Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Mons. Ikić rođen je 15. kolovoza 1952. u Boću kod Brčkog. Maturirao je 1971. u Zagrebu, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1977. Studij teologije na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu apsolvirao je 1978., a na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču magistrirao je 1984. te 1988. doktorirao iz područja ekumenske teologije.

Autor je i urednik nekoliko knjiga, brojnih studijskih članaka i recenzija.

U prosincu 2019. promoviran je u počasno zvanje profesor emerit, a u službu voditelja hrvatskih katoličkih zajednica Ulm i Ehingen uveden je u ožujku 2020.

Poštovani prof. Ikiću, smrt je jedina istina ovozemaljskog života zajednička svim ljudima, u svim vremenima i bez obzira na društveni stalež. Brojni su tijekom povijesti pokušavali dati odgovore na pitanja o ovom fenomenu koji zauzima posebno mjesto u ljudskom životu. Kakve odgovore nudi Katolička Crkva?
Iz katoličke perspektive smrt i život su jedno kao rijeka i ocean. Mi gledamo smrt, a vidimo besmrtnost. Smrt je jaka, ali ljubav je jača. Smrt rastavlja od zemaljskog života, a ljubav rađa za onaj nebeski. Smrt je kraj ovozemaljskog, a početak nebeskog života. Isti Bog koji nam je podario ovaj život On nas po smrti poziva u vječni. Stoga smrt izgleda kao vraćanje neprocjenjiva dara Onomu koji nam ga je darovao i otvaranje za dar nebeskog života. Kršćanski stav o smrti mogli bismo sažeti: čovjek živi da umre, a umire da bi živio.

Smrt, ponekad čak samo i njezin spomen, izaziva egzistencijalni strah jer je riječ o nečemu nepoznatom. Taj strah zahvaća sve ljude, pa čak i one koji za sebe kažu da su uistinu vjernici. Odnosi li se taj strah na susret s nepoznatim ili je zahtjevna vjera da smrt nije kraj?
Smrt izgleda kao kraj, ali je za nas kršćane prolaz kroz tunel prema svjetlu. Neizbježna činjenica smrti ulijeva strah i neizvjesnost. Danas općenito proživljavamo invaziju straha i okupaciju nesigurnosti. U takvom okruženju činjenica smrti hrani strah. Strah govori ono što srce ne bi htjelo. Srce drhti pred nemoći. Zato neki kažu da svi ljudski strahovi izviru iz straha od smrti. Strah od smrti je gori od same smrti. Taj strah je posljedica ranjene ljudske naravi. Ali iz kršćanske perspektive ni strah, ni smrt ne znače kraj, nego novi početak.

Zbog vjere u uskrsnuće mrtvih kršćani bi trebali imati optimističan pogled na fenomen smrti, ali svjesni smo da to nerijetko nije slučaj. Zašto?
Zato što se strah čini jačim od čovjekove vjere. Apostoli su se često plašili i preplašili, drhtali pred vojnicima na Maslinskoj gori; Petar je zatajio Isusa iz straha; sam Isus je molio da ga mimoiđe gorka muka i smrt (Mt 14,34). Naravno da je strah ovozemaljska stvarnost koja obuzima i vjernike. Vjernici su pak usmjereni na onozemaljsku stvarnost i vjeruju da Bog izbavlja od svake zamke smrti (Izr 14,27), jer On je Ljubav, a u ljubavi nema straha (1 Iv 4,18). Dakle, strah od smrti vjerniku bi trebao biti početak mudrosti, a ne ludosti (Izr 1,7), vjerskog optimizma, a nikako pesimizma.

Kako vjera može biti ohrabrenje u trenutcima kada se bliži osobna smrt ili smrt bližnjega i može li se reći kako je ono što nakon smrti slijedi moguće spoznati jedino u vjeri?
Vjera nije zanimanje, a ni znanje. Ona je dar i simbioza božanskog i ljudskog. Ona je poput dvogleda: pojačava i izoštrava sliku, čak i onu poslije smrti. Bez djela ona je mrtva. Gdje ima vjere, ima i molitve. Vjera bez molitve je isto što i pustinja bez vode. Potvrđena dobrim djelima, molitvom i životom, vjera je moć u nemoći. To se posebno osjeća u teškim bolestima i na smrtnim posteljama. Ako je pak čovjek vjeran Bogu u vremenu, onda će Bog biti vjeran čovjeku u vječnosti. Takva vjera daje čovjeku mir u smrtnom nemiru. Ona je svjetlo u ljudskoj tami.

Eshatologija je grana teologije koja se trudi osvijetliti čovjekovu sudbinu nakon smrti. Možete li nam ukratko predstaviti ovu teološku disciplinu koja govori o posljednjim stvarima čovjeka i svijeta?
„Čovjekovu sudbinu“ bi zamijenio „vjernikovom budućnošću“. Eshatologija nije čista futurologija, ni prognoza, ni reportaža o čovjekovoj budućnosti poslije smrti. Ona iz kuta vjere predstavlja i osvjetljava nauk o posljednjim stvarima i stanjima poslije smrti (sud, raj, čistilište, pakao). Ona je pak bitno usmjerena na čovjekovu budućnost. Ako se na budućnost gleda iz kuta vjere, onda se za nju vjernik pripravlja već sada, za života. Jasno da je eshatologija usko vezana uz kristologiju. Vjernikova smrt postaje dio Kristove smrti, Kristovo uskrsnuće pak postaje temelj čovjekova uskrsnuća. Na ovim pitanjima se susreću sve teološke grane. Zato je za Bathasara eshatologija locus theologicus. U njoj se potvrđuje cijeli nauk i istina spasenja.

U govoru o smrti nezaobilazno je spomenuti "sudbinu", odnosno da je nečija smrt morala biti na određen način i nikako drugačije. Je li takvo tumačenje "teološki ispravno"?
Kao što je čovjekovo rađanje i cijeli njegov život u Božjoj providnosti i ruci, tako je i smrt. Ona je u Božjem planu i ona je jedino sigurna. Niti Sin nije bio pošteđen smrti. Mors certa – hora incerta (smrt sigurna, a čas nesiguran). Temeljem čovjekove slobode, čovjek može doprinijeti načinu i vremenu svoje smrti, a Bog poštujući njegovu slobodu, može taj način slobodno prihvatiti. Ako „sudbinu“ tumačimo kao nešto apsolutno nepromjenljivo, pa i samom Bogu, onda dovodimo u pitanje čovjekovu slobodu, a ona je doista posebni Božji dar čovjeku. U takvu značenju „sudbina“ nije potpuno ispravan katolički pojam.

Što katolička teologija kaže o pojavi da čovjek današnjice olako i banalizira i tabuizira smrt, odnosno kontrolira život, ali i smrt, jednu od rijetkih stvari koja se nije mogla kontrolirati?
U naravi je čovjeka da želi biti „gospodar“ svega stvorenoga. Sama teologija stvaranja postavlja pred njega takav zadatak. No, postoji u čovjekovu životu neko „drvo“ koje ne bi trebao dirati (Post 2,15-17). To „drvo“ spoznaje dobra i zla ja bih nazvao život od začeća do smrti. To čovjek u biti ne može „kontrolirati“, nego s vjerom primati jer on nije stvoritelj života, niti „gospodar“ smrti. On može sprječavati začeće određenim sredstvima i odlagati smrt propisanim lijekovima, ali čovjek i dalje ostaje smrtno stvorenje. Uskrišeni Lazar opet je umro!

Na kraju ovozemaljskog života svećenik je u brojnim slučajevima posljednja osoba s kojom umirući razgovara. Koliko je važna njegova uloga u tim trenutcima kako bi se vjerniku olakšao odlazak na bolji svijet i ohrabrilo ga se?
Za svećenika takvi susreti na smrtnoj postelji nisu baš ugodni, ali su za bolesne vjernike vrlo korisni. Kad svećenik uspije naći prave Kristove riječi vjere i utjehe, kad dostojno podjeljuje bolesničko pomazanje, onda sakramentalna milost unosi neki mir u bolesnu osobu, a taj nutarnji mir se prenosi na obitelj kao i na svećenika.

Svjesni smo da se uz sprovod vežu različiti obredi i običaji koji se razlikuju od kraja do kraja, ali im je smisao isti. Koliko sprovodni običaji kod Hrvata projiciraju poimanje kršćanskog zagrobnog života?
Sprovodni obredi nisu sakrament, nego sakramental Crkve. To ne znači da za Crkvu nisu važni, kako za pokojne, a još više za žive. Predložene molitve i biblijska čitanja kod sprovoda izričito su prožeti vjerom u novi život. S pogrebom povezane tradicije mogu biti različite, a ne bi smjele protusloviti vjeri u zagrobni život.

Prva kršćanska zajednica iščekivala je ponovni i slavni Kristov dolazak koji će biti kraj našeg vremena i početak kraljevstva Božjeg. Zanemaruju li kršćani danas tu istinu vjere?
Pitanja smrti, uskrsnuća od mrtvih, uskrsnuća tijela, osobnog i općeg suda, besmrtnosti čovjekove duše i sl. nisu baš česte teme današnjih kršćana, ali su središnji dio kršćanske vjere, iako se neki elementi pojavljuju također i izvan kršćanstva. Zato ih ne bi trebalo tabuizirati, niti zanemarivati. U njih bi trebalo unositi više svjetla i prave teologije.

Popularan pojam posljednjih desetljeća je klinička smrt te se iskustva ljudi koji tvrde da su ju doživjeli sve češće mogu čuti. Kako Katolička Crkva gleda na taj fenomen?
Praksa u medicini pokazuje da se čovjeka koji je prestao disati ne smije dirati puna dva sata, jer čovjek može samo klinički zamrijeti, što ne mora značiti konačnu i potpunu smrt. To je temelj i za mogućnost podjele bolesničkog do dva sata poslije smrti. Neki ljudi su doživjeli kliničku smrt. Za njih je to „preobraženje“, Tabor njihova života. Opisana iskustva tih ljudi su danas bestseleri, a često potvrđuju nauk Crkve o tim pitanjima. U takvom stanju „gledaju“ sebe i svoju budućnost kao na dlanu. Često svjedoče o divnom svjetlu i sretnom stanju pa im bude žao što su se vratili u ovozemaljski život. Često znaju biti poticaj novog načina života na zemlji i doprinos katoličkoj eshatologiji.