(Dj 4,8-12; 1 Iv 3,1-2; Iv 10,11-18)

ČETVRTA USKRSNA NEDJELJA – NEDJELJA DOBROG PASTIRA B

Da pastiri rade za spas duša i mirišu na stado


Od davnih vremena ova se nedjelja slavi kao nedjelja Dobrog Pastira – Dan duhovnih zvanja! Lik Dobrog Pastira koji na ramenu nosi nađenu ovcu (Lk 15,3-6) jedan je od najljepših spomenika prvoga kršćanstva iz katakomba.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Dominković

Uvod u pokajnički čin

Drage sestre i braćo! Sve vas iskreno pozdravljam u nadi da smo svi lijepo i radosno proslavili najveći i najčudesniji događaj u povijesti svijeta – Uskrs! Danas nas Uskrsli poziva da budemo njegovi, pripadamo njegovu stadu, slijedimo ga u činjenju dobra potrebnima. Možda smo se opustili i u svojim mislima rekli: „Prošla je korizma – vrijeme činjenja dobrih djela“! Isus – Dobri Pastir nas potiče da živimo njegovu riječ i svjedočimo ljubav jedni prema drugima u svako doba, svaki dan! Jesam li ovih dana od Uskrsa usrećio nekoga, nasmijao nekoga, obišao nekog bolesnika ili nekom u potrebi priskočio u pomoć? Kakav sam u svom odnosu sa Dobrim Pastirom? Slušam li njegov glas? Jesam li svjestan da na zemlji za svog života trebam ostaviti svijetao trag? Za sve ono što smo propustili ili nismo učinili, a mogli smo, iskreno se pokajmo!

Crkva je od vremena Pavla VI. odabrala ovaj dan kao Dan duhovnih zvanja. Bog redovito spašava ljude po ljudima, preko ljudi. Ako crkvena zajednica buja, u njoj će uvijek biti mladića i djevojaka koji će se nesebično predati Bogu za više ciljeve, za dobro nebrojene, nepoznate braće i sestre. Izvor tog nadahnuća je upravo Isus – Dobri Pastir, koji se cijeloga svog ovozemaljskog života trudio pomagati ljudima, biti za njih tu, priskakati im u pomoć. On je prošao zemljom čineći dobro i nama ostavio primjer, ali i zapovijed, da i mi činimo tako!

Na sudu zbog dobra

Uz prvo čitanje evo nas opet u sudnici pred Velikim vijećem, kamo su bili privedeni apostolski prvaci Petar i Ivan. Pred tim vijećem na sudu je bio i sam Gospodin Isus, iako „on ništa opako ne učini“ (Lk 23,41). Čak se nije nikada ni u riječima zaletio, niti je ikada išta krivo kazao: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo!“ (Iv 18,23). Uvijek je ostao u nebeskim visinama, kako piše poznati teolog E. Schillebeeckx: „Čovjek na božanski način i Bog na ljudski način!“

Ovaj ulomak je uzet iz šireg sklopa Djela apostolskih (3 – 4). Luka izvješćuje o prvom velikom ozdravljenju hroma od rođenja. Ono se zbilo u ime Isusovo. Na sudu su Petar i Ivan, ali ne zbog toga, što su nešto skrivili, zlo učinili. Sudi im se, jer su činili dobro! Kojeg li apsurda! Ovo kao da se u Bosni događa! Slijedili su svog Učitelja – koji „prođe zemljom, čineći dobro i ozdravljajući sve“ (Dj 10,38) – i činili slična djela: „Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela, učinjena bolesnom čovjeku?“ Ima li išta ljudskije i kršćanskije, negoli činiti dobro?! Kršćanstvo i Crkva su to činili po svem svijetu kroz svu svoju povijest. A ako se nekad nekomu negdje zbog toga sudi, znači da se ispunjava Isusova riječ: „Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene za svjedočanstvo njima i poganima“ (Mt 10,18). Sav se Jeruzalem uzbudio. Ivana i Petra dovukoše pred Veliko vijeće. Ne toliko zbog čuda koliko zbog Isusa Krista u čije ime je čudo učinjeno, zbog Isusova uskrsnuća na koje se Petar i Ivan pozivaju. Petrova je besjeda u isto vrijeme i gorda i blagovjesnička. Iz kratkoga govora zrači tko je Isus Krist za ljude, za svakoga čovjeka, za ljudski rod. U njegovo ime je ovo učinjeno, no i najveće čudo, a to je spasenje svakoga čovjeka i svih ljudi, vezano je, rekli bismo, uvjetovano je, uz Ime Isusovo. Tu je svaki kršćanin pozvan danas upitati se: Tko je za mene Isus Krist? Svi trebaju biti zahvaćeni ovim duhom, a napose oni koji osjećaju poziv za svetu službu u Crkvi. Možda bi ovo bio idealan ispit savjesti za one koji teže nekim odgovornijim zadaćama u Crkvi! Treba se sav darovati Isusu kako bi nas on osposobio da se darujemo drugima, na službu ljudima, za boljitak i spasenje svih ljudi, svakoga čovjeka i svega čovječanstva.

„Djeca se Božja zovemo i jesmo“

Uz drugo čitanje Ivanu su dosta dva retka da nas opiše u nebeskim visinama: „Gledajte, koliku nam je ljubav darovao Otac; djeca se Božja zovemo i jesmo.“ To je najveće čudo, koje nam se moglo dogoditi! S njim se ne mogu mjeriti ni onih sedam svjetskih čuda staroga svijeta. Biti dijete Božje je nešto veličanstveno.

Da bismo to shvatili ispričat ću jednu priču. U nekom mjestu dogodilo se kako je neki mladić nakon dužeg vremena provedenog u kriminalu i porocima, zaveden i razočaran, zasićen svojim i tuđim lažima i obećanjima, odlučio poći svećeniku na razgovor. Nakon što mu je sve ispričao, sva svoja nedjela i zla, jecajući se zgražao nad samim sobom i govorio: „Ja sam najgori jad i bijeda i ničemu ne vrijedim!“ „Ti vrijediš, ti si dijete Božje“, reče mu svećenik.  „Ja sam samo obični nitkov koji je čitav život mislio samo na sebe i unesrećio mnoge ljude!“ „Ti vrijediš, ti si dragocjeno dijete Božje“, ponovi mu svećenik opet. „Ne, ne vrijedim ništa, ne vidim ništa dobroga na sebi i gadim se samom sebi…“, ponovio je razočarani mladić kroz suze. „Ti si ljubljeno Božje dijete. Bog te voli i on računa s tobom! Sve još može biti drugačije, bolje“, reče mu svećenik. Tada mladić podignu pogled i kaza: „Da. Ocu je uvijek stalo do dobra njegove djece. Otac može voljeti i kada dijete nije dobro… Ako sam uistinu dijete Božje onda za mene možda još uvijek ima nade…“

Po Uskrslom Kristu mi smo djeca Božja i to već sada, a što ćemo tek biti kad se on ponovo očituje. Bog nas iznutra čini svojom djecom. On postaje naš, mi njegovi. Zato nas Ivan i zove da gledamo. Gledajte sebe i braću i sestre oko sebe. Gledajte, kako se Bog sagnuo duboko, duboko – sve do grobnih dubina! I odatle nas dignuo visoko, visoko – sve do nebeskih visina! I stavio nas je na svoje krilo kao svoju posinjenu djecu. Isusu pripada da tu bude po naravi, jer je Sin Božji. Mi smo tu po milosti, jer nas Bog „zamilova u Ljubljenome“ (Ef 1,6).  Ivanu nije dosta što nam otkriva sadašnje, ono što smo sada, nego se trudi pokazati nam što nas još očekuje, buduće, obećano! Konačno u eshatonu: „Vidjet ćemo ga kao što jest!“ A vidjeti Boga – iskonska je želja čovjekova bića. Zato se isplati njemu darovati.

Lopovi nasuprot pastiru

Za evanđelje Isus nam opet uzima sliku iz opipljivoga života ljudi kojima govori u prispodobama. Uzima sliku ovaca i pastira. Pretpostavlja životno iskustvo svojih povijesnih slušatelja. Pastiri su posvuda napasali svoja stada. Ovaj je jezik vrlo rasprostranjen po cijeloj Bibliji: stado, ovce, pastir, ovčinjak… sjetimo se samo nekih velikih ljudi: Abrahama, Mojsija, Davida… sve ih je Bog uzeo od pašnjaka i svi su redom bili pastiri. Pastir je vođa, njegov je štap potpuna sigurnost ovcama: „Zla se ne bojim jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni!“ (Ps 23,4). Isus pojašnjava ulogu pastira kada kaže kako je njegova zadaća da svoj život izloži za spas ovaca i da sve koje su izgubljene dovede i skupi u svoj ovčinjak i pod sigurni krov.

Danas je nasuprot pastiru lopov i ubojica ovaca. Oni su daleko od ovaca, nisu sa svojim stadima, a kada prva opasnost zaprijeti spašavaju svoju glavu i bježe od ovaca a njih prepuštaju na milost i nemilost. Isus ovdje jasno primjenjuje ovu prispodobu na tolike pojedince svoga vremena: svećenike, pismoznance, političare, pa i one koji gledaju samo svoj interes i osobni probitak i korist.

Moliti za dobre pastire

Kako utješno i lijepo zvuči ova slika Dobrog Pastira koji u sebi ujedinjuje ljubav i nježnost, dobrotu i ljepotu, radost i svjetlo, sve što ulijeva nadu i povjerenje ovcama, i zato ga one slijede i s njim žive! On živi s njima i za njih. Svoj suodnos s ovcama Isus izražava glagolom „poznavati“. Taj je glagol u Ivana bremenit značenjem, pun osjećajnosti. Poznavati u Ivana znači: dobro se poznavati, ljubiti se, mariti jedan za drugog, pripadati si uzajamno… Mi smo za Isusa drago blago... On je za nas spreman „položiti život svoj“. A kakvi smo mi jedni prema drugima? Jesmo li spremni položiti svoj život za Isusa i njegovu riječ? Jesmo li spremni položiti život za svoje prijatelje, one koji su nam povjereni? Jesmo li mi pastiri ili najamnici? Ovo se ne odnosi samo na vjerske vođe, svećenike, biskupe, redovnike i redovnice, nego na cijeli Božji puk! Da, trebamo dobrih i čestitih svećenika, ali njih treba izmoliti i za njih treba moliti!

Dobro ste pročitali: ZA NJIH TREBA MOLITI! Zato vas sestre i braćo pozivam, molite za svoje svećenike, da ostanu vjerni Kristu – Dobrom Pastiru i da mogu srcem i dušom tražiti izgubljene i zalutale i ne osvećivati se kad ih nađu umorne i zalutale, nego ih puni ljubavi uprtiti na ramena i vratiti u ovčinjak, Kristu Dobrom Pastiru.

Zvanje niče iz molitve

Postoji priča o jednom mjestu u Italiji za koje su mnogi sociolozi i drugi stručnjaci društvenih zvanja pokazali iznimno zanimanje. Naime, u mjestu koje broji 500-tinjak obitelji bilo je 300 mladića i djevojaka koji su se odlučili na duhovni poziv. Sve je zaintrigirao taj podatak i počeli su istraživati kako je to moguće! Otkrili su, da je skoro iz svake obitelji netko svećenik ili časna sestra. A onda su saznali i razlog tomu. Naime, u njihovoj župi se redovito molilo za duhovna zvanja, i to na način, da je svaka majka molila Gospu, Majku svećenika, da jedno od njezine djece pozove kako bi Krista iz bližeg slijedilo i odazvalo se na Njegov poziv. Lako je slati „tuđu“ djecu i govoriti kako je to lako i dobro.

U našem narodu je uvriježeno mišljenje kako je svećenicima lako i kako ništa ne rade, a imaju sve. Bilo bi lijepo kad bismo slijedili primjer ovih iz Italije i tako i sami doprinijeli rastu duhovnih zvanja i zauzetom izgaranju za svoj narod i domovinu. Molimo Dobrog Pastira da ne prestane pozivati nove mladiće i djevojke u svoj vinograd i podari snage onima koje je pozvao da ustraju u darovanom pozivu te izgaraju u njegovu vinogradu za spas duša i mirišu na stado koje čuvaju po Božju, kako reče papa Franjo.

Na kraju, svoj subraći svećenicima, svima koji su odgovorili na Božji poziv u duhovni stalež, želim prije svega čestitati njihov dan i snagu i ustrajnost slijediti Dobrog Pastira, čuti njegov glas i poput ovih obitelji iz Italije moliti za nova duhovna zvanja, te svojim životom svjedočiti da je zvanje avantura koju se isplati živjeti do konca svoga života kako kaže Sv. Ivan Pavao II. Amen.