Razgovarala: Josipa Prskalo

Dr. Grbac je rođeni Lanišćanin (1955.) koji se posebno zanima za Bulešićev život i djelo. Izvanredni je profesor moralne teologije na Riječkoj teologiji i na postdiplomskom studiju u Zagrebu. U rodnom mjestu je završio osnovnoškolsko obrazovanje. U rujnu 1970. ušao je u Biskupsko sjemenište u Pazinu, gdje je 1974. maturirao. Potom je otišao na studij u Rim te 1976. upisao prvu godinu na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Nakon dvije godine filozofije i tri godine teologije, 1981. upisao je specijalizaciju iz moralne teologije te 1983. položio licencijat. Doktorsku radnju obranio je 1987. Sljedeće godine postao je predavačem moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Tijekom tih godina bio je članom nekoliko vijeća i urednikom biskupijskog glasila Ladonja. Aktivno je surađivao na osnivanju prve privatne biskupijske klasične gimnazije Pazinski kolegij. U rujnu 1999. postao je docentom moralne teologije na Teologiji u Rijeci. Od 1994. do 2000. u dva mandata obnašao je dužnost rektora Teologije. Član je upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, a obnašao je i dužnost tajnika Komisije Iustitia et pax HBK-a. Sudjeluje na brojnim međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima te je suradnik na raznim projektima. Autor je tri knjige te više od 60 znanstvenih i stručnih radova/članaka.

Na početku našeg razgovora dr. Grbac se osvrnuo na poruku koju nam blaženik šalje svojim životom i djelovanjem. Prema njegovim riječima, kroz život Miroslava Bulešića, a pogotovo kroz njegovo mučeništvo, isprepliću se iskrena ljudskost, duboka duhovnost, domoljublje, čovjekoljublje i, nadasve, bogoljublje.

„Možemo zaista od njega mnogo naučiti u svim tim segmentima. Ipak, stječe se dojam da ga još uvijek, na razini Crkve, a pogotovo na razini društvenog suživota, nismo dovoljno vrjednovali. Možda je razlog tomu što smo donekle još uvijek ostali zarobljenici vremena kada je o Bulešiću bilo zabranjeno čak i govoriti u javnosti. U bivšem komunističkom sistemu Bulešić je bio zabranjena tema. Jednoumlje se uvijek boji ljudi koji drže do svojih uvjerenja, bez obzira na cijenu koju moraju platiti. Jednoumni sistem nije vezan samo uz komunizam ili ateizam. Jednoumlje postoji i danas. I u Hrvatskoj. On se danas ne ogleda ponajprije u političkim krugovima, ali se preselio na vrijednosni teren, gdje vrijedi zakon relativizma, a ponašanje se svodi na 'biti u skladu s trendovima'. U prijašnja vremena politiku je kreirala malena elita i svi su joj se morali podvrgavati. Danas slična elita kreira nekakve nove 'vrijednosti', od rodne ideologije do medijskih tiranija, gdje pojedincu ne preostaje ništa drugo nego se takvim trendovima prilagoditi. Zato Bulešić ne bi bolje prošao da živi danas. Možda ne bi doživio crveno ili krvavo mučeništvo, ali bi svakako bio žrtva tzv. bijelog mučeništva, kakvome su izloženi danas toliki kršćani, žigosani kao nazadnjaci i primitivci. Bio bi povlaštena žrtva 'naprednih' civilnih udruga i tzv. 'slobodnih' medija koji bi njegov govor o Bogu, ljudima, Crkvi, društvenim događanjima ocijenili epitetima i floskulama kao što su netrpeljivost, homofobija, 'srljanje u srednji vijek'…“, istaknuo je naš sugovornik.

Nastavio je kako nam je zato Bulešić danas potreban. „Onda kao i danas, ljudi ne vole beskičmenjake. Ali isto kao onda, i danas, ipak, ljudi idu za njima i slijede trendove koje im nameću. Tada su to mnogi činili prisilno, a danas dobrovoljno. Tko god 'strši' iznad ili izvan toga, riskira mnogo. Riskira etiketu koje se više ne može osloboditi. Ovakva etiketa odvela je Bulešića u smrt. Pogrešno je njegovo mučeništvo promatrati samo kroz prizmu vjere. On nije umro samo zato jer je bio vjernik i svećenik i što je ljude vodio k Bogu i Crkvi. On je umro i zato što je smetao jednoumlju, zato što je imao kristalno jasnu viziju onoga što danas definiramo ljudskim dostojanstvom, pravom svakoga da neke vrijednosti živi, nastoji ljude za njih pridobiti, a da pritom ne riskira čast ili život. I to tako da ih nikome silom ne nameće.

Onda je ta sila bila okrutna jednoumna politika. Danas se ona zove npr. medijski linč, izvrgavanje ruglu i diskriminacija onoga tko, u odnosu na ono što je trend, drugačije misli i živi“, dodao je dr. Grbac.

Prema njegovim riječima, možda i Crkvi danas Bulešić može biti aktualan. „Bulešić, iako vrlo mlad, kristalno jasno znao je odrediti prioritete Crkve i, općenito, svakoga istinskog kršćanina. Njemu su Bog i Njegova Riječ uvijek bili temeljno odredište. Oko Njega i Njegove Riječi se sve vrti kao oko životne osovine. Sve ostalo je u drugom planu. Možda smo mi danas u Crkvi, namjerno ili prisilno, mnogo toga stavili između nas i te životne osovine, previše teologiziranja, razumljivog samo stručnjacima, previše ovozemaljskih stvari i tzv. 'nekretnina', previše sakramentalija, a premalo sakramenata. Možda smo si umislili kako svojim naporima možemo sve. A Bulešić neprestano i uporno ponavlja elementarnu istinu kako prvenstveno o Bogu sve ovisi, a mi mu samo možemo pomoći ostvariti Njegov plan. Čak i kada posrnemo ili padnemo, moramo vjerovati da će nam Bog darovati snagu da se dignemo. To je bila osnovna teza Bulešićeve duhovnosti i okosnica njegova stila življenja“, podsjetio je vlč. Josip.

Možemo li Bl. Bulešića, kao uostalom i kard. Alojzija Stepinca – obojicu mučenika iz komunističkog vremena – promatrati kao naročit „plod“ totalitarnih režima s obzirom da znamo kako je završetkom Drugog svjetskog rata 1945. nastupilo sustavno i nemilosrdno progonstvo Crkve na našim prostorima?

Miroslav Bulešić ubijen je u poslijeratnom vremenu, u naletu komunističke „oslobodilačke“ horde na sve što je bilo crkveno i kršćansko. Uz Stepinca i mnoge druge, o tome svjedoče i mnoge jame diljem Istre gdje su završavali ljudi zbog svojih vjerskih i nacionalnih uvjerenja. U pozamašnom opusu dokumenata koji svjedoče o životu i djelovanju Miroslava Bulešića nema ni traga neke ideološke opredijeljenosti. Obiluje samo predanje Bogu, Crkvi i svijest o posvemašnjem služenju ljudima. Jasna svijest o vlastitom nacionalnom i kršćanskom identitetu nikada ne prelazi u netrpeljivost ili mržnju prema onima koji drugačije misle.

Kod slučaja Bulešić činjenice su jasne. Prvo: radilo se o autentičnom zločinu, ubojstvu nevina čovjeka koje se ničim ne može opravdati. Drugo: počinitelji i inicijatori ubojstva za svoj su zločin dobili gotovo simbolične kazne, a oni koji su pokušavali spriječiti zločin godinama su, zbog tog pokušaja, čamili u zatvoru. Treće: koliko nam je poznato, izuzev općenitih fraza uglavnom samozvanih „antifašista“ koje ništa ne znače, do današnjeg se dana nitko od počinitelja ili inicijatora ovog zločina za svoje nedjelo nije ispričao, niti rodbini niti onima koji su zbog toga morali kasnije trpjeti. Četvrto: Bulešić nije jedini svećenik kojeg je nakon rata ubila komunistička strahovlada, pa se logično nameće pitanje kada će i sve ostale slične žrtve biti barem donekle istrgnute zaboravu i kada će netko priznati da se radilo o masovnom zločinu. Ako je sve donedavna bilo zabranjeno i opasno govoriti o tome, nije li došlo vrijeme da problem konačno riješimo? Postoji samo jedna alternativa: ili ćemo o tome svi šutjeti, eventualno moliti za žrtve i počinitelje zločina, ili ćemo morati objektivnu istinu iznijeti na sunce. Ne može se u jednom demokratskom društvu tolerirati praksa da netko svoje pranje savjesti za učinjene zločine čini kroz relativizaciju učinjenoga zla ili počinjenoga zločina, kroz opravdavanje poslijeratnih zločina zbog bilo kakva „uzvišena“ cilja.

Budući da ste rodom iz župe Lanišće gdje je Bl. Miroslav podnio mučeništvo, što nam možete reći o sjećanjima Vaših starih na taj 24. kolovoza 1947.?

Ondašnji ljudi bili su svjedoci svega što se događalo. Dok se u crkvi odvijala krizma, svi Lanišćani za to sposobni, branili su ubojicama ulaz u crkvu. To je selo oduvijek puno držalo do svog vjerskog i nacionalnog identiteta. Dalo je osmoricu svećenika. Zato je u komunističkom režimu smatrano „klerofašističkim selom“. No, koliko je režimska propaganda bila jaka dokazuje i to da je pokojna majka M. Bulešića, do same svoje smrti, bila uvjerena da su mještani Lanišća krivi za Bulešićevu smrt. I kada je dolazila na sinovljev grob, do groblja je išla preko polja, a ne kroz selo. Tako da je nad žiteljima Lanišća godinama visjela ova stigma nevino optuženih. Selo u kojem je ubijen svećenik za mnoge Istrane bilo je pojam nečega negativnog. Zbog svega toga o onomu što se događalo oko Bulešića govorilo se samo potajno, u kućama, nikada u javnosti. S obzirom da je ondašnja vlast stajala iza ovog zločina, bilo je relativno lako, u diktatorskoj atmosferi, uliti u ljude strah, prisiliti ih na šutnju pod prijetnjom kazne. Objektivna istina o svemu što se događalo tinjala je samo u dušama sudionika, bez ikakve šanse da izbije na vidjelo. Kako li je bolnu nepravdu osjećao župnik Stjepan Cek koji je godinama čamio u tamnici pod lažnom optužbom da je izazvao zločin? Kako je strašno bilo onim ljudima koji su, pod cijenu života, branili nasilnicima ulaz u crkvu, a kasnije dobili veće kazne od počinitelja zločina? Kako je teško svima njima bilo podnositi pomisao da su baš oni krivi za učinjeni zločin, da tako razmišljaju mnogi ljudi u Istri još godinama nakon tog događaja, pod utjecajem ondašnjih režimskih medija?

Čak se uporno ponavljala teza kako se ne zna tko je fizički ubio Bulešića, iako još danas žive svjedoci koji su ga vidjeli kako pere krvavi nož u seoskom koritu. Možda su se neki od počinitelja pokajali i obratili. To samo Bog zna. No, sjećam se da sam s ocem prolazio ispred crkve u Lanišću i kroz vrata crkve uočio ženu koja se moli i klanja pred svim postajama križnog puta. Rekoh ocu kako je ova žena pobožna. A on mi odgovori kako je ona bila jedna od kolovođa kod ubojstva Bulešića. Mi smo čak i ubojici Bulešića redovito blagoslivljali kuću, gdje je on gotovo uvijek bio prisutan. Možda i ovakvi slučajevi dokazuju svetost Bulešića i ostvarenje njegova životnog gesla: „Moja osveta je oprost“. Te su mu riječi bile na usnama i dok ga je taj isti ubojica ubijao.

Znamo da njegova kauza beatifikacijom u Puli nije završena. Koliko je među pukom štovanje njegova djela i lika rašireno i snažno u Vašoj biskupiji te možemo li očekivati i kanonizaciju?

Istrom, ali i diljem Hrvatske, širi se pobožnost Bl. Bulešiću, niču crkve njemu posvećene, njegove slike vise u svim crkvama i župnim kućama, mnoge obitelji imaju u kući znak koji ih podsjeća na blaženika. Mjesta njegova djetinjstva i mučeništva posjećuje sve veći broj hodočasnika. Njegov život postao je inspiracija vjeroučiteljima, jer je djeci najlakše prenijeti vrijednosti kršćanskog života ako im se prikaže lik mladog svećenika koji ih je živio u potpunosti. Mislim da lik blaženika postaje prepoznatljivi simbol vjere i domoljublja. Mi smo uvjereni da Bulešić zaslužuje kanonizaciju. Uvjereni smo da način kako je on branio svoju vjeru, Crkvu i neke temeljne vrijednosti u vrijeme kada je to bilo gotovo nemoguće, čak i zabranjeno, graniči s pravim čudom.

Cjelovit intervju pročitajte u 34. broju Katoličkog tjednika