Pon, 01. Svibanj 2017. 15:26
Svibanj je razdoblje kada vjernički život posebno obilježava molitva krunice u crkvama i obiteljima te se time nastavlja stoljetna pučka pobožnost koja u Crkvi u Hrvata još uvijek ima povlašteno mjesto. Upravo o ovoj pobožnosti i njezinoj inspiraciji razgovarali smo s isusovcem, p. Matom Anićem, aktualnim ravnateljem i glavnim urednikom Radija Marija BiH.
Svibanj je mjesec, koji je uz listopad, na poseban način posvećen Suotkupiteljici svijeta, Blaženoj Djevici Mariji. Razdoblje je to kada vjernički život posebno obilježava molitva krunice u crkvama i obiteljima te se time nastavlja stoljetna pučka pobožnost koja u Crkvi u Hrvata još uvijek ima povlašteno mjesto. Upravo o ovoj pobožnosti i njezinoj inspiraciji –opisanoj najizvrsnijim nazivima u Lauretanskim litanijama – Djevici Mariji, razgovarali smo s isusovcem, p. Matom Anićem, aktualnim ravnateljem i glavnim urednikom Radija Marija BiH.
Naš sugovornik, p. Mato rođen je u Brčkom 1963., a obitelj mu je rodom iz Krepšića. U Brčkom je završio osnovnu i srednju školu, a potom se u Zagreb upisao na poljoprivredni studij kojeg je napustio nakon prve godine te je stupio u Družbu Isusovu. Teologiju je pohađao u Zagrebu, gdje je 1993. zaređen za svećenika, a potom je studij nastavio u Rimu. Obnašao je službu odgojitelja, profesora te je djelovao u socijalnom i župnom apostolatu. Trenutno obnaša službu ravnatelja i glavnog urednika Radija Marija BiH te je ekonom u rezidenciji Družbe Isusove u Sarajevu, u župi Sv. Ignacija Lojolskog na Grbavici.
Poštovani p. Mato, svibanj je Gospin mjesec. Zašto je baš ovaj mjesec posvećen Blaženoj Djevici Mariji?
Posvećenje mjeseca svibnja Mariji je pučka pobožnost stara više stoljeća. Crkva je tu tradiciju podržala kroz neke potpune oproste, ali i dokumente Učiteljstva.
Blaženi kard. John Henry Newman u knjizi Meditacije i Pobožnosti kao prvi razlog tomu vidi jer je to vrijeme kada iz zemlje izbije zelena trava i novi pupoljci na stablima što simbolizira rađanje novog života. To je mjesec buđenja – stoga i nade. Takav okoliš sa svojim bujnim životom predstavlja prirodno ozračje radosti koje prati našu pobožnost prema Kraljici svibnja.
Drugi je razlog što se tada produljuju dani, sunce izlazi rano, a kasnije zalazi.
Vittorio Messori u ovoj pučkoj pobožnosti vidi pak kristijanizaciju poganskog slavlja – posvećivanje mjeseca svibnja grčkoj božici plodnosti Artemidi i rimskoj božici proljeća i cvijeća Flori. To potvrđuje i naziv mjeseca, koji se u drugim jezicima naziva maj, što dolazi od imena italske božice proljeća Maje.
U nekim drugim pak zemljama u mjesecu svibnju se slavi Majčin dan pa se sjećanje i poštovanje iskazivalo često i Nebeskoj majci.
Za treće pak, svibanj je najljepši mjesec kao što je Marija najljepša žena. To je mjesec s najviše cvijeća koji približuje srca k njoj.
Što u ovakvom svijetu današnjice predstavlja glas koji se čuje s Radija Marija i zašto nosi baš ovaj naziv?
Geslo našeg radija je Kršćanski glas u vašem domu. Kršćanski glas je glas nade. Svoju nadu temeljimo na Kristovoj uskrsloj pobjedi te njegovoj prisutnosti među nama. „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas“ (Rim 8,31). Tužno je vidjeti kako smo slabo svjesni ove činjenice. Svijet, po riječima pape u miru Benedikta XVI., svoju nadu polaže u znanje i obrazovanje kao modernu gnozu, a odriče se ljubavi i povjerenja. Ne razumije tajnu patnje i ulogu zastupništva. Radio Marija naviješta „staru“ istinu – Krist jučer i danas isti je. Potreba da se današnjem čovjeku iznova navijesti Radosna vijest, potakla je gospodina Emanuela Ferraria da preko radija kao jednostavnog medija iznova svijetu donese prisutnost Riječi. Budući da je nakon rane smrti svoje supruge, utjehu i mir našao u Međugorju, odlučio je, po Marijinu nadahnuću, ovaj novi radio povjeriti Mariji i po njoj ga nazvati.
Koliko je svijest o uzvišenoj Marijinoj ulozi u povijesti spasenja još uvijek snažna među kršćanskim pukom? Možete li putem interakcije sa slušateljstvom to ilustrirati?
Nije ta uloga samo uzvišena, nego i jedinstvena. Mislim da je iza nas vrijeme kad je Marija u Crkvi marginalizirana ili čak pod utjecajem nekih nekatoličkih ideja viđena kao smetnja na putu do Krista. Ona je najbolji most do Krista. Ali, mišljenja sam, još uvijek nedovoljno poznata. Kad je pak riječ o našim slušateljima, a to je uglavnom naš narod, uspomenu na nju čuvaju tolika marijanska svetišta. Marija je uvijek bila i ostala bliska malom i skromnom čovjeku, ali i oni njoj. A prema mom iskustvu, što me posebno raduje, nisu je zaboravili ni mladi. Vidim to i kroz angažiranost mladih na našem radiju ali i kroz ispovijedi u Međugorju gdje jako često odlazim. Za veliku većinu njih, odnos i pobožnost prema Mariji im je tako nekako prirodan i spontan. I to moramo i dalje njegovati u našoj Crkvi.
Ove godine obilježavamo 100 ljeta od ukazanja Gospe u Fatimi. Vrhbosanska nadbiskupija tom je prigodom odlučila posvetiti se Prečistom Srcu Marijinu. Što bi to, prema Vašem mišljenju, trebalo probuditi i potaknuti u životu vjernika?
Mislim da su fatimske poruke još uvijek aktualne. Pritom prije svega mislim na Marijin poziv da se posvetimo njezinu Bezgrešnom Srcu. Tajna zla je snažno prisutna u svijetu pa i Crkvi. Crkva nema snage boriti se i pobijedi zlo koje je okružuje. U ovoj borbi njoj je nužna blizina one koja je Pobjednica zlih duhova. Bit Fatime je poziv da se posvetimo njezinu Bezgrešnom Srcu. Poziva nas da uđemo u tu novozavjetnu korablju kako nas beznađe i zlo ne bio ugušilo. Osim toga, Gospa je iz Fatime čitavom svijetu poslala snažnu poruku nade ovim riječima: „Na kraju će moje Bezgrešno Srce trijumfirati.“
U tom kontekstu odluku kard. Vinka Puljića da u našu nadbiskupiju donese kip Fatimske Gospe, da Fatimska Gospa prođe našom nadbiskupijom i da joj istu u listopadu posveti, vidim kao nadahnuće poslušna i ponizna Marijina djeteta. To je za mene njegov proročki čin, poziv da svi učinimo isto. I to me osobito raduje. Jednom sam zgodom slušao svjedočanstva svećenika iz Libanona i Slovenije koji su posvetu svojih dražva i naroda napravili prije nekoliko godina i svi su primijetili da su plodovi posvete bili jako vidljivi.
Što Vi, kao glavni urednik i ravnatelj Radija Marija BiH, možete reći na koji to način ovaj medij doprinosi štovanju Gospe u Crkvi u Hrvata?
Radio Marija je poput Marije! U središtu našeg programa nije Marija, nego Krist! Mariju uzimamo kao Učiteljicu, kao Majku, kao Posrednicu. Želimo i sami biti od nje oblikovani. Oblikovani za Krista. Presretni smo što naš radio nosi njezino ime. To nam ulijeva sigurnost i ponos. U svom programu redovito imamo emisije posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Jer poznavati nju, za nas znači poznavati samog Krista. Ona je žena ukrašena s najviše Božjih vrlina. Uz nebrojene pjesme posvećene Gospi koje se čuju preko valova Radija Marija, spomenuo bih i molitvu sv. krunice kao kralježnicu našeg programa. Što izravno, što neizraveno, svaki dan molimo tri krunice (ujutro, popodne i navečer). Nadalje, prigodom njezinih blagdana redovito prenosimo mise iz marijanskih svetišta.
Radio Marija je poput nazaretske škole gdje svi mi koji na bilo koji način sudjelujemo u programu želimo usvojiti duh Nazaretske učiteljice. I taj duh želimo prenijeti i na sve naše slušatelje. To je duh jednostavnosti, sigurnosti, hrabrosti i pouzdanja. Duh vjere i nade!
Posljednja od četiri marijanske dogme – ona o njezinu Uznesenju koju je 1950. definirao papa Pio XII. govori da je Gospa „s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira“. Je li to suvremenom čovjeku teško povjerovati i kako mu na tu temu govoriti?
Možda i jest. Sv. Pavao nas u poslanici Kološanima poziva: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi“ (Kol 3,1-4). Kao vjernici trebamo biti svjesni da je naša domovina na nebesima. Ali – jer je Bog darovao i ovozemni dom – ljubimo i zemlju kao dar koji je izašao iz njegove stvaralačke ruke.
Ipak, mislim da ne trebamo biti prvenstveno zagledani u dogme, ili neki (nepoznati) nebeski prostor. Nego u samog Stvoritelja. Ako imam čvrstu vjeru, stanovito iskustvo Boga, onda vjera ne traži napor volje. Vjera je milost, a njezini sadržaji opipljiva stvarnost. Prihvaćanje vjerskih istina postaje lakše ako se otvaramo misteriju Boga. Bez ove otvorenosti Bogu, ostajem zatvoren i zemlji. Stoga bih mogao nekako zaključiti da se suvremeni čovjek treba otvoriti Istini, pa će lako prihvatiti i vjerske istine. Ali ni samu dogmu ne možemo razumjeti ako je promatramo u njoj samoj. Sve su dogme međusobno povezane i traže jedna drugu kako bi se razumjele. I u konačnici, sve govore o Božjoj veličini, svetosti i umnosti.
Hrvatski je narod Blaženu Djevicu Mariju često kroz svoju povijest molitveno zazivao „najvjernijom Odvjetnicom“. Što u tome zazivu možemo iščitati i, s obzirom na aktualno stanje u društvu, koji bi danas zaziv bio najpribližniji?
Pa volio bih da nam je pobožnost prema Mariji danas više socijalna, društvena. Da je više zazivamo u našim nacionalnim potrebama. Da izađemo iz sebe samih. Da se ne bojimo biti društveno angažirani u zauzetosti za društvenu pravdu, ali nikad sami. U svim pravednim stvarima koje zazivamo u našem društvenom životu, tražimo njezin zagovor kao one koja će se uvijek zauzeti za pravednu stvar. Bojim se da smo je skoro isključili iz političko-ekonomskog života. A ne samo da ne bismo trebali, nego ne bismo ni smjeli. Zar ne vidimo da sami ne možemo skoro ništa riješti?
Danas nam treba toliko pouzdanja. Nedavno mi je jedna djevojka rekla kako ljudi odlaze vani ne uvijek zbog posla, nego kako bi našli nadu. Naš se narod u BiH skoro sav izjašnjava katoličkim. Pa kako je moguće da smo ostali bez nade? Bojim se da smo digli ruke ne samo od političara – kako se to često čuje, nego i od sebe pa i od Boga. Kad vjernik ostaje bez nade, brzo se gubi i ljubav. Marija je s nama i među nama. Zazivajmo je kao veliku Majku nade! Ali ne bespomoćnu, nego moćnu i djelatnu!
Možemo reći kako je svako vrijeme imalo svoj izričaj marijanske pobožnosti: od ranokršćanskih marijanskih blagdana na Istoku, zatim srednjovjekovne molitve Zdravomarijo, preko krunice i Anđeoskog pozdrava, pa do svibanjskih i listopadskih pobožnosti iz XIX. i XX. stoljeća. Kako u ovome kontekstu govoriti o odlikama suvremene pobožnosti prema Nebeskoj Majci?
Nabrojene (i tolike nenabrojene) marijanske molitve su duboko kristološke! Nisu nastale preko noći niti su tu zbog trenutnih i sladunjavih osjećaja. Njih treba potpuno upoznati kako bismo ih približili suvremenom čovjeku. To je jako važno! Sadržaj treba sačuvati. Način na koji netko moli je relativan i subjektivan. Ali ono bitno u molitvi mora pratiti svaku pobožnost. Bojim se da se današnji čovjek previše vrti oko sebe i svojih osjećaja. Ne treba se ni danas bojati Mariju uzeti za učiteljicu i posrednicu. Sličan je strah pratio i Sv. Ivana Pavla II. sve dok nije pročitao Raspravu o pravoj pobožnosti Sv. Ljudevita Marije Grignona Monfortskog. Krunica je dosadna molitva sve dok nisam svjestan da je ona kojoj se obraćam pored mene. Knjige, portali, časopisi donose toliko načina kako mogu moliti. Važno je kako molim, ali važno je i što molim. Ako sam svjestan da moram imati neki odnos s Bogom, onda trebam biti ponizan pa u taj odnos uključiti Blaženu Djevicu Mariju. Zastupništvo i posredništvo su bitni stupovi naše vjere. A od Marije ne postoji bolja učiteljica. Ona je, kako reče Grignon, najsigurnije, najlakše, najkraće i najsavršenije sredstvo da uzmognemo doći k Isusu.
Kakvu sliku o Bogu, suvremeni tražitelj religioznoga može iščitati na osnovu života Blažene Djevice Marije i njezine uloge u povijesti spasenja?
Najbolju i najcjelovitiju. Marija je stvorenje najsličnije Bogu. Ona je stvorenje najoslonjenije i najizručenije Bogu. Mogla je takva biti jer je u Bogu otkrila brižnog Oca. Zato je njezin odnos prema Bogu, odnos potpunog i sinovskog povjerenja. Čovječanstvo je danas, prema riječima pok. kard. Carla M. Martinia, društvo bez Oca. A slika Boga Oca pomoći će čovječanstvu izaći iz svoje samoće i straha. Život ima smisla samo ako ga se promatra kao veliki povratak Ocu. Tek tada će čovjek pobijediti svoj najveći strah, strah od smrti koji je u temelju svih strahova. Bog je onaj tajanstveni, brižni, Drugi kojem se možemo i moramo vratiti sigurni da će nas očistiti, oprostiti i primiti, poput rasipnog sina.
Marija je uvijek suvremena žena. I nju su pratile tjeskobe, strahovi i slabosti, kao nas danas. Svojom otvorenošću spram Boga i nas poziva da omogućimo susret između njezina Sina koji objavljuje Boga i naših beznađa i dezorijentiranosti. Ne bojmo se! Pođimo u susret Bogu Ocu koji nas čeka raširenih ruku. Zašto u to ne povjerovati i ne krenuti mu u zagrljaj?
Koje mjesto, prema Vašem mišljenju, zauzimaju vjernici laici u življenju marijanske pobožnosti?
Jako važno, a možda i najvažnije. Sensus fidelium je u Crkvi uvijek igrao bitnu ulogu. Čak i u proglašavanju dogmi treba ga uvijek osluškivati. Snagom svoga udioništva na Kristovu proročkom poslanju vođen Duhom istine, Božji je narod nezabludiv u vjerovanju kad pokazuje posvudašnje i posvemašnje slaganje u stvarima vjere i morala.
Mogu se tu katkada pojaviti neke devijacije, ali mislim da su one više puta izričajne i emocionalne prirode a ne dogmatske. Pobožnost se Božjeg naroda ne smije prezirati ili ignorirati, nego njegovati i evantualno pročišćavati. Treba znati razlikovati duhove i sjetiti se onoga što je govorio Sv. Pavao: „Duha ne trnite, proroštva ne prezirite. Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite“ (1Sol 5,19-22).