Vlč. Marko Stanušić, regens chori sarajevske prvostolnice

Crkva ima, ali premalo, glazbeno obrazovanih i zborovođa upućenih u liturgiju


Nakon posljednjeg rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji organizira se Susret animatora liturgijskog pjevanja. Bio nam je to povodom za razgovor s koordinatorom glazbenih događanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji vlč. Markom Stanušićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Stanušić rođen je 21. studenog 1961. u Garevcu gdje je i polazio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Zadru, a teologiju u Sarajevu te je 1987. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Bio je župni vikar u župi Komušina i katedralnoj župi Srca Isusova. Na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu diplomirao je 1995. Službu regens chori sarajevske prvostolnice i voditelja katedralnog mješovitog zbora Josip Stadler, te koordinatora glazbenih zbivanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji obnaša od 1996. Sedam godina vršio je službu voditelja internata pri Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu. Od 2004. predavač je liturgijske glazbe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. S različitim zborovima snimio je 15 CD-ova, te je priredio i izdao 12 notnih zbirki. Glavni je urednik periodičnog časopisa za crkvenu glazbu Magnificat. Skladao je nekoliko misa, moteta te 30-ak pripjevnih psalama.

Poštovani vlč. Stanušiću, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji redovito se organizira Susret animatora liturgijskog pjevanja. Što nam možete reći o njegovoj povijesti, inicijativi, kada je upriličen prvi te koja mu je svrha?
Susreti animatora liturgijskog pjevanja u našoj nadbiskupiji redovito se organiziraju svake godine krajem veljače, a počeli su nakon ovoga zadnjega rata. Na te susrete dođu voditelji (orguljaši i zborovođe-dirigenti), a nekada se pojavi pokoji župnik i kapelan. Na tim susretima obično imamo dva do tri predavanja iz liturgijske glazbe. Do sada su obrađeni svi crkveni dokumenti koji govore o liturgijskoj glazbi, ali i praktične vježbe po pitanju sviranja i vođenju zborova. Ti susreti su na neki način „permanentno obrazovanje“ voditelja liturgijske glazbe po našim župama. Šteta što ih se odazove malen broj (15-20), jer bi odaziv na osnovu broja naših župa (150) mogao biti daleko veći.  

Što zapravo razumijemo pod liturgijskim pjevanjem, odnosno liturgijskom glazbom?
Pod liturgijskim pjevanjem podrazumijeva se ona glazba (popijevka, skladba) koja se pjeva za vrijeme sv. mise. To je glazba koju Crkva smatra prikladnom i vrjednuje je ovim redoslijedom: gregorijanski koral, višeglasna glazba, pučka popijevka i orguljska-instrumentalna glazba. Na prvo mjesto Crkva s razlogom stavlja gregorijanski koral koji je najstarije i najčasnije liturgijsko pjevanje jer je u svojoj biti nastao, rastao i razvijao se zajedno s Crkvom od samog početka. Na drugo mjesto stavlja polifoniju, tj. višeglasno pjevanje. Tu spadaju mise i moteti starih majstora poput Palestrine, Bacha, Mozarta, Schuberta, Brucknera…, ali isto tako i domaćih skladatelja: Dugana, Vidakovića, Klobučara… Na trećem mjestu je pučka popijevka. Pučke popijevke možemo naći u službenoj liturgijskoj pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu, koju je odobrila Biskupska konferencija Hrvatske i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine. Ona sadrži čak 997 liturgijskih popijevki i četiri pučke mise. Na četvrtom mjestu je tzv. orguljska glazba. To su skladbe koje se sviraju ponajviše na početku i na kraju svete mise. Poželjno je da se izaberu oni komadi koji su inspirirani gregorijanskim koralom ili pučkom popijevkom.

U konstituciji Sacrosanctum Concilium Drugog vatikanskog koncila govori se o svetoj glazbi koja je svetija, što se uže poveže s liturgijskim činom. Što ovo zapravo znači?
Da, bit će svetija ako se uže poveže s liturgijskim činom. Treba dobro poznavati narav liturgije. Primjerice, ako pjevamo darovnu popijevku, ona mora u svom tekstu sadržavati darovne elemente. Nije prikladno kao darovnu popijevku pjevati Čuj nas, Majko koja u svom tekstu uopće ne govori na tu temu. Ili, npr. za pričest pjevati Do nebesa, jer joj tekst ne odgovara dotičnom činu... Nadalje, liturgijske popijevke moraju imati dogmatsku, literarnu i glazbeno-umjetničku vrijednost. Ako ta tri kriterija ne zadovoljavaju, nisu prikladne za liturgiju. Kao što je dobro poznato: uvijek se na zadani tekst sklada melodija, nikada obrnuto. I, što se više u jedno stapaju tekst i melodija, to će popijevka biti vrjednija. Važno je spomenuti i tzv. „povijesno čišćenje“. Skladbe koje Crkva preporučuje preživjele su povijesno čišćenje. Neke su nastale prije 1 500 godina, neke prije 1 000, neke prije 500 ili 100 godina. Takve skladbe su opstale, ne mogu zastarjeti. One su zapravo najbolje što je ljudski um, potpomognut odozgor, mogao stvoriti. I zato Crkva s razlogom takvu glazbu, ne samo preporučuje, već i nalaže.

Možemo li reći kako se liturgijskoj glazbi pridaje dovoljno pozornosti, te kakav je njezin položaj bio kroz povijest?
Čujte, pozornosti nikad dosta, pogotovo danas kad nas je preplavila bujica tzv. moderne „tekuće“ glazbe koja biva popularna nekoliko mjeseci, zatim dođe druga, potisne prvu i tako u nedogled. Međutim, kad čovjek upozna i zavoli pravu umjetničku glazbu, tek onda spozna i vidi onu istinsku pravu ljepotu. To vam je kao kad biste usporedili Michelangelove, Raffaelove (…) slike i kipove s crtarijama nekog pučkoškolca… Crkva je oduvijek cijenila umjetnost. Primjerice, za oslikavanje Sikstinske kapele nije pozvala nekog molera, već najboljeg od najboljih: Michelangela. Po pitanju zborovođa nešto je slično: Crkva je pozvala Giovannija Pierluigija da Palestrinu da vodi čuveni zbor Sikstinske kapele. Zauzvrat je od njega dobila veliki broj misa i moteta koji su biseri zborne literature, kojima se danas s ponosom diči. S druge strane, crkveni glazbenici su kroz povijest živjeli od svoga rada: Palestrina, Frescobaldi, Bach, Franck, Bruckner, Dugan… Zborovođe i orguljaši u Njemačkoj su plaćeni za svoj posao. Koliko znam u Austriji i Švicarskoj također. Kod nas se po tom pitanju već duže vremena pjeva neka druga pjesma koja nam je dobro poznata i glasi: „Bog plati!“

Danas se dosta toga smatra duhovnom glazbom... U čemu se zrcali najveća i bitna razlika između crkvenih pjesama i liturgijske glazbe, te primjerice duhovnih šansona?
Već smo razjasnili pojam liturgijske glazbe. Međutim, u zadnjih 50-ak godina pojavila se neka druga glazba tzv. duhovne šansone. Ona nije nikla i srasla s Katoličkom Crkvom, već je uvezena iz protestantizma i drugih reformatorskih Crkava i na velika vrata i prozore ušla je u naše Crkve. Protiv njih uistinu nemam ništa, i sâm sam ih u svojoj mladosti svirao. Brzo se nauče i dosta su pjevne, ali u većini slučajeva nemaju u sebi ono što Crkva traži: dogmatsku, literarnu i glazbeno-umjetničku vrijednost. Zato one nisu prikladne za liturgiju, ali se mogu pjevati na raznim molitvenim susretima.

Iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, možemo li reći kako nadbiskupija ima marljive radnike na ovom području njive Gospodnje, kojima nije žao svoje vrijeme i trud uložiti u vođenje zborova?
Ima ih, ali premalo, pogotovo glazbeno obrazovanih i upućenih u liturgiju. Puno je više onih koji su samouki, tj. „priučeni“, koji pratnju liturgijskih crkvenih popijevki sviraju, ne iz Kantuala, već „svoju“, i to s nekoliko akorda. Časnih sestara je sve manje, stoga je budućnost sviranja, čini se, u laicima koji pohađaju glazbenu školu. Uz malo truda može ih se „prekvalificirati“ u crkvene glazbenike.

Kada bismo o liturgijskom pjevanju progovorili u brojkama, koliko bi ova mjesna Crkva imala župnih zborova i njihovih članova? Koje nam još pojedinosti vezano uz ovo možete reći?

Koordinator sam glazbenih zbivanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i poznato mi je stanje. Osim spomenutih susreta animatora, također imamo i susrete zborova koji se redovito održavaju od 2003. U „zlatno doba“, a to je bilo prije nekih 10-15 godina, znalo se prijaviti i do 25 zborova s većim brojem članova. Zadnje dvije-tri godine prijavi se oko 15 zborova, što je osjetno manje i po broju zborova, a isto tako i članova. Znalo je nekada biti više od 600 pjevača na tim susretima. I, zaista je lijepo čuti pjevanje tijekom sv. mise kada svi sudionici iz svega glasa pjevaju. Ori se, ne samo katedrala, već i trg ispred nje. To u konačnici i jest bit liturgije u kojoj se osjeća jedinstvo okupljene zajednice.

Svjedoci smo kako su u župnim zborovima članovi uglavnom starije osobe, mladih je obično manje. Što je možebitni uzrok tomu te kako mlade animirati na liturgijsko pjevanje?
Točno, mladih je sve manje. To se i te kako osjeti u našim župnim crkvama tijekom nedjeljnih liturgijskih slavlja. Realnost je takva kakva jest! Međutim, treba zasukati rukave i neumorno raditi s onima koji su tu. Što se tiče odnosa, oduvijek je bilo trzavica između „starih“ i „mladih“, ne samo u zboru, već i u drugim zajednicama. Nije to ništa novo. Međutim, ovdje bih istaknuo želju mladih da „na prečac“ nešto kvalitetno postignu. Oni bi pjevali neku polifonu misu ili motet, ali bez puno vježbanja i dolazaka na probu. Međutim to nije moguće! Primjera radi, koliko vrhunski sportaši treniraju da bi bili na vrhu? Svjetski pijanisti „lupaju klavir“ po 10 pa i više sati dnevno. Isto tako i liturgijska glazba traži više vremena i vježbe kako bi se naučio neki koralni napjev, polifona misa ili motet. Po meni, to je zapravo glavni razlog zašto mladih nema u „velikim“ zborovima. Ne znam ni sam koliko je mladih „prodefiliralo“ u katedralnom zboru Josip Stadler kojeg vodim 24 godine. Dođu jedanput ili dvaput na probu i nikada više. Mladi ne žele obvezu i žrtvu. Naravno, ne želim generalizirati, nisu svi mladi takvi, ima ih koji to zaista vole i vrjednuju, ali je takav broj malen.

Koliko je razvoju i poboljšanju liturgijske glazbe doprinio razvoj tehnologije?
Kao i na mnogim drugim područjima, razvoj tehnologije je mnogo pomogao i u liturgijskoj glazbi. Primjerice, imamo elektronske orgulje koje imitiraju zvuk klasičnih orgulja, bolji nego zvuk jednog harmonija. Godine 2002. pojavili su se semplovi orgulja, tzv. sistem Hauptwerk. S najmodernijom visoko sofisticiranom tehnikom snimljene su prave klasične orgulje s originalnom akustikom i to ton po ton, svaka svirala i svaki registar zasebno. To je do danas najbolja i najjeftinija alternativa klasičnim orguljama. Nadalje, prije 40 godina rukom smo prepisivali note. Danas imamo nekoliko glazbenih programa pomoću kojih možemo „ukucavati“ note (Sibelius, Finale...). Kada neku skladbu prebacimo u program, onda je možemo transponirati kako god želimo… Ti programi su veliko pomagalo svakom glazbeniku pa i crkvenom. Pomoću njih priredio sam nekoliko liturgijskih glazbenih zbirki. Računalna tehnika također nam uvelike pomaže i u pripremi časopisa za crkvenu glazbu Magnificat koji je pokrenut 2007.

I sami ravnate zborovima. Koliko je potrebno truda za jednu takvu zadaću, te što ona sve podrazumijeva?
Osim što zborovođa ili orguljaš mora imati potrebito znanje i sposobnost, također mora svoj posao i voljeti. Bez obzira je li taj posao cijenjen, plaćen…, ako ga ne radi s ljubavlju, onda je to mučenje samoga sebe, a i onih s kojima radi. Nadalje, zborovođa mora imati jako puno upornosti i strpljenja s pjevačima. Nije zborovođi svejedno ako mu na probu dođe pet ili 30 pjevača. S druge strane, zborovođa mora imati u vidu da to nije profesionalni zbor koji je plaćen, već amaterski zbor koji je sastavljen od 20, 30 ili više članova koji vole pjevanje, ali isto tako imaju svoje vlastite obveze: obiteljske, školske... Također je vrlo važno napraviti lijep ugođaj u zboru. Druženje nakon probe je uvijek poželjno i dobro došlo. Ako se dogode trzavice, treba ih odmah rješavati. Isto tako, ukoliko prilike dopuštaju, poželjno je koji put u godini „otići negdje“,  tj. pjevati, bilo na sv. misi ili koncertu… To će u svakom slučaju pjevačima biti dodatna motivacija. Nadalje, smatram jako važnim uvoditi mlade u zbor jer bez mladih, tj. svježih glasova nema lijepa sveukupnog tona zbora. Najbolja je kombinacija kada zbor čine stariji pjevači, zatim pjevači srednje dobi, a isto tako i mladi pjevači. Na taj način jedni druge pomažu (stari imaju iskustvo koje prenose na mlađe), a ujedno je i budućnost zbora osigurana.