(Jr 33,14-16; 1 Sol 3,12-4,2; Lk 21,25-28.34-36)

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA C

Priprava za nebesku audijenciju s Kristom


Sveti nas tekstovi na početku došašća uvode u najsvečaniji događaj cjelokupne povijesti svijeta i svemira i svakog ljudskog života – dolazak Gospodina našega Isusa Krista.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Dominković

Uvod u pokajnički čin

Predrage sestre i braćo! Na početku našeg razmišljanja želim vam svima obilje radosti, zdravlja, mira i Božjeg blagoslova u novoj liturgijskoj godini. Vjerujem da smo u životu često imali priliku počinjati iz početka. Nekad nas život i njegovi izazovi prisile da stvari preuređujemo onako kako je moguće, a ne kako bismo željeli. Nekad odustanemo od velikih prohtjeva i želja jer su nam „preveliki“ zalogaj, te se zadovoljimo mogućim umjesto zamišljenim. Možda nakon takvih „razočaranja“ potonemo, padnemo u očaj i nezadovoljstvo. Današnja nas čitanja potiču na nadu protiv svake nade, na ispunjenje obećanja od Onoga koji ne laže, na potrebu uzdići glavu i gledati naprijed! U svijetu beznađa, kršćani, vjernici, trebali bi biti ljudi nade! Što je s nama? Jesam li čovjek nade ili sam poput mnogih i ja klonuo u svojoj borbi? Bog  dolazi i poziva nas na susret s njime. Pripravimo se srcem koje prašta, očima koje vide bližnje i rukama koje su spremne pomagati!

Proslov u njegov dolazak – na Božić i u liturgijskim slavljima; u času smrti i na Sudnji dan – napisao je prorok Jeremija: „Evo dolaze dani kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu… Davidu…. Zemlji…. Judeji… Jeruzalemu.“ Da Bog daje dobro obećanje – a onda ga u povijesti i ispunja – svjedoči biblijska povijest. Da je svima dobar, potvrđuju Izrael i Juda – dva odijeljena kraljevstva. Temelj obećanja jest „izdanak pravedni“ (Jr 33,15), potomak Davidov „po tijelu“ (Rim 1,3). Upravo današnja čitanja daju podlogu opravdane nade vjernika koji svoju nagradu i vjernost ne očekuju ovdje na zemlji, nego od jedinoga Pravednoga, Boga. Zato neka nas na početku ove liturgijske godine vode upravo ove riječi: Bog ostaje vjeran dovijeka!

Pravda naša dolazi! Radujte se!

Za prvo nam se čitanje nudi dio iz Knjige proroka Jeremije. On je doživio najtežu kob svojega naroda i voljenoga grada Jeruzalema. U vrijeme kralja Nabukodonozora grad je razvaljen, a cvijet naroda – oni koji su sposobni raditi i rađati, odvedeni su u progonstvo u Babilon 587. pr. Kr. No, prorok, inače navjestitelj te nesreće (ako se narod ne obrati...), sada naviješta sreću. „Evo dani dolaze“, poznata je formula proročkih navještaja. Temelj prorokove sigurnosti, njegove sigurne nade, nije u ljudima, nego u Bogu koji je vjeran svojoj riječi i svojemu „dobrom obećanju“. Središnje obećanje usredotočeno je u budućem Mesiji. On se naziva Davidov „izdanak pravedni“. Izraelski narod, potomstvo Davidova oca Jišaja, ostao je kao panj, ali živi panj iz kojeg klija mladica koja donosi spasenje i ispunjenje svih očekivanja. On će napokon donijeti toliko očekivanu pravdu i naziva ga se „Gospodin - Pravda naša“ (Jr 23,6). Kako li nam ova želja zvuči poznato. Napose poslije toliko nepravdi koje je naš narod pretrpio u zadnjih četvrt stoljeća. Ove utješne riječi vrijede i za nas, i za naš napaćeni narod, za svakog pojedinca koji osjeća da se bori s nepravdom u svojoj sredini. Gospodin – Pravda naša dolazi! Radujte se.

Poziv na budnost i ustrajnost

U drugom čitanju slušamo odlomak iz najstarijeg novozavjetnog Pisma, pisanog oko 50. godine poslije Krista, Poslanice Sv. Pavla Solunjanima. Ona je usredotočena na pitanje drugog Kristova dolaska. Pavao iznosi posljedice adventskog iščekivanja za kršćanski život. Njegova današnja molitva svečani je proslov u predbožićnom razdoblju, poziv na budnost i ustrajnost do drugog Kristova dolaska. Ako je i mi budemo molili, stvarat ćemo u sebi i oko sebe božićno raspoloženje. Zato nas Apostol poziva da idemo na zornice i činimo sve kako bismo usrećivali jedni druge, da radosno iščekujemo Kristov drugi dolazak. Pavao moli za ljubav jednih prema drugima, za stalnost i čvrstoću dobrih stavova na životnom putu. Za Kristov se dolazak trebaju spremiti i pojedinac i zajednica. Rast i obilje ljubavi glavne su odlike kršćanina i vrline koje ga trebaju resiti. Zato on naglašava da se Solunjani, i svi drugi, vladaju kao što ih je on učio. Njegov savjet nije ni danas izgubio na svojoj poticajnosti. Kamo sreće da ga i mi čujemo i provodimo u život.

Navještaj posljednjih vremena

Evanđelje nas vodi u kozmičko događanje na kraju vremena. Sv. Luka donosi ovaj Isusov govor kao navještaj posljednjih vremena, ali ona nisu iznenadna. Nabraja mnoštvo znakova koji će ih pratiti. Za one koji su živjeli u Isusovo doba ovo su uistinu bili važni znakovi. Naime, u Lk 21,4 Isus naviješta: „I Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena pogana.“ Luka podsjeća na rujan 70. godine kada su Rimljani osvojili Jeruzalem i skoro ga potpuno uništili. Konačni slom se dogodio 73. godine poslije Krista kada su zauzeli Masadu, posljednju židovsku utvrdu, i time ugasili san o izraelskoj državi. Možda nam se čini da je Isus mogao biti malo izravniji, specifičniji, jer u svakom vremenu imamo ove znakove: potrese, poplave, nevrijeme i razna druga zla i događanja. Međutim, On upućuje na znakove koji će pratiti ta vremena kako bi nas opomenuo da budemo budni u svako doba i onda nas neće iznenaditi Kristov dolazak.

„Približava se vaše otkupljenje...“

Najsjajnija stvorenja – Sunce, Mjesec i zvijezde – gube svoj sjaj pred dolaskom Isusa Krista koji je „svjetlost svijeta“ (Iv 9,5). On je već za prvog svojega dolaska obasjao ljude, a onda i oni, obasjani njegovim svjetlom – obasjavaju druge. To čineći, stvaramo u sebi i oko sebe Božić – dane pune svjetla i radosti. Uvijek je bila „na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja“. A nikad takva kao u predvečerje smrti, i na pragu Sudnjega dana! A pred tim vratima smo svi – „trska koju vjetar ljulja“ (Mt 11,7). „Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu.“ Ipak, za Isusove je učenike tek tada pravi čas – kada će Spasitelj potvrditi pred cijelim dvorom nebeskim njihovo spasenje. Zato nas ovo evanđelje sokoli i poziva: „Uspravite se i podignite glave jer se približava vaše otkupljenje.“ Ovo je čas konačnog spasenja. Da bi se u tom času izdržalo, „pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama“. Ovo je možda najvažnija opomena. Često i mi pomislimo, pogotovo ako smo u punoj snazi i mladi: Zašto ići na sv. misu? Čemu se moliti kad sve imamo ili možemo kupiti? Ne dopustimo da nas životne brige, imanje ili siromaštvo odvoje od onoga najvažnijega, Boga. Na zemlji se opredjeljuje za nebo, i u vremenu se određuje i gradi vječnost. „Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaknuti svemu tomu što se ima zbiti, i stati pred Sina Čovječjega.“ Budnost svakoga čuva od pada. Ako joj se pridruži još i molitva, onda nas vodi ravno pred Sina Čovječjega, i sprema nas za susret i nebesku audijenciju s Kristom. To je san i želja svakoga vjernika. Neka se i na nama ostvari i ispuni kako bi s Njime vječno uživali i primili nagradu za vjernost i budnost. Vrijeme došašća je vrijeme priprave i budnosti, činjenja dobrih djela. Neka i nas to vrijeme potakne da ne zaboravimo činiti dobro.

Čekajući u redu za cirkus

Jednom kada sam bio tinejdžer, moj otac i ja stajali smo u redu za ulaznice u cirkus. Ono što je uslijedilo ostat će jedan lijep i neizbrisiv trag u mojem životu. Konačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala samo jedna obitelj koja me se vrlo dojmila. Bilo je osmero djece, vjerojatno su sva bila mlađa od 12 godina. Bilo je očigledno da nisu baš bogati. Njihova odjeća nije bila skupocjena, ali bila je čista. Djeca su bila dobro odgojena; stajala su u parovima iza roditelja držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klaunovima, slonovima i drugim sudionicima cirkusa koje će tu večer vidjeti. Iz njihova ponašanja jasno se dalo naslutiti da nikada prije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti vrhunac njihovih mladih života.

Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori: „Ti si moj vitez na bijelom konju.“ On se smješkao i ponosno šepurio gledajući je kao da odgovara: „Pa, naravno da jesam.“ Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio: „Dajte mi, molim vas, osam dječjih i dvije ulaznice za odrasle tako da mogu odvesti moju obitelj u cirkus.“ Prodavačica je kazala cijenu. Čovjek nije imao dovoljno novca. Kako bi se sada mogao okrenuti i reći svojoj djeci da nema dovoljno novca za ulaznice u cirkus?

Primijetivši što se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od 20 dolara i bacio je na pod. Mi nismo uopće bili bogati! Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao: „Oprostite gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.“ Čovjek je znao što se događa. On nije tražio milostinju, ali je svakako cijenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao je mojega oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od 20 dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama odgovorio: „Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo doista mnogo znači i meni i mojoj obitelji.“ Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali tamo nismo bili uzalud. Amen.