Razgovarao: Josip Vajdner

Mons. Semren je rođen 9. travnja 1954. u Biloj kraj Livna. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, put svećeništva i redovništva „stopama Sv. Franje“ krenuo je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i potom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu da bi bogoslovski studij nastavio na Papinskome Sveučilištu Antonianumu u Rimu, gdje je 1985. magistrirao i godinu poslije doktorirao iz područja franjevačke duhovnosti. Za svećenika je zaređen 1981. te je obavljao mnoge službe u svojoj redovničkoj zajednici među kojima se ističe ona profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i odgojitelja novaka i bogoslova. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2010. pomoćnim biskupom banjolučkim, i naslovnim biskupom Abaradire (iz rimskoga doba na sjeveru Afrike, današnji Tunis). Postao je tako 50. biskup kojega je Franjevačka provincija Bosna Srebrena dala Katoličkoj Crkvi u svojoj osmostoljetnoj povijesti, a uzeo je geslo: „Adsum Dei benignitate!“ – Po dobrostivosti Božjoj, evo me!“.

Preuzvišeni, što je vrijednost koju današnji čovjek može iščitati iz tajne Božića – povijesnoga događaja koji se zbio prije 2 000 godina?

U Božiću Bog pokazuje neizmjernu ljubav prema čovjeku. Bog postaje čovjekom u malenom djetetu – Isusu. Božić dolazi iz Božjeg srca i nastanjuje se u čisto čovjekovo srce. Isus je put Očeve ljubavi za čovjeka, put čovjekove ljubavi za Boga i put čovjekove ljubavi za čovjeka. Božićem obdarujemo jedini druge i bivamo Božićni dar za druge. Božić jest najradosniji događaj koji se čovjeku i čovječanstvu mogao dogoditi.

            Vječno je ušlo u granice vremena i prostora da bi spasilo čovjeka.U Božiću Bog nam se daruje, i to kao dar koji traži uzdarje – naše sebedarje. Tu je Bog otvoren čovjeku do sebedarivanja i čovjek Bogu do potpuna predanja. Iz Božića proizlazi velika poruka za ovo vrijeme: drugi i posve Drugi ostaju istinski put za ostvarivanje vlastitog smisla. Iz perspektive Božića čovjek ostaje zbiljom s kojom se Bog nerazdvojivo povezao. Isto tako, iz perspektive Božića svaki je čovjek Božji čovjek jer je Bog preko Isusa s njime. U Božiću Bog se objavljuje, ne da bi rasplakao svijet, nego da bi ga„razvedrio – razveselio“. Božić upravo to znači: u naše nevolje ušla je božanska vedrina koja je temelj naše nade i putokaz za nove mogućnosti. Stoga vam želim susret s božanskim, susret s Bogom u Božiću i susret s čovjekom ispunjenim Bogom.

Njemački pisac Kurt Marti tu je „nemoć Božje ljubavi“ zaodjenuo u ruho jedne lijepe priče. „Kad su prvi ljudi sagriješili – kaže priča – Bog je naredio anđelu da ih plamenim mačem protjera iz raja. Anđeo pronađe Adama i Evu i potjera ih prema izlazu iz raja. Kad su bili na vratima, Adam pogleda anđela i veli: 'Lijepo, ti imaš mač, a mi smo goloruki i zato moramo bježati pred tobom.' Kad Bog ču tu riječ, lecne se i istoga časa odluči razoružati anđela. Ali to mu ne bi dovoljno. Kad je odlučio u svom Sinu pohoditi zemlju, razoruža i sama sebe, liši se svake sile i opredijeli se za nemoć ljubavi.“

Ako je „Bog ljubav“ (usp. l Iv 4,16), onda on svoju svemoć nije mogao drukčije ni očitovati nego preko „nemoći ljubavi“. Jer, „ljubav se ne boji svoje vlastite nemoći. Baš u tome je ona svemoćna... Jedino Bog koji ne poznaje drugu svemoć, nego svemoć ljubavi može mi biti blizak“ (E. Jüngel). A Bog je htio biti blizak ljudima, htio je biti jedan od njih i zato je došao kao Dijete. Zato je Božić blizak i drag blagdan sva­kom ljudskom srcu, ali je posebice blagdan djece, jer oni imaju najviše srca.

Svjedoci smo kako je zapadni čovjek predbožićno vrijeme pretvorio u pravu „svjetlucavu pijacu“, a Božić u mnogim segmentima sveo na razinu kolektivnoga derneka. U kojem omjeru ovaj opis odgovara stvarnosti i kako u svemu tomu ukazati na bit ove svetkovine?

Važno je znati da Božić nije datum, nego je početak – događaj. S datumom se sistematiziraju stvari. Naprotiv, „početak“stavlja u raspravu sve stvari. Osvrćući se na datum, kažemo ono što se dogodilo, ali smještajući se u perspektivu„početka-događaja“, dopuštamo sumnjati u ono što se može dogoditi. Tumačen kao datum, Božić je nešto staro (dernek), otplaćeno, viđeno, iako se možemo truditi činiti nove stvari. Postoji folklorni, trgovački, „bučni Božić“ u znaku površnosti – vanjštine, rasipanja, ošamućenosti, potrošačkog obreda. Postoji „emotivni Božić“, karakteriziran osjećajnošću, s djetinjastim, laganim premazom dobrote, sa sračunatim poletom plemenitosti, neodređenim osjećajima ljubavi, tolerancije i širokogrudnosti. Postoji „Božić obojen snobističkim bojama“ s putovanjima i boravcima na izdvojenim i egzotičnim mjestima sa sloganom „što dalje od svojih“, tj. Božić koji nas ne zanima, to je samo prilika za bijeg. Postoji „Božić intelektualaca“ koji tumače početak kršćanske svetkovine koja je istisnula svetkovanja„Rođendana nepobjedivog sunca”(„Natalis solis invicti“), u zimskom solsticiju. Postoji „Božić u znaku religioznosti“: to je prenuće savjesti koja otkriva „dužnost“ prijeći, najmanje ovom prilikom prag crkve, bez izuzetnih angažiranja u budućnosti i, radije, zbog klime koja vlada izvan crkve. Ovi svi nabrojani Božići su izvanjski „svjetlucava pijaca“.

            Živeći Božić kao početak-događaj, Božić se pokazuje upravo u onom što jest: nešto radikalno novo, štoviše, jedina „nova vijest“ koja koristi svijetu. „Novi“ Božić je onaj koji uspijeva izazvati nešto novo počinjući odmah živjeti s Bogom koji je postao jedan od nas: živi s nama, dodirujemo ga, slušamo ga. Na Božić postajemo svjesni da je Utjelovljenje božansko-ljudska drama s kojom površno i pompozno slavlje ne može imati puno zajedničkoga! Božić i cijeli Isusov život je drama Božje ljubavi i ljudske zloće. Autentični susret s Božićem kao tajnom Utjelovljenja ima, za posljedicu, iskrenu i nepatvorenu zahvalnost Sinu Božjemu, ali i spremnost kročiti stopama Sina Čovječjega. Ova dva stanja, zahvalnost Bogu i nasljedovanje Isusa, u životu kršćanina neraskidivo su povezana, kao što su u Isusu neodvojivi Bog i čovjek.

Ima li i danas „mudraca“ koji se zapućuju tražiti Dijete Isusa i koja je njihova „zvijezda vodilja“?

I danas postoji mnoštvo ljudi koji traže Dijete Isusa, jer ne mogu naći smisao života bez Njega. Jedna zanimljiva priča kaže kako je trideset godina poslije Isusova rođenja na životu još bio samo jedan od trojice mudraca (kraljeva) koji su mu se došli po­kloniti. On je želio vidjeti što je bilo s tim djetetom i priključio se jednoj karavani koja je išla u Jeruzalem. Usput je pričao suputnicima o svojojnamjeri, ali nitko od njih nije znao ništa o nekome Isusu o kojemu je on govorio. Stigavši u Jeruzalem, pošao je najprije u kraljevsku palaču raspitujućise o kralju koji tu vlada. Rekli su mu da tu uopće nema kralja, već je vlast u rukama rimskoga upravitelja Poncija Pilata.

            Čudeći se tomu što je čuo, pođe u Hram gdje se za blagdan okupio silan svijet. Na pitanje o Isusu, neki mu rekoše kako je prije nekoliko tjedana osuđen na smrt čovjek s tim imenom, jer je bunio narod i hulio na Boga. Dok se starac još više čudio zbog toga što je čuo, odjednom čuje kako je netko izgovorio ime Isus. Približi se i vidi čovjeka kako govori okupljenom svijetu: „Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima... po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada“ (Dj 2,22 sl.). Bio je to čuveni Petrov govor na­kon dolaska obećanoga Duha Svetoga. Tako je stari mudrac shvatio da je Isus ipak kralj, iako ne od ovoga svijeta i da Njegova zvijezda još uvijek sja i sjat će do vječnosti i dovest će nas k Bogu (usp. I. DUGANDŽIĆ, Dovršeno kraljevstvo u Jedan je vaš učitelj. Biblijska razmišljanja u godini A, Hilp, Zagreb, 2008, 253-254.).

Za Božić već tradicionalno kažemo da je „najradosniji kršćanski blagdan“. No, zna li se čovjek, pritisnut različitim osobnim i društvenim nedaćama, još uvijek radovati Božiću?

Sv. Franjo Asiški je osjetio potrebu oživjeti ponovno događaj Božića koji je bio zamro u srcima kršćana. U tim godinama on je živio Božju blizinu kao zaljubljenik u Isusa Krista: „htio je Nevidljivo opipati, vidjeti, čuti, božićnu tajnu uprizoriti u slobodnoj prirodi i povezati je sa sv. misom – euharistijom“. Zamolio je dopuštenje od Pape i dobio ga. Potom je zamolio svoga prijatelja Ivana Velitu, vlasnika Greccia da u tamošnjoj spilji za ponoćku dovede vola i magarca, priveže ih za jasle i položi im sjena kako bi se približio Betlehemskoj spilji gdje je rođen Isus. I kad je sve bilo gotovo, sakupilo se veliko mnoštvo ljudi i fratara sa svjetiljkama oko jaslica. Svećenik je slavio sv. misu, Franjo, đakon pjevao Evanđelje i propovijedao na temu „Bog je uvijek manji, u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog“ (usp. 1 Cel 84-87; LM X, 7.).

            Franjina riječ nije mogla biti drugo nego govor zaljubljenika, mucanje čuđenja, divljenja, ljubavi za Boga koji je postao čovjek. Ako je Bog postao čovjekom, vječnost je postala prisutna u vremenu; vrijeme je svršilo. Došli smo u pu­ninu vremena. U vjeri možemo doživjeti iskustvo Isusa Krista, dar koji nam je Bog učinio u svom Sinu. Postoji beskonačni hod za svakog pojedinog od nas i za čitavu Crkvu. Ne možemo napredovati u svom življenju prema uvijek većoj sav­ršenosti ukoliko se ne uključujemo dublje u Isusa Krista. Dubinski se uključiti u Isusa Krista znači živjeti njegovu prisutnost. Sigurno je da se ne ponavlja više njegovo rođenje. Isus je rođen samo jedanput. Ne po­navljaju se otajstva njegova života. Prema tome može se živjeti uključenje u Isusa Krista samo u činu u kojem on vje­čno ostaje – vječno živi. Sv. Franjo svjedoči i poziva sve ljude da se s njime raduju Božiću, neizmjernoj ljubavi koja proviđa i donosi radost u svim nevoljama života.

Da bi se u Djetetu koje leži u jaslama, negdje na marginama gradića (sela) Betlehema, moglo prepoznati utjelovljenoga Boga, potrebna je vjera. Može li, i na koji način, ta vjera roditi solidarnošću prema onima koji su danas na marginama društva?

Opet bih se vratio na riječi Sv. Franje Asiškog koji je pjesnička duša, ali također djetinja duša. Sva otajstva Isusova života duboko je doživio u Isusovu rođenju: Bog je postao čovjekom, čovjek je postao zaista izražaj Boga, očitovanje (objavljenje) Boga. U jaslicama Franjo ne promatra dijete: promatra dijete koje je Bog, pre­poznaje da je Bog. I ujedinjuje tako krajnosti: djetinju slabost, nemoć i božansku svemoćnost Boga! Jedinstvo koje ujedinjuje nebo i zemlju, beskonačnu veličinu Boga s čovjekovom nemo­ći, čovjekovu slabost i božansku svemoć. Stoga je za njega Božić čudesna svetkovina. U kršćanstvu je, naime, Uskrs glavna svetkovina, jer je na Uskrs Bog raspetoga Isusa uskrisio. Identitet je raspetoga Isusa temelj kršćanske vjere. Onaj kojega su na pravdi Boga nosioci vlasti raspeli, a raspeli su ga zato što je ljubio Boga i ljude koje je bilo zabranjeno ljubiti, tj. neprijatelje, Bog ga je uskrisio i dao mu za pravo. Franjo osjeća da se u Božiću sve vidljivo stvorenje uzdi­že prema božanskom svijetu. Pravedno je da sva živa bića slave Božić. Evo zašto jaslice, zašto žive jaslice u crkvama, u obiteljskim kućama.

               Bog se nastanio u siromašnom Isusu, a time u svima siromašnima, jer su siromašni otvoreni Bogu i njegovu djelovanju. S golim i siromašnim Isusom u jaslama solidarne su životinje (vol i magarac), a time je rečeno da su s njime solidarna sva Božja stvorenja, osim zli ljudi. Fra Matija Divković piše da je naš Bog i Gospodin svom utjelovljenjem (učovječenjem) postao naš brat i drug, te sin naše sestre Marije. Divković kaže da je Isukrst prvorođeni Božji Sin, a kao čovjek je najplemenitiji, najslavniji i najpošteniji sluga Božji.

U kakvom ozračju vjernička zajednica Banjolučke biskupije koja je brojčano manja nego prije 100 godina, dočekuje svetkovinu Božića? Što čovjek može društvu učiniti da radost proslave toga Otajstva bude vidljivija?

Sv. Pavao u Poslanici Solunjanima piše: „Evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi, nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini“. Iz ovoga se može vidjeti program i snaga naviještanja prvih kršćana, otvorenost Duhu Svetomu i njegovu djelovanju. Premda su bili zbog naviještanja evanđelja – Radosne vijesti Isusa Krista proganjani, mučeni, ubijani, ostali su vrijedni i vjerni svjedoci evanđelja. Na djelu je podudarnost njihove riječi i njihova svakidašnjega života. Ovo je nužno i danas i zauvijek ne samo u Banjolučkoj biskupiji, nego i u Bosni i Hercegovini i u čitavom svijetu.

U novoj evangelizaciji se govori o „trajnom poslanju Crkve, vremenu buđenja, te se ističe važnost inkulturacije vjere u suvremenost, uz ispravno razlučivanje pozitivnih čimbenika od onih negativnih“. Središnje je potom razmišljanje o „prvom navještaju“, jer je propovijedanje i slušanje evanđelja pravo svake osobe, bila ona vjernik ili ne, te obveza za svakog kršćanina. Propovijedanje Božje riječi, koje nema ništa zajedničko s prozelitizmom, uključivati priznanje slobode savjesti svakoga čovjeka.

            Što se pak tiče aktualnih izazova, među njima i „globalizacije“, ističem „da evanđelje daje pogled na život koji se ne nameće, nego se nudi kao poruka mira, ljepote, istine i nade, koja pomaže čovjeku izići iz postmoderne samoće“. U tom smislu pozivam sve ljude, posebno one na vlasti, da se svaka prigoda iskoristi kako bi se „zaštitila ljudska prava“ – osobito „vjerska sloboda“, koja je „temeljno ljudsko pravo koje uključuje slobodu savjesti“. Vjernici su uvijek vjernici u svim životnim prilikama i dužni su to i životom pokazati. Vjera nije odijelo da se mijenja prema prigodama. Vjernici su dužni svjedočiti nesebičnu ljubav prema svim ljudima: prema kršćanima i prema nekršćanima jednako. Kršćanska ljubav prema drugome, da bi doista bila kršćanska, mora biti bezuvjetna, nesebična i bezgranična. To je naš put, dakle, put nenasilja i ljubavi, a ne put nametanja i obezvređivanja drugoga.

Glavna uloga – s ljudske strane gledajući – u otajstvu Božića, pripada obitelji. Koju bi poruku upravo ta zajednica, koju nazivamo i „Crkva u malom“, među Hrvatima, mogla i trebala iščitati ove godine za rođendan Maloga Isusa?

Stvarajući prvu obitelj, Bog je imao u vidu onaj sretni budući trenutak kad će Sina svoga jedinorođenoga poslati na ovaj svijet da se iz Djevice Marije po Duhu Svetom utjelovi i da se rodi radi nas i radi našega spasenja. Sam Bog se pojavljuje u obitelji i time izražava najveću ljubav prema obitelji. Povjeravajući Svetoj Obitelji svoga Sina, potvrđuje tako ljudsko dostojanstvo i pravo na život od samoga začeća. Time naglašava sudjelovanje roditelja u stvarateljskom Božjem činu: dati život od svoga života, dati dah od svoga daha, dati duh od svoga duha. Ta životvorna ljubav se širi iz obitelji na Crkvu, partikularnu i univerzalnu, općinu, narod, državu, svijet. Šaljući nam svoga Sina, On i ne želi ništa drugo nego da budemo svjesni svoga dostojanstva, da postanemo istinski ljudi po Isusovu Duhu. Po Isusu Kristu, kršćani su put ljubavi Očeve prema čovjeku i svemu stvorenom i put čovjekove ljubavi prema Bogu. Želio bih da svi ljudi, pogotovu vjernici kršćani, u svojim obiteljima i po svojim obiteljima budu put Kristove ljubavi prema svakom čovjeku od njegova začeća i svemu stvorenome a svi zajedno put čovjekove ljubavi prema Bogu. Obitelj kao sustav odnosa između muškarca i žene, roditelja i djece, ne valja miješati s drugim oblicima suživota, koji pak nastaju po drugoj logici: iz slaganja pojedinačnih interesa koji su više ili manje nesigurni, i više ili manje trajni. Bog želi da ljudi, koji su stvoreni na njegovu sliku, budu pojedinci ali u međusobnom zajedništvu, kao božanske osobe. A to se vidi počevši upravo od obitelji: obitelj je prva slika Trojstva. Stoga je kršćanska obitelj „kućna Crkva, mjesto gdje se slavi Boga, prenosi i živi Njegova riječ“, isto tako „obitelj, sudjelujući u životu i poslanju Crkve, u službi je izgradnje kraljevstva Božjega u povijesti“.

„Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on postaje biće neshvatljivo (...) ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje. Upravo stoga Krist Otkupitelj – kao što je već rečeno – sasvim otkriva čovjeka samom čovjeku. To je – smijemo li se tako izraziti – ljudska dimenzija otajstva Otkupljenja. U toj dimenziji čovjek ponovno nalazi veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti“ (Redmptor hominis 10).

Katolički puk u Bosni i Hercegovini suočava se s različitim izazovima, od kojih su mnogi i egzistencijalne naravi. Da pojednostavimo: ima li, prema Vašem mišljenju, nade i koji bi bili njezini znakovi?

Vjera uključuje ispovijedanje, priznavanje i svjedočenje. Ispovijedanje vjere i svjedočenje su nedjeljivi, kratko rečeno, „riječi vjere i djela vjere“ne mogu se rastavljati. Onaj koji vjeruje u Isusa Krista to priznaje riječima i svjedoči svojim djelima i svojim cijelim životom. Stoga imamo priznavaoce i svjedoke vjere. Svjedoci vjere često su bili progonjeni i mučeni, pa smo ih prozvali mučenicima.

            Pozvani smo, dakle, na ovo poslanje: očuvati nadu na koju nas potiče ona ista naša stvarnost – da smo osobe otvorene životu; čuvati nadu koju posjedujemo kako bismo nadišli svakodnevicu, kako bismo pripravili za budućnost društveno i ljudsko ozračje bolje od dosadašnjega; imati nadu za život u svijetu koji je srdačniji, pravedniji i mirniji, koji je iskreniji od ovoga trenutnoga, koji je više po mjeri čovjeka. Želio bih nam poručiti da budemo sve više svjesni da smo sinovi i kćeri ove zemlje koja nas je rodila i koja traži da bude voljena; koja traži da joj pomognemo u obnovi kako bi duhovno i materijalno rasla, zahvaljujući također na nezamjenjivom doprinosu naših ideja i našeg zalaganja. Kako bi se izbrisao svaki trag pesimizma, potrebna je hrabrost požrtvovnosti, što znači da se s predanjem i radošću izgrađuje društvo koje srdačno prihvaća sve, s poštovanjem prema svim različitostima te usmjereno prema civilizaciji ljubavi. Nama je već poznat jedan veliki svjedok ovakvog načina života: blaženi Ivan Merz. Neka nam uvijek bude primjerom i zaštitnikom! 

            Stoga molimo da svi mi, posebno naši mladi budu kršćani jake nade, čvrsto usidreni u sigurnost da je Gospodin uvijek uz svoje sinove i kćeri te da ih u izvršavanju njihova kršćanskog poslanja prati Kristova i naša Majka Marija. Nadam se da smo spremni unatoč svim iskušenjima ostati vjerni djedovskim ognjištima i zemlji „dide i oca“ svog.

Božićna poruka „nebeske vojske“ je: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14). Kako ju shvatiti u vrijeme kad ovozemaljske sile vode ratove na mnogim stranama svijeta?

Svemoć ljubavi, August i/ili Isus. U središtu Lukina teksta kojim Crkva iz godine u godinu u Božićnoj noći naviješta događaj Isusova rođenja stoje dva lika: rimski imperator August, neograničeni gospodar tada poznatog svijeta, i betlehemsko dijete od anđela predstav­ljeno kao „Spasitelj – Krist Gospodin“ (Lk 2,11). Ta dva lika, osim vremenske podudarnosti, nemaju ništa zajedničko, zapravo se isključuju.

Svoju moć August je proširivao uvijek novim ratovima pa je u njegovo vrijeme vladala pogubna krilatica: „Rat je otac svih stvari!“ Premalo mu je bilo da ga časte kao cara, pa su mu njegovi podanici morali iskazivati i božansku počast. Morali su ga zvati „gospodar i bog naš“ („dominus et deus noster“). U jednom trenutku August je htio znati koliko točno ima podanika pa je zapovjedio popis pučanstva u svome carstvu. Kako oporo zvuči riječ evanđelista: „Iziđe naredba cara Au­gusta da se provede popis pučanstva u čitavom svijetu.“

To je za mnoge značilo uzeti na sebe teret duga puta, jer svatko se morao upisati u mjestu svoga rođenja. U toj dugoj povorci nađoše se i Marija i Josip na putu iz Nazareta u Betlehem. Tako volja zemaljskoga silnika bijaše povodom da se ostvari Božji plan davno najavljen po proroku, da će se njegov Pomazanik roditi u Davidovu gradu Betlehemu. Lukin prikaz nije dakle šturi opis prošlih događaja, već po­najprije navještaj spasenja. Osamdesetih godina, kad on piše svoje evanđelje, August je već davno nestao s pozor­nice svijeta, a Isus, rođen u sjeni njegova popisa pučanstva kao nemoćno dijete, u međuvremenu mu je skinuo aureolu lažnoga božanstva. Opovrgnuo je i njegovu krilaticu o „ratu kao ocu svih stvari“ navijestivši u Božje ime mir svim ljudima. Luka je to divno sažeo u hvalospjevu anđela: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (2,14). Ovo je primjer koji vrijedi za svako vrijeme i za sva vremena.

Po čemu osobno najviše pamtite svetkovanje Božića iz doba svoga dječaštva?

Već od prvog razreda osnovne škole bio sam ministrant. Posebno su mi se u um i srce urezali dani došašća i zornica gdje smo obiteljski išli u crkvu – kapelicu koja je bila u župnom stanu. Nisu nam smetali ni veliki snjegovi, ni hladnoća. Misa zornica, adventske pjesme ispunjale su dan. Na večer je bila obiteljska molitva prije večere. Poslije večere, uz ručni rad žena, pjevale su se adventske i božićne pjesme te pričale različite zgode o slavljenju Božića. Pripreme za Božić uključivale su slavljenje Prvog čela Božića – Bezgrešno začeće BDM, Sv. Lucije, Materice, Očiće, odlazak u šumu po mahovinu, panjeve za jaslice u crkvi, blagoslove štale, pojate, sobe prije unošenja badnjaka i steranja slame. Na Badnjak navečer odlazak na polnoćku, sutradan zajednički ručak, te čestitanje susjedima uz božićne i domaće pjesme. Iz ovog je vidljiv način štovanja Boga – kult i kultura što čine identitet jednog naroda.