Dr. Dražen Barbarić, politolog

„Antifašizam dopola“ stvorio je atmosferu potpunoga nacionalnog nepovjerenja i poniženja


Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježen je 23. kolovoza. Sugovornika na ovu temu pronašli smo u docentu na Studiju politologije Filozofskoga fakulteta u Mostaru čiji je i pročelnik dr. Draženu Barbariću.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naš sugovornik dr. Barbarić rođen je 1987. u Mostaru, a osnovnu školu i gimnaziju pohađao je na Širokom Brijegu. Preddiplomski i diplomski studij politologije završio je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a doktorski studij politologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu 2017. Od veljače 2012. zaposlen je kao asistent, a od 2017. u statusu docenta na Studiju politologije Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Trenutno obnaša službu pročelnika Studija politologije. Sudjelovao je u svojstvu izlagača na 26 znanstvenih konferencija, te objavio 16 znanstvenih radova. U okviru Erasmus+ programa izvodio je nastavu na Fakultetu političkih znanosti i međunarodnih odnosa Sveučilišta Matej Bel, Banská Bystrica (Slovačka), te Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta Masaryk, Brno (Češka). Područja njegova znanstvenoga zanimanja su: politička teorija, geopolitika, teorije nacije i nacionalizma, politike povijesti i kultura sjećanja.

Poštovani dr. Barbariću, 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Što je u njegovu korijenu te na čiju je inicijativu ustanovljen?
Na simboličkoj razini riječ je o raščišćavanju Europe s njezinom totalitarnom prošlošću koja istodobno okupira i kontaminira sadašnjost. Nadnevak koji je izabran odražava povijesnu dubinu potpisivanja famoznoga „sporazuma o nenapadanju“ između Njemačke i Sovjetskoga Saveza kojim su dva nositelja totalitarne svijesti i ideologije uspostavila privremeno savezništvo i nepovratno promijenili kartu, ali i budućnost Europe. Posljedice toga sporazuma ponajviše su osjetile države istočne i sjeveroistočne Europe te su svojim zalaganjem utjecale da Europski parlament 2008. Deklaracijom potvrdi ovaj nadnevak kao komemorativni Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Treba uzeti u obzir kako je većina navedenih zemalja osjetila pogibeljnost obaju režima te da ih bilo kakvo traženje olakotnih okolnosti, kakvih je bilo u razdoblju donošenja Deklaracije, jednostavno ne zanima jer im otežava povijesnu traumu.

Ono što je problematično na našim prostorima jest da narod iz ovog dana sjećanja svjesno izuzima komunizam. Ide se čak tako daleko da se isti veliča i uzdiže na pijedestal. Kako posvijestiti da je i komunizam „konstitutivni“ član totalitarizma?
Riječ je o klasičnoj tezi o dvama nejednakim režimima, nacističkom koji je genuino zlotvoran, i komunističkom koji je progresivan, ali zastranio u boljševičkoj izvedbenoj varijanti. U europskom kontekstu ova teza ima određenu relevantnost, ali spuštena u naš kontekst postaje prava perverzija. To uopće ne iznenađuje, a razloga je zaista mnogo. Nemojte smetnuti s uma da je komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji, koliko god to apsurdno zvuči, bio poligon za završno oblikovanje pojedinih nacionalnih identiteta, što mu uvelike diže cijenu i stvara zalihe olakotnih okolnosti. Nadalje, on je u svojoj početnoj fazi bio u potpunosti totalitaran, da bi se nakon nekoga vremena transformirao u jednopartijsku diktaturu s ozbiljnim ostatcima nekadašnjega totalitarnog režima, prije svega mislim na UDBA-u, političke procese, ubojstva i bilo kakvo odsustvo političkoga pluralizma. Naposljetku, ali nimalo manje važno, taj je režim stvorio svojevrsnu „novu klasu“, tzv. crvenu buržoaziju koja je sve ključne punktove političko-društvene strukture pokušala, a nerijetko i uspješno zadržala u novom ideološkom ruhu. Zajedno uzevši ove elemente, ne treba nikoga čuditi stav irelevantnosti ili pak neskrivene apologije prema bivšem režimu i njegovo izuzeće iz europske jednadžbe o totalitarnim poredcima.

Na ovome tragu, takvima očito ništa ne znači ni to što je Europski parlament 19. rujna 2019. u Strasbourgu usvojio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe u kojoj se, uz ostalo, jasno izjednačava komunističke i nacističke zločine?
Spomenuta Rezolucija zapravo je nastavak Deklaracije o kojoj je već bilo riječi. Njome se ponovno ističe i dodatno potvrđuje početna sprega dvaju totalitarnih subjekata koji su svojim djelovanjem odredili geopolitičku sudbinu europskoga kontinenta, a na ideološkoj razini stvorili duboke naslage totalitarne svijesti i silnica koje suvremena europska društva opterećuju i dandanas. To što mnogi autori osporavaju znak jednakosti između dvaju totalitarnih režima, apsolutno ništa ne znači kada ih se sumjeri na osnovnoj razini dehumanizacije onih koje su smatrali neprijateljima ili nepoćudnima. Dakle, ova dva ideološka stroja u sebi su nosila inherentnu klicu antihumanizma i vrlo prozaičnim etiketiranjima srozavala ljudski život na „golo tijelo“ ili „puko truplo“. Iako nije nebitno jesu li to činili zbog rasne superiornosti ili klasne borbe, na kraju su oba poretka postala strojevi za proizvodnju „banalnosti zla“ i tu svaka rasprava o Rezoluciji Europskoga parlamenta jednostavno treba stati.

Prilično svjež primjer toga jest ozračje stvoreno prošle godine oko slavljenja svete mise u sarajevskoj katedrali u povodu 75. obljetnice stradanja na Bleiburškom polju te Križnom putu hrvatskoga naroda. Kako biste u kontekstu povoda našeg razgovora prokomentirali to?
To je bilo konačno otvaranje očiju mnogim pojedincima koji su prespavali cijelo poslijeratno razdoblje, te su vjerovali da smo kročili u stvarni pluralizam. Kada sarajevskoga nadbiskupa i malu šačicu vjernika na misi čuva specijalna policija uz kordone razdvajanja u odnosu na prosvjednike, tada postaje jasno da je prošlost prerađena i ugrađena u novi nacionalni narativ. Riječ je o translaciji traumatične bleiburške epizode u većinski nacionalni diskurs, gdje svi sudionici postaju akteri paklenoga kvislinškoga stroja, bez obzira na njihovu individualnu odgovornost. Zločini postaju ekskluzivno pripisani hrvatskom nacionalnom identitetu, izuzimaju se svi pripadnici koji nisu Hrvati, te ih se automatizmom neselektivno umeće u antifašistički okvir, bez obzira na njihovu stvarnu ideološku profilaciju. Svaki oblik komemoracije žrtava, makar u isključivo liturgijskom smislu, postaje politički čin, ni manje ni više nego veličanja fašizma. Svi koji se tome suprotstavljaju zadobivaju auru moralne ispravnosti ili, kako je jedan sarajevski redatelj rekao, dokazuju da je „antifašizam ugrađen u DNK Sarajlija“. To ne bi bilo nimalo problematično da ne postoje u tom istom gradu ulice i škole koje nose nazive po nacističkim i ustaškim dužnosnicima, ali za njihovo uklanjanje ne viđamo masovne prosvjede. Ovaj esencijalistički stav zapravo ima svoj kontrapunkt jer ako je antifašizam ugrađen u nečiji kolektivni DNK, onda je valjda fašizam ugrađen u kolektivni DNK svih onih koji žele komemorirati žrtve. Taj „antifašizam dopola“, kako ga je nazvao Miljenko Jergović, stvorio je atmosferu potpunoga nacionalnog nepovjerenja i poniženja onih čije su sudbine stradalih na Križnom putu ostale duboko zapisane u osobni registar pamćenja.

Jedna od odlika ovih režima, slobodno možemo reći, jest zvjerstvo. Je li ono zapisano u njihovu kodu ili je nešto drugo posrijedi?
Zvjerstvo koje spominjete obrnuto je proporcionalno racionalnosti masovnih zločina koje su ovi režimi činili. Likvidacije u Jasenovcu ili strijeljanje pa spaljivanje fratara na Širokom Brijegu su antipodi, u smislu mehanike zla, Gulagu ili Auschwitzu. Potonji su hladnom i racionalnom kalkulacijom kreirani kao tvornice trupala, apsolutne dehumanizacije po načelu masovne industrijske proizvodnje smrti. Totalitarne silnice na našim prostorima nikada nisu mogle postići tu razinu racionalne brutalnosti, pa izgledaju kao krvoločne eskapade divljih balkanskih plemena. Zapravo, u korijenima im stoji isti ili sličan ideološki motiv. Slavna teoretičarka Hannah Arendt ukazala je da ništa ne ledi krv u žilama kao tzv. „banalno zlo“, ono koje provode činovnici od uhićenja, odvoženja u vagone, iskrcavanja, selektiranja, medicinskih pregleda, pa do puštanja plina u komore i naposljetku spaljivanja. Cijeli je proces vrlo precizan stroj banalna svođenja ljudi na prah, samo zbog etikete koju im je zvjerski ideološki sklop nametnuo.

Posebno je nezgodno kada se zločine totalitarnih i autoritarnih režima povezuje s vjerom, pa tako imamo vjerske službenike koji su blagoslivljali oružje, nadimke dobivali po „alatima“ kojima su zvjerski ubijali, a s druge strane imamo kardinala Bl. Alojzija Stepinca. Kako „opravdati“ nepravdu koja je ovom budućem svetcu Crkve u Hrvata nanesena u ovom kontekstu?
Slučaj Stepinac je sui generis zbog činjenice da je razvaljivanjem cjelokupna društvenog sustava, nakon osvajanja prostora tadašnje Jugoslavije, započet proces uspostavljanja sovjetskoga totalitarnog sustava po načelu doslovna kopiranja. Takvi sustavi ne trpe bilo kakvu vrstu opozicije ili subjekata koji svojim autoritetom i simboličkim kapitalom utječu na velike populacije. Katolička Crkva personificirana kroz kardinala Stepinca bila je neosporan autoritet koji je predstavljao tehničku prepreku uspostavljanju totaliteta u simboličkom ovladavanju cjelokupnim prostorom novouspostavljene države. Druga važna stvar, politički montirani proces, pritvor i smrt kardinala Stepinca postali su određeni oblik nacionalne martirologije hrvatskoga naroda, impuls očuvanja ili pohrane nacionalnoga identiteta koji nije bio odviše popularan u komunističkom režimu. Stepinac je postao figura pamćenja u hrvatskom nacionalnom korpusu, a kada je službeno pamćenje bivšega režima krahiralo, zauzeo je poziciju koju nikakva vrsta političkoga progona, naknadna revizionizma ili sam proces kanonizacije nisu mogli poremetiti.

Što je sa zločinima o kojima se dugo nije smjelo govoriti ili o kojima se još uvijek samo šapuće?
Ivan Lovrenović
briljantno je opisao fenomen kada pamćenje ostaje skriveno, represivno potisnuto i bez mogućnosti javne artikulacije. Takva kolektivna pamćenja očuvana su u „katakombama uspomena“, skrivena od pogleda institucija ili ideoloških kamera režima koji ih ne želi očuvati. Problem s njima je u tome što ih ljudi žele sačuvati i prenijeti kao osobne traume kristalizirane u kolektivna pamćenja svoga naroda, ili barem njegova dijela, ali ih službeni aparat pamćenja ne prepoznaje, ne kodificira, a često i kriminalizira. Nositelji takvih uspomena ostaju poniženi, stigmatizirani, iščekujući prigodu kada će moći napustiti privatne katakombe i ugledati svjetlo dana. Ne zaboravimo da je komemoracija za bleiburške žrtve održana u Sarajevu 1995. bez ikakvih problema i uz značajne simboličke počasti. Teško je dionicima i nositeljima nekadašnjega skrivenoga pamćenja pojmiti kako to da nakon 15 godina moraju ponovno svoje traume vraćati u skrivena područja svojih privatnih katakombi.

Kako komentirate činjenicu da i danas ima zagriženih ustaša, četnika, partizana i „ostalih“ koji i dalje tjeraju svoje i truju mlade generacije mržnjom i netrpeljivošću?
Vrlo važno je da se, prvenstveno svojevoljno, svode na atavistički dekor, nekakvu vrstu nacionalističkoga folklora bez ozbiljne uporabne moći. Oni su u ovom trenutku okrajci nacionalističkih kolektiva koji imaju ispušni ventil u radikalnoj formi, pa kad već imaju povijesne forme, zašto ih ne iskoristiti. Sociološki gledano, oni služe svojoj svrsi i dok god ne štete političkoj sferi, u smislu postojanja ozbiljnih aktera koji takve ideje institucionalno propagiraju ili dok god nisu medijski prijemčivi, ostaju na margini. Da takvi ostanu, treba ozbiljno raditi, prije svega, s mladim naraštajima. Demokratska pluralna kultura pamćenja i obuhvatno mirovno djelovanje među tom populacijom mora stvoriti generacije kojima će takav dekor i idejni folklor biti apsolutno neprihvatljiv. Veliki problem u svemu tome vidim u strukturalnoj činjenici da su pojavni oblici takvih ideologija epifenomeni nacionalnih ekskluziviteta, stoga, ukoliko svaka od triju nacionalnih zajednica ne raskrsti s vlastitom traumatičnom prošlošću i jasnom distancom u odnosu na svoje radikalne ispušne ventile, onda se bojim da imamo dugoročan problem.

Jedno je čitati o kostima pobijenih i nestalima u knjigama, a drugačiji je osobni doživljaj. Jeste li Vi bili na nekom stratištu te što Vam je ondje posebno teško palo?

Da, imao sam priliku osobno posjetiti takva stratišta. Ona su zaista generatori tuge, srama, poniženja, bijesa, ali i duboke obesmišljenosti ideoloških sklopova koji su ih stvorili. Želim reći, niti jedno stratište samo po sebi nije izvor jednodimenzionalnog emocionalnog sklopa i njegov doživljaj, prije svega, ovisi o individualnoj konstelaciji. Međutim, takva mjesta, pod pretpostavkom njihova pročišćenja od elemenata statističke i bilo koje druge megalomanske viktimizacijske kontaminacije, trebaju postati topos katarze. Naravno, pod time mislim u oba smjera, dubokoga srama i kajanja za sve one koji su nevino stradali u ime mojega nacionalnog identiteta, ali i dubokoga ponosa i pijeteta za one koji su stradali samo zato što tom istom identitetu pripadaju.