne učinke na naš okoliš i zdravlje, a upravo je to poruka ovogodišnjeg Svjetskog dana voda na temu Voda i klimatske promjene, da i malim promjenama životnih navika možemo doprinijeti ublažavanju klimatskih promjena!