Vlč. Anđelko Katanec, povjerenik za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije

Vjerniku ne smije biti teško potražiti crkvu u mjestu gdje provodi odmor


Budući da je turistička sezona već u punom jeku, potražili smo odgovore na različita pitanja u vezi s pastoralom turista. Sugovornika smo našli u vlč. Anđelku Katanecu, povjereniku za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije.

Razgovarao: Željko Ivković

Vlč. Katanec rođen je 1984. u Svetoj Heleni, malenom selu 50 kilometara sjeverno od Zagreba kao drugo od osmero djece. Nakon sjemeništa i Nadbiskupske klasične gimnazije 2002. stupio je u Nadbiskupijsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Ubrzo potom, 2004. postao je pitomac zavoda Germanicum et Hungaricum u Rimu i nastavio studij teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana gdje je diplomirao 2007. Nakon svećeničkog ređenja obavljao je različite pastoralne zadaće u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a 2016. povjerena mu je služba prvog povjerenika za pastoral migranata i turista...

Poštovani, u posljednje vrijeme papa Franjo te mjesni biskupi često govore o pastoralu turista i migranata. Možete li nam na početku reći zapravo što je to pastoral turista i migranata, kakve su njegove posebnosti i što sve obuhvaća?
Pastoral turista i migranata je jedno jako dinamično i široko područje crkvenog djelovanja koje u posljednje vrijeme postaje sve aktualnije. Budući da broj turista, migranata, izbjeglica i putnika stalno raste i Crkva se želi uključiti s njima na put. I time bih dao najkraći odgovor na pitanje što to znači pastoral turista i migranata. To znači jednostavno biti sa strancem i putnikom na jednom dijelu njihova puta kao njihov brat, prijatelj i suputnik, te s Božjom pomoću usmjeriti njihovo migracijsko iskustvo prema navještaju Evanđelja i rast u kršćanskom životu.

Sveti Ivan Pavao II., osnovao je Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika 28. lipnja 1988. Datum sam zapamtio jer je to datum moga rođenja, premda godina nije ista. Crkva je i ranije posvećivala pažnju kako turistima tako i raseljenim osobama no ovo vijeće je unutar cijele Crkve pokrenulo aktivniju pastoralnu skrb za sve one koju su prisiljeni napustiti svoju zemlju ili to čine iz drugih razloga. Među njima su izbjeglice, nomadi, pomorci, hodočasnici, strani radnici i svi drugi ljudi u pokretu.

Već je tada pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji osnovano Vijeće za pastoral migranata, kojemu je danas na čelu krčki biskup, mons. Ivica Petanjak. Treba još napomenuti da je papa Franjo prošle godine osnovao novi Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja u koji je uključen i pastoral svih migranata, a vidimo da su mu posebno na srcu izbjeglice.

Temeljni dokument za pastoral stranaca je Uputa Erga migrantes caritas Christi (S ljubavlju Kristovom prema migrantima). U njoj se može naći puno konkretnih uputa kako organizirati ovaj oblik pastorala na svim razinama Crkve.

Čini se kako su povjerenstva za pastoral turista i migranata veoma rijetka u biskupijama Crkve u Hrvata. Zagrebačka nadbiskupija prednjači u tome... Možete li reći u čemu se ogleda rad povjerenstva čiji ste vi povjerenik? (Imate li savjete za ostale nad/biskupije na hrvatskom govornom području?)
Svaka biskupija organizira svoj pastoral sukladno mjesnim potrebama. Zagrebačka nadbiskupija nije jedina biskupija u Hrvatskoj koja se uključila u pastoral turista i migranata. Gotovo sve biskupije u Dalmaciji imaju neki ured, povjerenstvo ili osobu zaduženu za pastoral turista kao i npr. za pastoral pomoraca, a zanimljivo je da Odbor Hrvatske biskupske konferencije za pastoral turista ima članove iz 9 hrvatskih biskupija.

Naše povjerenstvo u Zagrebu osnovao je kardinal Josip Bozanić početkom 2016. godine kao jedan od odgovora na aktualnu izbjegličku krizu i do sada smo proširili pastoralne aktivnosti na četiri područja, izbjeglice i azilante, turiste koji posjećuju našu prvostolnicu i druga svetišta nadbiskupije, strane hodočasnike te strane studente u Zagrebu.

Prvi korak je uvijek ostvarivanje susreta i iskazivanje dobrodošlice. Izbjeglicama koji su kršćani nastojimo pružiti pastoralnu skrb, a organizirali smo i katekumenat za one koji žele postati katolici. Također uz suradnju Caritasa i drugih institucija nastojimo odgovoriti na mnoge materijalne potrebe izbjeglica. Što se tiče turista, nastojimo odgovoriti na njihove zahtjeve istovremeno čuvajući svetost crkvenih prostora koje posjećuju. Nudimo im i primjereno katehetsko upoznavanje sa duhovnom i materijalnom baštinom nadbiskupije, kao i određene tiskane materijale. Najaktivnije područje djelovanja našega povjerenstva jesu strani hodočasnici. Osobno sam u prošloj godini susreo približno stotinu inozemnih hodočasničkih grupa i barem nakratko se uključio u njihov program kroz slavlje euharistije, molitvu ili slično. Spomenuo sam i strane studente. S njima smo u prvoj godini rada povjerenstva imali mjesečne susrete, a od tada organiziramo povremena okupljanja, hodočašća ili svetu misu za njih. Bilo je i inicijativa da u centru Zagreba imamo redovitu nedjeljnu misu na engleskom jeziku i nadam se da ćemo to uskoro uspostaviti.

Još bih spomenuo da u Zagrebu polako raste jedna zajednica katolika iz Koreje, a zbog osobnog interesa za tu zemlju i znanja korejskog jezika, održavam s njima kontakt kao dušobrižnik.

Religija je uvijek bila jedan od središnjih dijelova ljudskoga iskustva koji snažno utječe na čovjekovu percepciju i odnos prema okolini u živi. Religija je i jedan od pokretača milijuna ljudi u kontekstu turizma. Recite nam koja su vaša iskustva u susretu s vjerskim turistima te koji su lokaliteti posebice popularni u Zagrebačkoj nadbiskupiji za kršćanske turiste? Što je uvjetno rečeno "najviše tražena roba"?
Prije nego odgovorim, osvrnuo bih se na izraz „vjerski turist“. U turističkom rječniku vjerski turist je netko čiji je motiv putovanja zadovoljenje duhovnih potreba, ali u crkvenom smislu u tom slučaju govorimo o hodočasnicima jer ne želimo da vjernička putovanja budu samo jedna podvrsta turizma.

Hodočasničke skupine koje nam se jave često traže da im sami predložimo ili organiziramo dnevni red boravka u nadbiskupiji. Mnogi hodočasnici se zanimaju za blaženoga Alojzija Stepinca i na srcu mi je da njegov lik sve više promičemo u svijetu. Zato u prvom redu trebamo puno moliti za njegovo proglašenje svetim.

Kad je zagrebačku katedralu posjetio kardinal Gerhard Ludwig Müller, tada pročelnik Kongregacije za nauk vjere, rekao je za našega blaženika: „Mislim da bi hrvatski narod trebao biti velikodušan te podijeliti ovu svoju nacionalnu veličinu sa svim drugim katolicima, promičući zagrebačku katedralu kao jedan od glavnih odredišta međunarodnih hodočašća. Grad Zagreb je po sebi jedan dragulj s kojim treba ljude upoznati, ali grob blaženika je ognjište na kojem možemo ugrijati naša srca u molitvi i miru.“

Hodočasnici iz inozemstva najviše dolaze u zagrebačku katedralu. Samo u 2017. u katedrali je slavljeno 75 misa za njih, a brojne mise slave se i u drugim crkvama. Nakon zagrebačke katedrale i malenog, ali omiljenog svetišta “Kamenita vrata” u Zagrebu, u nadbiskupiji je najposjećenije svetište Majke Božje Bistričke. Mariju Bistricu godišnje posjeti približno 800 000 hodočasnika od kojih je 5 000 iz inozemstva. U posljednje vrijeme širi se i Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu koje je u 2017. posjetilo 70 000 hodočasnika, od kojih je bilo 1 000 stranaca.

Budući da se u turističkim mjestima, među koja spada većina gradova na Jadranu, kao i Zagreb gotovo svakodnevno mogu susresti ljudi sa svih kontinenata, različitih rasa, kultura, vjera, recite nam koliko je točna rečenica da turizam spaja i povezuje kulture i ljude?
Naravno da je točna. Turizam povezuje ljude različitih kultura i pomaže nam da bolje razumijemo jedni druge u onome u čemu se razlikujemo i u onome u čemu smo jednaki. Turizam nije bezličan. U svojem najboljem obliku, on podrazumijeva susret ljudi u prijateljskom uvažavanju i vjerujem da pruža mogućnosti za istinski blagoslov. To je zapravo ono što bi svi uključeni u turizam trebali tražiti, ne samo osobnu korist i zaradu, već duhovno obogaćenje u povezivanju s novim ljudima. U suprotnom, turizam se može izopačiti i uništiti jedinstvene vrijednosti pojedinih kultura i narodne baštine.

U Zagreb dolaze mnogi turisti kako bi uživali u znamenitostima, odmoru... Recite nam kakva je duhovna ponuda koja se prezentira turistima? Kakav je „ljetni ritam“ Zagrebačke nadbiskupije? Jesu li svetišta i crkve otvorene za turiste u uzavrelom gradu u vrijeme odmora?
Svetišta i crkve su uvijek otvorene za vjernike, odnosno po najavi kad ih netko želi posjetiti, ali nisu otvorene u svako doba iz jednostavnog razloga što ih nema tko čuvati. Mi smo naviknuli turizam poistovjećivati s ljetom jer tada svi nekako planiraju svoj godišnji odmor. Međutim, što se tiče kulturnog turizma i posjeta našim crkvama u gradu Zagrebu, ljeti je interes najmanji.

Kako je katedrala središnja crkva nadbiskupije i mjesto na koje svi turisti žele doći, oko nje se usredotočuje najviše ponuda. U njoj se kroz ljeto organizira festival orgulja u sklopu kojega će se održati 8 koncerata. Posebnost ovoga ljeta je što smo otvorili Domitrovićevu kulu, jednu od 6 obrambenih kula iz početka 16. stoljeća koje su okruživale katedralu, i u njoj svatko može besplatno kroz kolovoz i rujan razgledati vrijednu izložbu misnog ruha. Nasuprot te kule nalazi se Muzej Bl. Alojzija Stepinca na kojega svakome turistu i posjetitelju usmjeravamo pozornost.

Za one koji dolaze s namjerom upoznavanja bilo kojeg dijela nadbiskupije, uvijek stojimo na raspolaganju.

U Zagrebu ima i nekoliko stotina ljudi s Bliskoga istoka, a neki traže azil. Recite nam koliko ima kršćana među njima?
Broj migranata, izbjeglica i tražitelja azila stalno se mijenja, no prema očekivanju, najvećim su dijelom Islamske vjeroispovijesti. Oni koji su među njima kršćani ne žele to uvijek glasno reći jer bi tada bili isključeni iz skupine svojih sunarodnjaka. Po osobnoj procjeni kršćana ima otprilike 5% i to iz raznih zemalja: Sirije, Ukrajine, Nigerije, Filipina, Egipta. Ima i onih koji su započeli put prema kršćanstvu, a ove godine se jedan tražitelj azila iz Afganistana krstio. Primijetio sam da su kršćani puno skloniji integraciji, učenju hrvatskog jezika i više se povjeravaju, premda svi, bez obzira na vjeroispovijest imaju iste životne brige, strahove i potrebe u izbjeglištvu i potrazi za sigurnošću.

Često se može čuti i vidjeti kako mnogima godišnji odmor od poslova znači i odmor od molitve, odlaska na misu. Kakva su Vaša iskustva i što Crkva nudi i kaže vjernicima na tom planu s posebnim naglaskom na turistička mjesta?
Upravo sam se vratio s odmora koji je bio zapravo duhovni ljetni kamp. Moje je iskustvo da je najbolji odmor onaj kad se mogu nakratko povući u osamu i biti sam s Gospodinom. Također, ljeti i na odmoru puno više molim i nastojim obnoviti ritam molitve koji zbog drugih obaveza kroz godinu zna zaštekati.

Jasno mi je da neki ljudi, čak i ako su vjernici, za vrijeme godišnjeg odmora zanemare odlazak u crkvu jer to doživljavaju kao obavezu. Neki svoj odnos s Bogom shvaćaju previše službeno i poslovno pa im je potreban odmor od Boga kao što im je potreban odmor od njihovog šefa na poslu.

Baš ovoga ljeta u nedjeljnim evanđeljima pratimo Isusa koji se nakon napornog poslanja povlači sa svojim učenicima na osamu kako bi zajedno otpočinuli. Crkva priznaje da svatko zaslužuje prikladan odmor. Za apostole odmor je ustvari bio vrijeme nasamo s Isusom. Bog sigurno neće opteretiti naš godišnji odmor. Naprotiv, kako bi se postigao pravi mir, odmor, opuštanje i osvježenje za naš duh, dušu i tijelo, kao što se i pristoji pravom godišnjem odmoru, vrlo je bitno računati i na Boga.

Neka niti jednome vjerniku ne bude teško potražiti crkvu u mjestu gdje provodi svoj odmor, mogu čak potražiti smještaj u nekoj crkvenoj kući ili samostanu koji primaju goste i nude prikladan duhovni program, ili neka si odvoji vremena za jedno ljetno hodočašće što si svatko može priuštiti, a ako i ne može, njegov će mu župnik to rado omogućiti.

Odmor u pravom smislu riječi bi, zapravo, trebao biti odmor čovjeka u svim njegovim aspektima – fizičkom, psihološkom i duhovnom. Međutim, mnogi se s odmora vrate još umorniji. Što je razlog tomu? Mogu li dani odmora biti dani ponovnog otkrivanja onoga što se u redovitom ritmu života zaboravilo i kako?
Puno je razloga zašto neki odmori više umaraju nego odmaraju. Jedan od njih je previše aktivnosti, a drugi je potpuna neaktivnost. Onaj tko će na ljetovanju ostati budan do 3 ujutro dok ne završi i posljednji koncert na rivi, a ujutro će već biti prvi na plaži, vratit će se s odmora iscrpljen. Zanimljivo, i onaj tko će zbog lijenosti odmor provesti zatvoren u sobi i sve prespavati, neće uspjeti obnoviti snagu i motivaciju za nastavak rada.

Prisjećam se Isusova poziva i obećanja umornima i opterećenima da će ih on odmoriti. Mislim da će svaki odmor biti neuspješan ako ne uspijemo odmoriti našu dušu, a nju ćemo odmoriti jedino ako nađemo Boga. Netko će ga pronaći čitajući Sveto Pismo, netko će ga otkriti dok se bude odmarao na blagim morskim valovima, netko će ga prepoznati u igri s prijateljem, netko će ga sresti u dobroj ispovijedi. Tražite Boga! Kad ga nađete, naći ćete mir i sklad u duši i tada ćete moći ponovno prihvatiti svoj životni put i poziv!

I svećenici idu na odmor... međutim, ponekad je teško naći svećenika kao zamjenu  za pastoralne obveze npr. na župi... Također, ljeto je ispunjeno brojnim blagdanima, spomendanima i svetkovina pa se ne može pobjeći od "obveza" na 15 dana...Kako izgleda vaš godišnji odmor?
Točno, svećenici idu na odmor ako ga uspiju sami organizirati, tj. pronaći si zamjenu, kako ste i sami rekli. Već sam spomenuo da sam ove godine bio na odmoru na ljetnom duhovnom kampu u franjevačkom samostanu na Cresu i tu sam tjedan dana bio duhovni vodič skupini mladih. Na dva dana ću se pridružiti hodočasnicima Marijanskog zavjeta za domovinu, a uz to ću dva tjedna biti u Južnoj Koreji, ali trebam si još naći zamjenu jer se dosta grupa najavilo da dolaze u katedralu u to vrijeme. Moram priznati i da me peče savjest što ove godine nisam uspio odvojiti barem tjedan dana da budem kod svojih roditelja.

Kakav odmor želite našim čitateljima koji postaju turisti tijekom ljeta?
Želim svima da ne budu samo turisti. Biti turist znači napraviti turu, krenuti na put koji čovjeka vraća kući. Želim da budu hodočasnici na način da na svojim turističkim putovanjima, u svom slobodnom vremenu i novim iskustvima pronađu put koji vodi u nebo.

Hrvatska i BiH obiluju različitim prirodnim ljepotama, predivnim gradovima i selima, međutim mnogi ljudi radije biraju skuplje i što dalje destinacije, dok još nisu u potpunosti istražili ni zemlju u kojoj žive. Što mislite kako je moguće izbalansirati te dvije krajnosti?

Zanimljivo je to. Ljudi iz cijeloga svijeta dolaze k nama, dok mi želimo otići u svijet. Privlači nas nešto daleko i egzotično, a zaboravljamo ili ne primjećujemo koliko ljepota i vrijednosti imamo u svome susjedstvu.

No činjenica je da kod nas uglavnom govorimo o neiskorištenim potencijalima. Nema puno ambicioznih ljudi koji bi podmetnuli svoja leđa i radili na boljoj promociji, uređenju i obogaćenju lokalnih destinacija, a kad se netko i nađe, koče ga političke igre.

Ali ovo nije kritika politike, već poziv svima nama da se zapitamo ne samo u koji neotkriveni dio našega zavičaja možemo otići na odmor već i što svatko od nas osobno može konkretno učiniti da se baština našega kraja sačuva i postane privlačnijom.

Meni je jedno od najljepših putovanja u životu bilo duhovno-studijsko putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu prije svećeničkog ređenja kada sam po prvi puta uživo upoznao brojna prekrasna mjesta bratske zemlje, od Dervente, Travnika i Sarajeva preko Međugorja, Mostara i Kupresa do Travnika, Podmilačja i Banja Luke i još puno toga i uvijek se s rado prisjećam kad sretnem nekoga rodom iz kojeg od tih krajeva.