Fra Jozo Marinčić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene

Bosna Srebrena vitalna je i sposobna snalaziti se u teškim vremenima


U ozračju blagdana Uzvišenja Sv. Križa, o perspektivama i izazovima Franjevačke provincije Bosne Srebrene razgovarali smo s provincijalom fra Jozom Marinčićem.

Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Fra Jozo je rođen 1959. u srcu Srednje Bosne: u župi Bučići nadomak Novog Travnika. U franjevački novicijat stupio je 1981. u Visokom gdje je 1982. položio prve zavjete. Svečano zavjetovanje imao je 28. listopada 1986. u Sarajevu gdje je i zaređen za svećenika na Petrovo 1987. Tijekom vremena obavljao je različite službe, da bi na mjesto provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene bio izabran na Kapitulu 2016.

Mnogopoštovani oče provincijale, na čelu ste Franjevačke provincije Bosne Srebrene već pet godina. Čime je poglavito kroz to razdoblje ona bila obilježena?

Naša Provincija kroz ovo petogodišnje razdoblje prolazila je manje-više sve one uspone i padove koje su prolazili i naši vjernici: od lijepih trenutaka, euharistijskih slavlja, druženja, obilježavanja obljetnica koje su vrlo važne za našu povijest, pa sve do problema koje dijelimo sa svojim pukom u ovom teškom vremenu iseljavanja i posebno pandemije koronavirusa koja je utjecala i još uvijek utječe na svakodnevicu i koja je znatnim dijelom promijenila naše živote. Provincija Bosna Srebrena stabilna je zajednica i sve institucije normalno funkcioniraju, što samo pokazuje našu vitalnost i sposobnost snalaženja u teškim vremenima u kojima trenutno živimo.

Trenutačno se događa vizitacija Bosne Srebrene koju u ime Reda provodi fra Bože Vuleta. U čemu se ona zrcali i što ima za cilj?

Generalnog vizitatora svakih šest godina imenuje general Reda i on je zadužen kroz razgovor sa svakim bratom franjevcem pokušati analizirati stanje u Provinciji i nakon toga nastojati dati neke opaske, smjernice i savjete koje bi se stvari još mogle promijeniti i poboljšati. Ove godine naš generalni vizitator fra Bože Vuleta dolazi iz bratske Splitske provincije i siguran sam da će svojim radom i zalaganjem pomoći da Bosna Srebrena dobije novi zamah izborom nove provincijske Uprave koja će preuzeti kormilo Bosne Srebrene na proljeće 2022. Uloga je Kapitula koji je pred nama da se na njemu načini svojevrsna inventura stanja u Provinciji u ključnim područjima njezina djelovanja. Riječ je o pastoralnim prilikama i radu na župama, o funkcioniranju odgojnog i obrazovnog sustava Provincije, o duhovnom životu, graditeljskim aktivnostima, humanitarnoj i karitativnoj djelatnosti, izdavaštvu, ekonomskom stanju…

Ako bismo govorili o „osobnoj karti“ Provincije, koje bismo sve podatke mogli pronaći: koliko ima fratara, gdje sve djeluju, u kakvom su obliku posla angažirani?

Franjevačka provincija Svetog Križa – Bosna Srebrena ima: 2 biskupa, 276 svećenika, trojicu časne braće laika, 19 bogoslova, 3 novaka i 3 postulanta. Svečano zavjetovane braće imamo 280, ukupno 301 fratra. Provincija trenutno ima: 21 samostan (u BiH 16, u Hrvatskoj 3, u Srbiji 1, na Kosovu 1). Franjevci Bosne Srebrene opslužuju 80 župa (u BiH 70, u Hrvatskoj 8, u Srbiji 1, na Kosovu 1). Članovi Provincije BS-a žive i rade izvan Provincije u sljedećim zemljama: Albaniji (1 svećenik), Austriji (5), Australiji (4), Belgiji (1), Francuskoj (1), Hrvatskoj (12), Keniji (1),  Kosovu (6 svećenika) i (1 biskup), Nizozemskoj (1), Njemačkoj (15), Ruandi (1), Srbiji (3) te Svetoj zemlji (1). Ukupno izvan Provincije žive i rade 52 svećenika. Pored pastoralnog rada franjevci BS-a bave se karitativno-humanitarnim radom, imaju vlastitu organizaciju Kruh Sv. Ante; te odgojno-prosvjetnim radom, vode jedinu klasičnu gimnaziju u Bosni i Hercegovini, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom.

 

S obzirom na društvene okolnosti obilježene globalnim migracijama (s Istoka na Zapad), što su najveći izazovi koji su pred Provincijom?

Bosnu Srebrenu tijekom rata pogodila je velika demografska katastrofa jer smo ostali bez velika dijela svojih vjernika, uz teška i ljudska i materijalna stradanja koja svaki rat ostavlja iza sebe. To je izazvalo i poteškoće s kojima se članovi Provincije suočavaju u svome radu, prije svega po župama od kojih je znatan broj njih devastiran u vrijeme rata. Teška politička i gospodarska situacija proizvela je i poslijeratni odlazak mnoštva naših vjernika iz svojih zavičaja u zemlje gdje mogu dostojanstveno živjeti i prehranjivati svoje obitelji. Sve više mladih ljudi odlazi s čitavim obiteljima u zapadne zemlje, dok njihovi ostarjeli roditelji ostaju sami. To je jedna nova realnost koja će proizvesti nemale probleme u budućnosti na svim područjima života, pa tako i u djelovanju same naše Provincije.

U kontekstu prethodnoga pitanja i egzistencijalnoga zahtjeva za opstankom, što možete kazati o novim duhovnim zvanjima u Bosni Srebrenoj? 

Rat i poslijeratni odlasci prouzročili su veliku demografsku katastrofu našeg naroda, tako da se, ne samo Bosna Srebrena, nego sve naše provincije i biskupije susreću s istim problemom nedostatka duhovnih zvanja u odnosu na prijeratno vrijeme. Stanje se u samo 30-ak godina uvelike promijenilo: dok su tada naši odgojni zavodi bili prepuni mladića spremnih postati franjevcima, taj je broj danas svake godine manji. No, to nije razlog za pesimizam jer se treba uzdati u Božju providnost te činiti sve na tom području kako bi se broj duhovnih zvanja povećao i kako bismo lakše prebrodili izazove pred kojima se nalazimo.

Ako uzmemo da se od 1291. – kada su po nalogu pape Nikole IV. u Bosnu stigla dvojica franjevaca „vična jeziku dotične zemlje“ – može pratiti franjevačka prisutnost na ovim prostorima, dolazimo do 730 ljeta življenja i djelovanja. Što se u toj brojci može iščitati za život danas?

Sedam i više stoljeća trajanja neke institucije svakako govori puno o njezinoj vitalnosti i važnosti u ovom podneblju. Mi bosanski franjevci jako smo ponosni na tu činjenicu i ona je postala dijelom našeg identiteta. Ta sedamstoljetna prisutnost franjevaca u Bosni može se gledati s društvenog i kulturno-vjerskog aspekta. Što se tiče prvog aspekta, treba naglasiti sposobnost franjevaca prihvatiti određene realnosti, npr. da se u razdoblju Osmanskoga Carstva, usprkos brojnim ograničenjima, izbore za prostor svoga djelovanja među katolicima. Nisu se zbog osmanskog zaposjedanja Bosne (1463.) odlučili iseliti jer su je smatrali svojom. Vjerovali su da će opet jednom ona biti slobodna. U njihovim ljetopisima, zapisima, propovijedima, pismima, vidljivo je kako su njegovali spomen na Bosnu i Bosansko Kraljevstvo. Bili su gotovo jedini koji su sanjali višestoljetni san o slobodnoj domovini. Takav njihov odnos i danas je neprikosnoven – stoga oni i dalje, ne samo na simboličan način, ostaju uistinu čuvari Bosne. 

Drugi moment koji bih istaknuo jest kulturno-vjerski. Franjevci su njegovatelji kulture pisane riječi. Prvi su u Bosni i Hercegovini počeli tiskati knjige na narodnom jeziku počevši od 1611. Kao pioniri tiskane riječi svoju su spisateljsku aktivnost nastavili i sljedećih stoljeća, sve u službi vjerskog i kulturnog odgajanja puka. Franjevačka djela prve su čitane knjige u narodu. Iz njihova kruga pokrenut je i prvi časopis u BiH – Jukićev Bosanski prijatelj (1850.), a samostanske knjižnice i muzeji danas čuvaju bogato knjiško, arhivsko, muzejsko i umjetničko blago koje stoji visoko na ljestvici vrijednosti kulturno-povijesnog naslijeđa BiH.

Povijest svjedoči da su franjevci u Bosnu došli kao „istražitelji krivovjerja“, a zapravo su bili oni koji će trajno raditi na učvršćenju katoličke vjere i odbacivanju hereza. Možemo li u tom kontekstu govoriti o franjevačkoj zadaći danas? I što bi sve obuhvaćalo to „krivovjerje“?

Istina je da su franjevci tada poslani s ciljem iskorijeniti „krivovjerce“ pod kojima su zapadni izvori krivo definirali pripadnike Crkve bosanske čiji vjernici zapravo nisu bili nikakvi krivovjerci, nego je njihova Crkva bila neovisna i u odnosu na Rim i na Carigrad, tako da se može govoriti o njima kao o „šizmaticima“, a nikako kao hereticima. Franjevci su se bez nasilnih metoda, koje inače rijetko kada poluče neki veći rezultat u životu, nametnuli svjedočenjem i svojim nesebičnim radom među narodom tako da je Crkva bosanska pred sam pad pod Osmanlije gotovo nestala na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Danas bi se pod „krivovjerjem“ moglo shvatiti sve raširenije odustajanje i same Crkve od nekih svojih postulata i učenja te relativiziranje njezina nauka na pojedinim područjima života, sve pod pritiskom današnjih medija i pojedinih organizacija koje ni ne kriju svoj animozitet prema Crkvi. Tomu se treba suprotstaviti autentičnim i hrabrim svjedočenjem Isusova evanđelja.

Trenutačno je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u završnoj fazi Prva sinoda. Kako Vi osobno gledate na taj proces i na što bi se iz perspektive franjevaca trebao staviti naglasak?

Prva sinoda Vrhbosanske biskupije zaista je vrlo važan događaj u našoj biskupiji i ona će zasigurno pomoći boljem sagledavanju situacije u kojoj živimo i ukazati na probleme s kojima se susrećemo u našem pastoralnom radu. Sa strane nas franjevaca nadamo se nastavku dobre uzajamne suradnje s Ordinarijatom na ravnopravnoj osnovi, bez stvaranja nekih napetosti i problema tamo gdje oni nisu potrebni.

Uz ostale izazove, franjevci danas u Sarajevu imaju problem nevraćene imovine. Što nam ukratko o tome možete kazati?

Nakon promjene društveno-političkog uređenja devedesetih godina prošloga stoljeća koja se na prostorima bivše Jugoslavije odvijala u dramatičnim ratnim uvjetima, među ostalim se nametalo (posebno iz kruga vjerskih zajednica u BiH) pitanje povrata oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, tj. konfiscirane i nacionalizirane imovine, a posebno one za koju uopće nije plaćena bilo kakva naknada njezinim prijašnjim vlasnicima, odnosno njihovim pravnim sljedbenicima.

Nakon potpisivanja Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za BiH, ovo pitanje nije rješavano na jedinstven i sustavan način. Predmet restitucije (lat. restitutio – popravljanje, vraćanje na staro)  u Bosni i Hercegovini trebali su biti oko jedan milijun hektara zemljišta i oko tri milijuna četvornih metara poslovnog i stambenog prostora što je nacionalizirano u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 1945. do 3. ožujka 2005. Međutim, to se nije dogodilo do danas. Provincijalatu i samostanima oduzet je znatan broj nekretnina i zemljišta. Tako je i sama zgrada u Kovačićima, u kojoj se nalazi Provincijalat, predmet zakona o restituciji. Zbog toga smo veoma zainteresirani za donošenje zakona o povratu imovine u BiH.

Premda nitko sa sigurnošću ne može kazati što će sutra biti, ipak možemo vjernički promišljati. Kako u tom duhu Vi vidite Provinciju u idućih deset godina?

Teško je predviđati što će nam se dogoditi u tako dalekom vremenskom razdoblju, no svakako smatram da trebamo ostati vjerni svojoj franjevačkoj karizmi koju smo naslijedili od našeg utemeljitelja Sv. Franje. Trebamo nastaviti biti bliski sa svojim vjernicima, imati vremena za njihove probleme jer mi od naših vjernika živimo i živjeli smo kroz tolika stoljeća i sudbinski smo upućeni jedni na druge. Ne treba se plašiti budućnosti, nego pokušati što više biti vjerni evanđelju i onomu što je želio Sv. Franjo - da među ljudima širimo mir i dobro i da budemo, kako to kaže Isus, „sol zemlje i svjetlo svijeta“.