Don Pawel Ptasznik, poljski svećenik i blizak suradnik Ivana Pavla II.
Pon, 18. Svibanj 2020. 09:05
U povodu 100 godina od rođenja Sv. Ivana Pavla II., svjedočanstvo o svetcu naših dana povjerio je portalu "La Nuova Bussola Quotidiana" don Pawel Ptasznik. Razgovor prenosimo u cijelosti.
Među najbližim suradnicima Sv. Ivana Pavla II, posljednjih deset godina njegova pontifikata, bio je zasigurno don Pawel Ptasznik.
Svećenik Krakovske nadbiskupije, kao i papa Wojtyla, 1995. pozvan je u Vatikan raditi u poljskoj sekciji Državnog tajništva i započeo je surađivati s Papom posebno na pripremanju govora.
Don Pawel, kad je Ivan Pavao II. izabran za papu, imali ste 16 godina. Je li Karol Wojtyla, kao nadbiskup Krakova, 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, bio već poznat u Poljskoj? Što se je govorilo o njemu?
Već u dobi od devet godina, kada sam postao ministrant, bio sam aktivan u župi. Također sam bio uključen u pokret mladih Svjetlo i život, ali nisam imao pojma tko je Karol Wojtyla za Crkvu u Krakovu, za Poljsku i za svijet.
Naravno, poznavao sam njegovo ime, ali za dječaka iz predgrađa biskup je tako nedostižna osoba, da praktički nije bio u mojoj svijesti. Treba imati na umu da u to vrijeme nije bilo interneta, a televizija je tek počela ulaziti u kuće. Cenzura komunističkog režima nije davala mjesta informacijama o životu Crkve. Tek 1976. prvi put sam shvatio tko je zapravo Karol Wojtyla. Pohađao sam tečaj za liturgijske čitače: tijekom susreta svećenik nam je rekao da je naš kardinal Karol Wojtyla upravo održao duhovne vježbe za papu Pavla VI. Zatim nam je ispričao njegovu životnu priču: mladenačke događaje, svećeništvo, sudjelovanje kao biskupa na Drugom vatikanskom saboru, njegovu suradnju s kardinalom Wyszynskim i koliko je cijenjen u Rimu. Zaključio je: "Možda će jednog dana naš kardinal postati papa ?!" To je za mene bilo otkriće...
U kojoj ste godini upisali bogosloviju? Mislite li da je prisutnost pape poput Ivana Pavla II - prije svega Poljaka - u Vatikanu na neki način pomogla i podržala vaše zvanje?
U sjemenište u Krakovu ušao sam s 19 godina, 1981., dva mjeseca nakon atentata na Ivana Pavla II. O svom svećeničkom pozivu već sam razmišljao puno ranije, ali taj tragični događaj potaknuo je nas mlade iz župe da molitvom pratimo Svetoga Oca. Intenzivno proživljavanje tog trenutaka zasigurno je učvrstilo moju odluku, a možda i ne samo moju: te je godine u našoj biskupiji bilo čak 84 svećenička kandidata za bogosloviju. Stoga je pontifikat Ivana Pavla II. svakako oblikovao naše svećeništvo.
Proučavali smo papinske dokumente. Koliko je to bilo moguće pratili smo aktivnosti Svetoga Oca, njegova putovanja, kateheze, homilije. Zatim su uslijedila Papina hodočašća u Poljsku 1983. i 1987., godine našeg svećeničkog ređenja. Sve je to ostalo u mom srcu i u mojoj svijesti kao posebno iskustvo vjere.
U kojim ste okolnostima bili pozvan surađivati s Papom? Čega se posebno sjećate onih prvih trenutaka u Rimu?
Nakon što sam diplomirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana, vratio sam se u Krakov i kardinal Franciszek Macharski povjerio mi je mjesto duhovnika u bogosloviji. Nakon godinu dana, krajem 1995., nazvao me je i rekao: "Morate ići u Rim". Objasnio je da je to ponuda za rad u Državnom tajništvu. Nije me baš zanimao uredski posao i počeo sam tražiti izgovore: rekao sam da volim pastoralni rad, da sam tek započeo rad u bogosloviji, itd. Kardinal je, međutim, prekinuo razgovor rekavši mi: „Ne možemo reći Svetom Ocu da u biskupiji nema nikoga tko bi vas mogao zamijeniti u bogosloviji“. Beskrajno sam mu zahvalan na toj čvrstoj odluci, jer sam zahvaljujući toj odluci uspio proživjeti deset godina - možda najljepših u mom životu - uz svetog Ivana Pavla II.
Što se nakon toga dogodilo?
Na početku sam bio pozvan na ručak s Papom i bilo mi je dodijeljeno mjesto pored njega. Prije sam se nekoliko prigoda susreo s njim i razmijenio par riječi, ali sam u tim prigodama, naravno, bio paraliziran emocijama. Od prvog trenutka, od stiska ruke, dočekao me s takvom jednostavnošću i toplinom da smo bez ikakve napetosti uspjeli mirno razgovarati tijekom cijelog ručka. Pitao me o mojoj obitelji, mojim roditeljima, mojoj župi koju je dobro poznavao još iz vremena kada je bio nadbiskup u Krakovu.
Sjetio se je, i da je šezdesetih godina došlo do požara koji je potpuno opustošio našu župnu crkvu. Zatim me pitao o mojim studijama, počevši od teme moga diplomskog rada. Tako smo ušli i u teološku raspravu o Duhu Svetom.
Kakav je bio vaš svakodnevni život u službi Ivana Pavla II? Možete li nam ispričati neke događaje iz tih godina?
Kao službenik Prvog odjela Državnog tajništva, uglavnom sam se bavio kontaktima poljskih vjernika i pastira sa Svetim Ocem i sa Svetom Stolicom. Stoga sam, prije svega, brinuo o dopisivanju, pomaganju Papi tijekom papinskih sastanaka i audijencija. Moj glavni zadatak bio je pomagati Svetom Ocu u pripremi tekstova. Skoro svako jutro išao sam kod njega pisati na prijenosnom računalu ono što je on diktirao: dokumente, govore, homilije. Taj je posao započelo 1993. mons. Stanisław Rylko (sada kardinal): Papa, pavši, slomio je ruku i nekoliko tjedana nije mogao pisati, no želio je nastaviti pripremati govore za buduće događaje. Stoga mu je savjetovano da diktira, što mu nije smetalo. Zaključio je da na taj način može napisati više toga.
Međutim, moj posao nije bio samo posao pisača. Od prvog dana, Sveti Otac, nakon što bi mi izdiktirao odlomak, upitao bi me: "Što mislite o tome?". Bio je to poziv na raspravu, razmjenu ideja. Ponekad, nakon razgovora, zamolio bi da napišem neke bilješke kako bi se mogao vratiti temi. Uvijek je diktirao na poljskom. Nakon toga bilo je potrebno napraviti bilješke i prevesti tekstove na talijanski jezik. S vremenom, Sveti Otac me je zamolio da se pobrinem za čitav postupak pripreme i objavljivanja njegovih knjiga. Bio je to divan posao. Odnosio se prema meni kao pravom suradniku, imao je povjerenje u mene i ja sam nastojao, cijelim svojim bićem, nastojao odgovoriti, s dužnim poštovanjem i ljubavlju, na ovo povjerenje. Bila je to za mene neizreciva milost. Koliko sam stvari naučio od njega! Imao sam priliku pratiti ga na putovanjima u inozemstvu. I to je za mene bilo nezaboravno iskustvo: vlastitim očima vidjeti Crkvu u njezinoj kulturnoj raznolikosti i jedinstvu u vjeri.
Što se, međutim, sjećate od Papine bolesti i posljednjeg razdoblja njegova života? Kad ste ga posljednji put vidjeli živog i što ste jedno drugom rekli?
Sveti Otac je uvijek prihvaćao njegove patnje kao prigodu da sudjeluje u Kristovim patnjama i mogućnost da dijeli to iskustvo zajedno sa svim bolesnicima i patnicima svijeta. Stoga nikad nije skrivao svoju fizičku nemoć, pa čak i kad više nije mogao govoriti i bio vrlo slab, nikad nije prestao ljude susretati barem da bi im dao svoj blagoslov. Posljednji tjedani, već od kraja siječnja, bili su sve teži. Ne znam je li to itko primijetio, ali u posljednjoj katehezi srijedom Sveti Otac je osobno izgovorio - komentirajući ih - stihove iz Psalma 116: „Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj, jer Gospodin je dobrotvor tvoj; [...] Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih ".
Možda je to bila slučajnost, ali čini mi se da je upravo tim psalmom želio ući u posljednje razdoblje svog života. Sve je počelo s problemima s disanjem, hospitalizacijom u poliklinici Gemelli i traheotomijom. Potom je 16. ožujka bio nezaboravni Angelus: Sveti se Otac prvi put pojavio na prozoru, ali nije mogao govoriti. Međutim, dao je blagoslov i to je bilo dovoljno mnogobrojnim vjernicima okupljenim pred Poliklinikom, na Trgu svetog Petra i u svijetu.
Nakon toga je 19. ožujka potpisao Pismo svećenicima, u kojem je izjavio da u Euharistiji svoju patnju spaja s Kristovom patnjom. Posljednja generalna audijencija održana je 30. ožujka. Sveti Otac pojavio se na prozoru stana, ali nije mogao govoriti. Pozdrave, već pripremljene ranije, pročitali su drugi. Imao sam tužnu čast dati glas Papi koji je želio pozdraviti i zahvaliti svojim sunarodnjacima.
Je li bili prisutni na dan njegove smrti?
Ujutro, 2. travnja, svog posljednjeg dana, Sveti Otac je blagoslovio nove krune s likom Crne Gospe za svetište Częstochowa i za poljsku kapelu u vatikanskim špiljama. Bio je to posljednji javni čin Pape koji je napuštao ovaj svijet. Moj posljednji susret sa Svetim Ocem, još uvijek potpuno svjesnim, bio je u podne. U sobi je bio prisutan i kardinal Ratzinger. Nekoliko minuta smo zajedno molili. Tada je, prije odlaska, monsinjor Dziwisz zamolio Svetog Oca da me blagoslovi. Kleknuo sam, stavio mi je ruku na glavu i učinio znak križa. Taj će čin zauvijek ostati urezan u mom srcu.
Poslije 15 godina nakon njegove smrti i šest godina nakon kanonizacije, što je, po vašem mišljenju, aktualnost Karola Wojtyla?
Istina je da je za mnoge, posebno za najmlađe, Ivan Pavao II sada povijesni lik. No sjećanje na njega je uvijek živo. Ljudi se možda više ne sjećaju njegovih govora, njegovog teološkog i duhovnog nauka, ali u sjećanju je utisnuta njegova osobnost, ljudskost, geste nježnosti, razumijevanja, osjećajnosti upućene svakom čovjeku: one iste geste koje nam prikazuju mnogi filmovi posvećeni njemu, ali koje nam prenose i djedovi i roditelji koji su imali sreće živjeti za vrijeme njegova pontifikata.
Ono njegovo "Ne bojte se!" zauvijek ostaje poziv za povjerenje u Krista i njegovu moć u svijetu, čak i u današnjem svijetu koji je tako kušan pandemijom i njezinim socijalnim i gospodarskim učincima.
Njegova poruka o Božjem milosrđu i čin posvete svijeta danas su više nego aktualni. Njegov Totus tuus za svakoga je pouka vjere, koja nije samo ispovijest apstraktnih istina, već i potpuno prepuštanje Božjoj ljubavi po zagovoru njegove Majke.
Na 18. svibnja, dan stogodišnjice rođenja Sv. Ivana Pavla II, ujedno je i datum obnavljanja misa s ljudima u Italiji: mnogi su primijetili slučajnost. Što mislite o tome?
Moram reći da sam se pomalo iznenadio kad sam razmišljao o toj posebnoj slučajnosti, gotovo kao znak dobroćudne pratnje Ivana Pavla II u ovom teškom razdoblju. To su mi potvrdili neki mladi sveučilištarci iz moje zajednice.
U ovom se posebnom trenutku svaki dan molim Ivanu Pavlu II. I uvjeren sam da moli Svemogućeg Boga poklon za nas, povodom svog rođendana.
M.U., Ž.I., KT