Blaženi Charles Eugène de Foucauld bi rekao da je te tihe i skrivene godine Sveta Nazaretska Obitelj proživjela u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju. Sveto pismo nam, izuzev o rođenju, egipatskom progonstvu te prikazanju u Hramu, ne donosi previše podataka… Svaki odlazak na Polnoćku u mislima nas vraća u Betlehem, u tu veličanstvenu noć koja se zbila prije više od dva tisućljeća. Tu noć, čiji sjaj koji obasipa čovječanstvo, nećemo moći nikada u potpunosti dokučiti. Tako su i mnogi vjernici, počevši već od prvih desetljeća nakon Isusova uskrsnuća, pokušali proširiti sliku o tim događajima: ma kakva je to noć bila, što se sve zbivalo u njoj, kako je protekao bijeg i život u Egiptu, kako prve godine Isusova života… Evanđelja nam o tom razdoblju donose malo podataka. No, priče i legende o tim događajima pronalazimo u apokrifnim spisima.

Apokrifi

Apokrifi - među kojima su apokrifna evanđelja, poslanice, otkrivenja i razni drugi spisi - ime vuku od grčkoga pojma „apokryphoi“ što znači - tajni, skriveni, nedostupni javnosti, namijenjeni samo onima koji su sposobni shvatiti njihov nauk (gnostici). Pretpostavlja se da je domovina, a svakako rasadište apokrifa, bila Aleksandrija, grad susretište istočne i zapadne kršćanske tradicije. Već od prvog stoljeća, pa kroz nekoliko idućih, pojavio se veći broj tekstova koji nisu ušli u službeni kanon biblijskih knjiga, odnosno nisu postali dio Biblije koju priznaje Katolička Crkva. Izvori apokrifa, tih legendarno-religioznih sastavaka, bili su pisani i usmeni oblici starožidovske i starokršćanske tradicije te raznolika dualistička naučavanja. Prema katoličkom kanonu, to jest popisu priznatih i službenih knjiga, Sveto pismo sadržava 46 biblijskih knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta; znači ukupno 73 knjige koje su po sadržaju i književnim vrstama raznorodne i raznovremenske. Svoj je stav o Bibliji na posebno temeljit način Katolička Crkva iznijela u dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei verbum Drugoga vatikanskog koncila, pojašnjavajući da se Biblija sama predstavlja kao nadahnuta knjiga, to jest da joj je, uz njezine ljudske autore, začetnik sam Bog. Kršćani u Bibliji nalaze riječ Božju koja je naputak za naše živote. Dodajmo da je i puno pseudoepigrafa (u prijevodu djela s lažnim naslovom), starozavjetnih spisa, koji nisu ušli u hebrejski kanon,odnosno kanon Starog zavjeta (Knjiga Jubileja, Iz života Adama i Eve, Prva i Druga knjiga Henokova, Abrahamova oporuka, Mojsijeva oporuka, Sibilina proročanstva, brojne apokalipse…) Zanimljivo je da Biblija Etiopske Crkve i dandanas sadrži Prvu knjigu Henokovu i Knjigu jubileja.

Što se pak tiče „novozavjetnih“ apokrifnih spisa, njih je veliki broj: Jakovljevo protoevanđelje, Tomino evanđelje, Evanđelje Hebreja, Evanđelje Ebionita, Evanđelje Nazarećana, Petrovo evanđelje, Nikodemovo evanđelje, Pilatova predaja, Bartolomejevo evanđelje, Filipovo evanđelje, Tomino koptsko evanđelje… Potom su tu apokrifne poslanice: Djela Petrova, Djela Ivanova, Djela Pavlova, Djela Andrijina, Djela Tomina…, zatim apokalipse: Petrova, Pavlova, Hodanje Bogorodice po mukama... Ukratko: apokrifi su smatrani i danas se smatraju lažnim, krivovjernim i tendencioznim spisima. No, neki od tih apokrifa donose događaje iz Isusova života koji ne moraju biti neprihvatljivi i nisu potpuno „u neskladu“ s Biblijom i katoličkim naukom, no njihova poruka nema snagu cjelovitosti i nezamjenjivosti za spasenje pa ih Crkva nije uvrstila u kanon. Apokrifni spisi, slažu se bibličari, u neku ruku zadovoljavaju ljudsku znatiželju kojom se želi „znati nešto više“ o, recimo, Isusovu djetinjstvu o kojemu nam pak vjerodostojno piše samo evanđelist Luka. Apokrifi su uglavnom „romansirano prošireni, katkad pak skraćeni ili iskrivljeni biblijski kanonski tekstovi. Radi očuvanja čistoće kanonskih knjiga Biblije, Crkva ih je zabranjivala, ali su se oni ipak širili i zbog svoje romansiranosti bili su omiljeni kod puka te su prerastali u legende koje su postajale vrlo često motiv umjetničkog stvaralaštva jer su veoma pogodne za narativne scene“, ističe Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. Zanimljivo je da je hrvatska književnost nerijetko imala ulogu posrednika u razmjeni apokrifa između Istoka i Zapada. Cjelovit pogled i pregled apokrifnih djela može se pronaći u knjizi Izgubljena Biblija autora J. R. Portera, profesora na sveučilištima u Exeteru i Oxfordu, koju je 2011. objavila Kršćanska sadašnjost. Iz te knjige preuzet ćemo i nekoliko citata u daljnjem tekstu.

Cijeli svijet je zastao

Osvrnimo se na nekoliko legendi koje nam apokrifi donose u svezi s Isusovim rođenjem. Jakovljevo protoevanđelje (pred-evanđelje) ili Jakovljeva knjiga tvrdi da je njezin autor jedan od Isusovih učenika, ali napisana je barem jedno stoljeće nakon Isusova raspeća. Bilo je vrlo popularno i nadahnulo je književnu vrstu poznatu kao Evanđelja djetinjstva. Ovaj je spis bio veliki izvor nadahnuća za srednjovjekovne umjetnike. U jednom svom dijelu proširuje i uljepšava pripovijesti iz Evanđelja po Mateju i Evanđelja po Luki, a naglasak stavlja na Mariju i dokaz njezina djevičanstva. Prema ovom izvještaju, Isus je rođen u pustinjskoj špilji. Josip odlazi pronaći primalju, ali njezina pomoć nije potrebna pa joj se uloga svodi da svjedoči djevičanskom porodu. Zanimljiv je Josipov opis te noći. On pripovijeda da je dok je išao tražiti primalju, cijeli svijet u jednom trenutku zastao. Time se želi reći da i svemir napeto iščekuje skoro Isusovo rođenje.

„Ja, Josip, samo sam hodio, a opet nisam hodio, i pogledah gore i vidjeh zrak u zapanjenosti. I pogledah gore u nebeski svod i vidjeh da stoji mirno, a ptice na nebu nepokretne. I pogledah na zemlju, i vidjeh zdjelu postavljenu ondje i radnike kako leže oko nje, s rukama u zdjeli. Ali oni koji su žvakali nisu žvakali, i oni koji su nešto podigli nisu podigli ništa, i oni koji su stavili nešto u svoja usta nisu stavili ništa u svoja usta, nego su svi imali lica upravljena prema gore. I ovce su bile tjerane, a ipak nisu išle naprijed, nego su stajale mirno; i pastir podigne svoju ruku da ih udari svojim štapom, ali njegova ruka ostade gore. I pogledah u protjecanje rijeke, i vidjeh usta djece na njoj i nisu pila. I onda sve opet krenu svojim tokom….“

U Jakovljevu protoevanđelju pojavljuje se i Saloma koja je opisana kao druga primalja. Ona sumnja u Marijino djevičanstvo i kad je želi fizički provjeriti, njezina ruka je „vatrom uništena“ te je „otpala“. „I zavika govoreći: 'Jao zbog moje opakosti i mog nevjerovanja; jer iskušavala sam živoga Boga; i gle, moja ruka otpade od mene uništena vatrom!'… I anđeo Gospodnji stade i reče joj: 'Saloma, Gospodin Bog čuo je tvoju molitvu. Ispruži svoju ruku prema djetetu i dodirni ga, pa ćeš ozdraviti i biti radosna.'“ Saloma je dodirnula tek rođenog Isusa i ozdravila.

Polje pšenice

Veliki broj Evanđelja djetinjstva, zbirki legendi o Isusovu rođenju i djetinjstvu, napisan je u razdoblju ranih kršćanskih stoljeća. Sva se ona znatno oslanjaju na dva ključna spisa te tematike (Jakovljevo protoevanđelje i Tomine priče o djetinjstvu) vrlo često uklanjajući gruba, uvrjedljiva i teološki neutemeljena obilježja iz obaju tih djela koja su i dovela do osude tih apokrifa u Katoličkoj Crkvi.

No, češći je slučaj da su Evanđelja djetinjstva bivala proširena novim pričama, osobito o boravku Svete Obitelji u Egiptu, koji se i ne spominje u dvama spomenutim apokrifnim spisima.

Veliku ulogu na Zapadu odigralo je Pseudo-Matejevo evanđelje. Smatra se da je sastavljeno oko 800. godine po Kristu i da je nastalo na tlu Zapadne Europe. Najstariji rukopis seže u XIV. stoljeće. I ono se velikim dijelom oslanja na Jakovljevo protoevanđelje i Tominu priču o djetinjstvu, a prvi put spominje vola i magarca uz jaslice te donosi svoj poduži izvještaj o čudesnim događajima u Egiptu. Stručnjaci smatraju da je taj razmjerno kasno napisan tekst pokušaj da se skupe legende koje su postajale sve popularnije među običnim kršćanima i da se barem dijelom prilagode nauku Crkve. Po tom spisu legende su iz Evanđelja djetinjstva, i pored crkvenog neodobravanja, postale naveliko prisutne na srednjovjekovnom Zapadu gdje su posebno veliki pečat ostavile na umjetnosti i književnosti tog razdoblja.

Vrlo je dojmljivu sliku naslikao flamanski slikar Joachim Patinir (1480. - 1524.) Odmor za bijega u Egipat. Slika se danas čuva u čuvenom madridskom muzeju Prado. Pozadina oslikava srednjovjekovnu legendu da je Isus čudesno doveo do zrenja netom posijano polje pšenice kako bi nadmudrio vojnike kralja Heroda. Dočuvši da je obitelj prošla kad je polje bilo zasijano, vojnici su odustali od progona.

Tit i Dumah

Jedan od tih Evanđelja djetinjstva je i Arapsko evanđelje djetinjstva. U drugom dijelu tog spisa, koji je podijeljen na tri dijela, nalazi se opisan niz čudesa izvedenih u Egiptu. Izvorno napisano na sirijskom jeziku najvjerojatnije u V. stoljeću, ovo djelo prevedeno je na arapski kada se kršćanstvo širilo iz Sirije na Arapski poluotok. Izvještaji koje ono sadržava postali su tako poznati Arapima, a odjek mnogih od njih može se naći u Kur'anu. Jedna od priča iz tog spisa kaže sljedeće: Josip, Marija i mali Isus došli su u kraj koji su preplavili pljačkaši. Zato odluče proći tim putem noću. Ali na putu ugledaše dvojicu pljačkaša okruženih drugim pljačkašima koji su bili pospali. „Ta dvojica pljačkaša, u čije su ruke upali, bijahu Tit i Dumah. I Tit reče Dumahu: 'Molim te da pustimo ove ljude da slobodno idu, i to tako da ih naši sudrugovi ne opaze.' Ali Dumah odbije i Tit ponovno reče: 'Uzmi od mene četrdeset drahmi i imaj ih kao zalog.' Istodobno mu dohvati pojas koji je nosio oko sebe, kako bi mogao zadržati njegov jezik za zubima. Kad je plemenita Gospa Marija vidjela da je ovaj pljačkaš pokazao ljubaznost prema njima, reče mu: 'Gospodin Bog će te podupirati svojom desnicom i udijeliti ti oproštenje grijeha.' I Gospodin Isus progovori i reče svojoj majci: 'Za trideset godina, majko, Židovi će me razapeti u Jeruzalemu, a ona dvojica pljačkaša bit će pribijena na križ zajedno sa mnom, Tit do moje desne ruke, a Dumah do moje lijeve, i nakon tog dana Tit će otići u raj ispred mene.' A ona reče: 'Bože te sačuvaj tog, sine moj.'

I otputuju odande do grada kumira; i kad su mu se primakli, ovi su pretvoreni u pješčane brežuljke. Odatle su otišli do onog drveta egipatske smokve koje se danas zove Matarea, a u Matareji je Gospodin Isus učinio da izbije vrelo na kojemu je gospa Marija prala njegovu košulju. A od znoja Gospodina Isusa, kojeg je ona ondje ižmikala, pojavio se na tom mjestu balzam.“

Ali ipak…

I puno bi se toga još dalo govoriti o apokrifnim spisima… Možda bi netko mogao reći, osvrćući se na ovih nekoliko citata, da tu nema previše neprihvatljivih elemenata. Ali kada bismo, recimo, pogledali neke druge opise iz spomenutog Jakovljeva protoevanđelja ili iz Tomine povijesti djetinjstva (dalje ne bismo trebali ići), lako bismo vidjeli zašto su apokrifi daleko od Biblije. Recimo pripovijesti o Isusovim dječačkim „djelima“ iz Tomina evanđelja: jedan dječak je vrbinom granom pokvario lokvice u kojim je Isus skupljao vodu što je toliko razbjesnilo Isusa da ga prokune i dječak je usahnuo-umro. Ili kad ga je drugi dječak u trku očešao o rame, a Isus ga prokune, pa i taj dječak umre. Na ova dva primjera zorno vidimo zašto su apokrifi stoljećima bili osuđivani i zabranjivani, i zašto su često vrlo daleko od poruke Radosne vijesti.

Ali, evo, u ove božićne dane možemo se podsjetiti kako su o rođenju, prvim mjesecima i godinama Isusova života maštali neki od kršćana prvih stoljeća. Danas obrise apokrifa najčešće susrećemo u mnogim vrijednim srednjovjekovnim umjetničkim djelima. Povremeno nas i mediji skloni žutilu i senzacionalizmu obasipaju senzacionalnim podatcima o „skrivenim i nanovo otkrivenim evanđeljima“… Zato je dobro znati osnovne podatke o apokrifnim spisima.

A kako kazasmo na početku, sigurno je svatko od nas, osobito u božićno vrijeme, u svojim mislima stvorio poneki „apokrif“ i tako si u svojoj mašti približio skrivene godine Svete Nazaretske Obitelji.