Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Dajana je rođena 1991. u Banjoj Luci gdje je 2009. završila medicinsku školu. Njezin rad u struci započeo je 2012. u Socijalnom centru Caritasa Sv. Ivan Pavao II. – Dom za starije osobe. Od sredine 2020. djeluje kao glavna medicinska sestra u ovoj ustanovi te ima višegodišnje i bogato iskustvo u radu s bolesnicima i drugim osobama u potrebi.

Upravo zato bila je izvrsna sugovornica na pitanja koja za cilj imaju senzibiliziratidruštvo za potrebe bolesnika, ali i saznati kako različiti ljudi doživljavaju bolest te što o svemu kažu oni kojima je posao biti uz ljude treće životne dobi...

Poštovana, recite nam na početku, prema Vašem dugogodišnjem iskustvu, iz prve ruke što je to bolest i tko je bolestan čovjek?

U riječi „bolest“ sadržana je riječ „bol“. Znači, bolest karakterizira neka fizička ili psihička bol, odnosno neka fizička ili psihička tegoba koja ograničava osobu u svakodnevnom životu ili umanjuje njezinu kvalitetu života, te zbog toga zahtijeva (stručnu) podršku, razumijevanje i suosjećanje drugih ljudi.

Tjelesna bolest je ona najočitija. Kada se govori o bolesti, često zanemarujemo činjenicu da neka oboljenja nisu očita na prvi pogled. Međutim, ista jednako tako uzrokuju bol i ograničavaju osobu u kvalitetnu životu.

U današnjem ubrzanom svijetu stječe se dojam kako oni koji su nedovoljno aktivni, odnosno ne pridonose takvom stilu života nisu poželjni. I pored velika napretka znanosti, veliki broj osoba – bolesnih, starih, siromašnih, onih koji svojim fizičkim izgledom ili stavovima ne udovoljavaju nametnutim standardima – osjećaju se isključenima iz društva. Često se osjećaju usamljenima, pa čak i nevidljivima, kao da ne postoje.

Oni koji su napustili posao njegovatelja rekli su da je to težak križ. Koji su Vaši motivi za rad s bolesnima?

Posao skrbi o bolesnim osobama, radite li kao medicinska sestra/medicinski tehničar ili njegovatelj, je težak: psihički i fizički. Na prvi pogled u tom radu dominiraju, prije svega, negativni aspekti ljudskog života koji će vjerojatno jednog dana zadesiti sve nas: prolaznost, ovisnost o drugom, bol, patnja, smrt...

Ukoliko taj posao obavljate samo „mehanički“, on će vas brzo iscrpiti, istrošiti. S takvim stavom imate dojam kako samo dajete, a zauzvrat ništa ne dobivate, odnosno – ne vidite neki napredak. To je, međutim, jednostrana perspektiva rada s bolesnicima. Ovaj posao, kao i svi ostali, ima svojih pozitivnih i negativnih aspekata.

Ja sam odgojena u obitelji gdje se pomaganje drugom u potrebi podrazumijevalo i poticalo. Preko moje bake, koja je bila medicinska sestra, shvatila sam kako je to plemenit poziv. Zbog nje sam odlučila upisati i završiti medicinsku školu.

Kao vjernica znam kako me je Bog vodio prema ovom pozivu. Ta spoznaja daje mi sigurnost te su svi izazovi, kaopandemijakoronavirusa, manje teški, odnosno lakše podnošljivi.

Ovaj mi poziv omogućuje, također, osobni i profesionalni razvitak. Radeći s bolesnicima, drugim kolegama, liječnicima te članovima obitelji, od svih njih učim, pokušavam unaprijediti svoje vještine i proširiti svoje obzore kao osoba i kao zdravstvena djelatnica.

Nije potrebno samo nahraniti i presvući…Recite nam što sve uključuje skrb o bolesnim ljudima? Je li sreća u darivanju, pa makar to i ne bile materijalne stvari? Pomogne li lijepa riječ?

Bitno je da se bolesnu osobu ne svede samo na njezinu bolest i njezine tjelesne potrebe. U skrbi i njezi bolesnika treba uzeti u obzir sve ono što osobu čini ljudskim bićem, stvorenim na sliku Božju. Bolesne osobe jednako kao zdrave imaju svoje potrebe, navike, želje, maštanja, strahove. Njegu bolesnika/starije osobe možemo bitno unaprijediti ukoliko je upoznamo: njezine navike, što je čini sretnom ili manje sretnom, neke važne događaje iz prošlosti i sadašnjosti bolesnika (ne ulazeći u intimu dotične osobe). Zbog toga je iznimno važna suradnja s članovima obitelji: gdje god i kad je god moguće iskustva razmijeniti s rodbinom. Sve to treba omogućiti individualni pristup bolesnoj osobi kako bi se ona osjećala prihvaćena, sigurna i jedinstvena.

Primjerice, osobe s demencijom često ne prepoznaju medicinske sestre ili njegovatelje, iako su svaki dan s njima, ali reagiraju pozitivno na osmijeh, nježan dodir po kosi, blagi ton glasa ili na aktivnosti koje su u prošlosti voljele obavljati.

Kako bolesnima govoriti o Bogu ako se oni pitaju „zašto baš ja“ te se uspoređuju sa zdravim ljudima koji su možda i stariji?

Iz mog iskustva mogu reći kako bolesnici koji su vjernici, rijetko postavljaju takva pitanja. Većina njih, i u najvećoj boli, osjeća Božju prisutnost. Tako je jedna baka, sada već pokojna, koja je trpjela konstantne bolove, stalno molila Žalosnu krunicu. Na upit zašto moli samo Žalosnu krunicu, ona je odgovorila da joj je lakše kada dijeli svoju bol s Isusom koji je zbog nas trpio.

Druga gospođa, teško bolesna ali lucidna, zahvaljuje Bogu što joj bolest nije pomutila um te i dalje može uživati u svojim knjigama!

Ima mnogo sličnih primjera gdje mi zdravi, mi koji se skrbimo o bolesnicima, crpimo snagu iz čvrste vjere bolesnih osoba!

Kod nekih bolesnika koji nisu vjernici mogu se pojaviti različiti osjećaji, i to različitih intenziteta: od ljutnje, čak agresije, pa sve do depresije.

Drugi bolesnici kada postavljaju takva pitanja, zapravo ne očekuju neki konkretan odgovor. Oni, prije svega, žele to „izbaciti“ iz sebe.

Zajedničko je i jednima i drugima, razgovor s drugom osobom donosi određeno olakšanje, odnosno smirenje.

Neki su bolesnici zahvalni, možda i ne možete primijetiti da trpe, dok drugi stvaraju probleme osoblju u domu i rodbini te svima s kojima se susreću. Što mislite da je najvažnije u bolesti, nemoći i starosti?

Navodim neke, po mom mišljenju, najvažnije: poštivati uvijek dostojanstvo osobe; pronaći individualni pristup – svaka je osoba jedinstvena; naći vremena za slušanje – shvatiti ozbiljno njihove probleme, potrebe, strahove (iako se iz naše perspektive možda ne čine tako); vjersko-duhovna podrška i pratnja umirućih; davati im osjećaj kako još uvijek zaslužuju poštovanje i ljubav; omogućiti održavanje socijalnih kontakata te osigurati dovoljan broj motiviranih i stručnih djelatnika.

Što iz iskustva susreta s mnogim bolesnicima možete kazati: razlikuju li se oni koji vjeruju u Boga od onih kojima vjera nije baš bitna u životu?

Kada govorimo o svjesnim bolesnicima, prihvaćanje bolesti i svih njezinih posljedica, kao i prihvaćanje smrti značajno se razlikuje kod vjernika i onih koji to nisu.

U većini slučajeva su vjernici smireniji, oni vide svrhu svoje patnje. Vjerujući u nastavak života, nastoje biti pomireni sa sobom i s ostalim. Oni, također, imaju veće povjerenje u nas koji se skrbimo o njima, svjesni toga da činimo što možemo, ali i da su našim ljudskim mogućnostima postavljene granice. Većinom vjernici doživljavaju smrt kao dio života, te nerijetko nama ili članovima obitelji daju jasne upute kako postupiti nakon smrti: koju svijeću zapaliti, koju odjeću odjenuti, koju krunicu staviti i sl.

Kako se odnositi prema hipohondrima koji zatrpavaju bolnički sustav nepotrebnim zahtjevima, ali i prave velike probleme njegovateljima, svojim ukućanima i radnim kolegama?

U izazovnim situacijama postavljam sebi pitanje - da je ovaj (umišljeni) bolesnik moja majka/otac/sestra/brat, kako bih se prema njoj/njemu odnosila, odnosno kako bih željela da se drugi ophode prema njoj/njemu?

Drugi pristup je - odvedem umišljena bolesnika kod uistinu bolesne osobe te je zamolim da jedno vrijeme ostane u razgovoru ili promatranju bolesnika.

Sv. Ivan Pavao II. ustanovio je Svjetski dan bolesnika prije više od 30 godina kako bi potaknuo Božji narod, katoličke zdravstvene ustanove i civilno društvo na sve veću pozornost prema bolesnicima i onima koji o njima brinu. Koji su plodovi ovoga dana nakon 30 godina?Je li se svijest o brizi za nemoćne i bolesne promijenila nabolje?

Cilj Svjetskog dana bolesnika jest poticanje svih nas na kritičko ispitivanje našeg odnosa prema bolesniku/potrebitoj osobi. Već 30 godina Papine poruke ukazuju koliko je važno da se Crkva i njezine institucije brinu o bolesnicima. Skrb o bolesnicima čin je ljubavi – milosrđa prema bližnjemu i stoga dužnost svakog kršćanina.

Svjetski dan bolesnika obilježava se na svim kontinentima te svijest o susretu s bolesnicima nije samo ograničena na katolike. Ljudi su sve više svjesni važnosti veće brige za bolesne i za one koji pate, te da svatko može dati doprinos kako bi se bolesna osoba osjećala bolje.

Kao zdravstvenom radniku važno mi je što se obilježavanjem ovog dana izražava i zahvala svim zdravstvenim i nezdravstvenim djelatnicima koji skrbe za bolesnike.Prepoznavanje našeg truda sigurno je dodatni motiv za unaprjeđenje našeg rada na dobrobit nama povjerenih bolesnika.

Međutim, i pored znatnog tehnološkog napretka na području moderne medicine, bolest i danas sa sobom često nosi obilježje stigme. Svi smo pozvani doprinijeti promjenama takvog stava, prije svega kroz naša djela.

Papa Franjo je u svojoj novoj poruci za Svjetski dan bolesnika, naslovljenojPobrini se za njega, naveo suosjećanje i milosrđe, ne kao povremeni sentimentalni osjećaj, nego kao uvijek prisutnu i djelatnu silu koja izražava samu Božju narav. Što Vi kažete?

Papinu poruku shvaćam kao poziv da mi kršćani trebamo svjedočiti Božje milosrđe, i to svakodnevno kroz duhovnu i fizičku dimenziju milosrđa, kroz opraštanje i darivanje.

Kao Caritasova ustanova, u našem se radu vodimo kršćanskim načelom da je svaki čovjek jedinstvena osoba kojoj je Bog podario dostojanstvo, bez razlike na godine, spol, vjersku, nacionalnu ili drugu pripadnost. Odatle naša obveza poštovati i štititi ljudski život od začeća do prirodne smrti i pomagati svakoga čovjeka u njegovim nevoljama.

U svakodnevnom radu promičemo kulturu života. Različite pisane smjernice kao što su Pravila ponašanja djelatnika Caritasa, Etički kodeks i Kodeks o zaštiti djece i ranjivih skupina, kao i konstantna duhovna i stručna nadogradnja osoblja osigurava motivirane djelatnike svjesne svoje odgovornosti prema Bogu, bolesniku, čovjeku u potrebi, kolegicama i kolegama.

Može li se njegovatelj „obogatiti“ tijekom procesa njegovanja bolesnika? Postaje li zahvalniji za svoje zdravlje i svojih bližnjih?

U radu s bolesnicima i starijim osobama, bitan je pozitivan osobni stav. Što duže radite, to postajete više svjesni koliko imate razloga biti zahvalni i sretni. Kada sebi to posvijestite, postanete ponizniji jer se ništa ne podrazumijeva.

Pozitivan osobni stav podrazumijeva, prije svega, empatiju prema osobi koja boluje/pati, istinsko strpljenje te osjećaj odgovornosti za tu osobu.

Rijetki su pozivi kao što je njega bolesnika, koji omogućuju svakodnevno činjenje dobrih djela, rekla bih, onako usput. Naime, sve ono što činite izvan, odnosno preko redovitog opisa posla – lijepa i utješna riječ, osmijeh ohrabrenja, nekoliko izdvojenih minuta u razgovoru i slično, može osobu usrećiti – i onu koja prima, kao i onu koja daje!