Ned, 16. Travanj 2017. 15:33
U duhu pastoralno-liturgijske godine posvećene laicima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji donosimo intervju s ministrom mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda (OFS) u Tolisi i književnicom Ljerkom Mikić, koja govori o značaju najveće kršćanske svetkovine te njezinim sadržajima i porukama.
Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Ljerka Mikić rođena je 25. rujna 1967. u Kostrču, općina Orašje, župa Tolisa, u Bosanskoj Posavini. Osnovnu školu pohađala je u rodnom mjestu i Tolisi, a srednjoškolsko obrazovanje (strojarsko-poljoprivredni tehničar) stekla je u Orašju. U mjesnom bratstvu OFS-a članica je od 1988. i trenutačno obnaša službu ministre te je članica vijeća Bosanskog bratstva OFS-a Kraljice Katarine. Uz aktivni angažman za Crkvu bavi se i književnim radom čija je najvažnija odrednica duhovna poezija. Objavila je četiri zbirke pjesama: Molitva, Cvjetovi vjere, Graditelji sreće i Otvaranje kruga (književna nagrada Fra Martin Nedić, 2014.), a pjesme od 1998. neprekidno objavljuje u zajedničkim zbirkama i književnim i drugim časopisima. Ususret Uskrsu, s njom razgovaramo o duhovnim i životnim temama.
Proslavljamo najveći kršćanski blagdan. Što je Uskrs iz perspektive vjernika-laika?
Uskrs je najveći i najstariji kršćanski blagdan. Priprema traje 40 dana, kao što Isus u pustinji bijaše 40 dana pripremajući se za svoje javno djelovanje, a Izabrani narod 40 godina hodio je do Obećane zemlje. Tako se mi u korizmi pripremamo za proslavu Uskrsa: Uskrsnuća Gospodnjega i jednog dana i našeg uskrsnuća. Slabi smo i grešni ljudi koji hodeći s Isusom pustinjama svog života i prateći Ga na Njegovu Križnom putu uvijek iznova dolazimo do spoznaje da smo, kako kaže Sv. Pavao u Poslanici Efežanima,„milošću Božjom spašeni po vjeri, i to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima da se ne bi tko hvastao, Njegovo smo djelo, stvoreni u Isusu Kristu za dobra djela koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo“. Uskrs je pobjeda Dobra, Mira, vjera i povjerenje u Boga, susret Boga i čovjeka u Ljubavi koja ljubi i želi biti ljubljena. Uskrs je Ljubav. Uskrsnuli Krist nosi ožiljke Raspetoga, Raspeta Ljubav slavi Uskrs. Nakon Velikog tjedna dolazi radosni Psalam vječnog Života. U blagoslovu zagrljaja Raspete ljubavi je Uskrsnuće, naši životi u Isusovu Životu. Mi i naši životi koji se ljudskim očima čine obični, mali, marginalizirani ili „veliki, slavni, poznati“, u Božjim smo očima i srcu jednako vrijedni i ljubljeni, Isus najviše trpi i suosjeća s patnicima i potrebnima, a sve nas potiče činiti dobro.
Koji se bitan sadržaj Kristova uskrsnuća odnosi i na današnjeg čovjeka počesto opterećenog i poraženog brojnim problemima i izazovima?
Kristovo je uskrsnuće pobjeda Života, Ljubavi, Dobra nad zlim. Današnji se čovjek osjeća samim i usamljenim među svojima i u svijetu pored svih vrsta telekomunikacija i tehnologija koje ga okružuju, kao da gubi korake i bitku za život i sa životom, sa samim sobom. Želeći i tražeći lakše načine života, postajemo stranci sami sebi i sinovima svoje majke, djeci koju često učimo kako je važno „imati, a ne biti“, u svim navezanostima i ovisnostima gubimo kompas i orijentir, u buci ne čujemo GlasTišine. Isus je u vrijeme Muke od malo riječi, strpljivo i s ljubavlju nosio križ našega spasenja želeći djelima pokazati da blagoslov križa dariva Uskrs. Uskrsnuće se zbiva u tišini, u susretu Boga i čovjeka, čovjeka s čovjekom, čovjeka sa samim sobom. Radost i sreća se dariva, umnaža, dijeli… ne može upaljeno svjetlo ne svijetliti u mraku, često kao da volimo mrak. U vrijeme nezaposlenosti, odlazaka i kriza svih vrsta, posebno krize obitelji i života, izazov je otići ili ostati. Što pakiramo u kufere za put ili ugrađujemo u stoljetne temelje pradjedovskih ognjišta koja ćemo namrijeti našoj djeci? Čuđenje, podsmijeh i nevjericu izaziva osjećaj i tvrdnja da smo ispunjeni i dobro unatoč svemu i svima. Je li u današnjem društvu grijeh osjećati mir i biti sretan jer živiš molitvu Očenaša? Tko više daje: sluga ili Gospodar? Biti skroman i imati vremena za Boga, braću ljude i sebe kao da je mana, a ne vrlina. Uzimajući stvari samo u svoje ruke, činimo sebi i drugima lošu uslugu. Bogu hvala što je nekad „slijep i gluh“ na naše molitve, vapaje, želje, za naše dobro, što piše pravolinijski po našim krivim crtama, i što je u konačnici Njegova sveta volja: spas svijeta.
Kako spasiteljsku snagu i dimenziju Uskrsa približiti onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, te prenositi radosnu vijest spasenja?
Najbitnije je vlastitim životom svjedočiti Evanđelje. Isus životom svjedoči Ljubav. Dobri ljudi govore što misle i rade što govore, svima žele mir i dobro ne propuštaju priliku pomoći potrebnome. Pozvani smo i poslani činiti drugima što želimo da drugi nama čine; jedan od primjera i uzora su nam i sveci naših dana: Sv. Majka Terezija i Sv. Ivan Pavao II. Vjernici vjernim, ustrajnim i radosnim svjedočenjem Evanđelja „opominju vjernike“ za povratak na Izvor vode žive koja gasi žeđ, onima koji ne vjeruju „svjetlo lampi s uljem“ obasjava kutove srca i putove duše koje nalaze mir u Bogukoji upravlja našim stazama. Vijest spasenja ne može ostati skrivena. Sv. Majka Terezija kaže: „Ako želiš svijet učiniti sretnim, voli svoju obitelj.“Jesmo li zaboravili i zaboravljamo li voljeti kao Isus? Jesu li naše ljubavi sebične, ostavljaju ruševinečovjeka, života i nas samih? Prava ljubav dariva slobodu, sreću, Uskrs koji kliče: „Aleluja!“ Spasitelj i Otkupitelj Isus Krist u radosnom trpljenju Puta križa nosi Radosnu vijest spasenja svakom čovjeku koji želi biti svjedokom Vazmenog otajstva čiji je vrhunac prazan grob i Svjetlo neugasivo koje svima svijetliu darovima Duha Svetoga i Gospodinovom Uzašašću. Blagoslovljeno je kad se za nas može reći kao za prve kršćane: „Gledaj kako se ljube.“ Prvi su kršćani u radosti vjere i trpljenja prenosili slavu Isusova Uskrsnuća. Bogu hvala, ima i danas osoba koje tiho i ustrajno svojim životom svjedoče Božju prisutnost među ljudima. Papa Franjo nas poziva na dosljedno življenje Riječi Gospodnje koja nam je upućena.
Koliko su suvremeni katolici svjesni značaja pojma „onostranog života“ koji je povezan s uskrsnućem i njegove veze s ovostranim životom?
Jaka je i trajna veza dvaju obala modre rijeke. Nekad se čini da nam je život čvrsto vezan za i uz zemlju, stvoreni od praha, vraćamo se u prah i ništa više. Na svu sreću, u većini slučajeva taj privid kratko traje, Gospodin nas neprestano na razne načine opominje i podsjeća na svoju nazočnost u našim životima, na pravo i slobodu na osobni izbor. Možda pravo i sloboda na osobni izbor udaljavaju od „onostranog“ života jer odgovorno ne živimo „ovostrani“ život. Što znači odgovorno živjeti „ovostrani“ život? To znači živjeti Božje zapovijedi, biti dobar čovjek. Ne trebamo biti pasivni i ravnodušni promatrači svega što nas se dotiče i što možemo mijenjati na bolje, već se aktivno i strpljivo, s dobrim namjerama i željama, priključiti i uključiti u promjenu postojećeg stanja, društva i svijeta. Naravno, to podrazumijeva stalni osobni proces obraćenja i mijenjanja na bolje, neprestano učenje i prihvaćanje drugog i drugačijeg onakvim kakav jest. Za mnoge je prihvaćenost u njegovoj različitosti i bitnosti osobno uskrsnuće koje vodi uskrsnućima drugih. Obje su strane života dva lica jednog ogledala, trebamo moliti i truditi se da, kao u Očenašu, bude „kako na nebu tako i na zemlji“, jer to je volja Oca nebeskog. Tada je pojam „onostranog“ i „ovostranog“ života radosno uskrsnuće Radosne vijesti.
Uskrs je i blagdan povratka Bogu koji sve pobjeđuje. Je li se čovjek previše udaljio od Boga i praiskonskog?
Čovjek se udaljava i odustaje od Boga, ali Bog se ne udaljava niti odustaje od čovjeka. Bog ostaje vjeran, mi zakazujemo na Putu Istine i Života. Često smo previše navezani na materijalne stvari i potrebe koje nas zarobljavaju udaljavajući nas od samih sebe i osoba s kojima živimo. Ako ne vidimo čovjeka pored nas, kako možemo u njemu vidjeti Isusa u potrebi i koji je sretan? Zaboravljamo biti sretni i zadovoljni, ispunjeni ljepotom jednostavnosti koja osvaja i privlači. U gruboj smo i nepravednoj podjeli svijeta i okrutnoj stvarnosti ogorčeni, oholi, uplašeni, hiperaktivni, s previše ili premalo vremena koje nam kao pijesak curi kroz prste. Primjećujemo i uživamo li u ljepoti proljeća, buđenju prirode na novi život, osjećamo li mirise jorgovana, čujemo li pjev ptica, kako zemlja diše, simfoniju neba? Gospodin je, kako kaže Sv. Franjo Asiški, hvaljen, slavljen, čašćen i blagoslivljan u svim svojim stvorenjima. To je Uskrs, povratak Bogu koji zove i čeka.
Zašto je Uskrs i blagdan nade?
Proslavi Života prethodi patnja, muka, razapinjanje na križ, smrt i grob; ljudski gledano tužan kraj. Isus je, rečeno je, došao da imamo život u izobilju, a pjesnički kazano – preko trnja do zvijezda. Uskrs nam govori: smrt nije kraj, smrt je prijelaz iz vječnosti u Vječnost, ispunjena Nada naših stradanja, čežnji, traženja... Brat život i sestrica smrt vode brata čovjeka u Očev Dom gdje ima puno stanova i Spasitelj Isus nam pripravlja mjesto. U sreći, patnji i tuzi dobro je vjerovati i znati da sve što nam se događa, što radimo, darivamo, trpimo, ima smisao i cilj: vječni život koji počinje ovdje i sada. Nada je kao Ljubav, vječna. Sretnima i tužnima, mladima i starima, zaljubljenima i razočaranima, uspješnima i poraženima, bogatima i siromašnima, uznicima svih vrsta, Gospodin dariva nadu da će radost trajati ili doći, da sjeme bačeno u dobro tlo rodi tridesetorostruko, šezdesetorostruko, stostruko. U danima ustajanja i padova Isus s nama umnaža i dijeli nadu koja jača vjeru u Ljubav.
Može li se kazati da uskrsnuće rađa potrebu za misijskim poslanjem?
Često sami sebi trebamo obnavljati vjeru u uskrsnuće, neprestano se vraćati Radosnoj vijesti koju nam naviješta Gospodin naš Isus Krist i šalje nas, kao apostole, govoreći: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“(Mt 28,18-20). Mi osobno i naše obitelji su prva misijska postaja i poslanje. Kada smo sami dobro evangelizirani, možemo s ljubavlju evangelizirati druge, osjećamo blagoslove Božje nazočnosti u našim životima koje želimo podijeliti s braćom ljudima, s cijelim svijetom. Tako iz „malog“ misijskog područja i poslanja djelovanja širimo „krugove“ vjere, nade i ljubavi naljude koji žive blizu i daleko od sreće Božića i radosti Uskrsa, koji u svojoj ljudskosti lakše ili teže nose tegobe i uspjehe života i svijeta koji ih okružuje. Pozvani smo i poslani biti radnici na njivi Gospodnjoj, svatko prema darovanimtalentima, molitvama i dobrim djelima pomagati misije, misionare, braću i sestre koji traže Lice Gospodnje, da osjete i znaju da je Krist mučen, umro i uskrsnuo i za njih. Spasenje nije naš privilegij i zasluga, već dar i blagoslov Gospodina Boga.
Uskrs je za Vas i pjesničko nadahnuće.
Bogu hvala, za mene je život pjesma, tako ga živim, osjećam i prihvaćam. Volim Boga, život, ljude i sva stvorenja Gospodnja. Osoba sam susreta, osjećaja, prirode, uživam i divim se djelima nebeskog Umjetnika koji nas potiče na stvaranje umjetnosti rukopisom srca i hvalospjevom duše. U građenju mostova i rušenju zidova između svih stvorenja i Stvoritelja osjećam se, kao što Anđelko Vuletić u svojoj pjesmi kaza, „velik kao mrav“. Sve je u nama i oko nas nadahnuće za stvaranje lijepog. Uskrs je neiscrpna inspiracija za sve: umjetnici stvaraju predivna umjetnička djela neprocjenjive vrijednosti kojima je tema Isusovo Uskrsnuće. Svatko na svoj način izražava misli i djela. Uskrs je tajna o kojoj je lijepo i teško pisati. Svaka je misao, riječ, želja, pjesma, susret s Nedokučivim i bliskim koji me oblikuje kao glinenu posudu u kojoj su drahme i vinogradi. Poezija hrani dušu i raduje srce, moje pjesme su pjesme nade,vjere, ljubavi, zamišljam susret Majke i Sina u zori Uskrsnuća, hrabrost i sreću Marije Magdalene koju Isus šalje da prijateljima navijesti Radosnu vijest. Isus je osoba susreta, glasnik Ljubavi, želim da i moj život otkriven kroz riječ bude svjedočanstvo za Ljubav kojoj sam zahvalna što cvjetamo tamo gdje smo posijani.
Kakvo je uskršnje duhovno ozračje u Vašoj zajednici OFS-a? Potpuno izostaviti cijelo pitanje i odgovor
U mojoj se župi Sv. Franjo i franjevci podrazumijevaju, ujaci srasli s narodom i za narod, kao nokat i prst. Članovi su moje obitelji i članovi OFS-a. Mjesno bratstvo župe Tolisa neprekidno djeluje od svoga osnutka 19. studenoga 1888. i najbrojnije je mjesno bratstvo u Provinciji Bosni Srebrenoj. Članica sam OFS-a od 1989. i, poput Sv. Franje, kao vječni zaljubljenik ljubim Ljubav koja nije ljubljena. Franjevačka je karizma i duhovnost sveobuhvatna, veliki u malenosti služenja i ljepoti jednostavnosti, radosno i skromno, sretni i zahvalni što nam Gospodin dariva braću i sestre u jedinstvu različitosti proslavljamo blagdane zajedno sa župnom i samostanskom zajednicom, i s duhovnim asistentom fra Pericom Martinovićem kojem zahvaljujemo na bratskom služenju, radosnom i vjernom življenju Radosne vijesti, molimo i želimo obilje Božjeg blagoslova. Uskrs je za nas, kao i Sv. Franju poseban, Ljubav pobjeđuje grijeh, Isus dariva spas duši i bratu „magarcu“vraća izgubljeno dostojanstvo, čast i čistoću, jer, kaže Sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima, „tijelo je hram Duha Svetoga koji prebiva u vama, ako tko razara hram Božji i njega će Bog razoriti, hram je Božji svet, a to ste vi“. Franjevačka duhovnost je vjera Utjelovljenja, „Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama“, Isus je uskrsnuo, grob je prazan, Isusovo i Marijino: „Oče, neka bude Tvoja volja“, i Franjino: „Gospodine, što želiš da učinim.“Znakovi su kraj puta koji je sreća i radost Uskrsa. Veselje najvećeg kršćanskog blagdana umnažamo dijeleći posjećujući stare i bolesne članove bratstva koji se raduju susretu, posebno ih usrećuje posjet fra Perice, osmijeh, razgovor, pogled, tišina, je doživljaj Uskrsa zbog kojeg smo Bogu zahvalni i ponosni što smo trećoredci. Živimo djelotvornu vjeru, nadu i ljubav pomažući potrebnima, svaki je dar uskrsnuće čovječnosti u Ljubavi koja osvaja svijet koji je naš samostan; poslani smo i pozvani biti u svijetu, a ne od svijeta. Uskrsnuće je trećoredaca živjeti Pravilo OFS-a koje kaže da trebamo opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista slijedeći primjer Sv. Franje Asiškoga koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života s Bogom i s ljudima često prelazeći iz života u Evanđelje i iz Evanđelja u život krećući svaki dan ispočetka i nastavljajući dalje.
Kako vjernici u Vašem kraju dočekuju i proslavljaju Uskrs?
Vrijeme je korizme odgovorna priprema za Uskrs, Isusova se Muka i Uskrsnuće intenzivno prepliću u tim danima u kojima su molitva, duhovno štivo i razmatranja posebno ugodna hrana duše i srca. U procesu osobnog obraćenja i služenja Bogu u bratu čovjeka činimo djela milosrđa u sjeni Križa i svjetlu Uskrsa. Sv. misa je središte našeg osobnog vjerničkog života, života župne zajednice i Crkve. Posebno je draga i posjećena franjevačka pobožnost Puta križa koja je proširena cijelim svijetom i ljubljena od Božje djece, neki je vjernici mole tijekom cijele godine, cijelog života. Priprema i proslava za Uskrs počinje na Cvjetnicu blagoslovom grančica i pjevanjem Muke Isusove; veselje i bol idu ruku pod ruku kao život i smrt da bi Život procvjetao u punini radosti. Blagoslovljene graničice donosimo u domove, nosimo ih na polja i grobove naših pokojnika i simbolično na taj način iskazujući vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni. Za potpuni susret s Uskrslim Gospodinom pripremamo se u sakramentu sv. ispovijedi. U Velikom tjednu iznova shvaćamo kako je „vjera bez djela mrtva, a ljubav bez žrtve kao cvijeće bez mirisa“. U Svetom je trodnevlju bit Vazmenog misterija: kroz Muku, smrt i poniženje Krist dolazi do Života, pobjede i ulazi u slavu Oca nebeskog. Samostanska i župna crkva na Raščici je ispunjena Božjim stadom koje sa svojim pastirima proslavlja sv. misu večere Gospodnje zahvalno se klanjajući Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na Veliki petak koji je spomendan Muke i smrti Isusove u zajednici s cijelom Crkvom slavimo liturgijske obrede tog dana, posebno je puku blisko pjevanje Gospina plača, post je i nemrs, roditelji dovode djecu i zajedno s njima se mole Isusu kod Njegova groba kojeg pohodimo i idućih dana. Domaćice tog dana šaraju jaja i pripremaju „svetenje“ koje se blagoslivlja u jutarnjim satima Velike subote koja je dan tišine, molitve i završne priprave za Uskrs; tog se jutra blagoslivlja i vatra koja se nosi kući s posebno pripremljenim komadom drveta i njom se u molitvi zahvalnosti blagoslivlja kuća i cijelo domaćinstvo. U večernjim je satima Velike subote uskrsno bdijenje, poseban je osjećaj i doživljaj koji ispunjava cijelo biće, sve stvoreno i sav svemir. Svaki je dio te svete noći poseban jer je ta noć dan bez zalaza, svih se pored svega posebnog dojmi paljenje uskrsnog ognja, svjetlo i hvalospjev uskrsnoj svijeći, s nama je, u nama i oko nas neugasivo Svjetlo Kristovo. Tada pogled, misli i srce pohode Krista na Raspelu „koji je svojim svetim križem svijet otkupio“ i s kojim se susrećemo „oči u oči“tijekom naše blagoslovljene svakidašnjice koja otvara vrata Neba. Povijest je našeg spasenja blagoslovljena Božjom milošću i providnošću jer, kako čitamo u Bibliji, izabra slabe svijeta da posrami jake i lude da posrami mudre. Poslije mise uskrsnog bdijenja ili na uskrsno jutro obitelji zajedno blaguju posvećeno jelo u radosnoj molitvi zahvalnosti i ljubavi prema Bogu i jedni prema drugima. Sv. euharistija je središnji dio blagdanskog ozračja pojedinca, obitelji, župne zajednice i Crkve, poslije slijede čestitanja, darivanje djece pisanicama i traženje najjačeg obojenog jajeta, susreti koji obogaćuju…
Isus svog nebeskog Oca moli da svi budu jedno. U nebeskoj smo Domovini svi jedno u jedinstvu različitosti. Bogu hvala, ove godine isti dan blagdan Uskrsa slave kršćani katolici i pravoslavni, to Božji blagoslov, dar… Sestre i braća zajedno radosno u molitvi zahvalnosti, uskrsnuće djelotvorne vjere, nade i ljubavi. Želim svima sretan i blagoslovljen Uskrs!