Sv. Bernardo opisao je život irskoga biskupa sv. Malahije. Tu on pripovijeda ovaj događaj:
Sestra toga sveca živjela je veoma na svjetovnu. Njezin se brat stoga tako žalostio, te je nije nikad posjećivao, niti joj je dopuštao da ona dođe k njemu. Pa ipak morao je u duhu vidjeti onu, koju nije htio da vidi u tijelu.
Poslije njezine smrti čuo je jedne noći neki glas, koji mu je govorio, da njegova sestra stoji pred vratima i da već trideset dana nije đobila hranu od njega.
Kad se svetac probudio, odmah je razumio, koje to hrane ona nema. Jer upravo toliko dana nije on više za nju prikazao živi nebeski, kruh. Stoga on poče opet da joj iskazuje dobročinstvo, što joj ga je prije udjeljivao.
Nekoliko dana poslije toga vidje on gdje mu se odjevena u crnu haljinu, približuje crkvi i dolazi sve do vrata. Ali u crkvu nije mogla unići. Svetac se i dalje nje ispominjao svaki dan u misnoj žrtvi.
Potom je on vidje drugi put, i to sad u svijetlijoj haljini. Sad su je već pustili u crkvu, ali oltaru nije smjela da se približi.
Napokon je vidje treći, put, sad u sasvim bijelim haljinama, usred mnoštva blaženih duhova.
Tu pripovijest završuje sv. Ber-nardo ovako: »Vidiš li, (čitaoče, koliko može istrajna molitva pravednikova!«
Nedjelja 1924. /br. 38. /str. 3