Mr. sc. vlč. Ante Vrhovac, koordinator Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Za kršćanski brak potreban je Treći, a to je Kristova živa prisutnost


Svjetski dan braka obilježen je 9. veljače, stoga smo o ovoj sve „intrigantnijoj“ temi današnjice razgovarali s mr. sc. vlč. Antom Vrhovcem, koordinatorom Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik, trenutno doktorand u Rimu, vlč. Ante rođen je 6. veljače 1993. u Travniku. Po završetku osnovne škole 2007. odlazi u Nadbiskupsko sjemenište Petar Barbarić u Travniku. Nakon mature 2011. ušao je u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište u Sarajevu gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu studirao teologiju prve tri godine. Zatim 2014. odlazi u Rim gdje završava zadnje dvije godine teološkoga studija na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Za đakona je zaređen 27. studenoga 2016., a za svećenika 29. lipnja 2017., te na jesen iste godine odlazi na poslijediplomski studij teologije braka i obitelji na Papinskom teološkom institutu Ivan Pavao II. za znanosti braka i obitelji. Magistrirao je 25. lipnja 2019., te je tijekom inauguracije nove akademske godine 29. studenog 2019. na spomenutom institutu primio nagradu za najboljeg magistranta u prethodnoj godini. Također, od jeseni je nastavio svoj doktorski studij na Papinskom sveučilištu Santa Croce. Potkraj prosinca prošle godine imenovan je koordinatorom obiteljskoga pastorala i tečajeva priprave za brak Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani vlč. Vrhovac, kako današnjem čovjeku približiti biblijsko poimanje kršćanskog braka, te u čemu se zrcali njegova bitna razlika u odnosu na civilni brak?
Mislim kako je jedini plodonosni način približavanja čovjeka našega vremena biblijskom i kršćanskom poimanju braka upravo pokazati mu u čemu se kršćanki brak razlikuje od bilo koje druge zajednice (bilo da je riječ o civilnim brakovima, o tzv. „istospolnim brakovima“, o poimanju braka u bilo kojoj drugoj religiji ili kulturi). Riječ je, dakle, o novosti koju je Isus Krist donio u bračnu ljubav. A ta novost jest da je brak među krštenicima sakrament. To je ono što ga razlikuje od bilo kojeg drugoga shvaćanja ljubavi između muškarca i žene, jer nitko osim kršćanstva ne vidi u braku sakramentalnu dimenziju. Kada govorimo o sakramentalnosti braka, onda možemo jednostavno reći kako jedan muškarac i jedna žena, koji su krštenjem postali udovi Crkve, ljubeći se iskrenom i velikodušnom ljubavlju, jedno drugo posvećuju. Jedno drugomu, svojoj djeci i onima s kojima žive postaju put spasenja i put posvećenja. Eto novosti kršćanskoga braka. Tu je novost najbolje izrazio Sv. Pavao u petom poglavlju Poslanice Efežanima kada govoreći o ljubavi između muža i žene, završava riječima: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu“ (Ef 5,32). Veliko otajstvo kršćanske bračne ljubavi krije se, dakle, u otajstvu ljubavi Krista za Crkvu. To znači da biti vjenčan u Crkvi ne znači tek neka Božja pomoć u nošenju bračnih i obiteljskih teškoća. Ne znači ni recept za rješenje svih problema u braku. Dar kojeg supružnici primaju na dan vjenčanja dar je novoga srca koje pod vodstvom Duha Svetoga može drugoga ljubiti ljubavlju većom od njega samoga, onom ljubavlju koju Krist ima za Crkvu. Ta je ljubav neopoziva, nerazrješiva, vjerna, jedincata, potpuna i plodna. Zato je Sv. Ivan Pavao II. u svojim katehezama o ljudskoj ljubavi naglasio kako je ljubav Krista za Crkvu jedini ključ za razumijevanje sakramentalnosti braka.

Svjetski dan braka obilježava se 9. veljače. Kako Vi, budući da ste studirali pastoral braka i obitelji, vidite da se danas poima brak, i u kakvom se „stanju“ nalazi?
Rekao bih kako danas prevladava izrazito individualističko i romantično shvaćanje braka, koje je usko povezano sa shvaćanjem ljubavi kao takve. Tako se često može čuti kako je pitanje braka samo pitanje dviju osoba koje ga žive, pa ni Crkva ni najbliži ne smiju ništa reći. Ili se „u ime ljubavi“ ostavlja supružnika i djecu jer se napokon pojavio onaj pravi ili ona prava. Naravno, sve je to plod društva koje sve više ljude čini individualcima i hedonistima, govoreći kako si jedino ti važan i da je zato samo važno ono što ti osjećaš sada i ovdje. Sve ovo rađa dominantnom „kulturom provizornosti“ o kojoj govori papa Franjo u svojoj pobudnici Amoris Laetitia (br. 39). U toj kulturi ljubav, međuljudski odnosi i seksualnost, a samim time i brak i obitelj, postaju radikalno banalizirani.

S druge strane, unatoč svim nepogodnostima, želja za vlastitom obitelji i za srećom u njoj ostaje i dalje prisutna u tolikim mladima i toliki supružnici, unatoč svim teškoćama, nastavljaju biti vjerni svome braku i svojoj obitelji. Zato u braku i obitelji prije svega treba gledati izvor blagoslova za Crkvu i za ovaj svijet, a ne prvenstveno problem za riješiti. Čovjekov san o sretnom i blagoslovljenom braku i obitelji unatoč svim problemima i izazovima otkriva kako to nije samo njegov san, nego da je obitelj Božji san za čovjeka.  Vraćamo se važnosti novosti Radosne vijesti bračne ljubavi koju je Krist objavio. Njegova ljubav za Crkvu pokazuje jedinu istinu o ljubavi. I tu ljubav supružnici primaju na dar, te unatoč svim svojim slabostima i padovima mogu objaviti ovome svijetu kako je moguće ljubiti drugoga do kraja, živeći u potpunom sebedarju, živeći u sebedarju Krista za Crkvu. 

Nažalost, nije potrebno mnogo za uvidjeti kako vlada kriza braka i obitelji općenito u modernom društvu. S kojim problemima se supružnici najčešće susreću?
Neki od problema već su spomenuti: individualizam, emotivizam, kultura prolaznoga i privremenoga, što izravno ide protiv naravi braka i obitelji kao trajne zajednice ljubavi i života. Uz to, možemo još navesti suvremenu organizaciju života koja ne pogoduje njegovanju bračnih i obiteljskih odnosa. Često su roditelji preopterećeni poslom, teško nalaze vremena za komunikaciju, bilo među sobom, bilo s djecom. Nedjelja sve više postaje danom jednakim drugima, pa čak ni tada nema vremena ni za sv. misu ni za zajedništvo u obitelji. Svakako, jedan od velikih izazova jest tehnologija (mobiteli, računala, internet, televizija itd.), čije pretjerano korištenje još više osiromašuje obiteljske odnose. Često naše kuće više nisu domovi, nego hoteli gdje, istina, živimo zajedno, ali svatko za sebe kao otok pokraj otoka.

Koliko je opasno legaliziranje istospolnih „brakova“ u pojedinim državama svijeta, te što ono sa sobom nosi?
To je još jedan od problema s kojim se susreće obitelj našega vremena. Donedavno bilo je samo po sebi razumljivo kako postoji samo jedna obitelj, ona kakvu je Bog zamislio već u stvaranju, kada su muško i žensko bili pozvani da budu jedno tijelo. Izgleda kako smo danas zaboravili prvu stranicu Svetoga pisma, a da ne govorimo tek o ostalim.

Svu ozbiljnost i pogubnost legaliziranja tzv. „istospolnih brakova“ možemo shvatiti opet vraćajući se Božjoj objavi. Kada listamo Sveto pismo, od prve pa do zadnje stranice, onda otkrivamo kako se Bog objavljuje kao Otac koji šalje svoga Sina. Taj Njegov Sin svima nama objavljuje da smo Božja djeca, braća i sestre u istoj vjeri. Isto tako, samoga sebe objavljuje kao Zaručnika Crkve, svoje Zaručnice. Jasno je, dakle, kako je riječ o obiteljskom govoru. Zato, ako više u svome ljudskom iskustvu ne znamo što znači biti muž i žena, otac i majka, sin i kći, brat i sestra, onda ni o samome Bogu više nećemo moći govoriti, niti s Njime govoriti. Tada će nam Bog postati nepoznanica. Jer mi drugih riječi i drugih simbola za njega nemamo doli onih koje nam je On sam objavio. A upravo legaliziranje „istospolnih brakova“ i nijekanje našega osobnoga određenja kao muškarca i žene vodi uništavanju tog obiteljskog govora.

Na temelju rečenoga možemo shvatiti kako pitanje istine o braku i obitelji nije puko moralno pitanje koje nekome može biti više ili manje važno. Riječ je o duboko teološkom pitanju. Nijekanje istine o jednom i nerazrješivom braku utemeljenom na ljubavi između muškarca i žene nijekanje je istine o Bogu Stvoritelju (koji stvori muško i žensko), te o Sinu Otkupitelju (koji je otkupio čovjeka i dao mu srce sposobno ljubiti drugoga do kraja).

Ne bih volio da se sve ovo rečeno shvati kao osuda osoba koje imaju homoseksualne sklonosti ili druge probleme u svome življenju seksualnosti. Naprotiv, istina o braku i obitelji treba postati poziv svima, a prije svega pastirima Crkve da pomognu takvim osobama doći do susreta sa živim Bogom i u tom susretu otkriti istinu u ljubavi i u svome životu.

Nerijetko smo svjedoci kako se djevojke i mladići sve češće upuštaju u kohabitaciju, dok se istodobno „plaše“ sakramentalne ženidbe. Zbog čega je to tako?
Na ovo pitanje dijelom je već odgovoreno kada smo razmišljali o stanju braka i obitelji u današnjem društvu, te o problemima s kojima se susreću. Vraćam se kulturi prolaznoga i privremenoga koja predstavlja mladima skoro nepremostivi jaz kako bi došli do odluke za sklapanje braka. U društvu koje kaže da je sve prolazno i kratkotrajno mladi ne nalaze hrabrosti reći konačno „da“, ne samo za brak, nego i za redovnički ili svećenički poziv. Svojim življenjem kohabitacije, s druge strane, pokazuju kako žele biti ljubljeni i ljubiti. Time potvrđuju ono što je na veličanstven način izrekao u svojoj prvoj enciklici Sv. Ivan Pavao II.: „Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. On ostaje sebi samom nerazumljivo biće, njegov život je bez smisla ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako ju ne iskusi i ne učini svojom, ako živo ne sudjeluje u toj ljubavi“ (Redemptor Hominis, br. 10).

Kako onda izići u susret njihovoj želji za ljubavlju i pomoći im da nađu hrabrosti reći „da“ za cijeli život, ako se osjećaju nemoćima za nešto takvo veliko? Naviještajući im bez straha i pridržaja jedinoga istinskoga Učitelja ljubavi, Isusa Krista. Zato je ključno u pastoralu s mladima pomoći im biti u Njegovoj školi, te da u toj školi otkriju istinu o ljubavi. Ona je samo jedna: ako te ljubim, onda te ljubim do kraja i potpuno. Sve drugo je prikrivanje sebičnosti pod krinkom ljubavi. U toj školi istine o ljubavi trebaju otkriti ulogu seksualnosti u življenju intimnosti s jednom osobom, ljepotu bračnoga poziva, te, prije svega, Kristovu prisutnost u njihovu budućem bračnom životu, koja ih čini objaviteljima tajne Boga Ljubavi. Samo kada budu znali kako nisu sami u tom „da“, kojim se predaju drugome do kraja i da mogu računati s Bogom Ocem i Crkvom majkom, moći će hrabro krenuti ka ostvarenju svoga bračnoga poziva. Po meni, srce pastorala mladih trebalo bi biti njihovo praćenje na putu rasuđivanja vlastita životnoga poziva koji je na kraju uvijek poziv na sebedarje iz ljubavi, bilo u braku, bilo u posvećenom životu.

Imenovani ste koordinatorom Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije. Koliko je važno postojanje jednog ovakvog tijela u mjesnoj Crkvi, te koja mu je uloga?

Naša mjesna Crkva je u svom sinodalnom hodu otkrila kako obitelj treba biti u središtu njezine pozornosti i brige. Time se prepoznala dijelom opće Crkve koja je nedavno slavila dvije biskupske sinode posvećene poslanju obitelji u današnjem svijetu, nakon kojih je papa Franjo Crkvi predao svoju apostolsku pobudnicu Amoris Laetitia. Mislim kako ove činjenice najbolje pokazuju važnost i nužnost postojanja biskupijskog tijela za pastoral braka i obitelji jer obitelj je, kao domaća Crkva, središte cjelokupnoga pastoralnoga djelovanja, kako to ističe Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Italiji. Preko braka i obitelji, koja se rađa iz njega, čovjekova svakodnevica postaje prožeta sakramentima Crkve i navještajem evanđelja, jer obitelj objedinjuje u svome krilu sve generacije i preko njih sve sakramente Crkve koji postaju onda dio života. Tako Crkva preko obitelj rađa novo društvo i obitelj čini mogućim da sakramentalni život Crkve i njezino naviještanje evanđelja ne ostane samo čin pojedinca, nego da postanu prostor novoga života u Kristu koji se utjelovljuje u naš svijet i naše vrijeme, rađajući civilizacijom ljubavi i života. Zato uloga Ureda za brak i obitelj nije traženje rješenja za probleme, nego pomoći obiteljima otkriti „veliko otajstvo“ koje je već prisutno u njihovim životima, otkriti Krista Dobroga Pastira koji dođe dati nam život u izobilju (usp. Iv 10,10). Samo kada obitelji budu svjesne dara kojega su primile po sakramentu braka, moći će nadvladati sve poteškoće i probleme koje ih prate na njihovom životnom putu. Zato je potrebno, ne samo imati pastoral za obitelj, nego pastoral s obiteljima. To znači prepoznati ih neizostavnim subjektima (nositeljima) života Crkve, bez kojih Crkva ne može izvršiti svoje poslanje u svijetu. Ako je istina da Crkve nema bez svećenika, isto tako je istina da Crkve nema ni bez supružnika. Ako je brak sakrament, onda to znači da je u pitanju volja samoga Boga da se njegova Crkva izgrađuje i da On milosno djeluje i preko ovoga sakramenta. Nije tek neki optional, nego conditio sine qua non života Crkve.

Kako bismo bolje razumjeli važnost svijesti o poslanju obitelji u životu Crkve i društva, uzmimo jedan slikovit primjer. Zamislimo da je netko zaređen za svećenika prije 10 godina i da u svih tih 10 godina nikada nije slavio ni sv. mise, niti ispovijedao. Tada mu dođe netko i kaže: „Pa zašto Vi, velečasni, ne slavite nikada sv. mise niti ispovijedate?“ A on odgovori: „Pa nisam ni znao da sam na to pozvan i da to mogu!“ Izgleda da bi toliki supružnici dali isti odgovor na pitanje zašto ne žive svoju sakramentalnu milost koja se sastoji, prije svega, u intimnom življenju zajednice ljubavi i života, te objavljivanju te ljubavi i života ovome svijetu. One ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka, kojom Krist ljubi svoju Crkvu, do dara vlastita tijela na križu. Zato bi jedan mali plod ovoga rada na otkrivanju „velikoga otajstva“ bračnoga i obiteljskoga života u našoj mjesnoj Crkvi bio kada bi sljedeće godine intervju za Svjetski dan braka mogla dati jedan kršćanska obitelj naše mjesne Crkve, koja je svjesna dara kojega je primila i koja ga živi u zajedništvu Crkve. Jer nositelji obiteljskoga pastorala nisu svećenici, nego obitelji. Samo tada ćemo imati, ne samo pastoral za obitelji, nego pastoral s obiteljima. Istina, obitelj je potrebna brige Crkve, ali i Crkva je potrebna obitelji kako bi mogla biti ono na što je pozvana.

Još bih iskoristio priliku zahvaliti na ovom mjestu dosadašnjem predstojniku Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Dubravku Turaliji na njegovoj službi i velikodušnosti darovanoj pripravama na brak i radu s obiteljima u našoj mjesnoj Crkvi.

Na koji način je moguće djelovati i pomoći brakovima koji se nalaze na pragu rastave od stola i postelje?
Najbolje bi bilo pitati se kako živjeti svoj brak, pa da ne dođe do takvih situacija u kojima bi se počelo razmišljati o rastavi od stola i postelje. Nažalost, ipak nije mali broj onih koji u rastavi vide jedino rješenje za svoje probleme. U takvim teškim situacijama potrebno je prisjetiti se kako brak kojeg živim nije tek nešto što gleda mene i moga supruga ili suprugu. Brak je sakrament, a to znači da sami Bog želi da moj brak, ne samo opstane, nego da bude sve više mjesto objave Njegove ljubavi za čovjeka u ovome svijetu. Tu su i djeca na čije dobro se tako lako zaboravi. Tu je i svjedočanstvo kojega dajemo drugim brakovima i obiteljima. Preko našega istinskoga življenja braka ili slabimo ili jačamo druge brakove. Pitanje koje se treba postaviti u takvim situacijama glasi: „Je li stvarno vrijedno baciti sve u vodu, uskratiti djecu roditeljske ljubavi, reći drugima činom rastave kako ipak nije bilo moguće ostati vjeran do kraja i ljubiti potpuno, čak i onda kada me drugi razočarao i povrijedio?“ Zato je ključno sjetiti se dara kojega se primilo na dan vjenčanja, dara ljubavi koja je veća od samoga muškarca i žene i koju Bog nikom ne uskraćuje, jer On se ne igra sa sakramentalnom milošću. Ako je dar tu, ako je taj dar ljubav koja dolazi od samoga Boga, te ako u to vjerujem i iz vjere živim, onda za mene uopće nema alternative. Znam da me Bog želi u mome braku i s mojom obitelji, te da svoje sreće neću naći u silasku s križa. Toliki su brakovi danas u istom iskušenju, kojega je proživio i sam Isus na križu kada su mu govorili: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ (Mt 27,40b). Ovaj svijet isto tako želi reći kako je spas u bijegu od križa, ali znamo kakav nam je primjer ostavio Gospodin. On kaže onima koji se nalaze u mraku njihova bračnoga života: „Želiš li ostati zajedno sa mnom na ovome križu? Želiš li ostati vjeran do kraja i tako pokazati što je ljubav?“ I to uopće nije bajka. Imao sam priliku slušati razne supružnike koji su nakon velikih brodoloma svoga braka ostali jedno drugome vjerni i našli još veću ljubav jedno prema drugome, negoli što je bila prije krize. Za sve ovo neizostavna je krjepost oprosta: znati tražiti oprost i sami moći oprostiti. Naravno da to nije lako. Zato je važno da bračni supružnici osjete majčinstvo Crkve koja je sposobna strpljivo ih slušati, pratiti, hraniti euharistijom, darovati Božji oprost u sakramentu ispovijedi, liječiti rane i uvijek iznova darivati radost novoga početka snagom Božje milosti.

Na kraju ipak treba reći kako postoje situacije u kojima, nakon što se svako drugo rješenje pokazalo neplodnim, rastava od stola i postelje postaje čak i moralno nužna. Amoris Laetitia spominje neke od mogućih opravdanih razloga: „kad je potrebno slabijega bračnoga druga ili malu djecu sačuvati od težih rana, prouzročenih arogancijom i nasiljem, ponižavanjem i izrabljivanjem, zastranjivanjem i ravnodušnošću“ (br. 241). No, i u ovim situacijama treba gledati kako je moguće doći do pomirenja, jer sakrament braka ostaje i u ovoj bolnoj situaciji i živi se u dimenziji raspete ljubavi koja i dalje želi dobro drugoga.

Što smatrate da je ključno za skladan (kršćanski) brak?
Sluga Božji Fulton Sheen napisao je jednu knjigu o braku s naslovom Troje je potrebno za brak, a podnaslov knjige glasi: Krist kao temelj bračnoga sjedinjenja. Tu se krije i odgovor na postavljeno pitanje. Za kršćanski brak potreban je Treći, a to je Kristova živa prisutnost. To smo već nekoliko puta ponovili. Koliko će biti skladan, to uvijek zavisi od braka do braka. Ali jedno je sigurno, s Kristom će biti izvor blagoslova i put posvećenja supružnika međusobno i onih oko njih, unatoč svim problemima i nedaćama. Zato je neizostavna prisutnost molitve u obitelji, jer obitelj koja moli, svjedoči da je u njoj prisutan Bog i takva obitelj ostaje zajedno, kako je govorila Sv. Majka Terezija.

Uz ovu milosnu dimenziju naravno da se traži i ona ljudska jer milost može rasti samo tamo gdje je narav za to sposobna. Zato je važno za supružnike uvijek donositi odluke „u dvoje“, čak i kada drugi nije tu prisutan. Od trenutka kada sam se vjenčao ne mogu razmišljati kao samac, nego se uvijek pitati koristi li ova odluka našem braku ili ga slabi. Uz to, važno je ne dopustiti da svakodnevica zaguši bračnu ljubav. A to se čini vježbajući se u svakodnevnim malim činima ljubavi prema drugome, kako bi mu pokazao da mi je danas još važniji nego što mi je bio jučer. Neki od tih jednostavnih čina mogu biti: „jutarnji poljubac, svakidašnji večernji blagoslov, dočekivanje drugoga kada se vraća s posla, zajednički izlet koji put, i dijeljenje kućanskih poslova“ (Amoris Laetitia, br. 226).

Kako djeca utječu na brak?
Iako ovo pitanje dolazi na kraju, njegova važnost je temeljna za shvaćanje kršćanskoga braka i s njime istine o ljudskoj ljubavi. Već je istaknuto kako bračna ljubav znači živjeti u sebedarju za drugoga jer čovjek „ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe“ drugoj osobi (Gaudium et Spes, br. 24). Bračno sebedarje svoj vrhunac postiže u bračnome činu koji je sebedarje drugome u daru svoga tijela i duše. Sv. Pavao VI. naučava u svojoj enciklici Humanae Vitae kako su, sukladno tome, dva neraskidivo povezana značenja bračnoga čina dobro supružnika (njihovo iskazivanje ljubavi) i otvorenost životu. Nije riječ o dvjema dimenzijama, dakle, koje stoje jedna pokraj druge. Nego o bračnoj ljubavi koja nužno u samoj sebi uključuje i dobro supružnika i otvorenost životu. Zato istinski dar sebe drugome znači darovati mu se cijelim, onakvim kakav sam stvoren, te prihvatiti drugoga potpuno, onako kako je stvoren. To znači da se darujem drugome sa svojom mogućnošću da postanem otac ili majka, te da prihvaćam drugoga s njegovom mogućnošću da postane otac ili majka. To je potpuni dar. Ako bilo što od ovoga isključim, više se ne može govoriti o daru. U tom činu supružnici postaju sustvaratelji sa samim Bogom i nema većeg dostojanstva ni dara, nego sudjelovati s Bogom u daru novoga života. Zato otvorenost životu (koja se može živjeti čak i onda kada Bog ne daruje djecu nekome bračnom paru) najbolji je lijek individualističkom i romantičnom shvaćanju bračne ljubavi. Jer dijete pokazuje istinu o ljubavi: ako je ljubav prava, ona nikada nije „egoizam u dvoje“, nego rađa novi život, postaje vidljiva u novome životu stvorenom na sliku i priliku Božju.