Cer – župa Krista Kralja u Bosanskoj Posavini

Narod kojeg jedino može okupiti vjera i šargija


Ima li što ljepše nego kada nas na vratima dočekuje majka? Tada sigurno znamo da smo dobrodošli! A tako je i svima onima koji se upute u župu Krista Kralja u Cer, nadomak Dervente u Bosanskoj Posavini, gdje na kapiji župnog dvorišta ispružene ruke stoji naša Nebeska Majka i dočekuje majčinskom ljubavlju…


Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Put do Cera je šarolik, isprepliću se tu makadam i asfalt, zarasli putovi, porušene i popaljene kuće, ali samo odredište vrijedno je svega. Osim majčinskog dočeka, ondje vas čeka i pravi domaćin, a tko drugi doli cerski župnik vlč. Josip Batinić, inače Kuprešak, koji je s ovim narodom već 11. godinu, te ne može skriti svoju privrženost istom, a ni obratno.

Bivši januar
Došavši na odredište, ubrzo nam prilazi i jedna baka uz pomoć kolica za hodanje kojoj nazvasmo: „Hvaljen Isus i Marija, kako ste?“, i dobismo simpatičan odgovor: „Uvijek bio hvaljen, evo k'o avion – bez krila.“ Kaže nam da se zove Veronika Stopić, rodom s Brestovska. „Sestra sam pok. župnika koji je ovdje bio, vlč. Ante Vujice, 1954. i ja sam došla zajedno s njime. Ovdje sam živjela, ovdje sam si našla pok. supruga Antu, odavde sam išla u Sarajevo na liječenje jer nisam mogla imati djecu. Izliječila sam se i nakon 13 godina rodila četvero djece… Suprug mi je od raka preminuo 1983., prvi mjesec, 26. – bivši januar. Ja sam ovdje nastavila živjeti, djecu podigla i na kraju je došlo zlo koje je došlo – 1992. izbjegla sam za Zagreb. Ovdje mi je bila obnovljena jedna kućica od pet-šest metara i ja sam sama dodala još toliko sa svojom djecom koja žive u Zagrebu i ja s njima, a ovdje dođem povremeno… Samo želju imam da ovdje umrem. U svakom svećeniku vidim svog brata. Isus Krist mi daje snagu i ja se usudim sama – na šest 'točkova' (ubrajajući tu i svoje noge) doći ovdje“, rekla nam je baka Vera koja je potom zamolila župnika da joj natoči galon vode te usput s njim dogovorila misu. „Kad ćemo misu, hoćemo l' u šest il' u pet, je 'l kasno u šest?“, upitao ju je vlč. Josip, a ona spretno odgovorila: „Ma kad god 'oćeš, svakako ćemo bit sam' ja i ti.“

Uvela nas je tako baka Vera u neka druga, reklo bi se, bivša vremena… A od župnika smo saznali kako je župa Krista Kralja u Ceru osnovana 1933. odvajanjem dijelova od župa Foča, Plehan i Derventa.

Crkv(a)e
Prva crkvica u kojoj se po osnutku župe vjernički živalj okupljao bila je drvena, a veću i čvršću izgradili su 1937. domaći majstori, i to domaćim materijalom. Ona je, nažalost, znatno oštećena u Drugom svjetskom ratu, a nalazila se ispred platoa sadašnjeg zdanja. Budući da je bila na fondu tonjenja, zbog toga se morala praviti nova. Tako da je 1970-ih ona porušena i na lokaciji sadašnje napravljena je druga koja je bila oktogonalne osnove. Gradio ju je pok. župnik vlč. Mato Tokić. Tamanju je uspio završiti 1992. kad je minirana i srušena 19. lipnja.

Uslijedio je pad Cera i progon Hrvata-katolika kojih je tada župa brojala oko 3 000. Svi su oni morali napustiti svoja ognjišta i svetišta. „'Ko je ostao – ostao je i pokojnik čekajući na ovoj dragoj zemlji uskrsnuće mrtvih“, dodao je župnik Batinić.

Dalje nam je kazao kako je obnovi minirane crkve, odmah po povratku, pristupio prvi poratni župnik, domaći sin vlč. Josip Senjak – koji se prvi tu vratio s ocem i majkom. „Poslije toga bilo je još kolega koji su radili na obnovi, a same zemljane radove i početak temelja uradio je preč. Damir Ivanović. Na Sv. Jeronima 2010. došao sam ja kao šesti poratni župnik i nastavio s gradnjom ove najbrže i najljepše napravljene crkve“, spomenuo je uz osmijeh vlč. Jozo, kako ga narod od milja zove, te započeo govoriti i o crkvenoj vanjštini i onomu što ju okružuje.

… i pjeva i plače!
Početkom pandemije koronavirusa oni su se, kako je rekao, držali one Sirahove: „Sinko moj, prinesi dar, Bogu se pomoli i poslušaj liječnika.“ „Tako da smo napravili zavjetni oltar, dar Ante Galića iz Žepča, koji se nalazi ispred ulaza u crkvu. Oltar je to Sv. Roku koji je ovdje drugotni patron i zbog kojega je ovo zasigurno, u ovom dijelu Posavine, neproglašeno svetište koje okuplja najveći broj vjernika“, otkrio je župnik podignuvši pogled više oltara gdje se na pročelju crkve nalazi kip Srca Isusova. „To je dar domaćeg sina, 11. djeteta u svojoj obitelji vlč. Pave Martića koji se rodio na dan kad mu je otac poginuo… Tu je i dar Vinka Zovke iz Žepča – jedinstveni križ koji se vrti na vrhu crkve – kao Mercedesov znak“, dodao je u šali naš sugovornik.

Otkrio nam je i kako cerska crkva ima svoja tri kuma. „Jedan je domaći sin Ivan Tolić, koji je dobrano pogurao i podupirao gradnju; drugi kum je Omer Delalić iz Tuzle koji posjeduje tvrtku i znamo se 20-30 godina, dobri smo prijatelji i on je dosta pomagao gradnju kao musliman i Bošnjak, zdušno, istinski srcem; a treći kum – podupiratelj je načelnik Doboja Obren Petrović – dakle 'bratstvo i jedinstvo'“, nasmijao se ponovno župnik objasnivši kako ova kumstva nisu iznenađujuća budući da župa Cer pripada dobojskoj općini, a pola nje je i na teritoriju Dervente, te se ovdje sastaju božansko i ljudsko, dobojsko i derventsko, i ovo je na neki način, kako je kazao, „mrtva straža hrvatstva i katoličanstva“.

„I ministar Davor Čordaš je također pomogao gradnju jasno cijeneći i poštujući vrijednost i udovičkoga dinara, kako nam evanđelja govore… Nije Andrić bio u pravu da je Bosna zemlja mržnje, nego onaj ministar austrougarski kad je došao, kad je bila aneksija BiH, onda je on rekao da je Bosna zemlja inata i sevapa, ali ljudima fali malo pameti. Ja bih dodao: malo ljubavi i pameti za ovim krajem“, kazao je vlč. Batinić.

Razgovarajući, šetali smo dvorištem u kojemu se nalazi kapelica koja je u poraću najprije izgrađena kako bi se narod imao gdje okupljati na sv. mise. Uz nju je konoba gdje se, kako duhovito opisuje župnik, „sabiremo i oduzimamo“. Župna kuća je „malo prevelika“ da ljudi koji se vraćaju imaju odakle praviti i obnavljati svoje kuće. „Dok sam ja ovdje, sigurno ih je bilo 50-ak takvih, prespavaju, dođu po vodu, po račune… Jer ipak piše župni ured, a ne župnikov“, dodao je naš sugovornik.

Kraj kapelice je spomenik poginulim i nestalim braniteljima, te nestalim civilnim žrtvama – Ranjeni cerski križ. „Križ se nalazio na župnoj crkvi koja je srušena 1992. Na njemu je vidljiva 'uspomena' od granate, i akademski kipar Barišić nam je rekao – nemojte ga ništa dirati, ni popravljati, neka ostane kao podsjetnik na nemile i nesretne događaje, te ima zasigurno i svoju umjetničku vrijednost. Podignut je 2012.“, ispričao nam je vlč. Josip.

Uz suze kojih je, vjerujemo, dosta vidio ovaj spomenik, tu je i pjesma, baš kako piše na postolju najveće šargije na svijetu, koja se nalazi tik uz njega: „Posavina i pjeva i plače.“ „Šargija je u krvi ovdašnjem narodu, i moje Posavljake drage samo može okupiti crkva i šargija. Nema treće. To je znak njihova identiteta, ljubavi… Tako smo došli na ideju, kad imaju Dubrovčani Kip slobode, zašto mi ne bismo imali svoj spomen – najveću šargiju na svijetu, koja je postavljena 2012.“, dočarao je župnik koji se na pitanje: zna l' župnik svirati šargiju, nasmijao rekavši kako ne zna, no da rado zapjeva. „Ali javno ne nastupam“, dodao je uz smijeh.

Nema jedne krune bez druge
Ušli smo tako i u župnu crkvu koja, kako je kazao naš domaćin – nije neke velike, ekstra umjetničke vrijednosti, ali je za njih veliki znak pobožnosti. „Oltar i prezbiterij s 12 stolica simbolika su 12 apostola i dar su župljana. Postaje križnog puta radio je slikar iz Tolise; akademski slikar radio je oltarnu sliku Krista Kralja, koja je također dar Ivana Tolića; kip Sv. Roka djelo je akademskog kipara iz Vinkovaca; a zavjetne litanije Sv. Roka na drvenim pločama ispisao je jedan Bošnjak iz Tešnja. Posebno bih istaknuo ovdje dva lustera u obliku kruna. Simbolika Kristove kraljevske i krune od trnja je da nema proslavljenja bez Velikog petka, a dar su domaćih obitelji Jukić i Kljajić. Ovdje je zaista ugrađeno puno zrnaca ljubavi i dobrote“, kazao je župnik koji nije skrivao svoju zahvalnost brojnim dobročiniteljima.

Stalni i povremeni župljani
Njih ima, kako domaćih, tako i „stranih“ – iz svih onih župa gdje je vlč. Josip ranije župnikovao, pa do hrvatske Krčke biskupije… No, nas su posebno zanimali oni koji su osim materijalnoga, u crkvu ugradili i još uvijek ugrađuju svoje molitve, a razasuti su po selima župe: Komarica, Mišinci, Gradina, Tunjestala i Dažnica.

„Od nekadašnjih 2 950 vjernika nakon rata nije ostao nitko, svi su prognani. Mala skupina počela se vraćati, tako da sad možemo govoriti kako 50 njih ovdje zimuje, odnosno provede ovdje cijelu godinu. Neki također dolaze povremeno tijekom ljeta, tako da negdje oko 150 računa za struju ima. Posebice kada su blagoslovi polja, Sv. Rok, patron Krist Kralj, ljudi rado dolaze. Međutim vezani su dosta i poslom i obvezama za mjesta gdje žive, a to je uglavnom Slavonski Brod, Požega i okolica Zagreba, s tim da ih ima raseljenih u 55 zemalja svijeta. Rado ovdje navraćaju i naši branitelji koji su časno i pošteno bili na mrtvoj straži dostojanstveno braneći svoja ognjišta i svetišta. Ljudi su većinom starije životne dobi što je razumljivo jer je mlađima nezgodno zbog posla, ali ima i njih. Krasan primjer tome je obitelj Matić, njih je bilo 'samo' 14 djece – devet braće i pet sestara, jedna je pokojnica nažalost.

Na misi nas se nedjeljom okupi 20-30, a starije i sam nekad dovozim. Na kraju – znamo da je uvijek mala skupina mijenjala svijet, od apostolskih vremena – ovdje su ostatci ostataka, ali s nadom“, optimističan je bio župnik spomenuvši da je tijekom najizraženijeg razdoblja pandemije, pridržavajući se propisanih mjera, s mlađim župljanima obilazio starije kojima je trebalo kupiti namirnice, lijekove ili nešto uraditi: „Učini nešto i moli se Sv. Roku, neće izdati.“

Braća Matići
Kako nam je župnik spomenuo Matiće, željeli smo i njih posjetiti te smo se spustili do konobe koju drži Mato, jedan od braće. Saznali smo kako ih je na povratak vukla ljubav prema rodnoj grudi. „Ovdje smo odrasli, proveli djetinjstvo i nakon rata smo odlučili vratiti se na svoje jer ipak je najbolje – svoj na svome. Ovdje planiramo i ostati, ako da Bog. Nije bilo lako i mi smo to znali, ali je prevladala volja i želja za rodnim krajem. Mi živimo ovdje, a djeca dolaze povremeno iz inozemstva. Otišli su, kako se kaže – trbuhom za kruhom jer ovdje za mlade nema nikakve perspektive. Da politika privlači ljude sebi kao što čini Crkva, mislim da bi to bilo puno bolje. Nama da nije župnika ovdje, ne bi ni ovo ljudi toliko dolazilo“, kazao nam je Mato Matić koji je svoju konobu nazvao Cerska kajda jer se u Cer dolazilo po kajdu, odnosno po note – melodiju budući da je ovaj kraj poznat po izvornoj glazbi.

U tome nam se sa svježe skuhanom kavom, čiji je miris u trenutku ispunio rustikalni ambijent konobe i upotpunio pucketanje kamina, pridružio i drugi brat Pavo sa suprugom Michaelom koji se vratio iz Švicarske. „Naši roditelji su se među prvima vratili ovdje, te je to potaknulo i nas djecu. Imamo ovdje sedam kuća, blizu smo jedni drugih i nismo dopustili da se gnijezdo raskopava. Odavde smo svi izišli i tu se jedan po jedan vraća. Našeg svećenika sam je Bog poslao ovdje jer je uz njega narod počeo dobivati i volju, i krila, sve nas je više i više. Netko je morao započeti – imali smo sreću da nam pošalju vlč. Jozu kojem ne možemo zahvaliti za čitav život…

Planiram već neko vrijeme ovdje otvoriti jednu trgovinicu za selo, da naš stariji svijet ne mora ići nigdje daleko. To je jedna ideja od koje se ne može zaraditi, ali je bitno pomoći mjestu i bilo bi mi zaista drago da to realiziram. Uz to, malo više od godinu dana pravim i restoran jer želim nešto stvarno fino, gdje će biti i spavaće sobe i bazen. Kraj kuće planiramo isto jedan-dva ribnjaka, a već imamo svoju farmu koza, ovaca, svinja, tako da sve domaće proizvodimo, te bi to moglo poprimiti neki etno štih… I opet kažem – puno nam svećenik u tome pomaže, ako ništa – daje nam toliku moralnu podršku da čovjek ne može otići odavde“, dodao je uz osmijeh Pavo čijoj se supruzi, inače Švicarki, puno više sviđa život na Ceru, nego u njezinoj domovini.

Treći stalno nastanjen od Matića je Mijo koji je jedini, budući da je ratni vojni invalid kao i Mato, dobio od Federacije BiH malu pomoć za izgradnju kuće, ali je znatno više svog novca uložio jer nije bilo, kako kaže, kao što sada prave da dobiješ ključ u ruke.

Uz njih je tu još stalno nastanjen brat Josip koji se nije zadesio prilikom našeg posjeta, a ostali redovito dolaze u rodni kraj o kojemu su nam Mato i Pavo rado i zapjevali jednu izvornu.

Tehnički najbolji prijatelji
Da u župi ipak ima i mladosti, (jedini) dokaz je 10-godišnja Mihaela Zirdum, učenica V. razreda Osnovne škole Nikola Tesla u Derventi i, vjerovali ili ne, jedino dijete cijelog Derventskog dekanata. „Meni se sviđa ovdje jer ima puno prirode i imamo puno životinja, ali mi nedostaju prijatelji jer mi mama kaže da je ovdje prije bilo puno selo. Sa župnikom se super slažem. Mi smo tehnički kao najbolji prijatelji“, dječje iskreno je kazala naša mala sugovornica koja je na pitanje – što najviše voli kada dođe u crkvu, odgovorila: „Kao prvo – volim župnika, i volim slušati misu.“ Otkrila nam je i da se posebno sjeća svoje prve pričesti, te kako je bilo jako lijepo, da misli kako je njezina baka čak počela i plakati.

S Mihaelom je došla i njezina mama Danijela Zirdum koja je i aktivna lovkinja. „Meni nikad nije bilo upitno vratiti se ili ne, jednostavno sam krenula od toga i nikad nisam dvojila, ovo je bio samo normalan slijed događaja da ću se vratiti, što sam i učinila prije 20 godina. Poslije sam se udala i rodila dijete, ovdje živimo i radila sam donedavno kada sam morala prestati kako bih Mihaelu mogla voziti u školu u Derventu, jer ne možemo nikako kombinirati, takvo je trenutno stanje“, priznala nam je ova župljanka. „Nama nije problem što nam je većina župljana starije životne dobi – ne gledamo to tako, jedino bi bilo bolje samo da ih je više – bitno je da nas ima. Iako nas je sada manji broj, ipak puno ljudi i dolazi. Naravno da bi bilo bolje da je sve kao prije rata – puno i mladih, ali evo mi živimo kao jedna zajednica, međusobno se pomažemo i svi smo u miru. To je bit povratka – da mi budemo u miru“, poručila je Danijela.

Na kraju puta…
Prije nego smo napustili župu Cer, odvezli smo se do Gradine kako bismo posjetili Anicu Čičak, udovicu koja je u ratu ostala i bez 19-godišnjeg sina. „Muž mi je umro 1982., ostala sam s petero djece. Došao je rat i uzeo mi dijete… Sama sam se vratila ovdje i bila bez vode i struje sedam godina. Kad sam došla, ovdje je bila sama šikara, ništa drugo… Onda se potom vraćalo sve jedno po jedno. Obećala sam svom mrtvomu sinu da ću vratiti i njega – to sam i učinila prenijevši mu kosti iz Slavonskog Broda ovdje u Gradinu. Tu ću se i ja ukopati gdje mi je i muž, a oca, majku i brata sam prenijela u Bukovac. Ovdje radim od poljoprivrede što mogu, koliko mi bolest dopusti, a djeca su mi u Austriji i u Zagrebu“, ispričala nam je majka Ana, kako je župnik zove, koja nas je, kao i gdje god smo tog dana pomolili glavu, odmah nudila svim i svačim.

Dok smo se vozili kroz župu, svećenik je radosno pozdravljao sve koje sretne – katolike, pravoslavne, a nama je sipao bisere iz svog bogatog svećeničkog iskustva, te smo zaključili da u slobodno vrijeme zapravo „povoljno“ propovijeda po mladim misama…

Put nas je odveo i „na kraj“, odnosno u groblje – gdje se ovozemni život završava. Riječ je o groblju Sv. Filipa i Jakova u selu Mišinci, gdje se počelo ukapati 1960-ih, a u kojemu se nalazi i nekropola stećaka te se stoga ono u narodu još zove i Kamenje. Na stećku nalazimo do sada najstariji pisani spomen Bosanske Posavine u ovome dijelu, a stoji napisano kako ondje počiva pokojnik Mitran koji je umro za cara Sulimana, odnosno Sulejmana Veličanstvenog (1520. – 1566.).

Župnik nam je dodao kako na teritoriju župe postoje i groblja: Sv. Ilije u Komarici, Sv. Josipa Radnika u Gradini te još dva kužna groblja gdje su se ukapali umrli od kuge…

Privevši dan kraju i upoznavši cersku župu, njezin puk i župnika, uvidjeli smo da je za život u ovim opustošenim područjima nužno zajedništvo, te da zaista ovaj narod (jedino) okuplja Crkva i šargija. Posavina i pjeva i plače. Dodali bismo: i ufa se u Krista svoga Kralja.