Uto, 02. Svibanj 2017. 15:30
U povodu jubilarnog 10. Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM) koji će se 29. i 30. travnja održati u Vukovaru, razgovarali smo s vlč. Filipom Perkovićem, povjerenikom za pastoral mladih u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i koordinatorom organizacije SHKM u matičnoj nadbiskupiji i Vukovaru.
Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Vlč. Filip Perković rođen je 23. svibnja 1979. u Livnu. Nakon nekoliko godina s majkom je preselio u Osijek gdje je završio osnovnu školu, a potom je u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu završio Isusovačku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti. Teologiju je diplomirao u Đakovu, a za svećenika je zaređen 2003. Bio je župni vikar u Donjem Miholjcu i Osijeku te župnik u Svilaju, a danas župnički djeluje u Višnjevcu kraj Osijeka. Uz to je povjerenik za pastoral mladih u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a posljednjih osam mjeseci je koordinator organizacije SHKM-a u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i gradu Vukovaru. Vlč. Filip za naš tjednik govori o tom susretu mladih i njegovu značaju u duhovnom i pastoralnom smislu.
Poštovani, koje sadržaje i poruke donosi ovogodišnji SHKM?
Ovogodišnji SHKM se odvija pod geslom Krist, nada naša (usp. 1 Tim 1,1). Razmišljajući kako želimo organizirati ovaj susret, došli smo do zaključka da je danas potrebno, posebno mladima, ponuditi poruku nade u vremenu koje je za mnoge od njih vrlo izazovno. Različiti problemi s kojima se susreću dovode do osjećaja beznađa i izgubljenosti. Čovjek se često zbog toga osjeća bespomoćno i bez jasnog smjera kojim se kreće. Ovim susretom želimo poručiti mladima da nisu sami i da je uz njih naš Gospodin koji ih prati, iako ga često ne prepoznajemo i nismo svjesni njegove nazočnosti. U tom duhu ćemo slušati evanđelje i nad njim razmatrati na središnjem euharistijskom slavlju o učenicima, koji nakon Isusove smrti idu u Emaus obuzeti svojim brigama i ne prepoznaju Krista do trenutka kada pred njihovim očima lomi kruh. Želimo da i mladi prepoznaju u svom sakramentalnom životu snagu koja im je potrebna za životno ostvarenje i nadjačavanje poteškoća u kojima se nalaze, ne kao pasivni promatrači koji čekaju da netko drugi sve napravi za njih, nego kao čimbenici prave promjene u našem društvu.
Susret se održava u Vukovaru, Gradu Heroju. Kakav značaj ova manifestacija ima za taj grad i cijelu nadbiskupiju?
Susret će sigurno imati važno mjesto u životu samoga grada Vukovara, kao i u životu naše nadbiskupije. Svi smo svjesni povijesne simbolike koju Vukovar ima, kao i izazova koji su postavljeni u sadašnjem trenutku pred ovaj grad, kao i cijeli ovaj dio Hrvatske, koji je u jedinstvenom povijesnom trenutku kada prvi put u povijesti Slavonije, Baranje i Srijema ljudi odlaze sa svojih ognjišta. Ne zbog ratnih stradanja, nego zbog egzistencijalne nesigurnosti. A ovi su krajevi stoljećima upravo tu sigurnost nudili svojim žiteljima i to je razlog zašto je ovaj dio Hrvatske, čak i kada je bio raseljavan, ponovno procvjetao životom. Nadamo se kako će i ovaj susret, na jedan način, biti naviještaj tog buđenja života u ovim krajevima i gradu Vukovaru.
Koliko se mladih odazvalo događaju i kakva su Vam organizacijska iskustva?
Na sam susret doći će oko 27 000 mladih iz Hrvatske, kao i iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Slovenije i hrvatskih katoličkih misija. Kroz ovu godinu župnici naših župa nastojali su animirati obitelji koje bi primile mlade u svoj dom na smještaj, noćenje i obroke. Uspjeli smo osigurati oko 20 000 smještaja za mlade, a neki će biti smješteni u dvoranama u našim mjestima. Vjerujemo kako će ovo biti velika radost i događaj i za obitelji naše nadbiskupije i za mlade koji dolaze i koji će moći izbliza priliku upoznati život ljudi ovoga kraja Domovine. Kroz posljednje tri godine, od susreta u Dubrovniku do danas, naša nadbiskupija pripremala se za SHKM, a posljednjih skoro godinu dana nalazimo se u Godini mladih, kada na poseban način pastoralno djelujemo i promišljamo o radu s mladima i njihovu angažiranijem uključivanju u život župnih i nadbiskupijske zajednice.
Kako mladi, prema Vašem mišljenju, doživljavaju ovakve susrete? Koja su njihova najčešća očekivanja?
Ovakvi su susreti prigoda da mladi dožive sebe, ljude oko sebe i Crkvu na više razina. Mnoga su i različita očekivanja kao i iskustva prije i nakon samoga susreta. Jedan dio mladih dolazi na ovakve susrete iz dubokog osjećaja vjere, osobnoga susreta s Kristom i njegovom Crkvom. Takvi su mladi najveće blago Crkve i temelj na kojemu gradimo budućnost. Naravno, ima i onih koji dolaze zbog toga jer je Vukovar grad-simbol, duboko upisan u povijest hrvatskoga naroda i samim je time mladima privlačan iz mnogo različitih razloga. Također, ima i onih koji su došli zbog toga jer imaju ovdje neku rodbinu, pa im je ovo dobra prigoda da se susretnu, a ujedno budu nazočni i nekom značajnijem i jedinstvenom događaju. Ima, naravno, i onih koji nemaju duboku povezanost s Crkvom, nego su ih prijatelji nagovorili te su odlučili doći na ovaj susret vidjeti što se to tu događa i zašto ljudi žele ovamo doći. Doista, mnogi su razlozi i motivacije zbog kojih mladi dolaze, ne treba ih prosuđivati u kategorijama „dobrih“ ili „loših“ razloga, nego ih nastojati u ovome trenutku kada su s nama doista potaknuti na nešto dobro, nešto što će ih izgraditi, bili oni duboko uvjereni vjernici ili tek povremeni tražitelji Boga.
Susretu je prethodila višemjesečna temeljita duhovna priprava koja uvodeći u posebne dane posvećene mladima zasigurno polučuje svoje plodove.
Kao što rekoh i ranije, ova je protekla godina, od svibnja mjeseca 2016., bila na poseban način posvećena mladima. Vjerujemo kako će ono što se radilo i u pripremi za ovaj susret, na razini nadbiskupije ili na razini župnih zajednica, doista donijeti ploda. Neki se plodovi vide, veliki broj mladih uključio se na različite načine u ovaj susret, kao volonteri, sudionici i sl. No, ono što je podjednako važno jest da nakon što se spusti zastor na ove dane ti mladi ostanu u svojim župnim zajednicama aktivni čimbenici života i netko u koga će se moći pouzdati svi, od roditelja i rodbine, do cijele Crkve.
Koliko danas mladi prakticiraju vjeru, slijede svete uzore, žele i imaju prigodu aktivno sudjelovati u životu Crkve kroz pastoral, sudjelovanje u različitim zajednicama i udrugama i sl.?
Vidimo kako općenito kod mladih ljudi postoji želja da budu što aktivniji sudionici društvenoga života. Žele da se njihov glas čuje, da se njihova razmišljanja uzmu u obzir i da imaju mogućnost biti ne samo pasivni primatelji nekih društvenih zbilja, nego i aktivni činitelji. Slična se tendencija vidi i u Crkvi. Mladi jako vole događaje koji ih potiču na djelovanje, ljude koji ih izazivaju, u pozitivnom smislu, da otkriju same sebe. Generacije posljednjih desetljeća nisu spremne sjediti i očekivati da im stariji naraštaji nešto predaju, nego žele i sami nešto stvarati. To je jedna od stvarnosti koje i Crkva današnjega vremena mora prihvatiti. Ukoliko želimo pridobiti mlade ljude, moramo se moći nositi sa svime što mladi čovjek nosi u sebi. Zato im treba otvoriti što više mogućnosti unutar života Crkve kako bi mogli unijeti daj dašak mladosti i svježine u počesto i ustajale prostore crkvenog života. Stoga i mnoge udruge i pokreti, koji se danas pojavljuju i na poseban su način posvećeni osmišljavanju života mladih ljudi, imaju mnogo uspjeha jer omogućuju mladima biti ono što jesu, a opet to žive kroz pozitivne vrijednosti. Zato je potrebno shvatiti kako je danas mladima puno potrebniji netko tko će im znati biti pratitelj, a ne samo voditelj, netko tko će im pomoći pravilno usmjeriti njihove želje i stremljenja, njihov način duhovnosti, njihov život općenito. Tu Crkva, a pri tome mislim na sve (biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, katehete, vjeroučitelje te posebno roditelje) može pronaći svoje mjesto.
Jedan dio mladih poslije primanja sakramenta potvrde udaljava se od Crkve. Kako mladež oduševiti za Krista, život po Božjim zapovijedima pa i za duhovna zvanja?
Kada bih ja ili bilo tko drugi, znao odgovor na to pitanje, odavno bismo riješili taj problem. Osobno smatram kako ne postoji jednoznačan odgovor jer su razlozi za nešto tako često osobne prirode. Netko nije nikada u obitelji upoznao što to znači biti vjernik, netko pak nije upoznao roditeljsku ljubav, nekomu je to sve zaostalo, nekomu nije dovoljno cool i sl. Mogli bismo razloge nabrajati u nedogled. Moramo biti svjesni kako evanđelje uopće nije jednostavno, nije atraktivno sada, a nije bilo ni u Kristovo vrijeme, inače bi imao puno više sljedbenika od male šačice ljudi koja je išla za njim. Evanđelje neće svatko primiti i prihvatiti. To su stvarnosti svijeta u kojemu živimo i u kojemu ga naviještamo. Stoga moramo biti svjesni ograničenja koja su pred nas postavljena i činiti ono što možemo, što autentičnije i sa srcem. Tada ćemo mladima koji odlaze iz Crkve dati barem nešto što mogu ponijeti u svoj život. Možemo moliti da, ukoliko već nisu postali vjernici, barem u svome srcu nastoje oko dobra i pravednosti. Time će oni, iako možda ne znaju ili ne vjeruju, slijediti i živjeti evanđelje. Stoga ne gledam na činjenicu odlaska mladih iz Crkve kao na tragediju za koju moramo naći „lijeka“. Neki će se mladi oduševiti vjerom gledajući svoje roditelje, bake ili djedove; neki zbog toga jer su im župnici ili župni vikari bliski; neki jer su se u Crkvi pronašli, a neki, pak, neće nikada. Sve što možemo jest nadati se i učiniti što možemo barem da im damo svjedočanstvo o pravoj ljudskosti i čovječnosti.
Posljednjih godina mladi sve više svoje mjesto pod suncem traže izvan domovine, što je bolna rana i Slavonije. Može li se Crkva oduprijeti tom trendu?
Sama Crkva, unutar okvira u kojima sada djeluje, teško. Biskupi i crkvene osobe mogu govoriti i ukazivati na različite negativne pojave u društvu, no, to će najčešće, za one kojima su te riječi upućene, biti tek kratki trenutak nelagode, nakon kojega će sve opet biti po starom. Kako bi doista došlo do toga da Crkva istinski donese određeni zaokret u društvenom životu, napose u problemima poput odlazaka mladih, egzistencijalne nesigurnosti i sl., trebalo bi učiniti i određeni zaokret i promjenu mentaliteta Crkve u ovome trenutku. To bi značilo preuzeti više rizika, izaći iz „zone sigurnosti“ u koju se često zatvorimo i živimo svoje dane. Trebalo bi otvoriti više diskursa i dijaloga sa svima, ponajviše s onima s kojima se ne slažemo, kako bi se na taj način pročistilo i naše razmišljanje o raznim stvarima. Ako vjerujemo u ono što govorimo, ne trebamo se bojati drugačijeg mišljenja. Potrebno je prestati se bojati preuzeti i rizike, posebno kada moramo u prvi plan staviti mlade ljude i njihove ideje. Često kažem kako su se protekle generacije izborile za mir i slobodu, ali ih nisu znali iskoristiti. Sada je vrijeme da dopustimo da mladi ljudi, sa novim i svježim idejama, neopterećeni različitim stvarima, preuzmu kormilo. Vjerujem kako će jedino tada doći do promjene paradigmi koje su, nažalost, već godinama prisutne u društvu i glavni su čimbenici svih negativnih pojava. Ukoliko dademo mladima razlog za ostanak, oni će ostati. Jer, mladi su iz naših sredina otišli baš zbog onoga što smo ili što nismo učinili.
Što se po pitanju rada s mladima čini u Vašoj nadbiskupiji? Kakva su Vaša osobna iskustva i na što ste posebno ponosni?
U našoj nadbiskupiji već 14 godina djeluje Ured za pastoral mladih, a prije njegova ustanovljenja pastoral mladih bio je povjeren katehetskome uredu. Kroz 14 godina učinjeno je mnogo toga. Organiziran je već jedan SHKM 2002., više generacija prošlo je kroz projekt Mladi za mlade, svake godine organiziramo križne puteve za mlade, išlo se na nekoliko svjetskih susreta mladih, organizira se odlazak u Taize i sl.
Nastojimo činiti što možemo i koliko možemo. Naravno, uvijek se može i treba više i nadamo se kako će pastoral mladih u našoj nadbiskupiji uvijek rasti. Moje iskustvo u pastoralu mladih je raznoliko. Bilo je tu mnogo lijepih i radosnih trenutaka, kao i onih manje radosnih i razočaravajućih. Ništa različito od bilo kojeg drugog polja pastorala. Ne bih mogao izdvojiti ništa na čega bih bio posebno ponosan jer jednostavno ne razmišljam o onome što, zajedno sa subraćom svećenicima i našim požrtvovnim suradnicima, radimo u kategorijama ponosa. Što radimo neka bude na slavu Božju i na naš osobni rast, kao i rast onih koji su bili i još će biti dio naših nastojanja.
Kako u budućnosti vidite rad s mladima, u kojem bi se pravcu trebao odvijati, na što pritom treba staviti naglaske i koje bi mjesto pastoral mladih uopće trebao zauzimati u Crkvi i svijetu?
Smatram kako je nužno ne promatrati pastoral mladih poput izdvojenog otoka. Držim kako on započinje pastoralom djece. Ne samo katehezama, budući da danas uopće takav način djelovanja nije blizak mlađim naraštajima, iako ga se ne smije i ne treba zapustiti, naravno. Otvaranjem katoličkih vrtića, osnovnih i srednjih škola, odgojem djece u takvim školama u duhu evanđelja, stipendiranjem studenata i praćenjem mladih i poduzetnih ljudi možemo doista učiniti puno više negoli samo zatvoreni u vjeronaučne dvorane ili ograničeni na propovjedaonice. Ovime ne kažem kako se to ne radi, dapače, postoje hvalevrijedni primjeri. No, nekako mi se čini da je to više iznimka negoli pravilo. Crkva mora tražiti kao opet postati djelotvoran društveni čimbenik, ne više na način na koji je to bila do prije 100-tinjak godina, nego doista u duhu Drugoga vatikanskoga koncila. Vrlo je bitno da Crkva postane ponovno dio kulture društva, ne samo na razini običaja i tradicije, nego na razini stvaranja vrijednosti. A to može ukoliko se i odgoje naraštaji mladih koji svoje prirodno mjesto prepoznaju u naručju crkvene zajednice. Na taj će se način i roditeljima dati oslonac i snaga koja se često iscrpi u današnjem užurbanom društvu, pa izostane obiteljsko vrijeme. Tako bi se obuhvatili svi čimbenici života mlade osobe, kojoj bi Crkva bila istinski „Očev dom“.