Anita Martinac, spisateljica i književnica

Žrtva je žrtva, bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen


U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji se, prema odlukama Vijeća Europe, obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima sugovornika smo našli u Aniti Martinac, predsjednici Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH.

Razgovarao: Željko Ivković

Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru gdje danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Gradu na Neretvi. Sudionica je Domovinskog rata te nositeljica Spomenice Domovinskog rata te dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja.

Književni uradci su joj zastupljeni u brojnim međunarodnim i domaćim zbornicima. Često sudjeluje na različitim manifestacijama i književnim susretima.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka te je predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.

Za sebe kaže da djeluje i radi u skladu s vjerskim, odgojnim, moralnim i zakonskim normama za dobro svog naroda. Svoju ljubav prema umjetnosti pretočila je u korisno društveni rad. Borac je za istinu i zagovornik pravde te nam je bila izvrstan sugovornik na temu totalitarizma te odstranjivanja ostataka autoritarnih sustava iz hrvatskog društva...

Na početku nam recite što je to zapravo totalitarizam?

Kao što to i sama riječ govori totalitarizam je krajnost apsolutističke vladavine, politički sustav koji je na vlast došao i održavao se nasilnim putem, kršeći pri tome temeljna ljudska prava i slobode poznate u današnjim demokratskim sustavima.

Najjednostavnije rečeno, riječ je o političkom sustavu pod kontrolom jednog čovjeka ili jedne skupine koji je na vlast došao zločinom i tako se i održavao. Dakle, to je potpuna suprotnost otvorenom pluralističkom društvu i pravnoj državi.

Zašto je Europska unija donijela odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Poznato je da čitav moderni svijet pa tako i Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina, jer žrtve koje su još žive ili obitelji žrtava zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznaje njihovih patnji.

Donijeti odluku o obilježavanju jednog takvog dana je najmanja satisfakcija koja se mogla učiniti, te na ovaj način Europski parlament potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kao bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Također je poznato da je Europski parlament u svojoj preporuci za obilježavanja ovog spomendana naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji.

U Hrvatskoj se tako obilježava 23. kolovoza, a podsjećam na taj dan 1939. potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kako Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi.

U slobodnom svijetu na taj dan organizirani su i prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Godine 2008. potpisana je izjava većine članova Europskog parlamenta za uspostavu dana sjećanja, koji je potvrđen točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidata za EU kao i zemalja povezanih s EU-om, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Kao predsjednica udruge Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH, mogu reći da udruga svoje aktivnosti obavlja prema Rezoluciji Vijeća Europe br. 1096 o „Mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“ od 27. lipnja 1996., Rezoluciji Vijeća Europe br. 1481 o „Neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ od 25. siječnja 2006., Rezoluciji Europskog parlamenta o „Europskoj savjesti i totalitarizmu“ od 2. travnja 2009., Deklaraciji Hrvatskog sabora o „osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990.“ od 30. lipnja 2006., te Rezolucije Doma naroda Parlamenta Federacije BiH „o osudi totalitarnih režima“ iz 2006.

Želim naglasiti da je ovaj Dan sjećanja, spomendan na desetke milijuna ljudskih žrtava čiji su životi, zbog izopačenih totalitarnih ideologija nacional-socijalizma, fašizma i komunizma te njihovih sumanutih ciljeva, naprasno prekinuti.

Koje su države u tome najviše napredovale? Kako u „demontiranju naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica i BiH kao kandidat za EU?

Možemo ocijeniti da je razvoj demokratskog društva najveći čimbenik u osvješćivanju i edukaciji o totalitarnim režimima. I napredak društva, odnosno pozitivan razvoj zemlje doprinosi demontiranju naslijeđa.

Hrvatska kao članica EU-a donijela je niz zakonskih akata, ali po mojoj osobnoj procjeni ipak nedovoljno mjera u rasvjetljivanju prošlosti, jer, nažalost, na javnoj sceni i danas postoje pojedinci i političke skupine koji osuđuju pojedinačna i masovna ubojstva u „u ime rase“ ili „u ime nacije“, ali istovremeno na različite načine pokušavaju minorizirati i opravdati masovna ubojstva počinjena „u ime klase“. Međutim, zločin je zločin, a žrtva je žrtva – bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen.

Tijekom XX. stoljeća hrvatski narod je osobito platio visoku cijenu svog opstanka. „Zahvaljujući burama i neverama“ kao posljedicama tih ideoloških sukoba, kao i nametnutom nam Domovinskom ratu, hrvatski narod je pretrpio ogromne, izravne ili neizravne, demografske gubitke. Ta pogibelj osobito je bila izražena na prostorima BiH, zbog čega i danas trpimo teške posljedice.

Bez obzira što ne postoji opće nacionalno suglasje o prošlosti, kao što uostalom ne postoji ni o sadašnjosti ili budućnosti, odnos prema žrtvi je opće civilizacijska stečevina iz koje proizlaze i određene javne, znanstvene pa i političke ocjene. Upravo zbog tih općih civilizacijskih vrijednosti, ali i budućnosti, dužni smo sačiniti poimenične popise žrtava totalitarnih sustava, stvarajući tako preduvjete za vraćanje osobnog digniteta žrtvi i ostvarivanja zajamčenog prava na „posljednji počinak“.

Najviše je po ovom pitanju napravila Njemačka, koja je lustrirala kompletan represivni aparat nekadašnje Istočne Njemačke. Iznimno puno je napravila i Poljska, kao i baltičke države, te Mađarska. S druge strane, za Albaniju, Bugarsku, dijelom Rumunjsku, te države nastale raspadom Jugoslavije to se ne može kazati.

Bosna i Hercegovina, odnosno vladajuće strukture u zajedničkom cilju moraju donijeti, i provoditi, niz pravnih akata i mjera koje su nužne ka okretanju budućnosti. Upravo onako kako to traži Europska unija.

Recite nam spadaju li imena ulica i trgova u odluku o „demontiranju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“? Primjećujete li razliku između gradova i naseljenih mjesta tamo gdje žive Hrvati, Bošnjaci ili Srbi? Kakva je razlika između gradova u Hrvatskoj i BiH?

Kultura sjećanja zaprljana je s predugom vladavinom komunističkog totalitarnog režima i ukorijenjenog straha koji je i danas lako uočiti u pojedinim područjima gdje su se dogodili veliki zločini. Također, režirana povijest nametnuta generacijama stvara otpor i to neznanje, odnosno nepoznavanje istine, osnovni je problem zašto je dugotrajan proces demontiranja naslijeđa. Neophodno je suočavanje s prošlosti kakva god da je ona teška jer ignoriranje i potiskivanje problema neće donijeti rješenje. Naprotiv, problem što se više odgađa postaje veći, što se može uočiti u brojnim manipulacijama kroz medije onih interesnih skupina kojima odgovora nestabilnost na ovom području.

Ne vidim razloga da se zadrže nazivi ulica i trgova koji nose imena zločinca kao npr. Josip Broz Tito koji je, sudeći prema navodima inozemnih izvora, odgovoran za smrt više od 570 tisuća ljudi. O njemu kao veleubojici pisali su ugledni američki sveučilišni profesori, britanski i njemački povjesničari, te je svrstan među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. A danas još uvijek imati naziv po njemu je apsurd i sramota za svaku instituciju i obitelj koja živi i djeluje u istoj ulici. Često se može vidjeti također začuđenost turista kada vide kako takvi nazivi još uvijek postoje. Na neki način njeguje se kult idolopoklonstva totalitarnom režimu koji iluzionistički manipulira i koketira sa sadašnjicom.

Takvih je primjera još mnogo, ali ne samo da su ostali nepromijenjeni nazivi iz prošlosti, nego su se dali novi nazivi nedostojni i neprimjereni prema djelima, odnosno zlodjelima imenovanih. Prijedlozi naziva ulica se moraju kvalitetno obrazložiti, a odluke o nazivima donositi odgovorno. Prespori smo u reformama, neodlučni i nesigurni u odlukama, a da bismo bili smioniji i donosili pravovaljane odluke moramo se i potruditi i biti bolji poznavatelji povijesti.

Famozni Lex Perković je na neki način, razotkrio pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj. Je li nam lustracija potrebna danas više nego prije?

Je li dovoljan jedan slučaj da razotkrije zaostavštine komunizma, postoji li ta politička moć ili je samo prividno jedan slučaj tek otvorio pandorinu kutiju pokazat će vrijeme.

Naravno, značajno je procesuiranje svakog ovakvog primjera u cilju rasvjetljavanja istine o djelovanju jednog totalitarnog sustava koji je primjenjivao velikodržavni terorizam u borbi protiv svojih građana.

Međutim, lustracija je danas izmanipuliran pojam i treba prije svega razmisliti o krajnjem cilju koji se želi ili ne želi postići lustracijom.

Lustracija nije sječa glava. Lustracija je rasvjetljivanje, a do rasvjetljivanja procesa se dolazi otvaranjem i danas zatvorenih i skrivenih arhiva i njihovim znanstvenim izučavanjem. Tek kad to učinimo, moći ćemo kazati da smo otvorili proces lustracije. A sam proces će dugo trajati...

Primjera radi, temeljem Sporazuma o sukcesiji današnja Republika Hrvatska ima pravo na arhiv NDH. Međutim, njega danas drži Vojska Srbije. Isto tako, sve pravne slijednice bivše države imaju pravo na preslike dokumenata svih saveznih organa, uključujući i one KOS-a JNA, SSUP-a i SDS-a, te Saveznog sekretarijata za vanjske poslove te originalnu dokumentaciju svih nekadašnjih republičkih institucija. Međutim, većina toga je još u Beogradu i predmet je mnogih manipulacija. Stoga, uopće ne vidim kako do realiziranja potpisanog uopće krenuti u proces lustracija (rasvjetljavanja činjenica).

Članica ste Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka, a i predsjednica ste Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH... Recite nam u čemu se sastoji vaš rad, susrećete li se s problemima, kakav je odziv običnih ljudi na ovu temu?

Kroz svoj spisateljski rad posvetila sam se temama koje su bile zapostavljene, ili možda je bolje reći teme koje je totalitarni režim režirao i usađivao u svijet suprotnim od povijesnih činjenica i stvarne istine u cilju provođenja svojih ciljeva. S jakom željom za rasvjetljivanjem istine i skidanja sa svijesti naroda nametnutog straha, sramote ili bilo koje posljedice totalitarnog režima, pisala sam prema istinitim događanjima nakon dugogodišnjeg istraživanja. Što sam više ulazila u problematiku, tako se opseg posla povećavao te me na neki način zaduživao da djelujem i više i šire. Smatram da je dužnost svakog književnika da svojim pisanjem svjedoči vrijeme u kojem jesmo, a također ne smije umanjiti odgovornost ni prema prošlosti ni prema budućnosti.