Kod svih starih i novih neprija­telja vjere opažamo jednu te istu težnju, a ta je: da se vjera iščupa iz srca mladosti. Na mladosti stoji budućnost svijeta, pa tako po bezvjerskoj mladosti hoće liberalci i bezvjerci, da učine svijet bezvjerskim. Posebno bacaju oko na ško­lu. U školi se mladež odgaja i pri­pravlja za budući život. Kakva je škola, takva je i omladina. Zato svim silama nastoje, da iz škole potisnu i isključe odgoj vjerski i vjeronauk. Tim su putem udarili i njemački bezvjerci za vrijeme t. zv. kulturnog boja.

Pokazali su to otvoreno i javno, kada su najprje ustali proti bisku­pu dru Krementzu iz Ermlanda, koji je dvojici svojih svećenika za­branio obuku vjeronauka u školi, jer nijesu htjeli priznati temeljnu istinu katoličke vjere o nepogreši­vosti sv. oca pape. Ministar pl. Muhler uzme u zaštitu otpale sve­ćenike i počne proganjati svijesne katoličke gjake, koji nijesu htjeli slušati predavanja otpalog vjero­učitelja. 33 gjaka bijahu otpuštena iz gimnazije a 35 ih svojevoljno napustiše školu. Svi pravi njemač­ki katolici stajali su na strani svo­ga biskupa i svijesnih gjaka. Da pomognu nastradale, sabrali su li­jepu svotu novaca.

Nasljednik ministra pl. Muhlera kao ministar bogoštovja bijaše dr. Adalbert Falk. On se nadao posta­ti usrećiteljem domovine, ako mu pogje za rukom izvjojevati pobje­du nad katolicizmom. Bitku proti vjeri zametnu najprije u školi. Iz­nese zakon o nadzoru u školama.

Po tom zakonu oteto je Crkvi sta­ro pravo nadzora nad vjerskom obukom u školi, a svećenicima je za­branjeno, da mogu biti izabrani u nadzorništvo škole. Proti ovom za­konu digla se čitava bura prosvje­da sa strane katolika i vjernih pro­testanata. Sa svih strana dolazile su pismene predstavke sa stotina­ma hiljada potpisa proti predlože­nom zakonu. Biskupi se obraćaju na obe zastupničke kuće i mole, da se ne primi zakon, koji je »bitni korak na putu do bezvjerske ško­le te je za kršćanski odgoj i izo­brazbu mladeži vrlo opasan«. Pri­godom rasprave o tom zakonu u zastupničkoj kući dne 8. veljače 1872. katolički zastupnici Petar Reichensperger, Mallinckrodt i Windhorst bjelodano dokazaše, da je zakonski predlog većine protu­ustavan, jer se protivi 24. članku ustava. Nu sve badava. Bismarck i njegova liberal. većina zalažu se za zakon, jer je uperen osobito pro­ti katolicima. Kod glasovanja pa­lo je 207 glasova za a 155 proti za­konu. Tako je prihvaćen zakon, koji je otvorio prva vrata, kroz ko­ja se imala izbaciti vjera iz škole.

Odmah iza toga izlazi naredba ministra bogoštovja od 15. lipnja 1872. Ona veli, da u buduće ne mo­gu članovi kojeg duhovnog reda ili kongregacije biti učiteljima ili učiteljicama na javnim pučkim ško­lama. Kako se na prvi mah vidi, uperena je naredba poglavito proti katoličkim školskim sestrama, ko­je su vodile ženske škole. Premda su dotične sestre imale državne ispite i bile osposobljene za škol­sku državnu službu, premda su po četvrtom članku ustava imale pra­vo na državnu učiteljsku službu, ipak ih jedna naredba ministra ba­ca na ulicu i tjera iz škole, gdje su toliko dobra učinile za Boga i na­rod. Zastupnik Mallinckrodt na sa­borskoj sjednici od 15. studenog predlaže saboru, da ukine ovu na­redbu, jer je uperena proti katoli­cizmu i jer se protivi članku 4. ustava. Njegov je predlog zabačen s velikom većinom glasova. Tim je svima katolicima bilo jasno, da je zastupnička kuća spremna sve učiniti pa i ustav pogaziti, samo ako će postići, da se vjera isključi iz škole.

Nedjelja 1922/ br. 32/ str. 4-5