Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

To ljeto 1948., na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, oprostila se od svoje redovničke zajednice jer je primila „poziv unutar poziva“ dvije godine ranije, u noći 10. rujna 1946. Isus joj je tada dao jasnu uputu: „Služi najsiromašnijim među siromasima. Živi među njima i živi kako oni žive.“ Poslije će kazati da joj je napuštanje zajednice Naše Gospe od Loreta bila najveća žrtva u životu.

Upravo na Božić 1948. odlučila je krenuti na put komu nije nazirala ni prvi zavoj, a kamoli kraj. No bila je sigurna da ima najpouzdanijeg vodiča kojemu je posvetila cijeli život. Željela je početi sa svojim poslanjem upravo na Božić.

„Bio je to još jedan njezin odabir pun simbolike i značenja. Možemo reći da je svoju vjeru u Krista uvijek primjenjivala na konkretan, objektivan, gotovo opipljiv način… Njezino poslanje u služenju najsiromašnijima među siromasima moralo je početi, dakako, na dan kada Crkva slavi Boga koji je iz ljubavi prema ljudima postao siromašno, anonimno dijete kojemu je potrebna zaštita. Upravo se to dogodilo“, piše u svojoj knjizi Razgovori s Majkom Terezijom (Figulus) Renzo Allegri.

Božić Sv. Majke Terezije 1948.

Tako je sve počelo prije 76 godina u velikom indijskom gradu koji je bio prepun sirotinjskih naselja. Njime je u to doba lutao milijun beskućnika… Sv. Majka Terezija iz Calcutte tog je božićnog jutra, nakon mise, pošla u sirotinjsku četvrt Moti Jhil. To naselje je bilo blizu zgrade srednje škole u kojoj je toliko godina podučavala. Njezine učenice koje su jedanput na tjedan posjećivale taj geto pričale su joj strašne životne priče ljudi koji ondje žive u velikoj bijedi. I te priče su doprinijele sazrijevanju njezina novog poziva. Zanimljivo je da sestra Terezija tijekom svog boravka u samostanu nikada nije kročila u tu sirotinjsku četvrt, a sada je željela da to postane njezin dom.

„Na sam Božić zaustavljala se ondje u razgovoru sa ženama i djecom koji su živjeli u Moti Jhilu. Bila je sretna jer je napokon osjećala da je došla kući. Odsad će ti ljudi biti njezina obitelj. Bila je toliko sretna da je zaboravila da te noći nema gdje prespavati. Kako se spuštala večer, počela je tražiti nekakav smještaj. Jedna joj je žena iznajmila svoju prljavu straćaru za pet rupija na mjesec. Bila je to njezina prva kuća. Sutradan se iz te straćare čulo kako djeca ponavljaju prva slova bengalske abecede jer sestra Terezija već je uza se imala petero djece koju je podučavala. U kolibici nije bilo ni stola, ni stolice, ni ploče, ni krede. Na prljavu je podu štapom iscrtavala slova abecede.

Samo nekoliko mjeseci prije ova je redovnica bila ravnateljica obližnje srednje škole poznate po cijeloj Calcutti. U toj je prekrasnoj školi ona podučavala kćeri dobrostojećih obitelji, djevojke koje su poslije postajale učiteljice i profesorice. Sada se nalazila u getu gdje su siromasi živjeli među štakorima i žoharima te podučavala djecu nepoznatih obitelji koje nitko drugi ne bi ni pokušao naučiti čitati“, opisao je početak poslanja „svetice u sariju“ Renzo Allegri.

U tom getu je sve bilo prljavo: kolibe pune štakora i žohara, prolazi između njih koji su istodobno služili kao kanalizacijski kanali, ljudi, dronjci koje su nosili, dječja kosa prepuna ušiju… Vjerojatno se sestra Terezija prisjetila svoje čiste i uredne škole... Činilo se kao da je iz raja stigla u pakao. Međutim, upravo su u tom paklu živjeli njezini siromasi, Isusova ljubljena braća i sestre kojima je odlučila služiti. Usprkos prljavštini, ona je bila sretna.

„Prijelaz je bio vrlo težak. S praktičnog stajališta u samostanu sam živjela bez ikakvih problema, ništa mi nije nedostajalo. Sada se sve promijenilo. Sada sam spavala na podu straćare koju su noću pustošili miševi i štakori. Jela sam hranu koju su jeli oni kojima sam pomagala, i to onda kada je bilo hrane. Bila je to golema promjena, ali to mi nije smetalo. Odabrala sam takav život kako bih doslovce ispunila ono što evanđelje nalaže, osobito ovaj dio: 'Ogladnjeh i dadoste mi jesti... Gol bijah i zaogrnuste me... U tamnici bijah i dođoste k meni' (Mt 25,35-36). Ljubila sam Isusa u najsiromašnijim siromasima Calcutte, a kada tako ljubim, onda ne osjećam bol i umor… Počela sam posjećivati i druge sirotinjske četvrti. Išla sam od straćare do straćare kako bih vidjela mogu li im kako pomoći. Pomagala sam onima koji su spavali uz rubove ulica jedući iz kanti za smeće. Susretala sam ljude koji su trpjeli u groznim mukama: slijepe, osakaćene, oboljele od gube, izobličenih lica i tijela, ljude koji nisu mogli samostalno stajati, nego su me četveronoške slijedili proseći hranu“, kazala je Sv. Majka Terezija prisjećajući se početaka svog poslanja, na Božić 1948.

Božić Paula Claudela 1886.

Paul Claudel (1868. – 1955.) poznati je francuski književnik, dramatičar i pjesnik. Bio je član i čuvene Francuske akademije te je radio i u diplomaciji. U mladosti je izgubio vjeru. Premda je i s očeve i s majčine strane u obitelji imao nekoliko svećenika, njegova je obitelj bila prema vjeri ravnodušna. Poslije preseljenja u Pariz o vjeri nisu ni mislili.

Sam Claudel o sebi kao srednjoškolcu piše: „Živio sam nepošteno, grješno, nemoralno. Polako sam padao u očaj. Vjeru sam bio posve izgubio. Živio sam kao divljak. Strašna smrt moga djeda, koji je umro od raka, silno me prestrašila pa sam počeo razmišljati o smrti. Osobito sam počeo čitati i razmišljati nad djelima Arthura Rimbauda.“

U osamnaestoj godini je vjerovao u ono što je većina kulturnih ljudi toga doba vjerovala. „Mislio sam da se sve podvrgava 'zakonima' i da je ovaj svijet čvrst lanac uzroka i posljedica koje će nam znanost u najskorijoj budućnosti potpuno razjasniti.“

Životni zaokret doživio je Claudel božićne noći 1886. Imao je 19 godina. Ta božićna noć je predstavljala početak njegova obraćenja. Iz dosade i nauma da možda smisli kakvu zgodnu protuvjersku književnu dosjetku, ušao je u parišku katedralu, baziliku Notre-Dame iz koje se čulo pjevanje. Djeca u zboru pjevala su nešto za što je poslije saznao da se zove Magnificat. O tome sam ovako piše: „Tada se sa mnom dogodilo nešto izvanredno. U jednom trenutku bio sam sav potresen. Najednom se u meni probudila vjera. Nestalo je svake sumnje. Suze i jecaji uz božićnu pjesmu povećaše moje uzbuđenje.“

„Vjerovao sam“, piše u svojim Uspomenama, „s takvom snagom pristajanja, s takvim ushitom čitavoga svoga bića, s tako snažnim uvjerenjem da od tog trenutka sve knjige, sva umovanja, sve zgode i nezgode burnoga života nisu mogle pokolebati moju vjeru, štoviše ni taknuti je.“

Božićna misa označila je početak njegova povratka iz ponora nevjere, izgubljenosti i nemorala. Četiri su godine prošle dok nije našao snage ući u ispovjedaonicu. Borba s milošću trajala je doduše još dugo, dok nisu napokon tišina i mir proželi njegovu dušu. Nakon obraćenja Claudel je pisao djela kojima slavi Boga, veliča njegovu milost te poziva čitatelje neka misle na spasenje.

Božić Sv. Faustine Kowalske 1937.

Završimo s jednim mističnim viđenjem Sv. Faustine Kowalske. Zbilo se to na Božić 1937., na Polnoćki. „Iako sam htjela malo bdjeti prije Polnoćke, nisam uspjela; odmah sam zaspala jer sam se osjećala loše. No, kada je zvonilo za Polnoćku, isti tren sam ustala, odjenula se s velikim naporom jer mi je bilo mučno“, zapisala je u svom Dnevniku ova „tajnica Božjeg milosrđa“ (Dn 1441).

„Došavši na Polnoćku, odmah na početku sv. mise uronila sam u duboku sabranost: vidjela sam betlehemsku spilju ispunjenu velikom svjetlošću. Presveta Djevica s velikom je ljubavlju zamatala Isusa u pelenice, a Josip je još spavao. Tek kad je Majka položila Isusa u jaslice, svjetlost je Božja probudila i Josipa. I on je molio. Ubrzo sam ostala nasamo s malenim Isusom koji je ispružio prema meni svoje ručice, a ja sam razumjela da ga trebam uzeti u svoje naručje. Isus je prislonio svoju glavicu na moje srce i svojim mi je dubokim pogledom dao spoznati da mu je dobro na mome srcu. U tom je trenutku Isus iščeznuo, a zazvonilo je zvonce za sv. pričest. Moja je duša gubila prisebnost od silne radosti“ (Dn 1442).

Nikada ne zaboravimo da Božić donosi nevjerojatne darove: obraćenja, poslanja, duhovnu obnovu, najiskreniju radost… Sv. Padre Pio bi kazao: „Budite vrlo blizu kolijevke ovog najljepšeg Djeteta.“ Tko zna što nam ovaj Božić može darovati?!