Don Bosko o dobrom štivu


Što god više možete, širite dobre knjige među svoje znance i rođake. Dobra knjiga zađe često puta i onamo, kamo svećenik nema pristupa. I zli je ljudi primaju na dar ili za uspomenu. Ona ne zna, što je stid. Ako je zanemare, ne zamjeri im; ako je prezru, ne tuži se; ona je uvijek spremna, da ljude nauči poznavati istinu. Ovakova dobra knjiga često puta leži dugo vremena zaprašena gdjegod u kutu. Nadođe li kakova nevolja, očaj, žalost, ovaj dobri prijatelj ostavi svoj zakutak, strese prašinu, otvori svoje listove i eto ponavljaju se ona divna obraćenja poput sv. Augustina, bl. Kolumbina ili sv. Ignacija. — Koliko su duša spasile dobre knjige, koliko li ih sačuvale od zabluda, koliko oduševile za krepost! Ako je netko dobrom knjigom postigao samo to, da je drugoga sjetio, da pomisli na Boga, stekao je kod Boga veliku zaslugu. Ako ne pročita knjige onaj, kojemu je darovana, pročitat će je njegov sin, kći, prijatelj, susjed, često puta obađe ova knjiga cijelo mjesto. A koliko pri tom dobra učini, to sam Bog zna! — Dakle širimo dobru štampu!

OBAVLJAJMO ZAJEDNIČKU MOLITVU

Guverner Surinama u Južnoj Americi upita neku siromašnu Indijanku, zašto uvijek traži da se moli Bogu u društvu s drugima: ta čovjek se može isto tako dobro moliti sam, kao i s drugima. A ona mu odvrati: »Dragi gospodine, vidiš li ovo ražareno ugljevlje? Svaki je ugljen vruć, a kad su iza jedno na hrpi, onda jedan drugom čuva žar, pa zato ovako griju. Čim ih rastavimo, brzo se ugase«. Naučimo od ove siromašne Indijanke cijeniti i obavljati zajedničku molitvu, osobito u katoličkim obiteljima.

Nedjelja 1923. / br. 48 / str. 3