Razgovarala: Josipa Prskalo

Svjesni, većinom teorijskog, postojanja ovoga pojma i nužnosti provođenja te teorije u praksu odlučili smo se o ovoj temi razgovarati s Muhamedom Jusićem, savjetnikom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH za odnose s medijima i glasnogovornikom Islamske zajednice.
Muhamed Jusić rođen je 1978. Islamski je teolog i novinar koji već duže vrijeme piše o događajima na Bliskom istoku, ali i o pojavi nasilnih ideologija na Istoku i Zapadu podjednako.
Stavovi u ovom intervjuu su njegovi osobni i ne predstavljaju službeni stav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Poštovani gosp. Jusić, budući da se 15. siječnja obilježava Svjetski dan vjerskih sloboda, što zapravo razumijemo pod samim pojmom „vjerske slobode“?

Davno su brojni autori primijetili kako je izazov slobode religije ili uvjerenja star koliko i povijest, a ipak aktualan koliko i vijesti koje čitamo svakog dana.

Pitanje „vjerskih sloboda“ dio su najdrevnijih pripovijesti čovječanstva: Kabil ili Kain ubio je Habila ili Abela nakon svađe o tomu kako se valjano prinosi žrtva; Antigona je sahranila Polinika u klasičnom sukobu savjesti protiv državne moći; princ Sidarta Gautama napustio je primamljivi očev dvor kako bi slijedio stazu asketizma; na počecima povijesti islama, kako primjećuje Nazila Ghane i drugi autori, muslimanima koji su izbjegli od progona pogana u Meki data je sloboda prakticiranja religije pod zaštitom kršćanskog vladara Abesinije; Židovi koji su zbog svoje vjere prognani s Iberijskog (Pirinejskog) poluotoka utočište su našli u Osmanskom Carstvu pa i našoj Bosni.

Danas pojam „vjerske slobode“ definiran je međunarodnim pravnim aktima i našao je svoje mjesto u ustavima i zakonodavstvima skoro svih modernih državnih i pravnih sustava današnjice. Makar deklarativno.

Dani poput Svjetskog dana vjerskih sloboda su tu da nas podsjete kako to nije uvijek bilo tako, ali i kako i danas ima mnogo toga za uraditi kako bi se sva ljudska i građanska prava, pa i ono na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, učinila trajnom tekovinom čovječanstva koja se nikada i nigdje neće dovoditi u pitanje.

Ideja je to o društvu u kojem država neće favorizirati jedan svjetonazor ili vjeru, nego će stvoriti društvo jednakih mogućnosti za sve.

U UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima navodi se kako „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“. Što mislite, koliko se to pravo danas poštuje u svijetu? Stječe se dojam kako je na nekim područjima „sasvim normalno“ da ljudi jedne ili više religija budu permanentno ugnjetavani...

Ljudi koji čvrsto vjeruju u nešto ne bi se trebali osjećati ugroženi time da su pored njih neki koji ne vjeruju ili imaju neki drugi sustav vrijednosti ili vlastiti pogled na smisao postojanja. Uzurpacija tuđih sloboda, bila ona na kolektivnoj ili individualnoj osnovi za mene je, između ostalog, i posljedica opće neizvjesnosti i nesigurnosti koja dominira današnjim globaliziranim svijetom. Ljudi koji nisu sigurni u vlastita vjerovanja najčešće su oni koji su isključivi i koji bi silom nametali vlastiti svjetonazor. Ljudi se plaše i onoga što ne znaju i to je idealna kombinacija koja rađa atmosferu u kojoj se sa sumnjičavošću i neprijateljstvom gleda na svaku razliku. Strah od promjena koje donosi novo vrijeme koje relativizira sve, stvara osjećaj nesigurnosti kolektivnih identiteta koji postaju predatorski i koji se okreću protiv manjina koje počinju doživljavati kao opasnost za vlasti bitak. To su najčešće neopravdani i iracionalni strahovi, ali se oni nerijetko i zbog političkih ciljeva sustavno promoviraju.

Problem s uskraćivanjem vjerskih kao i svih drugih sloboda nije u tome da se uskraćuje pravo nekom svjetonazoru da se manifestira u nekom društvu, nego što se iza toga krije diskriminacija i isključivanje pojedinaca, građana ili čitavih skupina. Ta isključujuća praksa prema kojoj se neko marginalizira, uskraćuju mu se njegova građanska prava, kao npr. pravo na rad samo zbog njegova iskazivanja vjere treba biti problematična u slobodnim društvima. Uvjetno rečeno, nije problem, što je netko protiv neke ideje ili čak vjere - u slobodnom društvu sve ideje podliježu kritici - problem je kada se ljudi koji nose te ideje ili vjerovanja počnu progoniti i marginalizirati. To vodi u diskriminaciju i sistematsku nepravdu.

U tom smislu, imam potrebu ovdje skrenuti pozornost na jednu pojavu za koju mislim da je relevantna, a koja se često previđa kada govorimo o ovoj temi. Naime nije dobro, a to se sve češće događa s muslimanskim useljeničkim manjinama u Europi, da se rasprava o njima svodi na njihova ljudska prava, točnije vjerska prava, a da se zanemaruju njihova građanska prava.

Svaka moderna država bi trebala svakom svom građaninu i građanki jamčiti sva njihova ljudska i građanska prava i ljudi ne bi trebali biti diskriminirani na bilo kojoj razini zbog onoga što odluče da vjeruju.

Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, možemo li reći da vjerske slobode u pravom smislu ovdje postoje?

Naše društvo je nakon pada komunizma i sustavnog potiskivanja vjere i vjerskih zajednica iz javnog života doživjelo jedan prodor vjerskog u javni prostor. Vjerom se tijekom proteklog rata manipuliralo, njom se i danas politizira. Očito je kako ima dosta nesnalaženja u našem društvu kada se govori o mjestu vjere u javnom prostoru, kao i samom poimanju koncepta sekularnog društva i sekularne države. Mi živimo u toj famoznoj tranziciji koja, čini se, treba trajati vječno. Sve nam je, kako kažu naši stari, na vršaju. I na pitanju vjerskih sloboda, ali i sloboda uvjerenja, mi trebamo još jako puno raditi i to se vidi na brojnim otvorenim pitanjima s kojima smo se susreli u posljednje vrijeme. Samo Islamska zajednica se proteklih mjeseci bavila pitanjem zabrane nošenja marame na radnom mjestu ili nošenja brade u graničnoj policiji i brojnih drugih primjera pokušaja uspostave sistemske diskriminacije na vjerskoj osnovi.

Kako komentirate, nažalost česte, napade na vjerske objekte, vjerske službenike, ali i same vjernike na bh. tlu?

Nažalost, imamo sve češće napade u našoj državi koji se mogu okarakterizirati kao napadi, pa i zločin iz mržnje. Naše zakonodavstvo prepoznaje takve zločine kao posebnu kategoriju ili u nekim slučajevima kao otežavajuću okolnost. Ipak, često se događa da se takvi napadi ne tretiraju adekvatno. Policija, pa i tužiteljstvo se radije odlučuju na brzo procesuiranje koje nije teško dokazati, pa se tako događa da se zločini i napadi iz mržnje procesuiraju kao prekršajna djela.

Ono što je dobro i što je evidentno, barem kada je riječ o napadima na vjerske objekte, jest zajednički stav svih tradicionalnih vjerskih zajednica i Crkava u Bosni i Hercegovini koji već duže imamo, a kojim se svaki put takvi napadi zajednički osude. Za ovo imamo zahvaliti našem Međureligijskom vijeću i mislim da je to jedan od načina na koji se s ovim problemom možemo nositi. Među vjernicima i vjerskim zajednicama ne bi trebalo biti dvojbe da oni koji takva gnusna djela čine to ne čine u ime Boga i vjere.

Bosna i Hercegovina je osigurala kontinuitet pravnog lica Katoličkoj Crkvi, Islamskoj zajednici u BiH, Srpskoj pravoslavnoj Crkvi i Jevrejskoj zajednici BiH te im jamči pravo da slobodno uređuju vlastitu organizaciju, uz puno poštivanje prava na slobodu savjesti i vjere. Je li samo to dovoljno što se od države može očekivati?

Nažalost, Islamska zajednica nije potpisala ugovor s državom. Takav ugovor već imaju Katolička i Pravoslavna Crkva, što je dobro ali, koliko znam, i u implementaciji tih ugovora ima jako puno izazova. I to nam govori puno o  tome kako se na ovom planu treba i može uraditi još puno toga. Za početak bi bilo dobro da se ova pitanja ne politiziraju i da se i na taj način dokaže princip sekularnosti i ravnopravnosti svih koji se tako glasno zagovara u našoj državi.

Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma te relativizma i ateizma. Prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?

Isključivost svake vrste je podjednako opasna. Mislim da je svima jasno kako problem uskraćivanja prava na vjeru ili uvjerenje dolazi onda kada jedan vrijednosni sustav preraste u ideologiju koja uzurpira pozicije moći i koja onda vlastiti svjetonazor nameće kao jedini ispavan svima koji bi da žive u toj državi ili društvu. Netko je rekao kako narod koji tlači druge ni sam ne može biti slobodan. Isto važi i za vjerske ili ideološke kolektivne identitete. Kada se stavovi počnu silom nametati, točnije kroz sustav dobro osmišljenih diskriminirajućih prepreka za onoga tko misli ili vjeruje drugačije, ne samo da će žrtve diskriminacije živjeti u nepravdi nego čitavo društvo pa i oni koji pripadaju većinskom i dominantnom svjetonazoru neće biti istinski slobodni. Toliko puta kroz povijest uvjerili smo se da su sveopći napredak imala samo ona društva koja su pokazala neophodnu širinu da stvore prostor za slobodnu koegzistenciju različitosti svih vrsta, a da je isključivost i netolerantnost uvijek stvarala samo nove sukobe.

Također, svjedoci smo i brojnih progona s kojima se suočavaju razne vjerničke skupine – poput različitih kršćanskih denominacija na Bliskom istoku i Africi ili muslimana iz naroda Rohingya. Što je potrebno učiniti kako bi se i njima zajamčila vjerska sloboda?

Mislim da bi za početak bilo dobro da kada govorimo o progonima ljudi bilo gdje ne nastupamo s pozicija „naših“ i „njihovih“. Onaj komu se nepravda čini je u Božjoj zaštiti, tako je barem muslimane učio posljednji u nizu poslanika i vjernici bi trebali biti na njihovoj strani. U Burmi ili Mianmaru ne progone „muslimane“, prije toga progone se ljudi, jedan nedužan narod. Muslimani ne mogu tražiti prava za sebe u nekim većinski kršćanskim zemljama Zapada ako nisu ista takva i veća prava spremni osigurati svojim sunarodnjacima kršćanima ili drugim manjinama u većinski muslimanskim zemljama.

Poruka pape Franje povodom nedavnog Svjetskog dana mira koju je posvetio zaštiti prava izbjeglica i imigranata, žrtvama globalnih progona je nešto što bi nas sve trebalo ohrabriti.

Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za našu bh. svakodnevicu?

Najviše bih kao građanin ove zemlje volio da, ako ne ja, onda moja djeca dožive dan kada će Bosna i Hercegovina biti ono što je bila stoljećima, simbol multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, primjer suživota i interkulturalnosti. Da bi se to dogodilo, mi svaki dan u svemu što radimo trebamo revnosno promovirati vrijednosti koje između ostalog simbolizira i Svjetski dan vjerskih sloboda.