Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

S. Ana Marija rođena je 10. travnja 1968. u Đelilovcu kod Turbeta, općina Travnik. Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu, a nakon nje, 1982., ušla je u kandidaturu Družbe sestara Služavki Maloga Isusa Sarajevske provincije Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, u samostan Betlehem.
Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1987. u Čardaku, a doživotne 1994. u Zagrebu.
U jesen 1991. otišla je u Rim na studij pedagogije na Papinskom sveučilištu Salesiana, koga je uspješno završila 1996. Za vrijeme studija pohađala je edukacijski program za vodstvo i rad u odgojno-rehabilitacijskim ustanovama, koga je organizirala Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica u Rimu za redovnice iz Hrvatske i BiH.
Potom je obnašala razne i važne službe u domovini i inozemstvu, a 2018. ponovno je preuzela dužnost odgojiteljice i ravnateljice Stadlerova Dječjeg Egipta u Sarajevu.
Na XVI. redovitom Provincijskom kapitulu 24. lipnja 2020. na Gromiljaku izabrana je za provincijsku glavaricu Sarajevske provincije sestara SMI-a.

Poštovana s. Ana Marija, ususret Danu Sarajevske provincije Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije Služavki Malog Isusa, u kakvu ozračju sestre dočekuju ovaj 53. rođendan, s obzirom na cjelokupnu stvarnost u državi i svijetu?
Za ovogodišnju proslavu Dana provincije sestara Služavki Maloga Isusa Sarajevske provincije, koga slavimo na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, pripremamo se zahvalnom molitvom Majci Mariji za njezinu prisutnost i vodstvo, moćnu zaštitu u sadašnjosti i  zagovornu pomoć u budućnosti. Bogu smo zahvalne što se nazire kraj pandemije COVID-a-19, koji će nam omogućiti proslavu Dana provincije bez straha i bez mjera predostrožnosti koji su obilježili naše zadnje dvije proslave. Iako živimo u vremenu u kome su naglašeni nemiri i strahovi u različitim sferama društvenog života, a koji prate i našu domovinu, želimo s vjerom u Božju pomoć, Božju blizinu i zagovor naše nebeske zaštitnice Bezgrješne živjeti svaki novi dan u radosti i pouzdanju da je Bog gospodar svega, da on vodi i upravlja svime i kad nam se čini da je čovjek uzeo si slobodu biti bog na zemlji. Stvarnosti koje nas dotiču u svakodnevici nastojimo živjeti kao Božji nailazak u život naše Provincije i svake njezine članice.

Raduje činjenica da i nakon više od pola stoljeća Sarajevska provincija ne gubi polet i zamah koji je u „stadlerovke“ ugradio njihov utemeljitelj, prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler. Kakvo je trenutno brojčano stanje provincije?
Ova provincija broji 66 sestara. Doživotno zavjetovanih je 62; sestara juniorki četiri; jedna je novakinja prve godine i dvije kandidatice.

Kada govorimo o novim zvanjima, koliko ih ima općenito u Družbi te osjete li se neke promjene posljednjih godina kada je na sve segmente ljudskog života utjecala pandemija koronavirusa?
Kao što se osjeća nedostatak novih duhovnih zvanja u redovničkim zajednicama u našoj mjesnoj Crkvi i općenito u svijetu, tako i naša Družba živi tu stvarnost. Bogu smo zahvalne što nas nije zaboravio i što nam unatoč krizi koja se osjeća, šalje mladih duša koje ga žele ljubiti i slijediti u našoj Družbi. U ovoj godini u Družbi imamo tri kandidatice, tri sestre novakinje i sedam sestara juniorki.
Svjesne smo da na stvarnost krize zvanja o kojoj se puno govori utječu uvelike brojne promjene u društvu, obitelji i Crkvi. Veliki trag u životima djece, mladih, obitelji, kao i unutar redovničkih zajednica ostavila je i pandemija koronavirusa. Ponajprije je unijela strah od međusobnih susreta vani i unutra. Otuđila je najbliže članove jedne od drugih. Ponestalo je međusobna druženja, kao i potrebe za istinskim susretima. Crkve su nam sve praznije i smanjene su mogućnosti raznog apostolskog djelovanja u župama i našim samostanima. Mnoge redovničke zajednice koje su pastoralno djelovale morale su zatvoriti svoje samostane i pastoralne centre glede apostolata, te čekati vrijeme ponovne mogućnosti organiziranja raznih aktivnosti za djecu, mlade i obitelji. Sve ovo doprinijelo je smanjenju vodstva mladih i susreta s njima, a tako i njihovim odlukama za redovnički ili svećenički poziv. Još uvijek se osjećaju posljedice koje je ostavila pandemija i unutar naših redovničkih zajednica, zato će trebati mudrosti i milosti prepoznati što nam je činiti danas i što Gospodin želi poručiti nama Bogu posvećenim osobama s ovom kušnjom koja je zahvatila cijeli svijet.

Glede života Sarajevske provincije, koji su aktivni projekti koje biste izdvojili, te koliko Družba broji samostana i sestara na teritoriju BiH?
Naša provincija imaosam samostana na teritoriju BiH, a jedan samostan s pastoralnim centrom u Livnu imaju sestre Splitske provincije. Također sestre djeluju u pet zajednica od kojih su četiri formirane u crkvenim ustanovama u BiH, jedna u župi. Broj sestara Služavki Maloga Isusa Sarajevske provincije koji živi i djeluje na teritoriju BiH je 45, i tri sestre Splitske provincije. Od važnijih projekata u Provinciji izdvojila bih brigu sestara oko djece bez roditeljske skrbi, pružanje podrške roditeljima kroz odgoj djece u vrtićima, pomaganje siromašnim obiteljima, skrb za bolesne i nemoćne osobe za koje njihova djeca traže smještaj i njegu u našim samostanima ili pružanje pomoći bolesnim i osamljenim osobama posjetom u njihovim kućama, pružanje pomoći i podrške našim sestrama misionarkama u njihovu karitativnom radu s najsiromašnijima. Nezanemariv je doprinos sestara u pastoralnom radu u nekoliko župskih zajednica, u crkvenim institucijama i briga za naše bolesne i nemoćne sestre koje svojom molitvom i žrtvom doprinose životu i apostolatu Provincije i mole za potrebe cijele Svete Crkve. Veliko je polje rada. Žetva je velika, a radnika malo. Nastojimo prema našim mogućnostima ne zanemariti ništa i nikoga od onih koje nam Gospodin stavlja svaki dan na put služenja.

Uz Dan provincije obilježava se i 104. obljetnica smrti nadbiskupa Stadlera. Što nam možete reći, u kojoj je fazi kauza za njegovo proglašenje blaženim?
Za sestre Služavke Maloga Isusa ovaj blagdan je važan, ne samo kao Dan provincije, već i kao spomen na Utemeljiteljev prijelaz iz ovoga života u vječni. O važnosti čuvanja spomena na oca Utemeljitelja na ovaj dan zapisala je tadašnja vrhovna poglavarica Družbe s. Krescencija Zwifelhofer: „Neumrla neka bude ljubav naših sestara Služavka Maloga Isusa k njemu; a neumrla i njegova ljubav k Družbi našoj. Uspomena na njega mora da živi, dok živi zadnji član Družbe. On nije Utemeljitelj samo onih s kojima se tako ljubazno i očinski odnosio, onih koje su ga poznavale, nego je otac Utemeljitelj svih onih koje će živjeti, ako Bog dade i za tisuću i više godina do vijeka i kroz svu vječnost. Utemeljitelj se ne može nijednom drugom osobom nadomjestiti i nadoknaditi ga.“ Za nas sestre je ovo svojevrsna oporuka te s ljubavlju i zahvalnošću nastojimo u cijeloj Družbi uz slavlje Bezgrješne čuvati spomen na oca Utemeljitelja i na njegovu duhovnu baštinu koju nam je ostavio. Na osobit način zahvaliti Bezgrješnoj što je pratila njegov život i služenje u Crkvi, te ga prije smrti oslobodila svih ovozemaljskih dugova kako bi mogao mirno poći ususret Ocu nebeskomu i položiti mu svoj račun. Na kraju svoga zemaljskog života uskliknuo je Bezgrješnoj ovim riječima: „Hvala ti, Imaculato, što si me oslobodila od svih dugova, sad mogu mirno umrijeti!“
Glede njegove kauze o proglašenju blaženim, mogu reći da su svi potrebni dokumenti predani na Kongregaciju za kauze svetaca u Rim. Sad je sve u procesu proučavanja njegova života o kome će Kongregacija izreći svoj sud. Ono što mi možemo i trebamo činiti je moliti da kod Oca nebeskoga izmoli čudo koje će priznati Sveta Crkva i uz sve druge potrebne dokumente zaključiti proces njegova uzdignuća na čast oltara.

Možda ponekad nismo dovoljno ni svjesni baštine koju je Josip Stadler ostavio. Na što Vi želite staviti poseban naglasak kada govorimo o tomu?
Kao članica Družbe koju je utemeljio sluga Božji Josip Stadler mogu reći da sam od samih početaka dolaska u ovu redovničku zajednicu pa sve do danas zadivljena njegovim svetim i krjeposnim životom i ljubavlju koju je posvetio najsiromašnijima. Ostavština, kako duhovna, tako i materijalna koju baštinimo od nadbiskupa Stadlera u našoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Družbi SMI-a zasigurno je još uvijek prekrivena velom zaborava, prašinom… Mislim da nismo svjesni svih darova koje je Gospodin po njemu darovao ovoj zemlji BiH, Crkvi, narodu… svima nama zajedno.
Iako se od Domovinskog rata budi misao o Stadleru u mnogim sferama društvenoga i crkvenoga života, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj o čemu govori i proces za njegovo proglašenje blaženim, održani simpoziji njemu u čast, čini mi se da su to tek početci koji zaslužuju daljnje upoznavanje i prepoznavanje njegova značaja za nas danas.
Teško je izdvojiti posebnosti iz njegova života i djelovanja. Za mene osobno njegov život od početka pa sve do smrti je od velika značaja i on ostaje neiscrpna riznica za našu mjesnu Crkvu, Družbu, za BiH u koju treba ući, iščitavati i upoznavati ju još više te s ponosom i zahvalnošću izgovoriti njegovo ime tamo gdje mu ono i pripada, jer nije učenik nad učiteljem.
Bilo bi hvale vrijedno kada bi njegova ljubav prema siromasima i najpotrebnijima, kako su ga zvali „Otac sirotinje“, dobila danas još više mjesta u karitativnim ustanovama naše nadbiskupije i Družbe. Stadler nam može biti inspiracija velikodušna služenja i zauzimanja za najpotrebnije, za siromahe našeg vremena. Vrijeme u kome danas živimo možemo zvati i Stadlerovim vremenom, vremenom kršćanske ljubavi i solidarnosti prema ljudima u potrebi, bez razlike, na što nas potiče papa Franjo svaki dan u svojim govorima. Da bi nam i on bio nadahnuće, potrebno ga je prvo upoznati i prepoznati kao nadahnitelja čije je ideale vrijedno i danas živjeti.

Ovo je, također, jedina Družba osnovana na bh. tlu (1890.). Kako taj važan događaj opisati s današnje vremenske distance?
Da. Družbu sestara Služavki Maloga Isusa utemeljio je na svetkovinu Sv. arkanđela Rafaela, 24. listopada, 1890. u Sarajevu prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler. Nadbiskup Stadler nije imao namjeru utemeljiti Družbu, već je ona nastala kao plod Duha Svetoga iz njegove brige, zauzetosti i ljubavi prema siromasima koje je susretao na sarajevskim ulicama ili po župama i gradovima kamo je odlazio. Niknula je u njegovu srcu iz ljubavi prema djeci koju je često zatekao ostavljenima pred svojim vratima, a nije imao kamo ih smjestiti. Potražio je da se netko pobrine za njih i našao djevojke koje su bile spremne poslužiti ih i brinuti o njima. Za njih je odmah kupio malu kuću u Sarajevu kako bi imali krov nad glavom i pobrinuo se da im ne bude hladno i da nisu gladni. Živeći u ovakvom ozračju i potrebama siromaha kojih je bilo svaki dan sve više, djevojke su molile nadbiskupa da se posvete Bogu po sv. zavjetima kako bi mogle posluživati siromahe i ostati s njima. U takvom ozračju služenja prema najpotrebnijima nastala je Družba koja već 132 godine živi svoje posvećenje Bogu po zavjetima i služi Isusovoj najmanjoj braći. Istina, vremena su se mijenjala te je još za života sam otac Utemeljitelj upućivao i slao sestre u različita mjesta kako bi odgovorile na potrebe ljudi ne zanemarujući nikada prvotnu svrhu i karizmu Družbe. U prvim pravilima Družbe (1905.) Utemeljitelj je sestrama stavio na srce da „k trima uobičajenim zavjetima pridružuju i četvrti zavjet, da cijeli život svoj hoće žrtvovati za siromahe“. Potaknute ovim njegovim nadahnućem sestre su nastojale posluživati siromahe bez obzira na dužnosti koje su obavljale. Tu karizmu smo naslijedile, čuvamo ju i nastojimo ju živjeti u ovim vremenima.

Družba je kroz svoju povijest preživjela mnogo kušnji, ratova, progona, oduzimanja imovine, rušenja samostana i drugih nevolja. Nekoliko smo puta bile na zgarištima naših samostana na kojima je trebalo ponovno početi graditi i živjeti karizmu danog trenutka u mjestima u kojima smo opstale ili u koja smo se radosno vratile iz progonstva. Iz te stvarnosti koja je ostavila svoje tragove u našoj povijesti nije lako opisati Družbu s današnje vremenske distance.Dok smo se pripremale za proslavu 125. obljetnice Družbe 2015. i sagledale njezin životni put, zaključeno je: „Družba je djelo Božje! Ostala je i opstala sve do danas samo po Božjoj volji!“ Doista, po našim slabim ljudskim snagama davno bi se ugasila i nestala. Vjerujem da Bog ima s njom svoj plan, s njezinom karizmom u Crkvi i svijetu i da joj u ovim vremenima pruža nove mogućnosti služenja, nove izlaske prema periferijama svijeta, ovdje i dalje… Naša otvorenost ovim stvarnostima koje su nam ostavljene od samoga Isusa Krista u evanđelju bit će izazov mladima da odgovore na poziv koji im Gospodin daje nasljedujući ga izbliza i u Družbi sestara SMI.

Za provincijsku glavaricu izabrani ste 2020. S kakvim osjećajem ste prihvatili ovu službu te kako danas, s distance od dvije godine, gledate na sve što potpada pod nju?
Službu provincijske glavarice prihvatila sam s vjerom u Božju volju, Božju pomoć u vodstvu Provincije i iskrenu suradnju i podršku sestara. U trenutcima kad si pozvan izreći svoje „Da“, odlučujuća je čista nakana srca i vjera da Bog ima svoj plan po nama slabim ljudima. Mislim kako je jedino u tom duhu i u suradnji s Božjom milošću moguće prihvatiti nove izazove koje Bog stavlja pred osobu.

Budući da me je izbor za provincijsku glavaricu zatekao kad je pandemija koronavirusa bila na samom vrhuncu, teško je bilo planirati budućnost i organizaciju događaja koji su redovitost života Provincije. Gospodin je tražio potpuno predanje svega, baš svega u njegovu svetu volju i prihvaćanja dan po dan onog što nam on daruje – od bolesti, smrti, nemogućnosti karizmatskog i pastoralnog djelovanja, pohoda zajednica, susreta i dr.

Danas, s distance od dvije i pol godine djelovanja kao provincijske glavarice, mogu doista ustvrditi da ova služba zahtijeva od osobe veliku predanost Gospodinu i njegovoj svetoj volji. Zahtijeva puno tišine, molitve, osluškivanja Božjega glasa i otkrivanja Božjih planova sa svima nama, s našom Provincijom, sa sestrama, s apostolatom… Postoji dobra volja za mnogo toga na svim razinama, ali ostvarit će se samo ono što nam Gospodin dopusti da se učini i ono djelo koje On želi. Mi smo samo njegova produžena ruka u ostvarenju njegovih planova i ne trebamo biti preuzetni ni u kojim odlukama.

Kako u svijetu današnjice, kao redovnica, ohrabriti mlade da odgovore na duhovni poziv i, zapravo, „provjere“ imaju li ga?
Kao što nije nikad bilo lako ohrabriti mlade da odgovore na duhovni poziv, tako to nije ni danas.
Ono što mi se čini najvažnijim jest ohrabriti mlade da se ne boje krenuti u avanturu upoznavanja Isusa Krista i njegova djelovanja u vlastitom životu. U toj avanturi događa se susret s Gospodinom „oči u oči“ i on je presudan u odgovoru na poziv koji se može osjetiti u srcu. Samo u tom susretu moguće je razlučiti što Bog želi s pojedinom osobom. Iz tog susreta se rađa želja uzvratiti ljubav za ljubav i živjeti za nju. Ta snaga se posebno doživljava u čežnji odgovora na duhovni poziv koji Gospodin daruje osobi. Mladima bih poručila da se ne boje upustiti u tu dugu, ali vrijednu avanturu od koje će puno toga zavisiti u njihovom životu. Mladi trebaju biti svjesni da umjesto njih nitko ne može donijeti tu odluku i savjetovati ih što im je konačno činiti. O vlastitoj odluci koja treba biti plod suradnje s Božjom milošću ovisi ustrajnost do kraja života. Bez trajne suradnje s milošću nemoguće je putovanje na daleke staze u duhovnom pozivu, a niti u kojem drugom pozivu.