Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik rođen je 1964. u Vidovicama kod Orašja gdje je završio osnovnu školu, a Klasičnu gimnaziju i malo sjemenište u Dubrovniku. Teologiju je studirao i završio na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu 1990. te je iste godine zarađen za svećenika. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, 1995. postigao je licencijat iz Duhovnog bogoslovlja. Na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskoga fakulteta u Zadru, Sveučilišta u Splitu, 2003. diplomirao je latinski jezik i rimsku književnost te grčki jezik i književnost. Dogmatsku teologiju doktorirao je 2009. u Zagrebu.

"Svaki početak je ujedno i novi izazov. Kako je početak nove akademske godine izazov za one koji sjede u razrednim klupama, isto je tako i za one koji su s druge strane katedre – profesore. U želji da budem što bolji i učinkovitiji na svome poslu, moj osobni i akademski izazov na početku školske godine je prije svega: koja ću nova lica susresti na prvoj godini studija, kakva će grupa biti, kakav je profil studenata, s kojim su znanjem došli, što oni očekuju od studija i mene osobno, kako ću se što bolje pripremiti za nastavu, koju bih (novu) metodu mogao primijeniti u nastavnom procesu, kako isplanirati nadolazeći semestar i sl. Stara latinska izreka nas podsjeća: „Non progredi est regredi“– „Ne napredovati znači nazadovati“. Dakle, nastavnik se ne smije uljuljati u svome radu idući uvijek istim kolotrazima, bez ikakve promjene i osvježenja, nego uvijek poboljšavati metode rada, osluškujući potrebe i želje onih koje ima ispred sebe. To su neki moji osobni izazovi na početku nove akademske godine, u kojoj želim biti uspješan, a sve u cilju one misli Nelsona Mandele (1918. – 2013.), nekadašnjeg južnoafričkog političara i predsjednika, koji je jednom rekao: „Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da promijenite svijet“, rekao nam je na početku razgovora.

Budući da imate iskustvo predavanja i na crkvenim i na svjetovnim visokoškolskim ustanovama, koje biste prednosti i mane izdvojili, s jedne i s druge strane?

Na KBF-u u Sarajevu (prije se zvala VVTŠ) radim od 1996. i predajem Duhovno bogoslovlje studentima pete godine studija, a nešto kasnije sam počeo predavati latinski i grčki jezik. Uz to već niz godina nudim izborni predmet za one koji su u završnim godinama studija. Na Filozofskom fakultetu (FF) u Sarajevu počeo sam raditi 2003., najprije kao vanjski suradnik predavao sam latinski jezik kao zajednički predmet za različite studijske grupe, a potom sam postao uposlenik fakulteta na određeno vrijeme. Dakle, radim na crkvenoj i svjetovnoj visokoškolskoj ustanovi. Svoj rad na državnom fakultetu – iako sam jedan od rijetkih svećenika koji rade na državnom fakultetu – doživljavam sasvim normalno. Volim svoj posao i predmete koji su mi povjereni. Drago mi je raditi sa studentima, prenositi znanje na njih i dodatno im ulijevati ljubav prema studiju kojeg su odabrali. Radeći tako izvan crkvenih krugova, najizravnije sam uključen u svijet mladih, njihova razmišljanja i težnje, otvoren prema svijetu i zbivanjima, a ne zatvoren na neki suženi prostor i malu interesnu grupu. Dakle, krećem se u veoma širokom krugu studentske populacije.

Što se, pak, tiče nedostatka ovakvog rada na dvije strane, iako je možda osobno i donekle tehnički detalj, jest to što praktično nemam nikakvog prekida tijekom akademske godine, npr. za velike crkvene blagdane (Božić, Uskrs), osim jednog slobodnog dana kojeg mogu iskoristi na ime vjerskih blagdana. Treba imati u vidu da se aktivnosti na ova dva fakulteta razlikuju u svome kalendaru. Osim toga, tu je i veći broj nastavnih sati, predmeta i svega ostalog što je povezano s nastavničkim radom; dakle, povećana količina posla.

_{Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu}

Kako su studenti, ali i kolege profesori, od kojih većina, pretpostavljamo, nisu katolici, prihvatili predavača/kolegu svećenika?

Otkada sam počeo raditi na FF-u (2003.), kao profesor i svećenik, nisam imao baš nikakvih problema niti ijednog incidenta. Naprotiv, osjećam da sam veoma dobro prihvaćen u profesorskom kolektivu, kao i među studentima. Kolege me rado susreću, redovito se pozdravimo, ispitamo, ponekad pitaju za neko stručno mišljenje, i sl., a isto tako i studenti. Najveće mi je zadovoljstvo kada me studenti susretnu na fakultetu ili gradu te rado pozdrave, a ne da me izbjegavaju ili okreću glavu u stranu. Svima je poznato moje zvanje i osjećam da sam kao takav dobrodošao u ovu sredinu. Sa svima sam otvoren za suradnju nudeći svoje sposobnosti u projektima gdje mogu dati svoj obol.

Kako komentirate, slobodno možemo reći, trend koji je zavladao kada je sve više onih koji upisuju fakultete, a sve manje onih koji zbilja budu osposobljeni preuzeti odgovornost u društvu te biti stručnjaci u pojedinim područjima za koja su se pripremali?

Danas je došlo takvo vrijeme da uglavnom svi studiraju. Neki upisuju studij tek tako, misleći da će im se dogoditi diploma „ako ih ne zgazi tramvaj“. Međutim, u svoj studij treba ugraditi odgovornost, oslanjajući se na stručnost kako bi se služilo i pomoglo društvu u ovom globaliziranom svijetu. Ujedinjujući svoje talente, poslanje i ono što se naučilo studirajući, treba doprinositi izgradnji boljeg i ljepšeg svijeta: izgradnja takvog svijeta počinje od mene – treba svatko za sebe reći. Trud koji je uložen tijekom studija sutra bi se trebao osjetiti na mjesnoj razini, predano ulažući u društvo u kojem se radi. Svatko može reći za sebe da je samo pojedinac i ništa više, ali iako ne može sve, može barem nešto učiniti i ne smije odbiti napraviti ono što može. Stoga, upisujući studij, mladi ne mogu pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas: volja za preuzimanjem odgovornosti također je izvor samopoštovanja i mjerilo čovjeka.

Svojedobno je bilo govora da bi se u BiH osnovalo katoličko sveučilište. Što Vi mislite o tome te koliko je to moguće? („Sveti Sabor nadasve preporučuje da se promiču katolička sveučilišta i fakulteti, odgovarajući raspoređeni po različitim krajevima svijeta…“, GE 10)

Saborska preporuka koju ste spomenuli je na svom mjestu. Međutim, danas kada smo svjedoci sve manjeg broja populacije u BiH, kada mnogi odlaze u neki bolji svijet, ne samo studenti i odrasli nego i srednjoškolci, i kada se sve manji broj studenata upisuje na fakultete, mislim da je ovoga trenutka teško ostvarivo u BiH: treba biti realan. Istina, takvo sveučilište doprinijelo bi stvaranju katoličkog identiteta, razvoju cjelovite osobe i promoviranju vrijednosti dragocjenih za ovo društvo.