S. Lidija Bernardica Matijević, provincijalna poglavarica ŠSF Krista Kralja Provincije Presvetog Srca Isusova u Splitu
Ned, 20. Listopad 2024. 16:53
Ususret Svjetskom danu misija razgovarali smo sa s. Lidijom Bernardicom Matijević, provincijalnom poglavaricom Školskih sestara franjevki Krista Kralja Provincije Presvetog Srca Isusova u Splitu, koje obilježavaju pola stoljeća otkako su njihove susestre otišle u misije u tadašnji Zair, današnji DR Kongo.
Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Naša sugovornica s. Lidija Bernardica rođena je 16. veljače 1969. u Vinkovcima gdje je pohađala Osnovnu školu i Osnovnu glazbenu školu Josip Runjanin, dok je smjer glasovira završila u Bjelovaru 1986. u Srednjoj glazbenoj školi Vatroslav Lisinski.
Studij glasovira upisala je 1987. u Grazu (Austrija) na Umjetničkom sveučilištu (Kunstuniversität Graz). Za vrijeme studija dobila je nekoliko stipendija za nadarene studente glazbene umjetnosti od grada Graza i bila predstavnica za inozemne studente umjetnosti. Bila je aktivna u kulturnom i umjetničkom životu kao pijanistica i korepetitorica te redovito angažirana kao crkvena glazbenica u župama Graza i u Hrvatskoj katoličkoj misiji.
U srpnju 2003. postala je kandidatica Školskih sestara franjevki Krista Kralja u Grazu. Akademske godine 2003./'04. studirala je Teološko-katehetski studij pri Religiozno-pedagoškoj akademiji u Grazu. Na osobnu zamolbu u jesen 2004. prešla je u Provinciju Presvetog Srca Isusova Školskih sestara franjevki Krista Kralja sa sjedištem u Splitu gdje je započela postulat.
Prve zavjete položila je 2006., a doživotne 2011. U Splitu je nastavila Teološko-katehetski studij pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Od 2008. zaposlena je kao glazbeni pedagog u Nadbiskupskom sjemeništu, a od 2010. u Nadbiskupskoj gimnaziji Don Frane Bulić u Splitu. Pri Nacionalnom uredu Hrvatske biskupske konferencije za katoličke škole vrši službu stručne koordinatorice Smotre zborova srednjih katoličkih škola.
Od 2016. do 2022. bila je odgojiteljica kandidatica u Provinciji. Od 2021. glazbeni je pedagog Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, a od veljače 2022. provincijalna je poglavarica svoje Provincije. Od listopada 2023. predsjednica je i Hrvatske redovničke konferencije.
Poštovana Sestro, Misijsku nedjelju, odnosno Svjetski dan misija 1926. utemeljio je papa Pio XI. Kako bismo mogli sažeti cilj njegova održavanja?
Svako obilježavanje obljetnica, važnih nadnevaka, jubileja i slično, treba vjernike podsjetiti na te jubileje, važne nadnevke ili obljetnice. Budući da je riječ o dvadesetim godinama 20. stoljeća možemo se mi danas prisjetiti da se komunikacija u svijetu održavala na sasvim drugi način nego što je to danas. Ne treba ulaziti u procjenjivanje što je bolje, tada ili danas. Ali je sigurno da je komunikacija bila puno sporija i gotovo nedostupna za veliki dio stanovništva svijeta.
Znači, proglašavanjem Svjetskog dana misija ili Misijske nedjelje izravno se djelovalo na vjernike putem pastoralnog djelovanja i upoznavalo s misijskim djelovanjem. Kršćanstvo je u Africi nedavno proslavilo 100 godina. Tamo je Crkva vrlo mlada, što znači da postoji velika razlika između Europljana i Afrikanaca u poznavanju vjere, povijesti Crkve, pastoralnom djelovanju. To treba prihvatiti kao činjenicu i na tim stupovima razvijati osjećaj za misije, otkrivati putove djelovanja i vjernike upoznavati s onim što je već učinjeno, kao i s planovima za budućnost.
Već 98. put u prigodi Misijske nedjelje Petrov nasljednik upućuje svoju poruku koja je ove godine naslovljena Pođite i pozovite sve na gozbu (usp. Mt 22,9). Kako biste, u duhu Vaše karizme, protumačili njezinu srž i što nam Sveti Otac posebno želi staviti na srce?
Kod ovih biblijskih citata kad se spominje SVE, POZOVITE SVE, osobito je važno shvatiti osnovnu evanđeosku poruku koja poziva SVE na vjeru, na pravednost, na put ljubavi koji ne poznaje razlike. U Isusovo vrijeme bilo je bogatih i siromašnih, privilegiranih i zaboravljenih, carinika i grješnika. Ali on poziva SVE koji se žele pridružiti i ići za njim. Ne pita za službu koju obavljaju ti ljudi, ne pita za stalež, za naobrazbu, za jezik i naciju. Ali traži otvoreno srce, predanje i povjerenje, traži cijelu osobu.
Isusovi pozivi u ono vrijeme su poznavali podjelu na Židove i pogane, Grke, Rimljane, robove i slobodne. On poziva SVE, iz svih krajeva, ruši postojeća ograničenja i gradi nove putove. Za naše današnje razumijevanje to je nova karta svijeta. Budući da se u Africi radilo o upoznavanju kršćanstva i napuštanju tamošnjih obrazaca vjerovanja, ovi se citati uvijek mogu odnositi na poziv na kršćansku vjeru. Ali ne smijemo zaboraviti da i mi u Europi danas imamo tzv. „novu evangelizaciju“koja se odnosi na one koji su se iz raznih razloga udaljili od vjere.
Vaša Provincija, čija ste provincijalna poglavarica, ove godine obilježava 50. obljetnicu otkako Vaše susestre misijski djeluju u DR-u Kongo. Koje plodove ove misije biste izdvojili?
Naše su sestre 1974. stupile na afričko tlo. Tomu je prethodila bliža priprava i učenje francuskog jezika u Parizu. Uputile su se s. Romana Baković i s. Erika Dadić u pratnji vrhovne predstojnice Školskih sestara franjevki Krista Kralja s. Josephine Tominac i provincijske predstojnice s. Serafike Balajić. Za nekoliko mjeseci im se pridružila s. Blaženka Barun. One su došle pratiti rad braće franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.
Iz povijesti jedne i druge Provincije nalazimo podatke da su došli u Luhwinju gdje se prva kateheza odvijala pod drvetom, voda dovodila s izvora i učilo se narod peći opeku kako bi se popravili uvjeti stanovanja. Danas su tu izgrađeni bolnica i školski centar. U protestantskom okruženju nastala je katolička župa iz koje su nikle još dvije župe. Luhwinja, prvo mjesto u koje su došle sestre, postala je važno pastoralno središte. Uz pastoralno djelovanje Luhwinja je danas središte društvenih događanja, mjesto koje je za one prilike dosta udaljeno od velikoga grada Bukavu (oko 80 km), te je važno omogućiti narodu školovanje i liječenje u mjestu stanovanja.
Koliko trenutno imate misionarki te gdje one djeluju?
Imamo šest sestara Hrvatica koje su odgovorile na poziv, primile misionarski križ i uputile se u misije. No, u ovih 50 godina dobile smo i kongoanski pomladak. Naše sestre su u prvo vrijeme radile isključivo misionarske poslove (gradnja, socijalne pomoći, opismenjavanje, pomoć u liječenju), tako da nisu imale odgovarajući odgoj za pomladak. Sada se i to promijenilo te imamo ukupno 39 sestara (od toga je šest Hrvatica). Tu su obuhvaćene i sestre s privremenim zavjetima i novakinje. Postoji odgojna skupina za kandidatice i postulantice. Tako da je broj promjenjiv jer, kao i u svakom redovničkom odgoju, postoji promišljanje i kušnja koja je potrebna da bi se zvanje učvrstilo.
U DR-u Kongo su četiri zajednice, a u Ugandi je prije godinu dana otvorena i peta. To su danas prave redovničke zajednice koje polako razvijaju svoju samostalnost. Za sada su ovisne o Provinciji, ali sa sve većim brojem sestara Kongoanki raste njihov interes za širenjem djelovanja.
Svjesni smo kako je stalno potrebno podizati misijsku svijest i misije približavati narodu. Kada je riječ o formaciji Vaših kandidatica (ali i o trajnoj formaciji zavjetovanih sestara), koliko stavljate naglasak na to, te kakav je danas misijski odaziv?
Naša je Provincija Presvetog Srca Isusova sa sjedištem u Splitu 2022. proslavila 100 godina samostalnosti. Ove smo godine proslavile 50 godina misijskog djelovanja. Znači da je polovica života Provincije živjela i disala s misijskim djelovanjem, s molitvama za naše misionarke, a sada i sa sestrama Kongoankama. Misijska prisutnost je među nama stalno preko kontakata s dobročiniteljima, preko župnika koji sudjeluju, okupljaju vjernike i približavaju misionarsko djelovanje naše Provincije. Zaista nije potrebno posebno stavljati naglasak jer je Misija DR Kongo stalno prisutna među nama.
Ali imamo drugi problem, a to je kao i u svim drugim zajednicama - osjećamo manji odaziv za redovnički poziv. Tako da zaključujemo o manjku zvanja uopće, za sve naše apostolate.
Kad sam prvi put bila u posjetu sestrama u DR-u Kongo 2023., pomislila sam kako je potrebno svakom našem roditelju vidjeti ovaj život. Smatram da je u današnje vrijeme potrebno približiti roditeljima stanje jednog kontinenta koji danas i nije tako daleko. Vidjevši način života koji je uvelike određen klimatskim uvjetima, vulkanskom tlu, gustoj naseljenosti, teškim socijalnim i zdravstvenim prilikama, vrlo je lako dobiti misionarski poziv. Kada bi to vidjeli roditelji, u jednoj sekundi bi nestalo nepotrebno zamaranje oko pretjerane brige o načinima prehrane, školskim izbornim predmetima i svemu onomu što roditelji danas doživljavaju. Dovoljno bi bilo pogledati djecu koja nemaju roditelje i zbog toga su osuđena na uličnu prošnju. Mnoge bolesti su tamo uzrok nehigijene i nerazumijevanja oko uvođenja higijenskih mjera.
Tako sam pomislila da nije teško dobiti misionarski poziv bez obzira jesi li u redovničkom staležu ili u obiteljskoj ulozi. Čak smatram da je potrebno upoznavati narod s velikom nevoljom koju trpe ljudi samo zato jer su rođeni u jednom dijelu svijeta.
Iz Vašeg dosadašnjeg redovničkog djelovanja, koliko je među pukom Crkve u Hrvata razvijena misijska svijest?
Vrlo je razvijena i poznati smo po posebnoj osjetljivosti za misijsko djelovanje. Razlozi su, mislim, ovi koje sam navela u prošlom pitanju. Preko svećenika misionara i sestara misionarki naš je narod već davno upoznat s uvjetima koje su zatekli među afričkim narodima. Tko to jednom vidi ili upozna preko misionara, odmah se rađa svijest o pomaganju misijama. Kad se nešto zaista srcem želi, odmah se pronađu putevi i sredstva za pomoć.
Drugi je vrlo važan razlog taj što smo mi kao narod kroz stoljeća osjetili ograničenu slobodu kretanja i bogate gospodare koji su određivali našu povijest i sudbinu. Hrvati nesvjesno suosjećaju s onima koji doživljavaju nepravdu, a to se u Africi događalo zbog prisustva stranih sila. Dovoljno je pogledati u bližu povijest i vidjeti da u vrijeme Domovinskoga rata nije došlo do gubitka svijesti za misije. Naprotiv, misionari u Africi su preživjeli nekoliko ratova i građanskih ratova, genocida i prekrajanja granica. Sve su to Hrvati razumjeli, suosjećali sa situacijom i tražili putove pomoći.
Na koje se sve načine može postići misijska animacija?
Animacija koja se događa preko pastoralnog djelovanja jako je dobra i učinkovita. Vrlo je važno imati jasne programe djelovanja. Ovo što sada imamo je dovoljno. Štoviše, smatram da je Crkva prepoznatljiva po osjetljivosti za misije, što je dobro svjedočenje u društvu. Ovaj način pomaganja je isključivo socijalnog i društvenog karaktera, a provodi ga Crkva. Tako mislim da i oni koji nisu vjerski osviješteni ili pripadaju drugoj vjeroispovijesti dobivaju od nas jedno svjedočenje. To može biti poticaj za međureligijski dijalog ili ekumenske susrete. Znači, Katolička Crkva rješava određene probleme koji su isključivo socijalne prirode, a nastali zbog raznih loših političkih djelovanja u bližoj i daljoj povijesti.
Dakle, ne treba dodatne animacije. Naše misijsko djelovanje je prepoznatljivo, dobro organizirano i pozitivno ocjenjeno na društvenoj i političkoj razini.
Crkva je po svojoj naravi misijska, no koliko su današnji vjernici svjesni ove odrednice?
Različita su shvaćanja vjernika o naravi Crkve. Važno je da vjernici nađu utočište u vjeri i postanu svjesni stupovi i nositelji jednog društva. Neki traže katehetsku podlogu i poznavanje povijesti Crkve. Neki traže objašnjenja za dogmatske tajne. Neki dolaze jer im to obiteljska tradicija nalaže. Nije važan razlog dolaska. Važno je da vjeruju i trude se živjeti kršćanski.
Bog djeluje nama nepoznatim putevima i sredstvima. Socijalno djelovanje je uvijek dobro i prepoznatljivo za vjernike. Upoznavanjem s misijskim djelovanjem narodu se približava jedan daleki svijet, a ujedno se upoznaje narav Crkve. To je svojevrsna edukacija naroda o Crkvi i njezinu djelovanju.
Ove godine ste i sami sudjelovali na Godišnjem susretu misionara Crkve u Hrvata. Iz Vaše perspektive, u čemu se zrcali njegov značaj te što vas se posebno dojmilo?
Da, bilo mi je jako drago sudjelovati na ovogodišnjem susretu misionara na otoku Košljunu. Za mene je to bilo upoznavanje sa širim misionarskim djelovanjem. To znači da sam vidjela misionare iz drugih misija te upoznala različitost njihova djelovanja. Smatram da je to za poglavare i poglavarice zajednica koje imaju misije vrlo korisno, čak nužno. Vrlo su različiti pristupi zajednica ili biskupijskih povjerenika za djelovanja u različitim zemljama. Moramo biti svi informirani kako bismo se mogli povezivati i međusobno pomagati. Naime, misije su vrlo daleko pa poglavari imaju daleko manji uvid u stanje zajednica, nego što je to zajednicama u domovini. Osim što je potrebno uputiti se u daleke misije, zaista je potrebno i korisno komuniciranje koje omogućava blizinu i rješavanje problema.
Čestitam na besprijekornoj organizaciji tog susreta i na domaćinskom prijmu braće franjevaca samostana na Košljunu. Planiram i ove godine uvrstiti ovaj susret u svoj godišnji program rada. Što me se najviše dojmilo? Bilo mi je drago vidjeti misionare i misionarke raspoložene i nasmijane dok govore o teškoj svakodnevici koja ih okružuje u misijama. To je za njih kruh svagdanji. Svoj poziv rade sa svim srcem, dajući se potpuno pozivu i ne pitajući za probleme.
Kakva su Vaša iskustva prilikom posjeta misijama te što bi Crkva u Hrvata mogla naučiti od tamošnjih naroda?
Crkva u Hrvata može biti ponosna što sudjeluje u jednom svjetskom projektu i na taj način rješava probleme bijede, siromaštva, slaba obrazovanja i loših higijenskih uvjeta. Crkva u Hrvata, i sama siromašna u usporedbi s nekim drugim zemljama, usred svojih problema uočava probleme naroda koji su u još lošijoj situaciji.
Crkva u Hrvata se samo treba podsjetiti stanja vlastitog naroda koji je bio u velikoj opasnosti izgubiti katolički identitet. Nije potrebno posebno učiti od afričkog naroda jer sve imamo kod kuće: podijeljenost, siromaštvo, da ne govorimo o lošem društvenom moralu. Samo je dobro imati svijest da pomažemo, iako smo maleni i siromašni.