Akademik Davorin Rudolf, predsjednik Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava pri HAZU-u

Velika je nevolja snašla čovjeka kojega vlastita prošlost ne poučava


Međunarodni dan mira Opća skupština UN-a ustanovila je 1981., a Rezolucijom iz 2001. on se obilježava 21. rujna. Tim povodom razgovarali smo s akademikom Davorinom Rudolfom, predsjednikom Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava pri HAZU-u.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Akademik Davorin Rudolf, rođen u Omišu 1934., redoviti je sveučilišni profesor međunarodnoga prava i međunarodnih odnosa. Sada predaje objekte i vrela međunarodnog prava na doktorskom studiju Pravnog fakulteta u Mostaru. Tijekom 1990. - 1992. obavljao je službe ministra pomorstva i vanjskih poslova u trima prvim vladama Republike Hrvatske uoči i nakon stjecanja hrvatske državne neovisnosti 25. lipnja 1991. Sedam godina je bio hrvatski veleposlanik u Talijanskoj Republici. Predsjednik je Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, te živi u Splitu. 

Poštovani akademiče Rudolfe, Opća skupština Ujedinjenih naroda (UN) Rezolucijom iz 2001. odredila je da se Međunarodni dan mira obilježava 21. rujna. Što znači ta odredba?
Proslavit ćemo 21. rujna dan kada je u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 1981. donesena Rezolucija o nenasilju, prestanku neprijateljstava i širenju kulture mira u svijetu. Nisam veliki pristalica jednodnevnih proslava jer za obilježavanje i jačanje mira nije dovoljan jedan dan. Prolazi brzo i nezapaženo. Takva je, zapravo, sudbina svih svjetskih spomendana, a ima ih više od 60, od Svjetskog dana Ujedinjenih naroda, do Svjetskog dana borbe protiv totalitarizama. Vrijednosti mira su za čovječanstvo toliko važne da bismo morali svetkovati svaki dan bez ratova u svijetu, sve dok ne prestane zadnji oružani sukob i masovno iracionalno umiranje ljudi..

Nobelovac Willy Brandt kazao je: „Mir nije sve, ali bez mira sve je ništa.“ Što bi ljudi s ovdašnjeg podneblja mogli kazati o tomu?
Mir je sve, a ako nema mira, imamo – rat! Nažalost, povijest kazuje da u zadnjih dvjesto godina nije prošao niti jedan dan, a da se negdje u svijetu nije vodio rat. Ponekad i njih desetak istodobno. U prošlome stoljeću zbila su se i dva velika svjetska rata.

Za prostor današnje Bosne i Hercegovine u prošlosti se govorilo da je „balkansko bure baruta“. Koliko ta tvrdnja stoji i danas, te koliko je, prema Vašem mišljenju, mir doista ovdje „ugrožen“?
Barut su u BiH uvijek potpaljivali neki drugi, a ne istinska bosanskohercegovačka čeljad koja se stoljećima upinje opstati na surovoj balkanskoj vjetrometini. I motivi potpaljivača su bili tuđi. Barem kada je riječ o BiH u posljednjih stotinjak godina. Primjerice 1914. i 1992. Nažalost, to zaboravljaju brojni utjecajni političari baš u BiH, iako im je povijest ostavila poruku: velika je nevolja snašla čovjeka kojega vlastita prošlost ne poučava! Srećom, prema mojim procjenama, danas u BiH nije ugrožen mir. Ako bilo gdje u području Jugoistočne Europe izbije oružani sukob,  NATO će učinkovito intervenirati. Valja imati na umu, među ostalim, da je u jugoistočnome dijelu Kosova izgrađena jedna od najvećih američkih (NATO) vojnih baza nakon hladnoga rata Bondsteel, u kojoj može biti stacionirano 7 000 vojnika.

Koliku ulogu su u izgradnji i očuvanju mira u BiH odigrale vjerske zajednice, poglavito Katolička Crkva?
Za održanje mira u svim društvenim zajednicama uloga vjerskih institucija je iznimno važna. Koliko znam, Katolička Crkva u BiH je uvijek, snažno, hrabro i na krajnje uvjerljiv i jasan način izražavala svoju opredijeljenost za miran i tolerantan suživot svih žitelja, neovisno o njihovoj vjeri ili narodnosti. Mudri i razboriti Vinko kard. Puljić je zajedno sa svojim suradnicima primjer ustrajna borca za mirnu koegzistenciju i ravnopravnost naroda. Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme rata u BiH, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Zagrebu bila je kandidirala banjolučkoga biskupa Franju Komaricu za dobitnika Nobelove nagrade za mir, zbog njegova silna zalaganja za mir i zaštitu civila i obespravljenih na njegovu području, posebice katolika.

Papa Franjo govori o „trećem svjetskom ratu“ koji se vodi „u dijelovima“. Kako Vi gledate na ovu postavku?
Papina tvrdnja nije točna. Pod svjetskim ratom se podrazumijeva oružani sukob u kojemu sudjeluju sve velesile svijeta. Ne vodi se u komadima. Kad ste spomenuli aktualnoga Papu, želim kazati da papa Franjo, s golemim autoritetom čelnog čovjeka Katoličke Crkve u svijetu, ne bi smio zalaziti u pitanja i probleme ravnajući se prema osobnim osjećajima. Postoji povijesna i aktualna faktografija. U hrvatskoj javnosti je, primjerice, izazvao neraspoloženje jer se upetljao u postupak beatifikacije Bl. Alojzija Stepinca na temelju nekih svojih dvojbi. U raspravama o važnim pitanjima ne može se brzopletost opravdati idejom i ciljevima ekumenizma, ili željom da se preko Beograda ode u Moskvu. Vjernici su dužni ponizno slušati apostolsku predaju Papinu, a Papa ono što mu Hrvatska Katolička Crkva kazuje o svome mučeniku.

Što mislite da je ključno kako bi danas bh. čovjeku (političaru) mir postao „stanje uma“?
Uvesti striktnu primjenu osobne političke, ali i kaznene odgovornosti za proratne djelatnosti nositelja državnih, vojnih i političkih funkcija.

U posljednje vrijeme nerijetko jeku ima tzv. „huškačka politika“. Kome je rat u cilju, i mislite li da bi do njega (ponovno) moglo doći na ovdašnjem području?

Utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Ostajanje bilo koje države izvan EU-a i NATO-a, pa i BiH, uvijek ostavlja u toj državi prostor za rješavanje internih prijepora oružanim sukobima. Primjerice, u razmiricama nacionalnih skupina pučanstva oko unutarnjeg ustrojstva zajedničke države. I za sukobe sa susjednim državama. Zbog toga sam uvijek – osobito dok sam obavljao funkcije ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske – snažno zagovarao učlanjenje države Bosne i Hercegovine u europske i euroatlantske integracijske cjeline, Europsku uniju i NATO. NATO je sigurnosni kišobran, u okvirima toga saveza od osnutka do danas nije se vodio nikakav rat.

Pošto je ovo razgovor o miru, dopustite da istaknem: BiH je danas krajnje specifična konfuzna država u svijetu, jer ju je takvu kreirala međunarodna zajednica. I danas je u BiH Zapad duboko angažiran, a da ne zna što bi s tom zemljom. Pogledajte učinke dobro plaćenih visokih predstavnika međunarodne zajednice za BiH. Dopustili su tolike promjene u Daytonskome sporazumu iz 1995. da se više ne može ni prepoznati. Složili su se s „čuvenim“ diskriminacijskim Izbornim zakonom BiH koji jest demokratski u unitarnoj državi, ali nije u multinacionalnoj u kojoj bošnjački narod dominira, jer je najbrojniji. Nažalost, premda u bh. državi ne može funkcionirati načelo „jedan građanin – jedan glas“ na izborima, pojedine utjecajne ličnosti na Zapadu takav izborni model podržavaju. Reći ću i ovo: u Europi danas nema velikih političara poput Winstona Churchilla, Charlesa De Gaullea i Konrada Adaneuera, državnika koji poput pjesnika i filozofa imaju „jedno oko više“. Zbog toga, umjesto da se BiH integrira u Europsku uniju i u NATO što prije, birokracija u Bruxellesu gnjavi Sarajevo s gomilom pitanja i uvjeta, pa se protekom vremena provalija u gospodarstvu između BiH i razvijenih zemalja stalno produbljuje. Izračunajte, molim vas, samo jedan podatak: koliko je godina potrebito državi BiH da dostigne današnju razinu razvijenosti zemalja na europskome Zapadu. Zaprepastit ćete se. Da ne dužim: odgovornost za konfuzno stanje u BiH kakvo je danas na duši je međunarodne zajednice!


U kojem pogledu svaki pojedinac, ali i država mogu pridonijeti stabilnu miru?
Pojedinci mogu svojim javnim zalaganjem učinkovito prinositi miru ako su u javnosti, posebice europskoj ili svjetskoj, uvaženi političari, znanstvenici, književnici, umjetnici pa i sportaši. Bez tih kvalifikacija njihovo je djelovanje lokalno i bez utjecaja na svjetska zbivanja. Države su u drugačijoj situaciji. Čak i one najmanje ako pametno vrište, čuju se. A one velike utječu i kad govore sasvim tiho. Jer je svijet nakon završetka Drugoga svjetskog rata ovlastio vodeće svjetske velesile – pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a: Sjedinjene Američke Države, Rusiju, Kinu, Francusku i Veliku Britaniju, da odlučuju o suzbijanju ratova i uspostavljanju međunarodnoga mira, čak i uporabom oružanih snaga UN-a. Tome privilegiranom statusu velesila protive se brojne srednje i male države, ali bez uspjeha. Slušao sam u New Yorku, u Ujedinjenim narodima, kako se svađaju izaslanici velikih sila s predstavnicima srednjih i malih naroda. Amerikanci i Rusi iziđu za govornicu i pitaju: jesmo li mi, Sjedinjene Države i Rusija, jednako odgovorne za mir u svijetu kao i države članice UN-a San Marino, Malta ili pacifička država Nauru s 10 000 stanovnika? Odgovor je logičan: niste! Onda kažu: E, kad nismo, kad je naša odgovornost veća, moramo imati i veća prava! Nisam zagovornik privilegiranja bilo koje države u svijetu, ali zahvaljujući takvom nedemokratskom modelu današnje međunarodne zajednice, već 74 godine u svijetu u kojemu živimo nije bilo svjetskih ratova. U takvom svijetu, eto, živimo.

Važnost mira zapisana je i u Svetom pismu: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). Mislite li da je „prosječan“ katolik danas svjestan ovog „poticaja“?
U Svetome pismu su sadržane brojne pouke. Nažalost, danas nitko ništa ne čita. Zbog toga jer smo loši đaci, nama čak ni povijest nije učiteljica života.

Što je zapravo za Vas mir?
Mir je svijet bez luđaka.
Imat ćemo, dakle, mir kada na zidu psihijatrijske bolnice u Parizu napišu: „Svi su unutra!“ Sada na bolnici krupnim slovima piše: „Nisu svi unutra, nisu svi vanka!“