Brigadir Martin Pažin, zapovjednik Prve pješačke (gardijske) pukovnije Oružanih snaga BiH

Krunica je i za katolike vojnike znak raspoznavanja


U hrvatskom narodu vjera i vojnik su išli u usporednom koraku. U toj vjeri molimo Boga za sposobnosti duha i srca, moralnu čistoću, savjesnost u vršenju dužnosti, da budemo brižni očevi, iskreni prijatelji, dobra braća jer i onako na kraju će ostati samo ono koliko smo dobri i odgovorni ljudi bili.

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Brigadir Martin Pažin rođen je 15. prosinca 1969. u Prenju, u općini Stolac u kojoj je završio i osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Početkom rata u BiH, od sredine rujna 1991. u sastavu Prve hercegovačke brigade HVO-a obavljao je dužnost zapovjednika voda i zapovjednika Samostalne tenkovske satnije. Početkom studenoga 1993. odlazi u Zagreb na edukaciju za časnika Oklopno-mehanizirane postrojbe /razina bojne i načelnik roda/ te istu edukaciju završava početkom svibnja 1994.

Od 4. kolovoza 1994. raspoređen je na dužnost načelnika Oklopno-mehaniziranih postrojbi zapovjedništva Zbornog područja Tomislavgrad i od tada je u djelatnoj vojnoj službi.

U zapovjedništvu Zbornog područja Tomislavgrad u razdoblju od 4. kolovoza 1994. do 30. rujna 1997. obavljao je brojne istaknute dužnosti. Istodobno se dodatno usavršavao završivši, uz ostalo, i Zapovjedno-stožernu školu na HVU-u u Zagrebu te diplomirao na temu Civilno-vojni odnosi, kao najbolji polaznik VII. naraštaja škole.

Sredinom 2007. premješten je i postavljen u Četvrtu pješačku brigadu OS-a BiH na dužnost pomoćnika načelnika Stožera za personalne poslove te na spomenutoj dužnosti ostao do 1. ožujka 2018. kada je premješten i postavljen na dužnost zapovjednika Prve pješačke (gardijske) pukovnije OS-a BiH u Mostaru. Povod za razgovor s brigadirom Pažinom bio je Dan Hrvatskog vijeća obrane koji se tradicionalno svake godine obilježava 8. travnja.

Gospodine brigadiru, ovih se dana obilježava 29. obljetnica ustrojstva Hrvatskog vijeća obrane. Možete li nas ukratko podsjetiti na te početke i koji je doprinos HVO-a u izgradnji suvremene BiH?

U početku je ustroj HVO-a bio zasnovan na općinskim stožerima u čijim sastavima su bile različite postrojbe. Glavne udarne snage bile su postrojbe razine voda, satnije i bojne. Uviđa se ubrzo da takav ustroj i organizacija ne mogu iskoristiti sve potencijale i mogućnosti te se ustrojavaju brigade i prve profesionalne postrojbe, čime je nametnut novi način vojnog djelovanja HVO-a, što je za posljedicu imalo značajne rezultate.

Prve dragovoljne postrojbe ubrzo su prerasle u organiziranu vojnu silu. Isprva je svaka općina bila odgovorna za svoje obrambene pripreme. Poslije HVO dijeli odgovornost za obranu područja na četiri operativne zone sa stožerima u: Tomislavgradu, Mostaru, Vitezu i Orašju.

Službeno, Hrvatsko vijeće obrane utemeljeno je 8. travnja 1992. u vremenu potpunog raspada nedemokratskog sustava. Krajnji cilj bio je u potpunosti jasan: stvoriti uvjete za opstanak te izgradnju institucija koje će jamčiti sigurnost, prosperitet i ravnopravnost, kako Hrvata, tako i drugih naroda u BiH.

Učinkovita struktura sastavljena od četiriju zbornih područja i četiriju gardijskih brigada, te stalna profesionalizacija Hrvatskog vijeća obrane u nastavku rata u BiH mijenja ravnotežu na bojištima. Takav ustroj i uporaba dokida dotadašnja načela općih i rodovskih taktika, a operativna vještina i strategijsko planiranje određuju nove module uporabe ovako ustrojenih manevarskih postrojbi, s izraženom koncentracijom pokreta i paljbe, te brza prebacivanja težišta borbenih djelovanja na bojnom polju u ovisnosti i zahtjeva bojišnice. Današnjom vojnom terminologijom govoreći, takav sklad operativnih borbenih sustava daje doprinos završetku rata u BiH.

Danas s pravom i ponosom možemo istaknuti da su pripadnici HVO-a dali veliki doprinos stabilizaciji ukupne situacije u BiH i potpisivanju Daytonskog mirovnog sporazuma.

Možete li nam kazati o ulozi Pukovnije unutar Oružanih snaga BiH?

Formiranjem jedinstvenih Oružanih snaga BiH 2005. utemeljena je 1. pješačka (gardijska) pukovnija. Pukovnija baštini identitet, tradiciju i kulturno-povijesno nasljeđe Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskog naroda. Pukovnija je smještena u Vojarni Stanislava Baje Kraljevića na mostarskom Helidromu – Rodoč, koja je većinom ustupljena na korištenje Sveučilištu u Mostaru.

Temeljem zakonskih akata, 1. pješačka (gardijska) pukovnija ima sljedeće zadaće: pripremati, istraživati i baštiniti povijest postrojbi Hrvatskoga vijeća obrane i hrvatskoga naroda u BiH, surađivati s braniteljskim udrugama i civilnim institucijama, objavljivati publikacije pukovnije, čuvati kulturno-povijesno nasljeđe, tradiciju, narodne i vjerske običaje hrvatskoga naroda u BiH, drugima prenositi znanja o povijesnim običajima, kulturi odijevanja i ponašanju pripadnika pukovnije i voditi vojne klubove pukovnije te upravljati muzejom pukovnije.

Znano je i kako su hrvatski branitelji u obranu svoga doma išli s puškom u ruci i s krunicom oko vrata. Konačno, i u idejnom rješenju Spomen-parka Vojnog muzeja krunica ima osobito mjesto. Koja je glavna simbolika toga spomen-parka braniteljima HVO-a?

Mjesto sjećanja na poginule pripadnike HVO-a u Domovinskom ratu zauzima središnji prostor parka. Naglasak prostoru daje vertikalna skulptura križa od koga se spuštaju kameni blokovi, kocke povezane u cjelinu, a simbolizirat će krunicu. Na kamenim blokovima bit će ispisana imena žrtava hrvatskih branitelja Hrvatskog vijeća obrane. Svaka od općina u Bosni i Hercegovini, koja je imala žrtve Domovinskog rata, imat će kameni blok, a povezani u zajedništvo krunice povezat će sve žrtve bh. Hrvata. Krunica, koju su tijekom ratovanja tako masovno nosili Hrvati, tada je uz nacionalne simbole postala i našim znakom raspoznavanja.

Spomen-park bit će mjesto molitve i sjećanja na žrtve, a podno križa posjetitelj će moći zapaliti svijeće za članove obitelji ili prijatelje, ali i za one kojima nema tko zapaliti svijeću i koji su pokopani po neznanim grobljima.

Značaj mjesta sjećanja je u tome što se na jednome mjestu želi odati počast svim poginulim pripadnicima HVO-a.

Posljednjih godina često se spominju NATO ambicije Bosne i Hercegovine. Je li moguće sačuvati tradiciju, ne zaboraviti je, ali i razvijati oružane snage primjerene NATO-vim standardima?

Nismo zaboravili koliko je napora uloženo da bi se stabiliziralo sigurnosno stanje u našoj državi. Danas pripadnici pukovnije, unutar Oružanih snaga BiH, sudjeluju u mirovnim misijama u svijetu. Dio smo globalne NATO koalicije koja se pridružila ratu protiv terorizma. Aktivnim sudjelovanjem u međunarodnim koalicijama naš je krajnji strategijski cilj vrlo jasan – članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u i EU-u.

Samo ulazak u NATO i EU može donijeti reforme, stabilnost i prosperitet te ekonomske šanse koje su ovoj zemlji prijeko potrebne.

Neuspjeh u ostvarivanju napretka značit će daljnje pogoršanje ekonomske situacije, daljnje smanjenje stranih investicija i gubitak mladih, talentiranih ljudi koji će bolju budućnost za sebe potražiti negdje drugdje. Hrvati u BiH su svjesni da je jedino članstvo u ovim dvjema međunarodnim organizacijama jamstvo sigurnosti i napretka na ovim područjima, a sigurnost i napredak je ono za što su se borili i ginuli pripadnici HVO-a prije skoro 30 godina.

Kap krvi prolivena za domovinu obvezuje da odamo počast svim poginulim i nestalim pripadnicima HVO-a i svim stradalnicima Domovinskog rata. Je li danas kod nas sve više prisutan zaborav prema poginulim braniteljima?

Memorija je jedna od najvažnijih čovjekovih dimenzija. Odavno je već poznato da narod ili pojedinac koji zaboravlja svoje svetinje i ne pozna prošlost, ne može imati kvalitetnu budućnost. Upravo je to temeljni razlog zbog koga se sjećamo svojih poginulih ratnika, onih bez kojih ne bi bilo slobode i domovine – bez obzira na to što je ona daleko od idealne države.

Jesu li obljetnice poput ove HVO-a prigoda uvijek iznova govoriti o povijesnim činjenicama bitnim za sadašnjost pa onda i za opstojnost jednog naroda?

Ne postoji dobar rat, ali pamtimo ratne dane kao simbol zajedništva, ponosa i slave kada su ratni zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane imali instinkt, hrabrost, odlučnost povući poteze u pravo vrijeme. Bez doprinosa HVO-a ne bi bilo mira i sigurnosti na ovim područjima. Zato smo i danas tu da sačuvamo identitet HVO-a, vojske koja je u najtežim trenutcima branila i obranila hrvatski narod.

Danas smo tu da bismo odali počast svim braniteljima, ratnim zapovjednicima postrojbi, ali, prije svega, tu smo da odamo počast poginulim i nestalim pripadnicima HVO-a. Obilježavanjem obljetnica pokazujemo svoje poštovanje prema ljudima koji su dali svoje živote. Danas nemamo pravo na nebrigu i zaborav prema tim ljudima. Stoga svima onima koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane velika hvala za sve što su učinili, a poginulima vječna hvala i pokoj vječni.

Temeljem Daytonskog mirovnog sporazuma, HVO je priznata vojna komponenta – prvo Vojske FBiH, a onda i Oružanih snaga BiH, što podrazumijeva pravičan odnos prema njegovim pripadnicima. Općenito, držite li položaj hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, ali i Hrvata današnjih pripadnika OS-a BiH dobrim?

Oružane snage Bosne i Hercegovine broje 10 000 profesionalnih vojnika i 1 000 građanskih osoba. Od tih 10 000, u skladu s odlukom Predsjedništva BiH, Hrvatima pripada 19,8%, dakle negdje 1 980. Sada nas u OS-u BiH ima više od 1 500. Zastupljenost u zapovjednom lancu je pravedna. Često čujemo u društvu i medijima da je reforma obrane najbolje što je urađeno u BiH i da su pripadnici vojske bolji dio društva.

Nažalost, zadnjih godina Hrvati pokazuju sve manje zanimanja za službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i na posljednje natječaje za prijam profesionalnih vojnika prijavio ih se znatno manji broj od etničke kvote predviđene ustrojem.

Jako je bitno, ne samo zbog radnog mjesta, nego i zbog nacionalnog interesa te da sa svojim znanjem i iskustvom koje imamo, mi kao Hrvati zajednički doprinesemo jačanju i stvaranju boljih Oružanih snaga i na taj način doprinosimo cijelom društvu u BiH.

Koja bi bila vaša poruka za ovogodišnji Dan HVO-a?

Očuvanje vrjednota Domovinskog rata, zaštita hrvatskih branitelja, osoba s invaliditetom, obitelji poginulih i nestalih sudionika Domovinskog rata i njihova statusa u društvu, ključne su pretpostavke očuvanja dostojanstva Domovinskog rata i vrjednovanja njegova značaja u stvaranju slobode i jednakopravnosti hrvatskoga naroda u BiH. Pri tomu, s posebnim pijetetom i ponosom obilježavajmo važne događaje i obljetnice iz Domovinskog rata, iskazujući dostojanstvo i poštovanje zaslužnima za slobodu hrvatskoga naroda u BiH.

Budimo ponosni što smo svojedobno bili dio toga sustava koji je obranio hrvatske prostore u BiH, a time i BiH, u neizmjernom zajedništvu i jedinstvu. Uništena materijalna dobra u ratu smo obnovili i obnavljamo, gradimo i održavajmo moralne i intelektualne vrijednosti koje su jamstvo opstanka i postojanja malih naroda.

U hrvatskom narodu vjera i vojnik su išli u usporednom koraku. U toj vjeri molimo Boga za sposobnosti duha i srca, moralnu čistoću, savjesnost u vršenju dužnosti, da budemo brižni očevi, iskreni prijatelji, dobra braća jer i onako na kraju će ostati samo ono koliko smo dobri i odgovorni ljudi bili.

Vjerska služba u vojsci postojala je u prošlosti i sve do komunističke Jugoslavije. Koja je uloga vojnog dušobrižništva za katolike u redovima vojske?

Vojni ordinarijat utemeljen je zaključivanjem Sporazuma o uspostavi, ustrojstvu i načinu djelovanja Katoličkog dušobrižništva u MO-u i OS-u BiH između Vijeća ministara BiH i Vrhbosanske nadbiskupije od 11. rujna 2007. Ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga BiH, potpisan je 8. travnja 2010., a 7. srpnja 2010. ratificiran je u Predsjedništvu BiH. Dekret o uspostavi Vojnog ordinarijata u BiH donio je papa Benedikt XVI. 1. veljače 2011.

Vojni ordinarijat s više od devet kapelanija, koje pokrivaju cjelokupni prostor BiH, koristi se za duhovne potrebe katolika, pripadnika MO-a i OS-a BiH te članove njihovih obitelji. U vojarnama u kojima su opremljeni prostori ili izgrađene kapelice redovito se održavaju svete mise, duhovne priprave i pokornička bogosluženja pred Uskrs i Božić, kao i zapovjedne svetkovine. Vojni ordinarijat organizira vojna hodočašća u Lourdes u Republici Francuskoj i Mariju Bistricu u Republici Hrvatskoj te zajedno s Vrhbosanskom nadbiskupijom sudjeluje u organizaciji molitvenog pohoda u Bobovac u općini Vareš. Distribucija katoličkih novina, duhovne vježbe, predavanja i konferencije također su aktivnosti koje ovaj ured organizira i koordinira s vojnim kapelanima i biskupijama u BiH.