Mons. Mato Zovkić, umirovljeni svećenik Vrhbosanske nadbiskupije

Za svećenika je ključna osobna vjera


Mjesec lipanj u mnogim nad/biskupijama rezerviran je za svećenička ređenja te brojni prezbiteri obilježavaju obljetnice svoga ređenja. Tom prigodom sugovornika smo pronašli u umirovljenom svećeniku Vrhbosanske nadbiskupije mons. Mati Zovkiću.

Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik 

Teško je u malo riječi predstaviti mons. Zovkića. Stoga vrijedi podsjetiti kako je rođen 1937. u Donjoj Tramošnici, općina Gradačac, kao drugo od desetero djece svojih roditelja. Kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije srednju školu pohađao u Zagrebu i Đakovu gdje je maturirao 1957. Studij teologije započeo je u Đakovu, a završio u Zagrebu gdje je diplomirao u lipnju 1965., a licencijat iz teologije postigao krajem listopada 1965. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je u Đakovu na Petrovo 1963. Doktorsku disertaciju obranio je na zagrebačkom KBF-u 1968., a 1972. postigao je i magisterij iz Svetog pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Od listopada iste godine pa sve do 2011. bio je profesor na sarajevskom KBF-u. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima koji se bave biblijskim i ekleziološkim temama te ekumenskim i međureligijskim dijalogom. Senat Univerziteta u Sarajevu dodijelio mu je 2015. počasno akademsko zvanje profesora emerita. Autor je više od 20 knjiga, više od 200 znanstvenih članaka, desetak prijevoda teoloških knjiga i dijelova Biblije, a recenzije na knjige objavljivao je na: hrvatskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku. Iako je jedan od najstarijih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, i dalje je vrlo aktivan u pisanju te s vremena na vrijeme ima mise na engleskom u sarajevskoj katedrali.

Poštovani mons. Zovkiću, Petrovo je u brojnim nad/biskupijama rezervirano za svećenička ređenja. Iako se broj zvanja u Crkvi u Hrvata smanjuje, koliko su takvi događaji znak nade i živosti vjere u našem narodu?

Ređenje novih svećenika na Petrovo vezano je uz završetak akademske godine, nakon što tijekom lipnja kandidati polože sve propisane ispite. Broj ređenika opada kod nas i u europskim zemljama, ali svaki mladomisnik je dobro došli duhovni pastir u svome narodu. Umjesto da plačemo nad onima kojih nema, podržimo one koji su se odazvali kako bi ustrajali u slobodno prihvaćenom zvanju.

Svako vrijeme nosi svoje breme, stara je poslovica. Svećenik ste od 1963. Možete li usporediti profile prezbitera iz vremena kada ste Vi ređeni, i mlađih generacija? Po čemu su slični, a u čemu se razlikuju?

Zaređen sam u državi s komunističkim režimom, kada je tajna policija (UDBA) zaduživala ucijenjene župljane da špijuniraju što župnik propovijeda i govori, te redovito izvješćuju nadležne. Ja sam tek za vrijeme ljetnog pomaganja na američkoj župi u New Yorku od Sarajlije emigranta doznao tko me špijunira u Sarajevu. Nakon što se komunizam urušio, mi svećenici slobodnije razmišljamo i kreativnije djelujemo. Nadalje, spremao sam se u vrijeme latinske liturgije, latinskih udžbenika za teološke predmete, za svećenika u Crkvi Tridentskog sabora. Nakon moga ređenja dogodio se Drugi vatikanski koji je donio liturgiju na živom jeziku, otvaranje prema drugim kršćanima i sljedbenicima nekršćanskih religija, a Papu, biskupe i svećenike gleda kao zaređene služitelje zajednice, ne prvenstveno nositelje svete vlasti.

Većinu svojih svećeničkih godina proveli ste na različitim službama u Sarajevu gdje su katolici manjina među sugrađanima drugih vjera ili nikakve vjere. Koliko je djelovanje u takvom Sarajevu utjecalo na vaše poimanje službe?

Bio sam godinu dana župnik katedralne župe; zatim izbivao četiri godine radi poslijediplomskog studija Svetog pisma u Rimu; po povratku bio profesor na Vrhbosanskoj teologiji 37 godina; kanonik vrhbosanski od 1985. do 2012., generalni vikar nadbiskupa Jozinovića i Puljića od 1987. do 2008. Dva puta sam dobio poziv da prijeđem na KBF u Zagreb gdje bih nastavio profesorsku službu. Na sreću, nadbiskupi mi nisu dopustili. Volim reći da sam se tako učvrstio „u zvanju za Bosanca“, u smislu da sam ovdje kao svećenik potreban i mogu konstruktivno pridonositi. Bez obzira na konkretnu službu, svećenici i redovnice u Sarajevu su podrška katoličkim vjernicima u ovakvoj sredini. Neda Čekada, sestra nadbiskupa Smiljana koja se s njime iz Skopja doselila 1968. prilikom preuzimanja službe nadbiskupa, promatrala me u katedrali kako ophodim s vjernicima i potaknula neka i dalje ostanem uslužan i pažljiv jer u gradu ne dolikuje „begovski pastoral“. Sada kada se uz oslanjanje na starački štap krećem ulicama oko katedrale, pozdravljaju me pojedini vjernici, pretpostavljam u znak zahvalnosti za podršku u katoličkom identitetu. Dio svojih svećeničkih aktivnosti u Sarajevu opisao sam u svome prilogu za Zbornik u čast Luki Brkoviću koji će Napredak Sarajevo ubrzo poslati u tisak.

Kroz svoje svećeničko služenje kao rektor bogoslovije i profesor Svetoga pisma, odgajali ste mnoge generacije svećenika. Kako ste među mnoštvom kandidata razlučivali koji su prikladni za ređenje, a koji ne?

Prema propisima Sv. Stolice o predstavljanju kandidata biskupu za svećeničko ređenje, rektor je dužan u rodnoj župi kandidata zatražiti neka ređenje bude oglašeno i neka zatim župnik pismeno izvijesti o mišljenju župljana. Uz to rektor treba sa svakim kandidatom obaviti pojedinačni razgovor iz koga se treba uvjeriti da je nakana kandidata iskrena i da ga smatra prikladnim. Kroz šest godina rektorske službe ja sam se u nekoliko slučajeva morao osloniti na procjenu drugih poglavara koji su dotičnoga bolje poznavali. One koji su se zdravo bojali obveze koju ređenjem prihvaćaju hrabrio sam da je važna iskrena namjera na početku, kao što mladenci ulaze u brak da će se poštovati i doživotno ustrajati u zajedništvu. Zahvalan sam kandidatima koji su mi pri tim razgovorima povjeravali svoje razloge zašto se žele rediti. Istina, 15-ak zaređenih kroz mojih 37 godina profesorske službe kasnije je napustilo poziv, a njih 16 zaređenih i ustrajnih završilo je zemaljsko putovanje prije mene.

Na tragu prethodnog pitanja, koje su kvalitete koje bi trebao imati jedan svećenik?

Da nisam kod svojih roditelja vidio kako im je katolička vjera važna vrijednost u osobnom i obiteljskom životu, ne bih ni pomislio spremati se za svećenika, niti bih u službi ustrajao. Dakako, tu sam vjeru u srednjoj školi, na teološkom fakultetu te na Papinskom biblijskom institutu mogao produbljivati i sve dublje usvajati. Zato smatram da je osobna vjera kandidata ključna. Nadalje, od nas rimokatoličkih svećenika traži se prihvaćanje celibata ili bezbračnosti iz vjerskih razloga. U mojoj svećeničkoj mladosti puno se raspravljalo ne bi li zbog manjka svećenika trebalo dopustiti ženidbu već zaređenima ili rediti oženjene, ali teološki obrazovane muškarce. Iz činjenice da u našoj Crkvi postoje oženjeni grkokatolički svećenici, ali kandidati trebaju sklopiti brak prije ređenja (isto je kod pravoslavnih svećenika), sada je razvidno da ženidba zaređenih ne može biti dopuštena, a o ređenju oženjenih se može raspravljati.

Nadalje, od svećenika se očekuje da dobro zna teologiju i duhovno prati svoje vjernike. U tu svrhu organiziraju se programi permanentne naobrazbe za svećenike. Tugaljivo je vidjeti svećenika koji godinama ništa novo ne pročita s područja teologije. Moj je otac imao školskog kolegu svećenika koji je cijelog života bio nezadovoljan: svi mu zbog nečega krivi. Rekao mi je neka se ne redim ako kanim biti nezadovoljan kao taj njegov drug. Župnik i drugi sljedbenici duhovnog zvanja u Crkvi bi u temelju trebali biti zadovoljni. Tek tako mogu oduševljavati druge za duhovne i moralne vrijednosti u životu.

Imate bogato životno, svećeničko i profesorsko iskustvo. Na osnovu toga, možete li reći koji su najveći izazovi za mlade svećenike danas?

Prvi izazov je država i biskupija (odnosno redovnička provincija) u kojoj djeluje. Mi smo doživjeli osamostaljenje BiH te Republike Hrvatske. Nije nam svejedno kakvu državu imamo i jesmo li istinski ravnopravni s drugim sugrađanima? Ipak, ima smisla biti svećenik u biskupijama i provincijama BiH, makar nam je država u stanju obustavljanja rata, ali ne u stabilnu i pravednu miru. Daljnji izazov je otkriti što želim o sebi na dugi rok, što me može činiti životno zadovoljnim. Gdje i kako sa svojim sposobnostima mogu pridonositi općem dobru? Od Isusa iz kanonskih evanđelja naučio sam da je veličina čovjeka u služenju (Mk 10, 43-44; Lk 22, 24-28). Što stariji bivam, više uviđam trajnu vrijednost takvog Isusova primjera i učenja.

Rat i poraće na području Vrhbosanske nadbiskupije učinili su svoje. Uz to i sveprisutne migracije uzrokuju smanjenje broja vjernika. Kako svećenici, osobito mladi, mogu u potpunosti ostvariti svoje zvanje posebno na župama gdje je jako mali broj vjernika?

Službena glasila naših biskupija objavljuju svake godine statistike o stanju u katoličkim župama koje župnici priređuju, a biskupi šalju Svetoj Stolici. Prema tim izvješćima, više nam vjernika umire nego djece ili odraslih biva kršteno. Novi fenomen je iseljavanje obitelji s djecom u školskoj dobi, ali ne samo kod nas katolika, nego i kod muslimana i pravoslavaca u BiH. Onima koji odlaze ne možemo zanijekati pravo na odabir mjesta gdje će živjeti i raditi, ali s onima koji ostaju želimo biti svjedoci da se ovdje može živjeti od vlastita rada.

Pri spomenu župa s drastičnim smanjenjem broja vjernika, ne mogu prešutjeti kako mi se jedan naš mladi svećenik žalio da na njegovoj nedjeljnoj misi bude samo njegova majka kada mu dođe u posjet. Svećenicima koji služe takve župe trebamo davati podršku sa sviješću da su i napušteni starci Božja stvorenja potrebna pažnje i ljubavi. Na biskupima je povijesna odgovornost da provide kako održavati župne kuće i crkve u takvim župama i zdravo zaposliti svećenike koji tamo godinama nemaju krštenja, vjenčanja, vjeronauka, prve pričesti ni krizme.

Mnogi će svećenici kazati kako im je najveći „neprijatelj“ samoća. Smatrate li dobrom idejom stvaranje timova svećenika koji bi živjeli u istoj kući, a opsluživali više župa? Koje su prednosti, a koje možebitne mane takva razmišljanja?

Ideja jest dobra, ali na to bi trebalo spremati kandidate već u bogosloviji, a onda kada je to potrebno, postavljati u takve zajednice one koji prihvaćaju jedni druge za sustolnike i suradnike.

Bosna i Hercegovina je oduvijek bila izvorom duhovnih zvanja. Statistike iz sjemeništa i bogoslovije u posljednje vrijeme nam ne idu na ruku. Trebamo li strahovati za buduća duhovna zvanja, kako svećenička, tako i redovnička?

Moja rođena sestra je redovnica, članica Hrvatske provincije Karmelićanki BSI sa sjedištem u Zagrebu, a imam nekoliko rođakinja u drugim družbama u Hrvatskoj i Bosni. Umjesto strahovanja za buduća duhovna zvanja u hrvatskom narodu i sveopćoj Crkvi, korisnije je stvarati ozračje da ustraju oni koje Bog zove i kroz apostolat vjerničkih obitelji pratiti klice zvanja kod novih kandidata.

Kako Vi danas, nakon 58 godina svećeništva, doživljavate svoje zvanje? Da možete vratiti vrijeme, biste li nešto mijenjali?

Moram ovdje najprije nešto reći o mome smještaju u Svećeničkom domu u Sarajevu jer sam nedavno navršio devet godina ovdje. Najljepši dio je koncelebracija nas umirovljenih u kućnoj kapeli svakoga jutra, koju predvodi naš upravitelj Fabijan Stanušić, a mi koji možemo i hoćemo čitati podijeljeni smo u četiri tima te naizmjenično obavljamo službu čitača i akolita. To je ista ona misa koju smo slavili kao aktivni svećenici, euharistija kojom se Crkva izgrađuje. Koncelebracija je oživljena nakon Drugog vatikanskog sabora, u rubrikama čak stoji da bolesnici mogu koncelebrirati iz kolica. To je divna novost u kojoj tek sada vidim svu ljepotu i važnost!

Također, blagoslivljam Boga koji je ljudima dao pameti da pronađu računalo jer mogu i dalje pisati u svojoj radnoj sobi te preko Googlea pribavljati tekstove barem nekih članaka i knjiga, uz blagodat biblioteke KBF-a u susjednoj zgradi. U ovoj dobi i staračkoj nemoći ne bih više mogao tipkati na stroju svoje tekstove. Dakako da su uz smještaj važni i drugi uvjeti: topla i hladna voda u stanu cijelu godinu, dovoljno zagrijavanje zimi, tjedno spremanje sobe, kuhani obroci u zajedničkoj blagovaonici. Bog je u mome životu divno posložio susrete, doživljaje i područja djelovanja. Osim komunističkog režima u prvih 28 godina moga svećeništva, ništa ne bih mijenjao.

Iako ste u mirovini, i dalje ste aktivni onoliko koliko vam zdravlje i godine dopuštaju. Kako izgleda mirovina iz svećeničke perspektive?

Za svećenike nema iznimke od starosti i bolesti. Dok sam bio mlađi, upoznao sam desetke svećenika Đakovačke i Vrhbosanske nadbiskupije koji su u starosti bivali smješteni kod rodbine ili u neadekvatnim crkvenim ustanovama (pokazalo se da umirovljeni župnik ne može u istoj župnoj kući ostati uz nasljednika jer ne može podnijeti da nasljednik mijenja ono što je on načinio). Sve kad bih u aktivnim godinama mogao kupiti stan, tko bi me dvorio kad onemoćam? Zato je providnosno rješenje podizanje Svećeničkog doma. Ovdje, dakako, trebamo biti spremni prilagoditi se jedni drugima i biti zadovoljni uslugama koje nam se nude. Zato je velika zasluga nadbiskupa Puljića i voditelja radova Fabijana Stanušića podizanje ovog funkcionalnog Svećeničkog doma. Meni nije dosadno biti star svećenik smješten u ovom domu.

Za kraj ovoga razgovora možete li nam reći koliko i na koji način pratite svoje bivše studente i studentice? Kako se osjećate kada ih susretnete ili vidite njihov napredak?

Od sadašnjih profesora na našem KBF-u kod mene su pisali diplomski rad profesorica moralne teologije dr. Zorica Maros i četiri profesora svećenika. Jasno je da živo pratim njihov intelektualni razvoj i sadašnje zalaganje. Uz to, nakon što su ujesen 1996. počeli na Vrhbosanskoj teologiji studirati kandidati za katoličke vjeroučitelje, s radošću na različitim studijskim skupovima pozdravljam vjeroučitelje koji su bili moji studenti i studentice. Milošću Božjom smatram da sam mogao sudjelovati u njihovu spremanju za sadašnje zvanje i djelovanje. Vjeroučitelj Ivan Sović kod mene je napisao diplomski rad Utjecaj školskog vjeronauka na međureligijske odnose u BiH; sada je u vjerničkom braku na Islandu gdje vrši crkvenu službu na razini Biskupskih konferencija nordijskih zemalja. Zahvalan nekim bivšim profesorima i pokojem biskupu što su moj rad pratili i podržavali, trudim se iskazivati iskreno zanimanje za rad mojih bivših studenata jer znam da to ulijeva volju za nastavak pozitivna zalaganja.