S. Marija Banić, vrhovna glavarica Družbe sestara Služavki Maloga Isusa

Važno je kao nadbiskup Stadler s Božjom pomoću dati evanđeoski odgovor trenutku u kojem živimo


U povijesnom hodu Crkve u Hrvata bit će zabilježeno da je 2018. – godina jubileja sluge Božjega Josipa Stadlera: 175 ljeta od rođenja, 150 od svećeničkog ređenja i 100 od preminuća.

Razgovarao: Josip Vajdner

U tom povodu, razgovaramo s vrhovnom glavaricom Družbe sestara Služavki Maloga Isusa s. Marijom Banić. Časna Majka s. Marija Banić rođena je 7. rujna 1956. u Donjem Docu od oca Gojka i majke Nevenke, kao treće od šestero djece, u vjerničkoj obitelji koja je neprekidno kroz 300 godina davala svećenika. Tako i s. Marija ima brata svećenika – don Ivana i prvog rođaka don Jakoslava. Nakon osnovne škole, koju je pohađala u rodnom mjestu, stupila je u Družbu sestara Služavki Maloga Isusa. U Omišu je završila opću gimnaziju te otišla u novicijat u Dubrovnik i 6. siječnja 1978. položila prve zavjete. Zatim je godinu dana radila u staračkom domu u Meratama u Italiji, a potom otišla na studij pedagogije zvanja na UPS-u gdje je postigla licencijat. Doživotne zavjete položila je 29. siječnja 1984. Po povratku iz Rima radila je kao odgojiteljica najprije kandidatica, a zatim novakinja. Godine 1988. otišla je u misije u Ruandu gdje ostaje do 1994. kada se zbog ratnih strahota morala vratiti u domovinu. Po povratku ponovno je bila odgajateljica. Također, bila je savjetnica i zamjenica s. provincijalke u provincijalnoj upravi Splitske provincije, potom savjetnica u generalnoj upravi, a od ovog ljeta obnaša dužnost vrhovne glavarice.

Poštovana s. Marija, ova 2018. jest godina jubileja sluge Božjega Josipa Stadlera: 175 ljeta od rođenja, 150 od svećeničkog ređenja i 100 od preminuća. Koji je zapravo smisao obilježavanja ovih obljetnica?

Smisao obilježavanja ovih Stadlerovih obljetnica prvenstveno je zahvala Bogu za dar života i poslanja sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera. Zahvala Gospodinu koji ga je milosno i providonosno vodio svojom očinskom rukom od najranijeg djetinjstva do prelaska u nebesko kraljevstvo gdje ga je primio kao dobrog i vjernog slugu. Obdaren od Gospodina naravnim i milosnim darovima, nadbiskup Stadler se potpuno predao u ruke Božje i spremno prihvatio djelo služenja u Crkvi, osobito prema bližnjima, onim najmanjima, najpotrebnijima. Otvoren poticajima Duha i prosvijetljen njegovom milošću, kao svećenik i nadbiskup očima vjere prepoznavao je znakove vremena u kojem je živio, te je spremno odgovorio na potrebe Crkve. Pretočio je evanđelje u svagdanji život živeći za izgradnju povjerene mu nadbiskupije i dobro dragog mu puka. Bio je dar neba Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Crkvi u Hrvata i općoj Crkvi.

Ove obljetnice su ujedno prigoda za još bolje upoznavanje Stadlerove duhovne veličine i življene svetosti, te poticaj da budemo istinski nasljedovatelji života i djela Božjeg ugodnika sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera, a isto tako da se preispitamo koliko smo kao nasljednici njegove duhovne baštine vjerni idealima koje je on živio i životom svjedočio.

Što Vaša Družba, ali i Katolička Crkva u Hrvata može iščitavati u ovim Stadlerovim jubilejima?

Nije riječ samo o posvješćivanju povijesnih nadnevaka, nego o tome da se ponovno prisjetimo puta što ga je prošao sluga Božji nadbiskup Stadler, od rođenja do blažene smrti, kao Božji čovjek, uzorni svećenik i pastir Vrhbosanske nadbiskupije. U njemu otkrivamo iskru Božjeg nadahnuća, ideale koje je otvorenim srcem prema Božjim poticajima usvajao i živio, te Božjim Duhom i bistrinom uma poduzimao i izvodio.

Ovi Stadlerovi jubileji potiču nas sestre Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, koju je nadbiskup Stadler osnovao 1990. u Sarajevu, da se preispitamo kako ostvarujemo karizmu koju je Stadler od Duha Svetog prosvijetljen primio kao Božji dar i nama predao u baštinu, i da je još radosnije, s novim žarom i s velikom ljubavlju živimo, te da osluškujemo ono što nam Duh Sveti govori i to spremno izvršimo. Isto tako da kao Stadler u svoje vrijeme i mi čitamo znakove vremena i tražimo načine kako služiti čovjeku danas, i da poput njega na sve moguće načine tkamo vezove ljubavi prema svemu onome što je u ovome svijetu siromašno, bolesno, zapušteno, prezreno, odbačeno, vrijedno samilosti i ljubavi. To je danas zadatak njegovih duhovnih kćeri sestara Služavki Malog Isusa.

Primjer radikalnog življenja sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera kao svećenika i vrhbosanskog nadbiskupa primjer je svima kako se služi Bogu i narodu. Po uzoru na Isusa Krista koji nije došao da Mu služe, nego da služi, i nadbiskup Stadler je bio sluga svih, živio je za Crkvu, za izgradnju nadbiskupije, za dobro povjerenog mu puka. Služio je na najrazličitije načine: dijeljenjem sakramenata, molitvom, propovijedanjem evanđelja, katehezom, poučavanjem, savjetom, služenjem i pomaganjem siromašnima, bolesnima, bez razlike na vjeru i narodnost. Maštovitost Stadlerove pastirske ljubavi i brige, i danas dok slavimo 175 ljeta od njegova rođenja, 150 od svećeničkog ređenja i 100 od preminuća, poziv je svim kršćanima da po uzoru na njega otkrivaju i otvaraju nove putove za novi navještaj duha evanđelja u različitim kulturama i društvenim sredinama u kojima žive i djeluju. Isto tako da po Stadlerovu primjeru velikodušnosti gaje i svjedoče svim žarom veliku ljubav prema svojem narodu istinski poštujući dostojanstvo svake osobe.

Često se tužimo kako su današnja vremena teška. No, životni put nadbiskupa Stadlera ispunjen je i u doslovnom i u prenesenom značenju: „krvlju i znojem“ te siromaštvom. Možemo li komparacijom izvući neke pouke za danas?

Današnje vrijeme jest teško, bremenito, zamršeno i puno izazova. Na to utječu vanjske i nutarnje, domovinske i svjetske prilike i okolnosti. Stara je istina: Svako vrijeme ima svoje breme. Bilo je teško u Stadlerovo vrijeme, u kontekstu onog vremena, ali i današnje vrijeme ima svoje teškoće. Jedno je bitno i nepromjenjivo, a to je da nam je Bog na prvom mjestu, kao što je bio sluzi Božjem nadbiskupu Stadleru te da kao on s Bogom računamo i prema Njemu sve mjerimo. Važno je kao nadbiskup Stadler uočiti čas Božjeg pohođenja i s Božjom pomoću dati evanđeoski odgovor trenutku u kojem živimo živeći svaki trenutak na najbolji evanđeoski način, utiskujući mu Božji pečat.

Stadler je već u djetinjstvu naučio što je križ siromaštva, koliko trpe siromašni ljudi. Gospodin mu je zarana dao iskusiti bol, patnju i ostavljenost. Kad je imao deset godina, u istoj su mu godini umrli otac, majka i najstarija sestra. Ostalo je u obitelji šestero djece bez roditelja i bez igdje išta. Prodala im se i kućica. Brigu za siročad preuzele su plemenite brodske obitelji. Ovo životno iskustvo dat će pečat cijelom Stadlerovu životu. Ono će biti dovoljan i pravi razlog da njegov život bude djelotvorna ljubav, da mnogima bude sirotinjski otac i majka. Plan Božje providnosti preko njegovih skrbnika vodili su ga kroz školovanje, preko Požege i Zagreba do Rima gdje ga je zagrebački nadbiskup Haulik kao bogoslova poslao na studij teologije. U Rimu je zaređen za svećenika, te je postigao doktorat iz teologije i doktorat iz filozofije.

Stadler je došao u Sarajevo kao prvi vrhbosanski nadbiskup praznih ruku, ali je donio veliku dušu, čvrstu vjeru, pouzdanje u Boga i Majku Mariju, jedan neslomljiv značaj, vatren, jak, i jednu ljubav bez granica prema Bogu i bližnjemu. Iako je činio velika djela, patnja i siromaštvo Stadlera su pratili cijeli život. No, to mu nije bila zapreka da kao nadbiskup apostolskim žarom, čvrstom vjerom i oslonjenošću na Božju providnost razvija u Bosni razne djelatnosti: na vjerskom, duhovnom, prosvjetnom, kulturnom, nacionalnom i karitativnom planu, zauzimajući se za Božju stvar i dobro povjerenog mu puka.

Tijekom zadnjih ratnih stradanja u BiH je mnogo kuća i zdanja porušeno, uništeno, oteto, a puno ljudi pogođeno stradavanjem, protjerivanjem, otimanjem vlastitog doma i nasljeđa, siromaštvom, strahom, prazninom, bolešću, poniženo, bez dostojanstva i osnovnih ljudskih prava. Kao i u Stadlerovo vrijeme, i danas je na svima zadatak, osobito na crkvenim i društvenim vlastima, graditi i izgrađivati dobre, poštene i pravedne međuljudske odnose, boriti se za pravo i dostojanstvo svakog čovjeka na život, na dom i domovinu, na vjeru i uvjerenje, na kulturu i sva druga opća dobra. Svatko na svoj način i po mjeri koja mu je dana, na mjestu gdje živi i radi treba doprinositi pravednoj, poštenoj izgradnji društva. Svi vjernici trebaju zauzeto živjeti i svjedočiti svoju vjeru, nadu i ljubav. Potrebno je biti solidaran s potrebnima, zauzimati se za siromahe svake vrste, u prvom redu za rubne i obespravljene. Pred patnjom i križem koji svakoga prate treba izdržati, ostati neslomljiv, i po primjeru nadbiskupa Stadlera ostati ustrajan, strpljiv u trpljenju, i s Kristom nositi križ i svoje patnje sjedinjavati s Njegovim za izgradnju i posvećenje sebe osobno, nadbiskupije, Crkve i društva. Potrebno je ne odlaziti bez potrebe izvan svoje domovine. Valja ostati svoj na svome, biti uz Krista i s Kristom izgrađivati i posvećivati svoju domovinu, svoj narod, svoju baštinu. Tu gdje jesi, gdje živiš i djeluješ pozvan si promicati kulturu života od začeća do prirodnog svršetka, poštivati dostojanstvo svakog čovjeka i doprinositi boljitku svoje zemlje u svakom pogledu. Pastiri, svećenici, redovnici, redovnice i vjerni Božji puk moraju uz sve teškoće i nedaće biti optimistični, buditi nadu i vjeru u sebi i svojem puku, biti jedno srce i jedna duša, međusobno se pomagati i ohrabriti po uzoru na prvu kršćansku zajednicu. Naš vjernički život, kao i u Stadlerovo, tako i današnje vrijeme mora zračiti radošću i ljepotom življenja evanđelja i nasljedovanja Krista.

Ono što, uz ostalo, upada u oči iščitavajući Stadlerovu biografiju, jest da je bio veliki graditelj, ali i to da se u oskudici financijskih sredstava stalno zaduživao. Njegov je tajnik Antun Buljan zabilježio da je vapio: „Majko Božja, spasi me od dugova, a onda me možeš uzeti k sebi!“ Što to govori o prvom vrhbosanskom nadbiskupu?

To govori o Stadlerovom velikom pouzdanju u Boga i Božju providnost. On nije gradio za sebe, nego za slavu Boga i dobro bližnjega, sam je živio veoma siromašno da bi dao siromahu, ako ništa nije imao, posudio bi, a sestre su morale kriti od njega ono malo odjeće što je imao da i to ne podijeli. Kako je radio za Boga, od Boga je i sve očekivao.

Papa Leon XIII. je naredio Stadleru u buli imenovanja za vrhbosanskog nadbiskupa 1881. godine da u nadbiskupiji obnovi živu Crkvu, da najprije podigne sjemenište. U tu svrhu trebao je Stadler imati dosta novca. A nije ga imao jer je sam stanovao u židovskoj kućici kao podstanar. Stadler je jedno imao. Imao je čvrstu vjeru i bezgraničnu ljubav i pouzdanje u Boga, smisao za organizaciju poslova, te veliku energiju i nije se bojao nikakva truda. Vjerovao je u Boga koji sve daje, kad ga s vjerom, osobito pred Presvetim sakramentom, zamolimo. Zazvao je Boga i ponizno zamolio dobre ljude za pomoć. Njegovi dobrotvori su znali da on traži za dobro svoje siromašne nadbiskupije i da će u tu svrhu uporabiti dobiveni novac. Već u listopadu 1882. otvorio je malo sjemenište i gimnaziju u Travniku, iako cijela zgrada nije bila posve dovršena, dovršena je tek za nekoliko godina. Premda nije imao sredstava za gradnju, Stadler nije pristajao na ucjenjivanja ni na kompromise, njegovi su stavovi bili jasni, i nije se bojao truda u njihovu ostvarivanju. Tako je bilo i s bogoslovijom u Sarajevu. Vlada se protivila da izgradi bogosloviju u Sarajevu, htjela je da se gradi u Travniku. Stadler je odlučno ostao pri svojoj namjeri da bogoslovsko sjemenište bude ondje gdje rezidira biskup. Vlada je tada Stadleru nudila da će na svoj trošak izgraditi sjemenište, samo neka ne bude u Sarajevu, nego u Travniku, ali Stadler nije popustio. Podigao je u Sarajevu bogoslovno sjemenište i uz njega i crkvu Sv. Ćirila i Metoda bez Vladine pomoći, a dobrotom dobrih ljudi. Hrvatski Dnevnik 28. rujna 1907. donosi: „Travnička gimnazija i sjemenište to je spomenik koji svjedoči pred cijelim svijetom o velikom duhu nadbiskupa dr. Stadlera, o njegovoj pastirskoj gorljivosti i o ljubavi njegovoj prema hrvatskome narodu u Herceg-Bosni.“

Izgradio je zatim u Sarajevu katedralu, kaptol i nadbiskupski dvor, te više crkava i ženskih samostana, osobito ubožnice i ekonomije za Družbu sestara Služavki Malog Isusa koju je ustanovio. Stadler je podigao zdanja koja i danas stoje i svjedoče o njegovoj živoj vjeri i neumornom apostolskom radu. Biskup Strossmayer na Malu Gospu, 8. rujna 1896. u propovijedi prigodom posvete sjemenišne crkve Sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, zapanjen nad Stadlerovim djelom, nazvao je Stadlera Thaumaturgom, čudotvorcem, jer je gotovo iz ničega stvorio u Bosni tolika velika djela.

Mnogi mu nisu proricali dobro zbog dugova, čak su ga tužili u Rim, a nadbiskup je govorio: „Providjet će Bog.“ A dobri Sv. Otac Pijo X. pohvalio je nadbiskupovo veliko pouzdanje u Boga proročanskim riječima: „Ako imamo dugova, i platit ćemo ih.“ I zaista Bog je nadbiskupu Stadleru na čudesan način pomogao. Staderovi tajnici vlč. Marko Tvrtković i vlč. Ante Buljan su kao očevidci opisali čudesni događaj s parobrodom Imakulata iz Dubrovnika, kojemu je Stadler dao ime i bio suvlasnik, a kasnije i vlasnik. Godine 1918., nešto prije pola godine od Stadlerove smrti, kad je cijena parobroda porasla, došli su u Sarajevo isti trgovci koji su 1901. godine sa Stadlerom pregovarali oko imena ovog parobroda, s namjerom da im ga Stadler proda. Stadler, dobar poznavatelj tržišnih cijena i vrstan matematičar, povoljno im je prodao parobrod pa je dobivenim novcem mogao prije svoje smrti pokriti sve svoje dugove. Nakon što je ugovor o prodaji potpisan i transakcije provedene, a trgovci otišli, Stadler je pred Tvrtkovićem ski­nuo svoju biskupsku kapicu i zanosnim glasom povikao: „I tako si mene, o Imakulata, spasila od dugova. Vječna Ti hvala!“ Tvrtković se tada sjetio Stadlerovih prijašnjih bolnih uzdaha zbog dugova i molitve: „Majko Božja, spasi me od dugova, onda me možeš odmah sebi uzeti!“ Imakulata ga je zaista spasila od dugova i na svoj dan, 8. prosinca 1918. godine, povela u kuću Očevu.

Ocrtavajući lik sluge Božjega Stadlera, naći ćemo da ga je njegov suvremenik, dubrovački biskup Josip Marčelić (1847. – 1928.) kod pape Pija X. nazvao „našim Sv. Atanazijem“. Biste li nam to mogli približiti?

Sveti Grgur Nazijanski slavio je Sv. Atanazija kao „stup Crkve“ i uvijek ga se držalo uzorom pravovjerja. I Stadler je uvijek bio spreman dati jasan odgovor baš kao Sv. Atanazije i pružiti čisti stav u obrani božanstva Kristova, prava Crkve i naroda, u pitanjima pravde. Bio je spreman da se izloži, da strada, zbog obrane vjerskih načela i svojeg hrvatskog patriotizma i narodnih prava, pred mogućnicima i vlastodršcima. Bio je čovjek jasnih načela i ravne linije, bez kompromisa i računice. Političari su ga u javnosti često napadali, a bezbošci i masoni ljuto mrzili. Austrijska ga je diplomacija pokušavala preko Vatikana ukloniti s nadbiskupske stolice: jedanput su skoro i uspjeli. Stadlerovo rodoljublje bilo je glavnim razlogom što su njegovi protivnici kod bečke Vlade i kod Svete Stolice poduzimali sve da bude maknut iz Sarajeva kako bi se tako zadao i težak udarac Hrvatima u Bosni. Ali opet Bog ga je spasio, nije ga dao papa Pio X. Naime, dubrovački bisku­p Josip Marčelić 1913. je bio kod Pape u Rimu i izvijestio ga o pravom stanju u Bosni i uzrocima svih optužbi i kleveta protiv Stadlera. Biskup Marčelić je tom prilikom rekao: „Sveti Oče, Stadler je naš sv. Atanazije!“ Tada je Papa izgovorio velike riječi u prilog Stadleru: „Manet et manebit!“ (Ostaje i ostat će!). Osim toga i kao Sv. Atanazije koji je bio strastven teolog Utjelovljenja, i Stadler se rado bavio tajnom Utjelovljenja i sestrama preporučivao da je razmatraju i proživljavaju.

Uslijed poslijeratne političke zbunjenosti i svakovrsne obespravljenosti koju doživljavaju Hrvati u BiH, sjetit ćemo se da je nadbiskup Josip Stadler bio i politički aktivan. Može li, i u kojoj mjeri, danas on biti orijentir hrvatskim političarima, napose u BiH? Koje je zapravo bilo njegovo usmjerenje?

Stadler je od djetinjstva odgajan u vjerskom i rodoljubnom duhu. Bio je sretan da su mu profesori bili vrsni stručnjaci i rodoljubi, kao Antun Mažuranić i Vjekoslav Bakulić, dok mu je gimnazijskim ravnateljem bio književnik svećenik Adolf Veber-Tkalčević. U Zagrebu je mogao pratiti i političko buđenje hrvatskoga naroda, nastupe i govore, ne samo kasnijega bana-pučanina Ivana Mažuranića nego i Starčevića i Kvaternika. Jedan kolega Nijemac s kojim je bio skupa u zavodu Germanicum u Rimu za vrijeme studija za njega je rekao da je bio „Croata ex toto corde. - Hrvat od svega srca, Hrvat čitav srcem“. Značajan je i njegov govor na prvom hrvatskom katoličkom sastanku u Zagrebu 4. rujna 1900., koji je tada u „Vrhbosni“ ocijenjen kao „govor velikoga biskupa i velikoga patriota“. Stadler je volio svoj hrvatski narod svim žarom svoje duše. Almanah Bogoslovskog zbora »Stadler«, 1896. – 1926., str. 39. donosi: „Nije se strašio reći: ´Bosnu valja pripojiti Hrvatskoj, materi zemlji.´ ... I molio se puno za nju. I poticao je svoje prijatelje da se mole za tu kršnu kćerku hrvatskoga naroda. Volio je i ljubio Bosnu prije nego je postao njezinim nadbiskupom. Kada je putovao Belgijom, dok je bio profesor, posjetio je u selu Bois d´ Haine glasovitu stigmatiziranu djevicu Louise Lateau i preporučio joj da se moli Presv. Srcu Isusovu za Bosnu ni ne misleći da će postati njezin prvi nadbiskup. ... I kasnije, kada su neki liberalci htjeli maknuti Stadlera iz Sarajeva po onoj: Promoveatur, ut amoveatur, odgovorio je nadbiskup Stadler: ´Dobro, kad vi hoćete da imate hrvatskog kardinala, i ja hoću. Ali vaš kardinal neće ići u Rim, nego će ostati u Bosni.´ I ostao je on u Bosni ljubeći je do posljednjeg časa života svojega.“

Stadler je uvijek bio vođa pravovjerne, radikalne struje među biskupima i u katoličkom životu; uvijek rodoljub; uvijek za svoje ideale spreman i u vatru i u vodu, na progone, na zatvor, na žrtve. Antun Gustav Matoš 7. i 10. studenoga 1908. u listu Hrvatsko pravo zapisuje da je prošlih dana bio u Sarajevu i tada je posjetio i nadbiskupa Stadlera. U opisu tog posjeta Sarajevu zapisuje za Stadlera: „To je pravi nasljednik Strossmayerov, s tom razlikom da je prvi starčevićanac u Bosni! – rekoh u sebi, posmatrajući jovijalnost toga jako sijedog čovjeka koji ni pred carskim Bečom nije zadrhtao. … Kao stari Rimljanin, i on je velik stvaralac, velik organizator i njegova poduzeća, počinjana malim sredstvima, zadivljuju smionost ...trgovačkog svijeta. On je svakako velik biskup i – velik karakter. Ne znam je li najbolji političar, ali je danas nesumnjivo najveći Hrvat, možda najveći čovjek u Bosni, od kojega većeg ne vidimo u savremenoj Hrvatskoj. “

Crkvene i društvene strukture, kao i sve druge strukture, moraju biti pravične i temeljiti se na prirodnom i božanskom pravu. Crkva i hrvatski političari u Bosni danas imaju isti zadatak i svetu dužnost, kao i u Stadlerovo vrijeme, da služe čovjeku koliko god je moguće više, da ga vole, da ga pravedno i istinito brane, da se zauzimaju za svoj narod, svoju domovinu, njihova dobra, a druge da poštuju. Pozvani su da se istinski zauzimaju za nepovrjedivost ljudskog života i dostojanstva svakog čovjeka, da se suprotstavljaju svakom zakonu koji napada ljudski život i njegovo dostojanstvo, da žive i djeluju po svojoj savjesti, da se zauzimaju za poštivanje vjerskih stavova, različitih kultura, da rade na izgradnji i pomicanju mira, općeg dobra, pravednosti, solidarnosti, stvarnim i cjelokupnim ljudskim potrebama.

Kako tumačite činjenicu da nisu rijetki koji Stadlera i danas, pa i u crkvenim krugovima, odbacuju i negativno o njemu govore?

Ta činjenica zasigurno svakog poštenog i dobronamjernog čovjeka, vjernika, svećenika, nadbiskupa, redovnika i redovnicu boli i žalosti. Osobito to boli danas tim više što su arhivi, i crkveni i državni, otvoreni i dostupni za istraživanje zainteresiranim znanstvenicima i ljudima koji pišu knjige i članke o Stadleru, ili se interesiraju za njegov život i djelo. Osim toga sva dostupna građa, koja se odnosi na Stadlera, temeljito je istražena u pripravi i tijekom procesa vođenog na nadbiskupijskoj razini. Popisana je, složena i u potrebnim primjercima poslana na Kongregaciju za potrebe vođenja procesa. Svi koji hoće, žele i osjećaju potrebu mogu svu tu dokumentaciju dobiti na uvid u arhivu postulature u Sarajevu. To će im doprinijeti da njihove knjige i članci budu objektivno i znanstveno potkrijepljeni, i navedene činjenice utvrđene. Neodgovorno je, nepošteno i neznanstveno pisati o njemu, ili bilo kojoj drugoj osobi ili činjenici, a bez uporabe dostupnih arhivskih izvornih materijala. Tada se događa da se neznanstveno i krivo napišu laži i poluistine, prešute neistraženu istinu, što ne služi na čast onima koji tako rade, a sve dobronamjerne i istinske Stadlerove štovatelje žalosti. Neodgovornim i neznanstvenim pristupom i pisanjem nisu postigli cilj, ne umanjuju, nego još više rasvjetljuju svetost sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera.

Negativan, i na istini neutvrđen, govor ne zaslužuje ni jedan čovjek. A pogotovo ne jedan ovakav Božji čovjek, krjepostan i svet, koji je vršio volju Božju i poslušno, sinovski izvršavao ono što mu je Sveti Otac u buli imenovanja označio da treba izvršiti. Za svojeg pastirskog pohoda Sarajevu Sveti Otac Ivan Pavao II. i papa Franjo molili su na njegovu grobu u sarajevskoj katedrali, i time mu odali svoje priznanje u ime cijele Crkve. Za njega je na nadbiskupijskoj razini pokrenut i završen proces za proglašenje blaženim i svetim, i poslan je na Kongregaciju u Rim gdje se sada vodi proces, pa je bolno da i to netko danas postavlja u pitanje.

Kao čovjek koji je „izniknuo“ iz bijede i oskudice, zbog svojega je predanoga pomaganja sirotinji nazvan „ocem siromaha“. Bismo li mogli kazati da je on – nama poznata – Majka Tereza svojega doba?

Nadbiskup Stadler je već u djetinjstvu iskusio bijedu i oskudicu, patnju i siromaštvo, ali i milosrdnu Božju ljubav i ljubav Majke Crkve. Bog ga je bio unaprijed predodredio i pripremio za službu milosrđa. Djelotvorna ljubav je obilježila njegov kršćanski i svećenički život, način crkve­nosti i pastoralno nadbiskupsko djelovanje. Duboko je razmatrao Krista u Riječi Božjoj, u euharistiji, a znao je uočiti njegovu prisutnost poglavito na licu onih s kojima se Krist sam že­lio poistovjetiti, u duhu evanđeoskog teksta Mt 25,40. U Isusovom milosrđu i služenju Stadler prepoznaje svoje poslanje i služenje povjerenom mu narodu. Ljubav prema sirotinji i patnicima bila je karakteristična Stadlerova krjepost. Osobito je bio bliz siromašnima i nezbrinutima kojih je u vrijeme njegova dolaska u Bosnu, u Sarajevu i u Bosni, bio velik broj. Ono što je bilo najbjednije oko sebe je kupio, pomagao i uzimao pod svoju očinsku zaštitu. Nezakonitu djecu, nahočad, maloumnike, siročad bez oca i bez majke, starce i starice bez hranitelja, pro­sjake, propale žene i djevojke. Već prve godine biskupovanja je dao u dvorištu kuće, u kojoj je bio podstanar, podignuti daščaru i u njoj je svaki dan sa svojim kanonicima dijelio ručak brojnim siromasima. Zimi je dao naložiti peć da se siromasi mogu ogrijati. Vrata njegova stana i srca bila su uvijek otvorena za sve. Njegov učenik i nasljednik nadbiskup Šarić za njega svjedoči: "On što god imade, za sirotinju dade." Siromasi su svaki dan dolazili k njemu za pomoć, a on im očinski pomagao. Kad bi mu nestalo novca, dijelio bi im i svoju odjeću, sve što mu se našlo pri ruci.

Stadler je uistinu bio „sirotinjski otac i majka“ ili „Majka Tereza svojega doba“. Iz te njegove ljubavi prema potrebnima, osobito onim najsiromašnijima, rodila se Družba sestara Služavki Malog Isusa, živo djelo njegove požrtvovne ljubavi. Karizma Stadlerove Družbe i Družbe Svete Majke Terezije je veoma slična.

Stadlerova duhovna ostavština ponajviše se ogleda u njegovim duhovnim kćerima – Vašoj Družbi sestara Služavki Maloga Isusa. Što nam ukratko o njezinoj „osobnoj karti“ danas možete kazati?

Stadler je našoj Družbi dao naziv Služavke Malog Isusa tumačeći sestrama kako trebaju i samim imenom sebi posvijestiti da „služeći siromašnoj djeci, služe samom Malom Isusu“. U prvim Pravilima Stadler tumači sestrama kako im je prva i glavna svrha da ozbiljno nastoje oko kršćanske savršenosti i svetosti, a druga, posebna ili vlastita, je „brinuti se za izloženu djecu ili siročad, brinuti se za žene sirote, milosrdno pomagati zapuštene siromahe“. Zatim govori sestrama da su dužne svakoga siromaha uljudno primiti kako bi primile samoga Isusa, i pomagati i one koji se stide prositi, i one koji zbog bolesti ne mogu ništa raditi. Tako su sestre po svom zvanju i poslanju pozvane biti žene Božje blizine i služavke evanđeoske ljubavi i milosrđa u ovom svijetu, osobito prema Isusovoj najmanjoj braći i sestrama.

Stadler stavlja sestrama molitvu na prvo mjesto, kao posao o kojem ovise svi njihovi poslovi, i piše im da je to onaj najvažniji posao za svaku napose i za sve zajedno, i ako taj budu dobro obavljale, obavljat će i sve druge dobro i imat će blagoslov. U Pravilima napominje sestrama da neka pobožnim životom posvuda šire miomiris Isusa Krista, te da njeguju osobitu pobožnost prema Malom Isusu. Stadlerova duhovnost i karizma i danas, 100. godina od njegove smrti, živi u Družbi sestara Služavki Maloga Isusa, u novije vrijeme i preko vanjskih suradnika Družbe Prijatelja Maloga Isusa.

Biskupijski proces za beatifikaciju sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera pokrenut je 2002., a završen 2008. kada su svi dokumenti predani u Kongregaciju za kauze svetaca. Postoje li naznake da bi ga Crkva u skorije vrijeme mogla proglasiti blaženikom?

Mi sestre Služavke Malog Isusa i svi štovatelji sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera tomu se čvrsto nadamo budući da ima uslišanja zagovorom sluge Božjeg Josipa Stadlera. No, traži se čudo izvanrednog Božjeg zahvata po zagovoru sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera, čija bi se dokumentacija poslala Kongregaciji u Rim i kad Kongregacija prizna čudo, možemo očekivati beatifikaciju. Mi vjerujemo, molimo i nadamo se, prepuštajući sve Bogu. Sestre su Stadlera još za njegova života smatrale krjeposnim i svetim čovjekom, a i najmanju stvar koju su od njega dobile ili je njemu pripadala držale su i drže kao svetinju, kao relikviju.One su svjedoci svetosti Stadlerova života. I ne samo one, nego svi koji su ga istinski poznavali. Da nije tako, ne bi ni proces bio pokrenut.

U svojoj zadnjoj poslanici svećenstvu Vrhbosanske nadbiskupije (12. 11.1918.) Stadler je dao upute na kraju Prvog svjetskog rata. Možemo li na osnovu njegova duhovnoga lika i ostavštine iščitati „upute“ za budućnost koja nas čeka?

Stadler u svojoj zadnjoj poslanici, objavljenoj kratko iza njegove smrti, poziva svećenstvo da „djeluju među pukom kako bi se onima koji su ratom bili pogođeni izliječile rane te se u ovom prijelaznom vremenu spriječila anarhija i bezakonje, a prihvatilo stanje kakvo je nastalo“. Imajući pred očima ovu činjenicu, Stadler kao pravi pastir poručuje svom svećenstvu: „Novo doba, sa svojim silnim preokretima na državnom i socijalnom području, nameće osobito nama svećenicima novih dužnosti i veliku odgovornost pred Bogom i narodom. Ako smo do sada radili mlitavo, treba odsele da upremo svim silama; ako smo pak dosada vršili svoju dužnost prema Crkvi i narodu, treba da sada svoj rad i svoju revnost potrostručimo.“

Na osnovu Stadlerova duhovnoga lika i djelovanja zaključujemo da je u njegovo doba, a tako i danas, a zasigurno će biti i u budućnosti, aktualna uputa kako je potrebno, dobro i sveto vršiti volju Božju u svojem životu, žrtvovati se za vjeru, za Crkvu i domovinu, za čovjeka svojeg vremena, osobito onog ugroženog, obespravljenog, protjeranog, siromašnog, napuštenog, i to konkretnim djelima ljubavi, primjerice kroz projekte humanitarnog i socijalnog karaktera. Postoji po svem svijetu, pa tako i u Bosni, osobito nakon strašnog zadnjeg rata i poslije ratnih previranja, narod koji čeka zauzete svećenike, redovnike, redovnice i vjernike. Tu su osobe koje su izgubile vjeru i nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe, oni koji osjećaju prazninu u srcu, muškarci i žene u traženju smisla života, oni koji žeđaju za Bogom, za vjerom i istinom, za slobodom, koji su željni mira i pravde. Očekuju se od svih nas konkretne geste ljubavi kroz molitvu, kroz prihvaćanje i blizinu siromašnima. Potrebna je angažiranost u djelima karitasa, u naviještanju evanđelja, u uvođenju u molitveni život onih koji teže intenzivnijem duhovnom životu, te prilagodba današnjim potrebama evangelizacije. Stoga bi se biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici trebali približiti čovjeku, biti uz ljude, uočavati njihove potrebe, vidjeti što jedu i piju, u kakvim uvjetima žive. Veliki je to zadatak i poziv da jedni drugima pomognemo, da svatko prema svojim mogućnostima doprinosi naviještaju Radosne vijesti i poboljšanju kulture života. Uzajamnom pomoći možemo lakše izdržati nevolje, ostati nepokolebljivi u vjeri, nadi i ljubavi, njegujući svoju vjeru i uvjerenje, poštujući druge. Žrtvu, križ i trpljenje treba strpljivo s Kristom nositi i sjedinjivati s Njegovom žrtvom na križu za naše spasenje i posvećenje. Bez križa ništa se velikog i svetog ne može dogoditi. Voljeti svoju zemlju, svoj dom, svoju nadbiskupiju i cijelu Crkvu, biti aktivan i u Crkvi i u društvu vjerom i djelima, te svjedočanstvom uzornog ljudskog, vjerničkog života izgrađivati i svoju nadbiskupiju i zemlju u kojoj si rođen i koju ti je Gospodin darovao. Poštujući druge i dajući im svojim uzornim životom razlog nade koja je u tebi.

Potrebno je po uzoru na velikog Stadlera biti otvoren Božjem Duhu i poučljiv njegovim poticajima, i u toj pozornosti osluškivati volju Božju i potrebe svijeta, pretvoriti ovo vrijeme u istinski kairos, Božje vri­jeme bogato milošću i preobraženo evanđeljem nade. Treba graditi nove odno­se između naroda i kultura koji su u ovom razdoblju obilježeni silnim teškoćama. Potrebno je svojim zauzetim i dosljednim vjerskim životom doprinositi da i danas Crkva zablista u svoj svojoj ljepoti i svetosti.

Sluga Božji Stadler preminuo je 8. prosinca 1918. u dobi od 76 godina života, 50 godina misništva i 37 biskupstva. Možemo li se mi danas duhovno „okoristiti“ njegovim posljednjim danima? (pitanje koje možete izostaviti)

Stadler je sve primao iz Božje ruke. Trudio se biti sav Božji i savršeno izvršiti volju Božju, ali s Božjom pomoći jer je bio svjestan svoje ljudske krhkosti. Suobličenje s Kristom je bio njegov ideal za kojim je težio čitavog života.

Na blagdan Presvetog Srca Isusova, 8. lipnja 1918. svečano je proslavio zlatomisnički jubilej. U rujnu nadbiskupovo zdravlje sve više se pogoršavalo. Naše s. Vjekoslava i s. Adela kroz njegovu bolest i u zadnjim časovima života nastojale su mu pomoći i olakšati njegove tegobe koliko su mogle.

Na blagdan Bezgrješnog začeća, Bezgrješne koju je toliko štovao i za pomoć molio, osjećao se loše, te je zatražio da mu se podijeli bolesničko pomazanje koje mu je predvečer podijelio generalni vikar Stjepan Hadrović, u prisutnosti sestara i ukućana. Navečer u 10:15 sati predao je svoju svetu dušu Bogu, a prije toga je rekao: „Isuse! Bože moj! Marijo!“ Znakovito i milosno vrijeme jer je on u to vrijeme (10:15 sati) imao običaj svaku večer blagoslivljati na sve četiri strane svoje sestre i cijelu svoju nadbiskupiju. „Umro je sveto, kako je sveto živio“, zapisuje pater Hammerl koji ga je dobro poznavao.

Stadler se poput Bezgrješne stavio Bogu na raspolaganje živeći jedino za Božju slavu i spas bližnjih. Živio je očiju uvijek uprtih u Boga i zagledan u čovjeka u kojem je nazirao sliku Božju, bio je bliz Bogu i čovjeku. Postojan u molitvi, neumoran u radu, uvijek spreman služiti braći, strpljiv i nepokolebljiv u patnji i križevima. Svijetlio je, svijetleći izgarao i ostavio svijetli trag iza sebe. Hrabro i ustrajno je išao Božjim putem, ususret kući Oca nebeskoga, a Gospodin su ga i Bezgrješna Djevica u nju poveli.

Nama je njegov život i sveta smrt svjedočanstvo da se isplati potpuno staviti u Božje i Marijine ruke, te poticaj da radosno i veselim srcem služimo Malom Isusu u Njegovoj najmanjoj braći.